Poglavlje XIX: Plavi daje
Gomila se već kretala istim pravcem, odjevena u boje koje Mikhail dugo nije viđao na tim ulicama. Djeca su se provlačila između odraslih, igrala se i nestajala među masom naroda.
Ronik je hodao pored njega s rukama u džepovima kaputa, polako, kao da mu je život odavno dosadio. Dvojica gradskih stražara stajala su s lijeve strane puta. Kada ga ugledaše, uspraviše se.
„Kapetane.“
Ronik klimnu i nastavi. Isto se ponovi kod sljedećeg raskršća. Kada mu se treća dvojica stražara skloniše s puta, Mikhail se nasmija.
„Mora da uživaš u ovome.“
„Naravno da uživam“, reče Ronik. „Zato hodam ovako sporo. Da svi stignu vidjeti da sam se vratio.“
„Mislio sam da je zbog godina.“
Ronik ga gurnu ramenom.
„Nisam ja kriv što si otišao prije nego što su te zapamtili. Pozdravljali bi i tebe.“
„Pokušao sam“, odgovori Mikhail. „Ali tražili su od mene stvari koje nisam mogao dati.“
Osmijeh na Ronikovom licu malo se povuče.
„Sada smo mogli zajedno na istok“, reče. „Dobro bi mi došao tamo.“
„Snašao si se i bez mene.“
„Snašli smo se.“ Ronik pogleda pred sebe, pa se vrati na Mikhaila. „Šta ćeš sad? Poslije Blackwatera i skinute potjernice. Od čega ćeš da živiš?“
„Imam ja svoje prihode. Nedavno sam počeo trgovati s jednim očevim prijateljem. Dovezemo robu iz Blackwatera i prodamo je ovdje, a odavde je vozimo i prodajemo tamo. Dobar posao.“
„To nije posao. Samo obrćeš robu i prodaješ je po većoj cijeni tamo gdje je nema.“
„Ni šetanje ulicama nije, pa te ipak svi pozdravljaju.“
„Dobro. U pravu si.“ Ronik se nasmija. „Ako ti nešto zatreba, posao, novac ili mjesto da ostaneš...“
„Daćeš mi.“
„Mislio sam reći da ti mogu pomoći naći posao, ali nema veze. Uzeo si prije nego što sam ponudio.“ Stavi mu ruku na rame.
Glavni Trg već je bio pun kada su stigli. Ušli su s južne strane i pronašli mjesto iza prvih redova gomile, dovoljno blizu da jasno vide središte trga. Ronik je stajao ruku opuštenih uz bokove. Kopča na kaputu stajala mu je nakoso. On spusti pogled na nju, pa se ponovo zagleda prema zapadnoj ulici. Mikhail je vidje i namjesti kapuljaču na glavi.
Široka ulica na zapadnoj strani koja se spajala s Glavnim Trgom bila je sagrađena za vojske i kraljeve. Deset kola moglo je njome prolaziti uporedo. Na njenom udaljenom kraju nešto se pokrenu. Ljudi najbliži ulici počeše se okretati, a žamor se polako stiša.
Prvi se pojaviše gradski stražari. Kretali su se uz obje strane ulice, s helebardama na ramenu, ostavljajući širok prolaz između sebe i gomile. Za njima dođoše i Wardeni.
Bilo ih je šest. Dvojica su išla naprijed, po jedan sa svake strane kraljevske porodice, a dvojica iza. Gledali su preko prozora, krovova i otvora između kuća. Kretali su se kao da se tlo prilagođava njima. A između njih hodao je kralj. Teron Vaelor. Ovaj put nije nosio krunu. Mikhail se upita da li mu se crvena linija još vidi preko njegovog visokog čela. Uz njega je išao njegov sin, Seradin. Okretao je glavu na obje strane, pokušavajući odjednom vidjeti čitav trg.
Četvora velika kola pratila su ih, teških točkova i prekrivena platnom vezanim preko uglova. Mikhail je poznavao ta kola. Bila su to ona što su vukla dragar. Sada ih je vuklo četiri konja, jer teret na njima nije bio ni približno toliko težak. Ondje gdje se tkanina pomjerala na vjetru vidjele su se vreće žita i brašna, sanduci, smotana vuna, željezni alati i još nešto što je zveckalo putem.
Narod tada poče da viče, Seradin podiže ruku i mahnu prije oca. Najbliži dio gomile se nasmija. Smijeh se proširi trgom, a dječak mahnu još jače. Teron ga pogleda i nasmiješi se, pa i sam podiže ruku.
Na sredini je već bilo postavljeno veliko drveno postolje. Kola se zaustaviše iza njega. Radnici odvezaše platno i spustiše stranice, otkrivajući ono što su dovezli.
