Poglavlje XII: Pečat
Stepenice su vodile u mrak. Mikhail se polako spuštao, jednom rukom prelazeći po kamenu, s maskom pripijenom uz lice. Vazduh je postajao gušći. Mirisao je na vlažan kamen, a ispod toga osjećao se metalni miris krvi. Baklje duž hodnika osvjetljavale su put. Po podu su se širile tamne mrlje, neke razmazane, neke skupljene u lokve, neke izvučene u duge tragove. Čulo se i duboko pojanje koje je podrhtavalo kroz kamen.
Da. Da. Tvoje.
Stigao je do prolaza s osam drvenih vrata, četiri slijeva i četiri zdesna. Na svakim bilo je urezano lice jedne maske. Odaje Blijedih Maski.
Tada se iz daljine podiže vrisak. Prebrzo prekinut. Mikhail zastade. Ruka mu pođe prema maču. Glas skliznu uz njegove misli.
Ne.
Još je stajao nepomično. Vriska više nije bilo, samo pojanje je nastavljalo bez prekida, odozdo. Mikhail prođe pored vrata duž hodnika bez zastajanja. Ispred njega pojaviše se Blijede Maske, okrenuše se prema njemu i ukočiše. Kao da nisu sigurne da je to on. Zatim se pokloniše.
„Slušaoče.“
Mikhail prođe pored njih i na kraju hodnika skrenu lijevo. Zatim desno. Nađe se pored ogromne odaje koja se otvarala s lijeve strane i širila izvan domašaja baklji. Njena dubina nestajala je u crnilu, kao da je ispod Veilcourta bio zakopan još jedan grad. Tu je stao, slušajući. U daljini su se čuli koraci. Koraci Maski. Mikhail prođe kroz vrata zdesna. Iza njih su bile tri stepenice, hodnik nalijevo, još jedna vrata, pa kružne stepenice koje su vodile naviše.
Dovele su ga u odaju u kojoj se borio s Rovanom. Ovdje mu je s lica skinuo Masku Pohlepe i stavio je na svoje. Krvi više nije bilo. Krhotine Maske Bijesa bile su uklonjene. Kamen je bio čist onako kako prostorija bude očišćena kada neko želi zaboraviti šta se u njoj dogodilo. Zakorači unutra i pođe prema udaljenom zidu, tamo gdje se sjenka zgušnjavala u mrak. Maska Pohlepe ga je vodila.
Na krajnjem zidu čekala su vrata. Crna, teška i zatvorena. Položi ruku na njih. Drvo je bilo hladno čak i kroz rukavice. Otvori ih.
Iza njih je ležala Odaja Slušaoca. Prostorija je bila duga i široka, a svod se podizao visoko iznad njega. Krevet je stajao uz lijevi zid, a desno sto i dvije stolice. Na desnom zidu visile su dvije velike slike u zlatnim okvirima. Na jednoj je bio naslikan skup ljudi u lijepoj prostoriji, s peharima vina u rukama. Na drugoj su kroz tamu padale bijelozlatne kapi, nalik suzama. Nasuprot ulazu stajala su dvokrilna vrata prema balkonu. Duž njihovih ivica probijala se svjetlost. Kraj ulaza visile su dvije crne odore s crvenim rubovima, a dalje od njih osam Bijelih Maski, sve osim Pohlepe. Sve ostalo u prostoriji bilo je od zlata ili pozlaćeno. Bez prašine. Netaknuto. Kao da je čekalo da se vrati.
Dom.
Na jednoj od stolica sjedio je Bijeli Ponos. Pred njim su bili razbacani papiri i pergamenti, neki otvoreni, drugi složeni u male hrpe uz ivicu stola. Na jednom je nešto dopisivao sitnim, urednim slovima, toliko unesen da Mikhaila nije primijetio sve dok se vrata iza njega nisu zatvorila uz zvuk.
Ponos podiže glavu. Ostade tako duže nego što je trebalo, kao da nije vjerovao onome što vidi kroz crne proreze svoje maske, zatim naglo ustade. Stolica zaškripa po uglančanom kamenu.
„Slušaoče.“
Oči njegove maske bile su uske, kao da vječno gledaju nešto ispod sebe. A usta, tanka ravna linija. Brada blago uzdignuta.
