Poglavlje XIII: Polukrug
Vratio se u Odaje Slušaoca, uzeo je masku sa stola i stavio je na lice. Zategnu remenje, zatim izađe u Odaju Maski. U daljini ugleda Bijele Maske kako čekaju njega u polukrugu. Posljednja je upravo stizala s kružnih stepenica. Žalost okrenu glavu prema njoj.
„On zna“, reče Žalost.
„On sluša“, odgovori Radoznalost i stade na svoje mjesto.
Mikhail na trenutak nije bio siguran da li da krene. Pokrenu se i stade na granici gdje se sjenka završavala a svjetlost baklji počinjala. Lice mu ostade u mraku još kratko. Kada se pojavi, sve se istovremeno pokloniše
„Slušaoče.“
Mikhail zakorači u svjetlost. Plamen baklji uhvati bijelu keramiku na njegovom licu, a sve prazne oči ispred njega podigoše se prema Pohlepi.
Ponos je stajao u sredini, pola koraka ispred ostalih. Mikhail je već vidio čovjeka ispod njegove maske. Sada od kralja nije ostalo ništa. Samo podignuta brada, ravna ramena i mirno držanje čovjeka koji je navikao stajati iznad drugih čak i kada kleči pred nekim većim od sebe.
Lijevo od njega stajala je Žalost, širokih ramena, s očnim šupljinama koje su gledale u zemlju. Usta su ostala otvorena u dugom, nijemom jauku, kao da se lice skamenilo usred oplakivanja. Do nje je ostalo prazno mjesto. Niko ga nije pokušao popuniti. Mikhail zadrža pogled na praznini.
Tuga nedostaje.
Radoznalost je stajala dalje u polukrugu. Glava joj je bila blago nagnuta u stranu. Jedna očna šupljina veća od druge, a usta blago otvorena u stranu, kao da će upravo nešto upitati. Ispod crne odore, ramena su bila šira nego kod Agnes. Drugi čovjek. Ista Maska. Mikhailu se nije dopadalo koliko je pažljivo gledala prema njemu.
Bijes je stajao na desnom kraju polukruga, malo odvojen od ostalih, onako kako stoji čovjek koji je predugo bio sam. Maska mu je bila zamrznuta u vječnoj rici, a tijelo pod odorama odgovaralo je njenom izrazu. Ramena povijena naprijed, kao da bi se svakog trenutka mogao pokrenuti.
Siguran je. Tvoj je.
Zavist je stajala desno od Ponosa. Nije se pomjerila otkako je Mikhail ušao. Ruke su joj ostale skrivene ispod odore. Očne šupljine uske i ukošene u stranu, kao da krišom odmjeravaju tuđe. Usne čvrsto stisnute, s jednim uglom povijenim naniže.
Još dvije Bijele Maske stajale su među ostalima. Mikhail je osjećao njihove poglede na sebi. Nisu mogle vidjeti lice iza Pohlepe. To je u sebi ponavljao. Večeras im mora uzeti što više može, dok još vjeruju da je on onaj koji je bio prije.
Podsjeti ih.
„Vidim da ste bili zauzeti dok mene nije bilo.“
Glas mu kroz keramiku izađe ravno i dopre do svih krajeva odaje. Sve su ostale gdje su stajale, niko ništa ne reče.
„Dobro.“
Mikhail poče hodati ispred polukruga, ruku sklopljenih iza leđa. Nije znao zašto je krenuo. Možda zato što mu je bilo lakše dok se kreće. Možda zato što nije želio da iko primijeti koliko mu se prsti ispod rukavica stežu. Hodao je tamo-amo okrenut prema zidu.
„Mnogo toga se promijenilo.“
Tkanina zašušta. Radoznalost blago nakrivi glavu. Bijes pogleda prema praznom mjestu Tuge. Zavist ostade nepomična.
Slušalac se ne kreće.
Zastade.
Odjednom postade svjestan svega što radi. Kako stoji. Kako drži glavu. Na koju stranu prenosi težinu. Rovan je možda stajao drugačije. Možda se drugačije obraćao njima. Možda neko od njih zna takve stvari. Pogled mu ode prema Radoznalosti. Ona ga je još gledala. Tada Mikhail okrenu cijelo tijelo prema polukrugu.
„Šta ste radili u ovome gradu dok mene nije bilo?“
Ponos pogleda lijevo-desno zatim istupi i pokloni se, manje nego ostali, kao da ga to pred drugima košta više nego nasamo.
