Poglavlje XIV: Uzmi
Mikhaila probudi toplota na licu. Uspravi se i sjede na rub kreveta. Pogleda prema stolu. Pored papira i pergamenata neko je donio treću gomilu, uredno naslaganu. Ispred same stolice čekala ga je hrana.
Blijede Tuge donose.
Mikhail tek sada shvati koliko će ovo potrajati ako želi spasiti grad i riješiti se maski. Ustade i priđe stolu. Sjede za sto i uze prvi pergament. Dok ga je čitao, učini mu se da ispred vrata čuje duboko disanje, nalik režanju. Mikhail nastavi čitati.
Tražili su žito za tvrđave na istoku. Zalihe nisu bile dovoljne, pa je predloženo da se ostatak uzme iz sela uz Elorin. Bez plaćanja. Mikhail pređe pogledom preko imena sela i pročita zahtjev još jednom. Sjeti se onih koji su napustili Wheatmill. Uze pero i napisa da se žito uzme iz kraljevih zaliha.
Iza vrata ponovo se nešto začu. Mikhail podiže glavu. Sačekao je da neko pokuca, ali niko nije. Spusti pogled na sljedeći pergament.
Na njemu su bila imena ljudi zatvorenih u stražarskim ćelijama. Uz neka je stajalo svega nekoliko riječi. Odbio platiti. Vrijeđao kralja. Govorio protiv kraljeve loze. Kod drugih nije bilo ni toga, samo ime i dan kada su odvedeni. Prstom pređe preko jednog datuma. Čovjek je bio zatvoren još prije nego što je Mikhail otišao iz Veilcourta.
Napisa da se puste oni koji su govorili protiv kralja. Za ostale zatraži da navedu razloge. Ako ih ne navedu, neka puste i njih.
Sljedeće pismo stiglo je iz zemlje čije mu ime ništa nije govorilo. Samo je pisalo: S druge strane Južnog Mora, Varduun. Tražili su ljude i oružje. Naveli su cijenu koju bi platili i da bi novac brzo stigao. Primamljiva ponuda. Mikhail pročita pismo do kraja, zatim se vrati na početak. Nije ništa znao o toj zemlji. Na brodu su govorili da južno od mora nema ničega osim vode i pijeska. Pomisli na namete koje je smanjio. Taj novac mogao bi nadoknaditi dio onoga što više neće uzimati od ljudi. Napisa da će poslati dio oružja, ali ljude neće slati.
Iza vrata nešto zastruga po kamenu. Začu se kratak, dubok zvuk, ovog puta jasnije nalik režanju. Prsti mu se stegoše oko pera. Ko god da je stajao napolju, nije odlazio.
Nastavi raditi. Neke zahtjeve odbi, neke odobri, a uz druge dopisa pitanja i zatraži više podataka. Neke pergamente, koje nije znao riješiti, ostavi pred sobom. Na odluke koje je donio utisnu pečat u crni vosak i složi ih uz rub stola. Tek tada pogleda hranu. Još je stajala netaknuta.
Kada završi, ustade i navuče odoru, pogleda još jednom prema stolu i krenu napolje.
Čim otvori vrata i izađe, ugleda ga s desne strane. U mraku uz zid stajala je Bijela Maska Bijesa, jedva vidljiva u crnoj odori. Disanje ispod keramike bilo je preglasno, gotovo režanje. Mikhail je bio siguran da ga je čuo i tokom noći, dok je spavao iza otključanih vrata. Bijes ga je gledao kao pas koji čeka riječi svoga gospodara. Mikhail se okrenu cijelim tijelom prema njemu. Bijes mu priđe. Mikhailu se učini da već osjeća njegovu oštricu u sebi. Ali Bijes se samo blago nakloni.
„Slušaoče.“
„Bijese.“
„Prenio sam svojim maskama. Nezadovoljne su.“ Čekao je odgovor, ali ga nije dobio. „Znam da ste već odbili. Više puta. Ali molim vas, dopustite mi da vam pošaljem svoje Blijede Maske da vas štite. Barem im ostavite tu čast. A i ne znate ko bi vas mogao čekati u mraku. Pogotovo sada.“
Mikhail bi se nasmijao da nije pod maskom. Bijes mu govori o časti, a njegove maske su ga jednom pokušale ubiti dok je spavao u svojoj kući. Bijes tada podiže jednu ruku u crnoj rukavici i stegnu šaku pred grudima.
„Molim vas. Dopustite da uz vas pošaljem one kojima ja vjerujem.“
„Već sam rekao. Ne trebaju mi.“
Neposlušnost.