Mikhail mu priđe, ali pogled mu ostade na stolu.
„Nisam znao da ste se vratili. Dugo vas nije bilo“, reče Ponos.
„Vidim.“
Mikhail povuče najbliži pergament prema sebi i pročita. Plan zaliha zimi. Ispod njega raspored straže. Zatim zahtjev kamenorezaca, spisak nameta na robu. Pomjeri jedan list i ispod njega pronađe drugi, gotovo isti.
„Šta je sve ovo?“
Ponos pogleda prema papirima. „Ono što ne može čekati stavljam lijevo. Ono što može, desno. Sitnije stvari sam rješavao sam. Ostalo čeka vas.“
Mikhail podiže drugi pergament. Još nameta.
„Ko je ovo povećao?“
Ponos ne odgovori odmah. Prvo se malo ispravi.
„Ja.“
Mikhail spusti pergament.
„Zašto?“
„Jer su nam trebala sredstva. Naši redovi su se širili dok vas nije bilo. Teško je održavati sve što imamo. A i grad je oslabio u vašem odsustvu. Trgovačke kuće su se opustile, patrole prorijedile, a Maske su trošile više nego prije. Morali smo malo da utegnemo sve. Nismo znali hoćete li se vratiti. Mislili smo da ćete i vi ovako odlučiti.“
„Pa si ti odlučio umjesto mene?“
„Neko je morao. Rekli ste mi da, kada vas nema, održim ono što ste ostavili. Nisam znao koliko dugo to znači.“
Mikhail pogleda prema svim papirima na stolu.
„Šta si još odlučio?“
Ponos nije morao dugo razmišljati. „Povećao sam stražu oko Kraljevske Četvrti. Vratio dio starih nameta. Pojačao patrole na svim putevima. Povećao broj Blijedih Maski. Radoznalost je tražio još svojih ljudi u gradu da sve prate, ali to nisam odobrio bez vas. Nakon Emberveila broj onih koji su nam dolazili porastao je više nego što smo očekivali. Ljudi koji su slomljeni lakše prihvate kad im ponudiš ono što im treba.“
Mikhail nije dizao pogled s papira.
„Emberveil.“
Ponos zaćuta.
„Narod još nema odgovor“, reče napokon. „Priče se već šire. Jedni govore o banditima, drugi o Blackwateru. Mogao sam dati gradu jednu priču, ali nisam htio to učiniti bez vas.“
Mikhail nije slušao posljednji dio. Pogledao je u šuplje oči Ponosa.
„Ko je naredio da se spali?“
Ponos ostade miran. „Vi, Slušaoče. Naredba je stigla kao vaša i nosila je pečat Slušaoca. U izvještajima je stajalo drugo selo, ali vi ste promijenili cilj prije polaska. Bijes i Žalost su je uspješno izvršili.“
Mikhailovi prsti počeše lupkati po nozi. Na trenutak vidje ponovo Lipu rascijepljenu vatrom, crnu zemlju pod njom i komad plave tkanine koji mu se raspada među prstima.
Pohlepa mu ugrija lice.
Previše je odlučivao umjesto tebe.
Mikhail se okrenu prema stolu. Imena, brojevi, cijene, patrole, hrana, ljudi. Dok je on jahao preko pola Veillandsa, sve ovo se nastavilo. Ponos je pokušavao držati grad uspravnim, a grad je svejedno izgledao kao da polako trune.
Neka klekne.
Mikhail priđe Ponosu i stade ispred njega.
„Klekni.“
Promjena je bila trenutna. Ponos se spusti na jedno koljeno i pognu glavu. Mikhail ga je gledao odozgo.
„Nameti“, reče. „Spusti ih. Ljudi zbog njih odlaze iz grada i zemlje.“
Ponos podiže glavu. „Slušaoče, ako ih spustimo, moraćemo smanjiti nešto drugo. Patrole, broj ljudi, sredstva koja idu Maskama. Ono što postoji ispod grada ne može opstati tek tako. Biće nas manje.“
„Spusti ih.“
Ponos se malo namjesti.
„Ali grad nije samo ono što ljudi vide iznad zemlje.“
Mikhail mu priđe još bliže. Čizme mu odjeknuše po kamenu, a Ponos prestade govoriti. Sjenka Pohlepe pade preko bijele keramike ispod njega.