„Slušaoče. Grad nije stao u vašem odsustvu. Neko je morao donositi odluke koje nisu mogle čekati. O nametima smo već govorili. Ostalo će biti kako ste mi rekli.“
„A drugi?“
Ponos malo okrenu Masku prema ostalima.
„Svako je radio unutar svoje odaje.“
„Rekao si dovoljno, vrati se sada.“
Ponos se ponovo blago nakloni, zatim se vrati gdje je i stajao. Pola koraka ispred ostalih.
Bijes zatim istupi i pognu se duboko. „Slušaoče. Nisam znao da ste stigli. Odmah ću vam poslati moje dvije Blijede Maske od povjerenja da vas prate.“
Mikhail nije znao da ima zaštitu i da ga prate. Nije ih vidio ni kod Rovana.
„Ne treba.“
„Slušaoče. Uvijek su vas pratili. Ja ne znam niti me zanima zašto više ne želite. Ali dopustite to mojim maskama. Njima to čini veliku čast.“
„Rekao sam ne.“
Bijes se nakloni i vrati se. Mikhail sagleda ostale u polukrugu.
„Radoznalosti. Istupi.“
Radoznalost ispravi glavu, istupi i pokloni se kako treba.
„Slušaoče.“
„Ponos mi reče da si zahtijevao još ljudi. Da se prati grad.“
„Tako je, Slušaoče. Vijesti putuju raznim putevima i dolaze do nas. Mi smo htjeli da sačuvamo ovo što imamo. Pratili smo sve, a moje Blijede Maske su vodile zapis u Arhivima Života.“
„Ponos je dobro postupio. Vidio sam izvještaje. Ne trebaju nam stvari koje nam nisu od koristi. Ukinućeš praćenje.“
„Ali Slušaoče, to nije dobro za nas, moje maske se mogu pobuniti protiv mene ako im to oduzmem. Oni žive od toga. To njih liječi.“
Liječi? Opet ta pogana riječ koju je Rovan koristio. Sada u ustima Radoznalosti. Hoće li ga slušati i ako im oduzme sve? Bio je sam pred njima. Ako se okrenu protiv njega, neko će mu dohvatiti remenje na potiljku.
„Onda smanji praćenje. Ne zanimaju me oni koji grde vlast, a ništa ne preduzimaju. Za veće stvari želim prvo da čujem ja.“
Zavist se prvi put pomjeri.
„A ako vas nema?“
Mikhail osjeti kako mu se nešto stegnu ispod rebara. To pitanje je očekivao. Ipak mu se nije dopalo. Keramika mu se učini toplijom.
Ne daj im sebe.
„Radite ono što sam posljednje naredio.“
„Slušaoče.“ Zavist istupi i stade do Radoznalosti. „Stvari mogu postati ozbiljne. Mislim da bih ja bolje vodio od Ponosa.“ Okrenu se prema njemu. „On ne zna šta treba da radi. Bitno mu je samo da vas mijenja dok niste tu.“
„To je laž.“ Ponos istupi. „Slušaoče, ja nikada to ne bih. Ja samo poštujem vaše odluke i upute koje ste mi dali dok niste tu.“
„Jeste“, reče Zavist. „Zato se grad i raspada. Nas je više kako i treba biti. Ali ne znaš ih držati u redu. Ja bih to bolje učinio.“
Mikhailu se dopalo što se okreću jedan protiv drugog. Ipak nije htio otkriti na čijoj je strani.
„Dosta.“ Maske su stale. „Vratite se u polukrug.“
Nakloniše se i vratiše se. Ponos je sve vrijeme gledao Zavist dok se vraća. Gledala je i Zavist njega.
Mikhail se okrenu prema Bijesu. Bijes je već istupio, nije ni čekao pitanje.
„Slušaoče. Zaustavljali smo one koje je trebalo zaustaviti. Uklonili one koje je trebalo ukloniti. Onako kako smo uvijek i radili.“
„Koliko uklonjenih?“
„Nisam brojao.“
Žalost se odmah pomjeri.
„Ja jesam.“
Bijes naglo okrenu masku prema njoj. Žalost nastavi istim ravnim glasom.
„Trideset jedan koji su prošli kroz naše ruke. Ali za ostale ne znam.“
„Ostale?“ upita Mikhail.