Teron se pope na postolje uz dvojicu stražara. Pogleda preko okupljenih, zatim podiže ruku i narod utihnu.
„Građani Veilcourta“, započe. „Čuli ste. Znam da ste čuli. I sve je istina. Ovaj grad dugo je nosio više nego što je trebalo. Znam koliko su vas koštali nameti i Zakon Zvona.“ Na krovovima se čulo samo cvrkutanje ptica. „Zakon je ukinut, to ste već vidjeli sinoć. A nameti su od danas niži. Trebalo je vremena da to pripremimo i da ostane nešto i za kraljevstvo. Sada mogu reći da to počinje od danas.“
Narod poče urlati, navijati, zviždati od sreće. Teron se okrenu i pokaza prema kolima.
„Iza mene je žito.“ Narod ponovo utihnu. „Brašno, so, ulje, vuna i alat. Svi ćete dobiti ponešto u znak moje dobre volje.“
Mikhail je iz gomile vidio kako mu svaka riječ izlazi s malim otporom. Ovdje nije bilo balkona prema kojem bi podigao pogled.
„Ovo nije dar krune“, nastavi kralj. „Plaćeno je vašim radom. Kruna vam vraća ono što vam duguje.“
Narod urliknu od sreće.
„Moji će se ljudi pobrinuti da podjela ide redom“, nastavi Teron. „To je sve.“
Teron siđe s postolja. Pisari otvoriše knjige i pozvaše prve porodice. Svakome ko bi prišao pronašli bi ime na spisku, pročitali šta mu pripada i zabilježili da je preuzeo.
Prvi dođe čovjek s dvojicom dječaka. Stražar podiže odmjerenu vreću žita, ali je Teron uze od njega i sam je odnese čovjeku. Čovjek je prihvati objema rukama. Stariji dječak dobi manju vrećicu soli, a mlađi smotani zimski pokrivač.
Zatim priđe starija žena. Teron joj predade vreću brašna. Žena je dugo gledala u nju prije nego što je privuče na grudi. Mladi kovač dobi čekić, kliješta i kožnu pregaču. Krojačica preuze tkaninu i drvenu kutiju s iglama, makazama i koncem.
Teron je svaku stvar predavao sam. Vreću po vreću. Vilica mu je još bila stegnuta, ali bi svaki put podigao glavu kada bi neko izgovorio njegovo ime.
Pred stolove zatim dođe žena s djevojčicom. Pisari im odrediše vreću brašna, dvije boce ulja i zimski pokrivač. Majka uze brašno i ulje, dok djevojčica pokuša podići smotani pokrivač. Bio je gotovo velik koliko i ona. Iskliznu joj iz ruku i pade na kamen.
Teron se sagnu, podiže ga i ponovo zategnu kožni remen oko njega. Zatim kleknu pred djevojčicom i stavi joj smotanu vunu preko obje ruke. Djevojčica ga pogleda i nasmiješi se obraza rumenih. Teron joj nakratko položi dlan na glavu. Kada se uspravi, trg zagrmje.
„Živio kralj!“
Povik dođe iz prvih redova i proširi se preko trga.
„Živio kralj Teron!“
Seradin se okrenu prema ljudima s obje ruke podignute, pokušavajući mahati na sve strane odjednom. Gomila najbliža njemu povika još glasnije. Teron pogleda svoga sina i nasmija se. Na trenutak mu lice postade nezaštićeno, isto ono lice koje je Mikhail vidio dok ga je posmatrao s balkona.
Zatim kraljev pogled ode udesno, prema brdu gdje je stajala Kapela od Veila. Gledao je prema mjestu s kojeg je vjerovao da ga Slušalac posmatra. A Slušalac je stajao među ljudima, pedesetak koraka dalje.
Ronik se malo nagnu prema njemu.
„Dobar je u ovome.“
Mikhail se podsmjehnu. „Mrzi ovo.“
„Onda je još bolji nego što izgleda.“
Teron odvrati pogled od kapele i okrenu se prema sljedećoj porodici. Krenu da izađe iz zaštite Wardena koji su ga pratili.
Tada Mikhail ugleda kratak taman pokret iz pravca Kapele od Veila.
„Dolje!“ povika.
Strijela poletje pravo prema kralju.
Warden s Teronove desne strane povuče ga za rame i zakorači pred kralja brže nego što bi čovjek mogao. Okrenu grudi prema udaru. Strijela pogodi njegov oklop i puče. Vrh odletje u stranu, a prelomljena drška otkotrlja se preko kamena.
Teron istoga trena zagrli Seradina i povuče ga sebi. Warden se nije pomjerio. Nije ni pogledao mjesto udara. Tražio je odakle je strijela došla.
Jedan dugi trenutak trg nije shvatao šta se dogodilo.
„Zaštitite kralja!“ povika jedan stražar.
