Poglavlje VIII: Ničija zemlja
Šesnaestog jutra Vrabac s vrha jarbola povika da vidi kopno. Isprva je izgledalo kao jedna ogromna stijena koja se uzdiže iz mora. Kada su prišli bliže, Mikhail vidje da nije bila samo stijena. Bila je planina. Strmi bokovi, sivi i istrošeni od talasa, podizali su joj se pravo iz vode. I bila je šuplja. U stijenu su bili usječeni prolazi. Mnogo njih. Tuneli, lukovi i otvori koji su vodili duboko u kamen, kao da je nešto iznutra pojelo ostrvo. Brodovi svih veličina i oblika ispunjavali su vodu oko njega, pod desetinama zastava, a neke od njih Mikhail nikada nije vidio.
„Astrenveld“, reče Krnji, prilazeći mu. „Ničija zemlja.“
„Mislio sam da ljepše izgleda.“
Krnji ga potapša po ramenu.
„Čekaj da vidiš unutra“, reče. „Tamo nema kraljevstava. Nema ratova. Samo trgovina i novac.“ Pokaza prema ostrvu. „Ljudi. Elfovi. Dvarfovi. Orkovi. Svi dolaze ovamo. Svi su dobrodošli, dok god imaju novca i ne izazivaju nikoga.“
Brod se usmjeri prema jednom od većih otvora. Kada su ušli, svjetlost se promijeni. Baklje su gorjele duž zidova. Fenjeri su visjeli s lanaca. Prolaz se otvorio u ogromnu pećinu, a u njoj grad.
Bio je izgrađen od drveta i kamena. Zgrade naslagane jedna preko druge penjale su se unutrašnjim zidovima planine kao da pokušavaju dosegnuti vrh. Mostovi od užadi ukrštali su otvoreni prostor. Dizalice su podizale i spuštale teret. Glasovi su odjekivali sa svih strana, složeni jedan preko drugog na mnogo jezika. Kamen je nosio zvuk drugačije, drugačije čak i od hodnika ispod Veilcourta. Riječi su gubile značenje, jezici se stapali sve dok nije ostalo samo brujanje koje je pritiskalo grudi poput nečega što diše. Ljudi su se kretali pored Elfova, visokih i blijedih, sa srebrnom i zlatnom kosom, odmjerenih i mirnih pokreta. Dvarfovi su nosili sanduke dvostruko veće od njih, dovikujući se dubokim glasovima koji su se prelamali pećinom. Orkovi su stajali kod štandova i cjenkali se oko oružja i krzna. Bili su mnogo veći od čovjeka, širokih ramena i većih mišića. Lica su im bila ružna, a kose duge i tamne.
Mikhail pogleda gore. Daleko iznad njih svod pećine bio je posut malim tačkama bijele svjetlosti. Izgledalo je poput drugog neba.
„Veldur“, reče Zarez kad vidje gdje gleda. „Tako ga zovu Dvarfovi. Mi kažemo Iskre od Zvijezde. Pao je s neba prije nego što se iko živ rodio.“
„Ostajemo dva dana“, reče Krnji. „Našu robu prodajte za dobru cijenu, njihovu kupite za malu. U Blackwateru ćemo i za nju dobiti dobru cijenu. Para je dobra.“
Krnji razdijeli naredbe. Jedra se spustiše, užad zategnuše i Zmijin Trag polako uđe u luku. Kada daska pade na pristanište, ljudi siđoše jedan za drugim. Mikhail prebaci torbu preko ramena i pođe za njima.
Deveti Čovjek sačeka. Na brod se ukrcao posljednji. S broda je sišao odmah iza Mikhaila.
Sve je odzvanjalo pod planinom i vraćalo se tiše, kao da duboko u kamenu radi još jedan grad. Mikhail je posmatrao Zareza, Vrapca i Kljovu kako odnose sanduke s palube i unose ih u kamene prolaze. Kada su završili s prodajom, raziđoše se među tezgama. On pođe potražiti krčmu i u prvoj zatraži žestoko piće.