U Bijesovom grlu začu se kratko režanje. Obje šake stegnuše se uz njegove bokove.
„Zabranili ste im sve i poslušaće. Ali oduzeli ste im ono zbog čega postoje. Sada reže jedni na druge. Maska na Masku. Dopustite im barem ovo. Neka čuvaju vas, kao što su vas oduvijek čuvali. To im treba.“
Mikhail pomisli na ono od čega je Bijes bio načinjen. Znao je jer je i sam nosio njegovu masku. Vidio ih je u njihovim odajama. Vidio je šta ostane od čovjeka kada keramika potisne sve osim Bijesa. Takve ljude trebalo je da pusti uz sebe.
Mikhail stegnu šake. Bijes to primijeti i okrenu masku prema njegovim rukama. Strah se nije mogao vidjeti na keramici, ali Mikhail ga prepozna po tome što Bijes odmah opusti vlastite šake i spusti se na jedno koljeno.
„Oprostite, Slušaoče. Samo brinem za vašu bezbjednost.“
Režanje ispod keramike prestade. U hodniku je ostala samo baklja i čovjek na kamenu koji je čekao njegovu riječ.
Mikhail je mogao reći da ustane. Ali ostavio ga je trenutak duže. Pa još jedan. Nešto se u njemu smirilo i nešto mu je ovo prijalo, kao da je dugo čekao ovu tišinu.
„Ustani.“
Bijes ustade, pokloni se, okrenu i pođe prema prolazu koji je vodio do kružnih stepenica.
„Bijese“, pozva ga Mikhail.
Bijes se okrenu i odmah pokloni.
„Pošalji ih.“
Bijela Maska Bijesa ostade trenutak okrenuta prema Pohlepi. Nešto se u njenom držanju opusti. Klimnu, ponovo se pokloni i krenu prema prolazu. Mikhail ostade pred vratima svoje odaje.
Svi služe nama.
Mikhail sačeka da Bijesovi teški koraci nestanu niz kružne stepenice, a zatim krenu za njim. Spusti se do kraja, prođe kroz vrata, hodnikom i niz tri kamene stepenice, sve dok ne izbi pred veliki prostor u kojem baklje nisu mogle osvijetliti kraj. Stubovi su se gubili u mraku.
Držeći se lijevog zida i reda baklji, Mikhail pođe dublje. Desno od njega nizali su se stubovi, a prostor iza njih gubio se u crnilu. Uz uska željezna vrata na lijevoj strani stajala je Blijeda Maska Bijesa. Ruka joj je počivala na dršci mača. Kada Mikhail prođe, pokloni se i nastavi čuvati vrata.
Tada Mikhail začu glas. Stade. Bio je tih i blag, drugačiji od ostalih. Kao da ga je keramika činila prijatnijim. Ženski, gotovo pa majčinski. Govorio je iz prostorije iza vrata koja je Blijedi Bijes čuvao, ali riječi nisu bile dovoljno jasne da ih razumije. Zatim se začu pomjeranje po kamenu, pa glas čovjeka koji je nešto odbijao.
„Ne mogu.“
Mikhail se okrenu prema vratima. Neko odgovori istim toplim glasom.
„Možeš.“
Mikhail priđe vratima i stade ispred Bijesa.
„Skloni se.“
Blijedi Bijes se nakloni i odmah se skloni. Mikhail posegnu za vratima i otvori ih.
U maloj prostoriji gorjele su dvije svijeće. Blijeda Maska sjedila je na podu pred čovjekom bez maske. Čovjek je bio mlad, možda malo stariji od Mikhaila kada je prvi put došao u Veilcourt.
Blijeda Maska bila je drugačija od ostalih. Oči su joj bile isklesane malo naviše, kao da gleda nešto što tek treba doći, a usta blago nasmijana. Takvo je lice viđao na jednim od osam vrata. Bila je toplija i blaža. Mikhailu se učini lijepom. Trgnu se. Maske nisu lijepe. Ova je samo bila manje ružna. Blijeda Maska okrenu glavu prema njemu.
„Slušaoče.“
Zatim se ponovo okrenu prema čovjeku bez keramike, kao da je Mikhailov dolazak nije zaustavio. U rukama je držala Masku Bijesa. Bila je blijeda, ispucala oko očiju, s ustima zaleđenim u urliku. Blijeda Maska je podiže pred čovjekom.
„Uzmi.“
Čovjek pogleda keramiku. Oči su mu bile preširoke, gotovo kao u same maske.