Trg se raspade.
„Zaštitite kraljevu porodicu!“
Šestorica Wardena zatvoriše se oko Terona i njegovog sina, svi licem okrenuti napolje. Postadoše krug od čelika. Krug se odmah pokrenu prema zapadnoj ulici odakle su i došli, gurajući kralja i dječaka u sredini prema Kraljevoj Palati.
Stražari navališe sa svih ulaza. Helebarde se spustiše prema gomili naroda. Ljudi se povukoše od njih, sudariše jedni s drugima i pretvoriše u talas koji krenu prema istočnom, sjevernom i južnom kraju trga. Pravo prema Mikhailu i Roniku.
„Sjeverni krovovi!“ povika Mikhail. „Ispod Kapele!“
Talas ljudi udari u njih. Ronik raširi noge i zadrža se na mjestu. Mikhaila nečije rame pogodi u grudi, ali uspje ostati uspravan. Ispred njega pade dječak i nestade među nogama odraslih.
Mikhail se sagnu, zgrabi ga ispod ruku i podiže. Nečiji lakat zakači mu kapuljaču i ona spade. Dječaka je držao uz grudi.
„Moj sin!“ vrištala je žena nedaleko od njih.
Mikhail se progura do nje i preda joj dječaka. Žena ga privuče sebi, okrenu leđa gomili i skloni ga uz zid najbliže kuće.
„Ne gurajte prema sredini!“ zagrmje Ronik.
Niko ga ne posluša. Ronik zgrabi dršku helebarde najbližeg stražara i podiže mu vrh iznad glava ljudi.
„Podigni to prije nego što nekoga probodeš, idiote! Otvorite prolaz uz kuće! Pustite ljude s trga! Kralj je već sklonjen!“
Stražar ga prepozna i odmah posluša. Još trojica prihvatiše naredbu. Helebarde se podigoše, a između gomile i zida poče se otvarati uzak prolaz.
Ronik se okrenu prema sjevernoj strani.
„Odakle tačno?!“
Mikhail stade na osovinu napuštenih kola i podiže se iznad gomile. Pogledom je pretraživao krovove ispod Kapele od Veila. Između dva dimnjaka stajao je otvoren prozor koji je vodio na krov.
„Treći red odozgo. Peta kuća s desne strane“, reče. „Prozor između dva dimnjaka.“
„Vidio si nekoga?“
„Nisam, samo pokret. Ali tamo provjerite.“
Ronik zgrabi jednog stražara za rame.
„Četvorica sa mnom. Dvojica zatvorite sjeverne stepenice. Niko ne silazi s brda i niko se ne penje.“
Stražari potrčaše. Ronik čvrsto uhvati Mikhaila za podlakticu.
„Izvini. Moram.“
„Idi“, reče Mikhail. „I ne penji se sam na krov.“
„Nisam ni namjeravao.“ Ronik se okrenu i nestade među stražarima koji su trčali uz brdo, prema kapeli.
Mikhail ostade na osovini kola još malo. Pratio je prozore, dimnjake i uske prolaze među kućama. Na krovu se ništa više nije pomjeralo. Prozor između dva dimnjaka ostade otvoren. Mikhail skoči na put.
Kraljevska porodica već je nestala u širokoj zapadnoj ulici. Wardeni su je vodili prema palati. Iza njih su ostala napuštena kola, otvoreni sanduci i rasute zalihe. Neki su ljudi ipak navalili i uzimali sebi koliko god mogu ponijeti. Stražari su se povukli s trga i počeli zatvarati izlaze s brda Kapele od Veila.
Ronik će pronaći prozor. Možda će pronaći luk, otiske ili čovjeka koji je nešto vidio. Ali Mikhail nije vjerovao da će pronaći strijelca. Navuče kapuljaču i napusti trg.
Do Pijačne ulice stiže dok je sunce još bilo visoko. Uđe u kuću, skide plašt i leže. Poslije noći provedene s Ronikom i haosa na trgu jedva je držao oči otvorene. Zaspao je uz korake stražara koji su prolazili ispod prozora.
Narednih dana potraga se nastavila. Stražari su udarali na vrata, pregledali kuće i dozivali se preko krovova. Mikhail je izlazio među ljude i slušao šta govore. Svakog dana neko je znao ko je odapeo strijelu. Svakog dana bio je to drugi čovjek.
Treće večeri sjede na rub kreveta i ponovo pomisli na prozor između dimnjaka. Na Terona, njegovog sina i strijelu koja ih je mogla ubiti. Zatim ustade i podiže poklopac kovčega.
Izvuče Masku Pohlepe i pritisnu je uz lice. Topla keramika zatvori se oko njega.
Veilcourt je tražio strijelca iznad zemlje. Slušalac će ga tražiti ispod nje.