Podijeli tišinu s njim.
„Podijeli svoju tišinu sa mnom.“
Ponos pognu glavu još niže.
„Dijelim ono što sam sakrio.“
„Skini masku.“
Ponos polako podiže ruke, otpusti remenje iza glave, zatim uhvati keramiku za rubove i odvoji je od lica.
Teron Vaelor klečao je pred njim.
Mikhail ustuknu pola koraka.
Kralj Veillandsa. Čovjek pred kojim je nekada stajao kao vitez i čekao dopuštenje da govori, sada je klečao pred njim, bez krune, držeći Bijelu Masku Ponosa u rukama. Crvena linija pružala mu se preko čela ondje gdje je kruna godinama pritiskala kožu, toliko jasna da je izgledalo kao da je nosi i kada spava. Mikhail se zgrozio.
Teron podiže oči.
„Slušaoče.“
„Spustićeš namete“, reče Mikhail. „I učinićeš to lično. Na Glavnom Trgu. Ljudi će vidjeti da im se nešto vraća, a ne samo da im se uzima.“
Teron proguta. „Da, Slušaoče.“
„I ukinućeš Zakon Zvona“, nastavi Mikhail. „Želim da se ljudi ponovo kreću kao nekada. Bez ikakvog glupog pečata.“
„Slušaoče, to ne bih savjetovao. Šta ako neko vidi nekoga od naših? Šta ako se narod pobuni protiv nas? Ako ga ukinemo, ljudi će se ponovo kretati noću. Radoznalost će ih teže pratiti. Teže će biti sakriti naše ljude i mjesta kojima ulaze ispod grada.“
„Nisam tražio savjet. Kada ga budem trebao, znaćeš. A ja ću se pobrinuti za maske.“
„Zakon Zvona biće ukinut, Slušaoče. Još nešto?“
Mikhail ga je još gledao odozgo. Njegovu pognutu glavu u sjenci Pohlepe. Smežurani vrat koji se otkrivao iza nje.
Okupi.
Mikhail pogleda prema stolu. „Okupi sve Bijele Maske. Reci im da se Slušalac vratio.“
„Odmah.“
Mikhail ponovo pogleda u njegovo visoko čelo.
„Vrati masku.“
Teron podiže keramiku i pritisnu je uz lice. Kralj nestade. Ponos je ponovo klečao pred njim.
„Slušalac je rekao.“
Ponos ustade i duboko se pokloni.
„Slušaoče.“
Okrenu se i krenu prema vratima uzdignute glave. Kao da iza keramike nikada nije postojao čovjek. Mikhail se ne okrenu za njim. Ostade gledajući u sto na kojem su stajali pergamenti i papiri.
„I još jedno“, reče Mikhail još okrenut prema stolu. „Povuci potjernicu za Mikhailom Emberlineom. On nam ne treba više.“
„Da, Slušaoče.“
Ponos više ništa ne upita. Odgovor dođe odmah. Izađe iz odaje i zatvori vrata. Mikhail je slušao dok se koraci nisu udaljili. Tek tada se opusti pod maskom.
Priđe bliže stolu i poče gledati ono što je Ponos ostavio. Na dnu jednog pergamenta u crnom vosku stajao je okrugao pečat. Devet kratkih šiljaka bilo je okrenuto prema unutra, pravilno raspoređenih uz ivicu kruga. U sredini se nalazio nepravilan krug, nalik licu. Bez očiju ili usta. Bez ičega. Mikhail ga nikada ranije nije vidio.
Tvoje.
Uze pergament. Na njemu je stajala kratka odluka o dodatnoj straži u Kraljevskoj Četvrti. Ispod nje samo pečat. Kralj je htio da bude sigurniji, sam je sebi davao naredbe.
Odluka bi odavde otišla Ponosu, Radoznalosti, straži ili nekome drugom ko ju je morao sprovesti. Tamo bi je neko pročitao i uzeo u svoja usta kao vlastitu odluku. Slušalac bi nestao iz nje. Niko na ulici neće znati ko je odlučio. Ko je povisio ili spustio namete. Ko je poslao vojsku prema istoku. Ko je naredio da se spali selo. Spusti pergament.
Učiš.