„Neki su pobjegli, neki su pali u rijeku i nije ih bilo moguće dohvatiti“, dodade Bijes.
„O čemu govorite?“
„O onima koje smo spustili u zemlju dok vas nije bilo“, reče Žalost.
Mikhailu se na trenutak probudi nešto u grudima. Kao mali dio nade da je ipak nešto ostalo.
„A Emberveil? Jesu li tamo neki pobjegli?“
Žalost malo podiže glavu, toliko da njene šupljine koje gledaju u zemlju pogledaju Pohlepu na Mikhailovom licu.
„Ne koliko ja znam. Svi su spaljeni. Onako kako je to bio plan. Plan koji mi se nije svidio.“ Spusti glavu. „Svi trebaju da budu položeni u zemlju. Zato sam naredio da barem tabaju pepeo.“
U Mikhailu se ugasi sve.
„Imate li imena mrtvih?“
„Imamo. Za sve koji su prošli kroz naše ruke, imamo. Za one koje nisu, nemamo.“
Mikhail stegnu šake. Naglo pogleda Bijesa, zatim se vrati na Žalost.
„Od sada, svako ko prođe kroz vaše ruke, želim izvještaj na stolu. Njegovo ime, želim znati kako je čovjek umro. I kada je položen u zemlju.“
Žalost jednom pognu glavu.
„Kako vi kažete. Slušaoče.“ Pognu se i povuče se unazad.
Mikhail se okrenu prema Bijesu.
„Ti“, reče. „Zabranjujem ti da uklanjaš ljude. Hoću da prvo obavijestite mene. Ja ću donijeti odluku.“
Bijes naglo istupi. „Slušaoče, a ako ne bude vremena da vas pitamo?“
„Rekao sam. I tako će biti.“
„Slušaoče, ako to zabranim svojim Blijedim Maskama, biće rat među njima.“
Mikhailu se ta ideja dopala. Na trenutak poželje da se okrenu jedni protiv drugih. Zatim pomisli koliko bi ljudi povukli sa sobom.
„Ti ćeš se pobrinuti da ne bude.“
Bijes je režao, glasnije nego inače, tijelo mu je bilo nagnuto prema njemu. Ipak se povuče unazad.
Pohlepa ga tada blago povuče prema Zavisti. Mikhail nije odmah poslušao. Zavist je stajala potpuno mirno, ali njene uske šupljine kao da nikada nisu gledale ravno prema onome što je pred njima.
„A ti?“
Zavist ne istupi. „Pazio sam da niko ne uzme više nego što mu pripada.“
Glas mu je bio tih. Ponos okrenu glavu prema njemu.
„Ko je pokušao?“
„Svi.“ Bijes se pomjeri. Zavist nastavi prije nego što iko progovori. „Kao što rekoh. Ponos je vodio grad. Radoznalost je širila mrežu. Bijes svoje ljude. Svako je u vašem odsustvu malo povećao ono što već ima.“
„A ti?“
„Moje maske su uzimale od onih koji nisu poštovali ono što je naređeno. Nekima smo zatvorili radnje. Nekima smo oduzeli dom jer nisu imali čime da plate. Jednom smo trgovcu uzeli dozvolu za prodaju, sada više ne može prodati ni vreću soli.“
Mikhailu se odgovor nije dopao.
Dobro.
Pohlepi jeste.
„Sve ćete vratiti.“
Uske šupljine zadržaše se na Pohlepi.
„Kako kažete, Slušaoče.“
„Od sada niko ne širi svoje maske bez mog odobrenja. Nove Blijede Maske, novi ljudi u gradu, veći nameti, slanje vojske, novi nadzor, oduzimanje, sve što prelazi ono što već postoji, dolazi meni.“
Radoznalost podiže glavu.
„To će usporiti grad.“
„Onda će neke stvari biti sporije.“
Radoznalost prihvati odgovor kratkim naklonom. Mikhail nastavi gledati Zavist.
„Niko više neće izdavati naredbe u moje ime bez mog odobrenja.“
Zavist se nije pomjerila.
„Naravno.“
Pohlepa se ugrija.
Laže.
Mikhail okrenu glavu prema praznom mjestu između Žalosti i Radoznalosti. Tamo gdje je Tuga trebala biti. Pomisli da upita, pa pogleda Radoznalost. Možda je i to bilo nešto što je Slušalac morao znati.
Ne pitaj.