„Ovdje se ne pije“, reče krčmar. „Ni vino ni pivo, ništa.“
„Zašto?“
„Zbog mira. Za ovim stolovima sjede ljudi koji se drugdje ne bi ni pogledali bez oružja. Dovoljno se svađaju i trijezni.“
U sljedećoj krčmi dobi isti odgovor. Na pristaništu ipak ugleda burad žestokog pića, ali su ih prenosili pravo s jednog broda na drugi.
„Ne prodajemo na bocu“, doviknu mu mornar kada priđe. Burad nijednom nisu spustili na obalu.
Mikhail masku nije vadio. Ipak ju je nosio sa sobom i ponekad bi dotakao torbu da provjeri je li još unutra.
* * *
Sljedećeg dana pope se na više nivoe, među mostove i skele uz sami zid stijene. Tamo naiđe na Orkove i njihovu robu. Debela i glatka koža, skinuta s neke ogromne životinje. Pored nje prodavali su kratke sjekire i koplja loše izrade. Na drugoj strani, Dvarfovi su nudili gvožđe, obrađeni čelik i drago kamenje koje je svjetlucalo u različitim bojama. Elfovi su prodavali bilje i nekakve tečnosti u bočicama u kojima je nešto sjajilo. Oružje nisu prodavali. Tvrdili su da niko ne pravi bolje od njih, ali ga nisu davali drugima.
Ljudi, uglavnom trgovci iz Blackwatera, zauzeli su donji dio i najviše prostora. Prodavali su ribu, rakove, kitovo meso i ostale ulove. U moru je ribe bilo u izobilju, ali oni su tvrdili da se najbolja lovi kod njihovog grada. A ostali su ipak vjerovali i kupovali. Nudili su i kuke, dijelove brodova, tegle kitove masti, užad i sve ono što su najbolje izrađivali.
Jedan čovjek prodavao je karte. Raširio ih je preko široke daske i pritisnuo krajeve kamenjem. Na nekima su bile zemlje dalekog zapada, na drugima istočne obale i mora prema jugu, puna ostrva čija imena Mikhail nikada nije čuo. Nekoliko listova još je bilo smotano i povezano uzicom.
Ugleda kartu Veillandsa i priđe bliže. Veilcourt je bio označen, kao i Blackwater, ali putevi između njih nisu odgovarali onima kojima je prošao. Prstom pređe preko jedne linije.
„Ovaj put nije ovdje.“
Trgovac se nagnu da pogleda.
„Prepis sa stare karte“, reče.
Mikhail pogleda ostale listove, one s nepoznatim obalama i imenima.
Za kamenim stolom Elf i čovjek pili su vodu iz istog vrča i jedan drugom držali ruku na ramenu. Malo dalje Ork je brojao novac Dvarfu koji mu je upravo prodao sjekiru. Niko nije obraćao pažnju na Mikhaila. U gradu putnika bio je samo još jedan čovjek u prolazu. Uz pristanište je čovjek dozivao radnike da istovare brod. Mikhail uspori. Takav je posao već radio. Za početak bi mu trebali samo obrok i mjesto za spavanje. Mogao je pustiti Zmijin Trag da ode bez njega. Spusti ruku na torbu. Pod platnom je napipao rub maske. Sidro i Džep takođe su bili daleko od Veilcourta. Nije mu bilo jasno kako su se svi narodi mogli dogovoriti da na jednom mjestu, daleko u moru, ostave stare ratove iza sebe. Možda je novac zaista bio najvažniji.
Na kraju jednog reda stajao je Ork bez tezge, odvojen od ostalih. Pred njim su na prostirci ležali oklop, dvije kratke sjekire i širok kožni pojas sa znakom njegova roda: dvije crne ukrštene sjekire na blijedozelenoj podlozi. Sve je bilo izgrebano od upotrebe, ali dobro održavano. Lice mu je bilo puno ožiljaka. Mikhail ga je teško mogao pročitati, ali mu se činilo kao da je razočaran.