Mikhail sjede za sto. Uze jedan papir, a ispod njega se pojavi drugi. Ironfort. Na njemu su bila zabilježena kretanja uz istočnu granicu, broj vojnika u tvrđavi i dva reda o Orkovima viđenim dalje prema istoku. Ispod njega ležao je izvještaj iz mjesta čije ime nikada nije čuo.
Tamo Slušalac ne ide.
Na sljedećoj hrpi ugleda Ardenfall. Prsti mu zastadoše na rubu pergamenta, ali ga nije otvorio. Pored njega ležao je drugi, označen imenom Blackwatera. Zatim jedan bez imena grada, samo s nacrtanom obalom i tri tačke uz nju.
Sve je dolazilo ovdje. Do tada je Slušaoca zamišljao kao čovjeka iznad Maski, lice kojem se klanjaju u mračnim hodnicima i glas koji određuje šta one rade. Pogriješio je. Na tom stolu su ležali ljudi koji neće znati da je ikada pročitao njihovo ime. Stražari koje neće upoznati. Sela kroz koja možda nikada neće proći. Zidine koje nije vidio, novac koji nije držao i putevi kojima nikada neće jahati. Sve je ipak završavalo ovdje.
Mikhail spusti dlan na hrpu. Ako namjerava promijeniti grad, odluke više neće ostavljati drugima.
Hoćeš li saznati ko su ostale Bijele Maske?
Mikhail podiže glavu.
„Reci mi ti.”
Ja ne znam. Ne pamtim njihova lica. Ne pamtim ni tvoje. Ni onih prije tebe. Ne znam im imena i nikada nisam htio da ih znam. Meni trebaš samo ti. Onaj koji jesi i koji si sada.
„Ko onda zna?“
Arhiva Života i Smrti.
„Šta je tamo?“
Tamo možda možeš pronaći ono za čime tragaš. Tamo Radoznalosti upisuju ljude koje prate. Žalosti upisuju ljude koje ukopaju u zemlju.
„Nisam siguran da želim znati ko je iza maski.“
Onda smo isti.
Saznaćeš kad dođe vrijeme.
Tada ga nešto pritisnu duboko u grudima. Drugačije od toplote Maske. Starije. Tiše. Kao da je nešto dugo stajalo u njemu i čekalo trenutak kada će biti primijećeno.
Nešto je u tebi, reče Pohlepa.
Prvi put glas je odmjeravao umjesto da tvrdi.
Nešto što ne pripada meni.
Još.
Mikhail podiže ruke i skide masku. Gledao je njenu unutrašnjost u svojim rukama, šupljine na mjestu očiju i usta. Bila je topla. Bijela. Tanka kao ljuska jajeta, bez ijedne mrlje ili ogrebotine. Spusti je na sto, možda i previše pažljivo.
Ustade i priđe odorama kraj ulaza. Svuče svoju i navuče jednu s crvenim rubovima, a staru okači na zid. Zatim priđe vratima balkona i otvori ih. Hladan vazduh mu pređe preko kože. Pun mjesec sijao je ogroman i blijed. Obasja mu ruke na ogradi i učini ih bijelim, kao keramiku. Pod njim je gola stijena padala sve do zapadnih zidina Veilcourta. Negdje visoko iznad njega nalazila se Kapela od Veila, skrivena stijenom. Nije je mogao vidjeti, ali je znao da je tu. Ovo je bila skrivena strana grada. Urezana duboko u stijenu.
Pomisli kako ga ovdje niko ne može vidjeti. Prema ovoj strani niko nije ni gledao. Pomisli kako je ovaj balkon jedino mirno mjesto u trulom gradu koji je htio izliječiti.
Ali kako?
Kako uništiti Masku Pohlepe ako mu se uvijek vraća? Kako napustiti grad ako svaki put kada ode neko drugi zauzme njegovo mjesto? Kako narediti Maskama da nestanu kada je tek sada shvatio koliko duboko njihovi prsti dosežu?
Kako?
Zatvori oči.
Iza njega, na stolu, ležala je maska. Bez nje nije bio Slušalac. Bio je samo Mikhail. Ipak, njena toplota je bila jedino što ga je grijalo. Ta mu se misao zgadi.
Koraci odjeknuše hodnikom iza njega.
„Bijele Maske su stigle“, reče sam sebi.