Mikhail pređe preko praznine, kao da je nije ni primijetio.
„Još nešto.“
Sve Maske ponovo se usmjeriše prema njemu.
„Grad se mijenja. Zakon Zvona se ukida. Nameti će pasti. Ljudi će ponovo biti na ulicama poslije mraka. Biće više glasova, više pitanja i više onih koji će govoriti protiv kralja, njegovog vijeća i svega što postoji ispod njih.“
Radoznalost blago nakrivi glavu.
„Pustite ih. Dok govore, samo govore. Ne trebaju mi prazne ulice i ljudi koji šapuću čim vide stražara. Treba mi grad koji radi.“
„A ako govore o nama?“ upita Radoznalost.
„Onda želim izvještaj. Ništa više dok ja ne odlučim.“
Radoznalost pognu glavu.
„Slušaoče.“
Mikhail ih pogleda jednu po jednu. Sedam bijelih lica. Tek tada shvati kako zvuči ono što je upravo naredio. Došao je da im oduzme moć. Umjesto toga, skupio ju je kod sebe.
Da.
Niko nije pitao ko je iza njegove Maske. Niko nije tražio njegovo lice. Niko nije rekao da nešto na njemu nije isto.
„Vratite se svojim odajama.“
Polukrug se polako raspade. Ponos ode prvi, istim uzdignutim držanjem s kojim je stajao. Žalost skrenu u bliži ulaz prema kružnim stepenicama bez pogleda prema ostalima. Bijes je već nakon nekoliko koraka hodao brže nego što je trebalo. Zavist sačeka da svi krenu, zatim pođe za njima. Radoznalost ostade posljednja.
Mikhail ju je primijetio tek kada su ostali već nestali između stubova. Stajala je dalje od njega. Glava malo nagnuta. Ništa više.
Mikhail osjeti kako mu prsti uz nogu počinju lupkati. Da li da joj naredi da skine masku? Zaustavi prste.
Radoznalost tada spusti pogled prema njegovom boku.
„Gdje vam je dvoručni mač, Slušaoče? Nisam ga vidio otkako ste se vratili.“
Mikhail je čekao glas. Maska je ćutala.
„Ne treba mi više.“
„Uvijek ste ga nosili jednom rukom.“
„Sada nosim ovaj.“
Radoznalost ostade gledajući Darinovu dršku još kratko, zatim se pokloni.
„Slušaoče.“ Okrenu se i ode.
Mikhail ostade sam u odaji. Tek kada njeni koraci utihnuše, ponovo pomjeri ruke.
Dobro smo uradili.
Mikhail pogleda prazno mjesto Tuge. I dalje nije znao gdje je. Tek kad su maske otišle, osjetio je koliko je umoran. Htjede sići i naći Arhivu Života i Smrti. Ipak odluči da se vrati u Odaju Slušaoca.
Na ulazu zatvori vrata. Uze ključeve sa stola i krenu da zaključa vrata. Da neko ne bi ušao dok spava i ne vidi ko je Slušalac. Nije htio da spava s njom na licu. Nije htio da vide ko je ispod bijele keramike.
Slabost.
Mikhail pogleda u zatvorena vrata. Zatim vrati ključeve na sto i nagnu se objema rukama nad njime. Papiri i pergamenti su i dalje čekali njega. Podiže glavu prema dvije slike na zidu u zlatnim okvirima. Na jednoj skup ljudi, na drugoj tama i suze. Mikhail priđe prvoj slici.
Slika je bila lijepa. Ukrašena cvijećem i šarenim bojama. Dug sto se pružao od jednog kraja do drugog. Jedanaest ljudi je sjedilo za stolom, lica su im bila naslikana ista. Vidio je i krunu s jedanaest šiljaka kako stoji na ženskoj glavi okrenutoj prema stolu. Klečala je pred sredinom stola, dok su ostali stajali. Mikhail priđe bliže. Prepozna visoki svod i dvokrilna vrata iza dugog stola. To je bila ova prostorija. Odaja Slušaoca. U donjem uglu slike pisalo je:
Zavjet Kraljice Elire Vaelor u Kući Devet Svijeća.
Orrin mu je čitao o toj kraljici. Zavjetovala se da neće proliti krv pod ovom zemljom dok sluša zbog čega su joj djeca nestala. Krv je ipak prolivena prije nego što je pala noć.
Na drugoj slici nije pisalo ništa.