Poglavlje XVIII: Darin i Daisy

Zajedno su gradili istočni zid Veilcourta.

Mikhail je stajao uz svoga oca, ruku podjednako grubih od kamena i rada. Darin je klečao pored jednog isklesanog kamena i razastirao malter po njemu. Pokazivao je Mikhailu kako se polaže prema unutrašnjosti, ukoso, ondje gdje će drugi kamen sjesti, kako bi težina pri spuštanju popunila praznine.

„Ne predebelo“, reče Darin. „Kamen daje čvrstoću. Malter samo veže kamen za kamen.“

Mikhail ponovi njegov pokret. Radili su u tišini, ruku uprljanih malterom. Otac i sin jedan uz drugoga, u poznatom ritmu kamenorezaca. Kamen, malter, kamen. Kao da je to radio oduvijek. Kao da je Darin, čim je Mikhail odrastao, došao po njega u Emberveil i poveo ga sa sobom učeći ga zanatu.

Tada se iza njih začuše koraci po zidinama. Daisy im priđe noseći korpicu prekrivenu platnom, dok joj je kovrdžava kosa padala preko ramena. Haljina joj je bila svijetloplava, s malim bijelim cvjetovima po njoj. Smiješila se još prije nego što je stigla do njih.

„Opet niste jeli“, reče.

Darin ne podiže pogled s maltera.

„Radili smo.“

„Uvijek radite.“

Spusti korpicu na ravni kamen pored njih i skloni platno. Miris toplih peciva i džema od narandži podiže se vazduhom.

„Jedite“, reče Daisy. „Mikhaile, reći će ti Marla da si premršav.“

Jeli su.

Pecivo je bilo meko i iznutra ispunjeno slatkim džemom, hrskavo uz rubove sa šećerom preko njih. Vjetar je duvao sa istočne strane, a sunce mu je grijalo ramena. Otac je bio uz njega, dok se majka smijala nečemu što je Darin promrmljao sebi u bradu. Mikhail nije čuo šta je rekao. Nije mu ni bilo važno. Smijao se i on.

Sve je bilo onako kako je oduvijek trebalo da bude.

Kada završiše s jelom, stadoše zajedno uz rub zida i zagledaše se preko zemlje. Put se pružao od zidina daleko prema istoku. Uz jezero je stajao Zlatni Gaj, gdje su prvi ljudi započeli svoje živote. Bliže zidinama njihala su se polja pšenice, isprekidana seoskim kućama i ogradama.

„Ovo je najbolje mjesto“, reče Darin gledajući prema istoku. „Istočni zid. Vjetar ovdje dolazi drugačije, zato je zid malo nagnut prema njemu. Gradiš ga tako da se osloni u vjetar. Pustiš ga da pritisne, a zid drži.“ Položi ruku na Mikhailovo rame. „Tako napraviš nešto što traje. Nešto što se ne može srušiti. Nagneš se prema onome što udara i budeš uporniji od njega.“

Mikhail pogleda njegovu snažnu vilicu, tamne, mirne oči i lice kojeg se jedva sjećao. Lice koje je izgubio dok je još bio premlad.

„Misliš da će trajati?“ upita.

„Ne znaš dok se ne sruši“, nasmiješi se Darin.

Stajali su zajedno, njih troje, na zidu koji će ih nadživjeti. A negdje izvan sna Mikhail se nasmiješi iza Maske Pohlepe. Sunce mu je grijalo lice u snu. Ta toplina je bila od keramike.

Miris džema od narandži još mu je bio u nosu. Sanjao je život koji se nije dogodio.

Tada otvori oči.

Crna rukavica lebdjela je za širinu prsta od Maske Pohlepe. Ruka se polako spuštala prema njegovom licu. Mikhail se trgnu, izmače glavu i zgrabi ruku za zglob. Povuče se unazad i uspravi na krevetu, ne puštajući je.

Blijeda Maska Zavisti bila je nagnuta nad njim. I dok joj je držao zglob, još je pružala prste prema keramici. Zatim ih opusti.

„Oprosti, Slušaoče“, reče. „Samo sam htjela da je dotaknem.“

Mikhail odbaci njenu ruku i ustade. Odmah pogleda prema vratima. Bila su zatvorena. Dvojica Blijedih Bijesova stajala su s druge strane.

„Kako si ušla?“

„Rekla sam im da si me pozvao.“

„Nisam.“

„Jesi“, tiho reče Zavist. „Uvijek si me zvao.“

Mikhail joj priđe. Ona se ne izmače. Uski očni prorezi njene maske bili su nakrivljeni ustranu, ali ona ne spusti glavu. Gledala je šupljine Maske Pohlepe.

„Izađi odavde.“

Zavist se ne pokloni.

„Ali, Slušaoče, uvijek si mi dopuštao da te dodirnem. Pusti me opet. Samo jednom.“

Mikhail nije znao govori li o Rovanu ili o nekome prije njega. Govorila je kao da među njima nije bilo razlike. Kao da je Slušalac uvijek bio isti čovjek.

Njena ruka ponovo se podiže.

„Samo još jednom.“

„Izađi!“ prodera se Mikhail i pokaza prema vratima.

Zavist spusti glavu. Ispod njene maske začu se tih i prigušen jecaj. Naglo se okrenu i ubrzanim korakom priđe vratima. Otvori ih, izađe i ostavi ih otvorena.