„Ne znam.“
„Uzmi. Ona će ti pomoći.“
„Ne znam mogu li.“
„Možeš.“
Čovjek pruži ruku, ali je zaustavi prije nego što dotaknu masku. Pogled mu je išao od keramike prema vratima, pa nazad.
„Ne želim ovo.“
Želi.
Mikhail zakorači dublje u prostoriju.
„Onda mu je nemoj davati.“
Blijeda Maska se okrenu prema njemu. I dalje je držala Masku Bijesa između sebe i čovjeka.
„Ne treba mu“, reče Mikhail.
Priđe i uze joj masku iz ruku i baci je u ugao prostorije. Keramika udari o zid, odbi se o kamen, ali ne puče. Zaustavi se licem prema gore. Čovjek izdahnu. Ramena mu se malo spustiše. Mikhail se okrenu prema vratima da izađe.
„Čekajte.“
Mikhail stade.
Čovjek je gledao prema Maski Bijesa. Njegovo lice više nije bilo nesigurno. U očima mu se pojavila glad koju Mikhail nije vidio dok je keramika bila u rukama Blijede Maske.
„Dajte mi je.“
Mikhail se polako okrenu.
„Rekao si da je ne želiš.“
„Dajte mi je.“
Čovjek se podiže na koljena i pruži obje ruke prema uglu. Dah mu postade kratak. Prsti su mu se tresli.
„Dajte mi je.“
Blijeda Maska okrenu se prema Mikhailu i sačeka. On pogleda čovjeka. Još je pružao ruke prema uglu. Mikhail nije znao šta da mu kaže. Blijeda Maska ustade, ode po masku i vrati se pred čovjeka.
„Uzmi.“
Čovjek se naglo nagnu naprijed. „Da. Da, dajte mi.“ Više nije gledao prema vratima. Nije gledao ni Mikhaila. Postojala je samo blijeda keramika u rukama Blijede Maske.
„Dajte mi.“
Blijeda Maska prinese mu je licu. Čovjek zatvori oči. Mikhail vidje kako mu se vilica opušta, kako mu se vrat izdužuje prema maski i kako mu se čitavo tijelo predaje onome što je maloprije odbijao.
„Ne“, prošapta Mikhail.
Keramika prekri čovjekovo lice. Nestao je iza Maske Bijesa. Leđa mu se ispraviše, ramena raširiše, a šake se stisnuše uz bokove. Kada ponovo podiže glavu, čovjek kojeg je Mikhail maloprije gledao više nije bio tamo. Ustade i pokloni se.
„Slušaoče.“
Mikhail ostade nepomičan. Blijeda Maska se okrenu i nakloni pored njega, topla i blaga, kao da mu je upravo pokazala nešto što je trebalo da vidi.
„Hajde. Da ti pokažem tvoje mjesto“, reče Blijeda Maska.
Čovjek s Maskom Bijesa još jednom spusti glavu, zatim izađe iz prostorije. Blijeda Maska pođe za njim i zatvori vrata.
Mikhail ostade sam. Na kamenu je ostao samo trag prašine tamo gdje je keramika udarila o zid. Mikhail pogleda prema zatvorenim vratima. I učini mu se da maske ne čekaju da ih ljudi stave. One čekaju da im ljudi povjeruju.
Mikhail izađe iz prostorije. Maska Pohlepe govorila mu je kuda da ide. Što je dalje odmicao, miris metala i truleži postajao je jači. Negdje prema sredini odaje ugleda više svjetla nego iza njega. Ondje se prolaz odvajao ulijevo, dok se pravo nastavljao veliki prostor.
Dok je hodao, svjetlost otkri sasušene mrlje uz podnožje stubova. Bile su male, gotovo neprimjetne na crnom kamenu. Kada ih vidje, poče ih viđati i dalje, uz druge stubove, sve do mraka. Mikhail više nije mogao skrenuti oči s njih. Miris kao da je dolazio upravo odatle.
Na raskršću su stajale četiri Blijede Maske, dvije Tuge, Ponos i Zavist, a pred njima Bijela Maska Žalosti. Sve se pokloniše kada Mikhail priđe.
„Slušaoče.“
Blijede Maske se malo povukoše. Žalost ostade pred njima, širokih ramena, očiju koje su gledale u zemlju i ustima povijenim u jauku.
„Žalosti“, reče Mikhail. „Zašto ove mrlje krvi nisu uklonjene? Ne može se hodati hodnicima od ovog mirisa.“
Blijede Maske iza Žalosti pognuše glave. Sve osim Zavisti.