Pred Orkom je stajao trgovac iz Blackwatera. Na ramenu je nosio tri bijela talasa pred zalazećim suncem, znak trojice admirala, a uz njega znak jugozapadnog dijela grada, potkovicu kojoj je nedostajao taj dio. Trgovac podiže sjekiru, odmjeri joj težinu i spusti je nazad.
„Za sve mogu dati ovoliko“, reče i pokaza srebro na dlanu.
„Malo. Grull nema za brod.“
Govorio je veilcourtski, na kojem su se ovdje sporazumijevali trgovci, ali su mu nedostajale riječi. Mikhail ga je ipak razumio.
„Hoćeš mjesto na brodu?“ upita trgovac.
Ork klimnu i pokaza opremu.
„Sve. Brod.“
„Kuda bi?“
„Grull daleko.“
„Koliko daleko?“
Ork spusti pogled na pojas, zatim ga položi preko oklopa.
„Grull, nazad ne.“
Trgovac zatvori šaku sa srebrom.
„Mogu ti dati novac. Prevoz traži od kapetana.“
Ork odmahnu glavom. Trgovac još jednom pogleda sjekire, pa se okrenu i ode.
Ork tada primijeti Mikhaila kraj prostirke.
„Treba radnik?“ reče i dotače se po grudima. „Grull sve radi.“
Mikhail pomisli na dvije prazne mreže ispod palube.
„Brod nije moj“, reče. „Samo putujem njime.“
Grull klimnu. Ponovo razmaknu sjekire da se bolje vide i poravna pojas između njih.
Blizu mosta od užadi Mikhail naiđe na malu grupu Elfova. Razgovarali su jezikom koji nije razumio. Oko vratova i zglobova nosili su tanke ukrase nalik savijenim grančicama.
Jedna od njih odvoji se od ostalih. Duga zlatna kosa padala joj je niz leđa, a lice toliko blijedo i lijepo da Mikhail uspori ne shvatajući da to čini. Njen pogled se nije zadržao na njegovom licu. Spustio se prema boku, tamo gdje je ispod odore nosio Darinov mač.
„Stani“, reče mirnim i toplim glasom.
Mikhail stade. Elfkinja mu priđe.
„Smijem li vidjeti mač koji nosiš?“
Mikhail spusti ruku na balčak.
„Kako si znala?“
„Osjetim ga.“
Pruži ruku, otvori dlan i sačeka. Mikhail razmaknu odoru i izvuče Darinov mač. Zadrža ga pred sobom, nesiguran treba li predati oružje potpunom strancu. Elfkinja ga nije požurivala. Na kraju ga položi preko njenih dlanova.
Držala ga je objema rukama i odmjeravala od balčaka do vrha. Stavi ga na jedan prst tamo gdje je završavao balčak i počinjalo sječivo. Mač je stajao ravno kao zemlja iako je oštrica bila mnogo duža. Zatim ga uze jednom rukom i kratkim pokretom zamahnu kroz vazduh.
„Elfska izrada“, reče.
Okrenu rukohvat prema svjetlosti. Baklja obasja natpis urezan duž njega. Izraz njenog lica se promijeni.
„Poznajem ovu oštricu“, reče tiše. Palcem pređe preko znakova i pročita ih. „Delva na-delva. Savršeno nesavršen.“ Osmjehnu se kao da se sjeća nečega. „Trebalo je da bude bez mane. Jedna od najboljih oštrica iz vremena kada se pjevala Pjesma o Krystalini. A onda je nestala.“
„Ko ju je nosio?“ upita Mikhail.
„Poznajem oštricu. Ne poznajem ruku koja ju je odnijela. Kako je dospjela do tebe?“
„Pripadala je mom ocu.“
„A prije njega?“
„Ne znam.“
Elfkinja još jednom pogleda natpis.
„Nije ti rekao?“
Mikhail odmahnu glavom.
„Umro je prije nego što sam ga mogao pitati.“
Prsti joj se umiriše na rukohvatu. Zatim okrenu mač i pruži mu ga balčakom naprijed.