Stajala je uskih ramena, uspravna kada su se ostale već pognule. Keramika na njenom licu bila je čista, bez sivila i ogrebotina koje su nosile ostale maske. Djelovala je kao da je tek nedavno primljena među njih. Nije gledala Mikhaila. Gledala je njegovu masku, njene ivice, pokvaren osmijeh i prazne oči. Mikhailu se učini da bi, kada bi skinula svoju masku, nastavila gledati njegovu vlastitim očima.
Okrenu lice prema njoj. Prazne šupljine Pohlepe zadržaše se na Zavisti. Ona izdrža još jedan trenutak, zatim se pomjeri i spusti glavu.
„Oprostite, Slušaoče“, reče. Keramika je mijenjala glas, ali i dalje je bio ženski i tih.
„Ostavite nas nasamo“, reče Mikhail.
Blijede Maske se pokloniše i povukoše u mrak. Ostadoše samo Mikhail i Žalost. Mikhail priđe mrlji i prevuče đonom preko nje. Nije se pomjerila, bila je skorena.
„Hoću da očistite ovo“, reče. „Sve. Podove, stubove i prolaze. Ne želim da mi se miris mrtvih uvlači u naše hodnike.“
„Slušaoče, Tuga bi trebao da se pobrine za to. Moje maske ukopavaju mrtve i vode spise u Arhivi Smrti.“
Mikhail htjede pozvati jednu od Blijedih Tuga nazad. Umjesto toga priđe Žalosti. „Ali ja sam rekao tebi da očistiš.“
Žalost podiže glavu.
„Neću.“
On je naš.
Mikhail zakorači prema njoj. Žalost se ne pomjeri. Glava joj ostade pognuta, ali noge nisu popustile. Izgledala je kao da se kaje zbog izgovorenih riječi, ali ne i zbog odluke.
„Učinio bih sve za vas, Slušaoče. Sve što pripada Žalosti. Ali neću raditi ono što nije moje, niti će moje maske raditi ono što nije njihovo. Ako odredite da umrem, umrijeću. Ali čistiti neću. To pripada Tuzi.“
Mikhail okrenu glavu prema mrlji. Još je bila tamo.
„Dobro“, konačno reče. „Obavijesti Tugu. Neka očisti sve, do posljednjeg traga. A ti više ne dovodi mrtve ovamo.“
„Bijela Tuga još nije tu, Slušaoče.“
„Obavijesti Blijede.“
„A mi? Gdje ćemo s mrtvima?“
Dublje.
„Dublje.“
Žalost se pokloni.
„Biće kako kažete, Slušaoče.“
Mikhail poče lupkati prstima o nogu.
„Žalosti“, reče. „Jesu li mrtvi iz Emberveila upisani?“
„Nisu, Slušaoče. Ondje nije bilo ukopa.“
Mikhail ostade trenutak duže pred njim. Zatim se okrenu i nastavi pravo kroz mračni prostor, sve dok posljednja baklja ne ostade iza njega. U potpunom mraku Maska Pohlepe vodila ga je između stubova, sve do širokog otvora iz kojeg je dolazio hladan vazduh.
Ovdje počinje Valecourt. Naš Valecourt.
Pred njim se otvori široko stepenište, od jednog zida do drugog, osvijetljeno bakljama samo uz rubove. Niže se račvalo na dvije strane i nastavljalo dublje u kamen. Mikhail siđe jedan nivo, zatim još jedan. Dok se spuštao, vlaga mu se hvatala za rukavice. Miris zemlje ulazio mu je u nos, a hladan vazduh grebao grlo. Dugo je hodao ravnim hodnikom. U spojevima kamena stajalo je čisto zlato, kao da je neko zlatom slagao kamen na kamen. Hodnik je izgledao prelijepo, baklji ovdje nije bilo, nisu ni bile potrebne. Zlato je osvjetljavalo put. Mikhail usput pređe prstima preko zlatnog spoja, iako to nije namjeravao. Hodao je sve dok ne naiđe na raskrsnicu. Skrenu lijevo. Na kraju prolaza čekala su vrata.
Bila su ogromna, od drveta okovanog gvožđem, s crnim šarkama. U visini očiju nalazila se gvozdena ploča koja se iznutra mogla povući i otvoriti uzak prorez. Mikhail posegnu za ručkom. Vrata su bila zaključana. Izvadi ključeve i poče tražiti odgovarajući.
Pokucaj.