„Možda je izgubljena kada su Ljudi i Elfovi zajedno ratovali“, reče. „Čuvaj je. Starija je od zidina i ljudskih gradova.“
Mikhail uze mač. Težina se vratila na mjesto kojem je pripadala. Elfkinja se udalji ne čekajući zahvalnost i pridruži ostalima. Nastavili su preko mosta, i izgubiše se među ljudima i robom.
Mikhail ostade stajati. Cijelog života mislio je o njemu kao o Darinovom maču. Sada mu se učini da je Darin bio samo jedan od ljudi kroz čije je ruke prošao. Elfsku izradu mogao je naslutiti po lakoći oštrice i znacima na rukohvatu. Njena starost bila je nešto drugo.
Odakle ga je Darin uzeo? Kamenorezac. Čovjek koji je slagao kamen i vraćao se s prašinom u kosi. Otkud njemu oštrica koju Elfovi pamte po imenu?
Dugo je gledao mač. Zatim ga ponovo pričvrsti uz bok.
* * *
Te večeri Zarez, Vrabac i Kljova već su ukrcali dio nove robe i prekrili je platnom. Mikhail se spusti prema pristaništima. Devetog Čovjeka pronađe na ivici platforme, nad tamnom vodom u kojoj su se ogledale kamene zvijezde. Stade pored njega.
„Odlazimo sutra.“
„Idete bez mene. Ja ću sačekati drugi brod.“
Mikhail se okrenu prema njemu.
„Kuda ideš?“
„U Veilcourt.“
Čovjek ne okrenu glavu. Mikhail mu htjede reći da ne ide tamo, da nema šta tamo da traži.
„Porodica mi je tamo“, nastavi čovjek. „Moram po njih, pa da napustimo to mjesto. Išao sam da vidim gdje možemo da se smjestimo.“
Mikhail klimnu glavom. Pametna odluka, pomisli.
„Ovdje dolazite?“
„Vjerovatno.“
Neko vrijeme su ćutali prije nego što Mikhail upita.
„Jesi li odlučio?“
Deveti Čovjek ne odvoji pogled od vode.
„Odlučio šta?“
„Šta sam. Krećem li se prema nečemu ili bježim od nečega. Rekao si da još nisi odlučio.“
Deveti Čovjek pogleda Mikhailov lik u vodi, razlomljen među lažnim zvijezdama. Tek tada se okrenu prema njemu.
„Jesam“, reče.
Mikhail sačeka.
„I?“
„Oboje.“
Zatim blago spusti glavu i nakloni se. Pokret je bio malen i precizan, kao da je davno bio uvježban. Zatim se okrenu i bez žurbe ode. Prođe između naslaganih sanduka i nestade među ostalima.
Mikhail ostade na rubu platforme. Voda ispod njega bila je tamna i mirna, a kamene zvijezde ogledale su se u njoj, udvostručene i uzdrhtale. Deveti Čovjek je znao prema čemu ide, Mikhail nije. Pogleda torbu, pa tamnu vodu pod sobom. Bila je duboka koliko je ikad tražio. Zatim se okrenu od ivice i pope na najviše dijelove grada, gotovo uz samo stjenovito nebo.
U Astrenveldu je noć počinjala kada bi trgovci zatvorili tezge i ugasili baklje nad njima. Kamene zvijezde tada bi se jasnije vidjele.
Mikhail pronađe mirno mjesto uz rub jedne od viših platformi i sjede. Ispod njega su se njihali jarboli, sitni s te visine, a crna voda provlačila se između brodova i kamenih stubova. Podigao je glavu prema lažnom nebu. Podsjetilo ga je na nešto čega se nije mogao sjećati.
Posegnu u torbu. Maska je bila unutra, tamo gdje ju je ostavio. Prstima dodirnu njenu glatku površinu. Jednom. Pa još jednom.
Bila je topla.
Mikhail je ne izvadi. Ostade tako sjediti pod kamenim zvijezdama, s rukom u torbi. Pod njegovim dlanom, maska postade toplija.