Mikhail ostade stajati kraj kreveta, još napola zarobljen u snu. Miris džema nestade. Ostala je toplota keramike na njegovom licu. Pogleda prema stolu. Bio je prazan. Ostavio ju je tamo prije sna, nije htio da je stavi. Sada mu je spasila lice.

Mikhail navuče odoru i izađe u hodnik.

„Kako ste pustili Zavist da prođe?“

„Rekla je da ste je pozvali, Slušaoče“, odgovori onaj s dubokom pukotinom uz desno oko.

„I vi ste joj povjerovali?“

Nijedan ne odgovori.

Mikhail ih odmjeri. Pogled mu se zadrža na okrnjenom nosu. Morao da upita. Nije više mogao da čeka. Od trenutka kada ga je Bijeli Bijes doveo pred njegova vrata, htio je postaviti to pitanje.

„Ti“, pokaza na keramiku s okrnjenim nosom. „Ti si bio u Emberveilu.“

Blijeda Maska se nagnu, zatim se uspravi više nego prije. Kao da joj je bilo drago što ju je Slušalac zapamtio.

„Jesam, Slušaoče. Nisam znao da su moji postupci stigli do vas.“

Mikhail je klimao glavom više puta.

„Tvoji postupci?“ Priđe mu korak i malo nagnu glavu u stranu, kao da mu prinosi uho da ga bolje čuje. „Koliko je ljudi ostalo živo?“

„Nijedan.“

Okrnjeni nos još jednom se nagnu prema njemu.

„Šta si vidio tamo?“ upita Mikhail.

Maska s okrnjenim nosom se uspravi, kao da je tek sada shvatila da ga Slušalac zaista sluša.

„Slušaoče, bio sam najbolji. Bijes me je primijetio. Sve je brzo bilo gotovo. Kuće su gorjele od krova do temelja. U jednoj je ležao čovjek koji je pokušao doći do vrata. Nije stigao.“

Mikhailove ruke ostadoše uz tijelo, nastavio je klimati glavom.

„Nastavi.“

Glas ispod keramike postade življi. Rukama je počeo crtati.

„U sredini sela bila je lipa. Vatra je zahvatila donje grane, ali stablo još nije gorjelo kako treba. Oko njega su ležali ljudi. Neke sam ja ubio. Neke su drugi.“

Mikhail osjeti kako mu se prsti polako stežu. Čovjek to nije primijetio. Govorio je sve brže.

„To je sve?“

Bijes se uzbudio. Previše.

„Jedna žena bila je sklupčana kraj zida i držala nešto plavo uz grudi. Nije više imala lice.“

Ne.

Mikhail puče. Zgrabi Blijedog Bijesa za odoru i udari ga šakom posred okrnjenog nosa. Keramika puče i utisnu se u lice. Kroz razbijeni otvor poteče krv. Udari ga ponovo. Čovjeku klecnuše koljena i on pade na pod. Mikhail kleknu nad njim i nastavi udarati. Još. Još. Keramika se raspade, a lice ispod nje više nije bilo lice. Krv mu je prskala po odori i Pohlepi. Mikhail nastavi udarati još. Na trenutak mu se učini da ponovo nosi Masku Bijesa.

Ne diraj naše.

Mikhail ponovo udari. Drugi Bijes priđe korak bliže. Gledao je čovjeka na podu, prateći svaki udarac. Ispod njegove keramike začu se režanje, sve glasnije dok su mu se šake otvarale i zatvarale. Nagnu se prema njima, kao da bi i on odmah skočio na njega, samo da mu Mikhail da odobrenje. Mikhail mu nije dao. Htio je sve za sebe.

Kada napokon stade, ostade još trenutak nagnut nad njim, dišući brzo i teško. Čovjek se pod njim grčio i gušio u krvi. Mikhail ustade. Tek tada vidje šta je učinio. Ali nije mu bilo žao. Čovjek je bio bolestan, govorio je sebi.

Drugi Bijes još je gledao u razbijeno lice. Režanje nije prestajalo. Kada se čovjek na podu pomjeri, i on se nagnu bliže, kao da je još mogao uzeti dio za sebe.

Tijelo se još jednom trgnu, mlaz krvi uspori, prestade, zatim ostade mirno.

Bijes se polako uspravi. Režanje utihnu. Vrati se na svoje mjesto i pogleda Mikhaila kao da se ništa nije desilo.

Mikhail nije znao šta da radi. Ruke su mu se tresle, obrisa rukavice o odoru. Okrenu se prema Bijesu.

„Ostani ovdje. Ne prati me.“

Bijes je možda htio nešto reći. Možda nije smio. Možda mu je ovo bilo dovoljno za nekoliko dana. Mikhail pođe krvav do kružnih stepenica. Dok je silazio krv je kapala s njegovih rukavica. Kretao se sve dok nije stigao na raskrsnicu gdje se zdesna nalazilo osam vrata, a iza njih odaje Blijedih Maski. Mikhail nastavi pravo. Na sljedećem skretanju udesno bilo je još osam vrata.

Odaje Bijelih Maski.

Mikhail pronađe vrata Bijesa po oštro ukošenim očima i ustima zaleđenim u rici. Ušao je naglo, bez kucanja.

Bijela Maska Bijesa sjedila je za stolom. Ovaj put nije imala papira na njemu. Kada ga ugleda krvavog, odmah skoči sa stolice, priđe i uhvati ga za ramena.

„Slušaoče“, reče već ljut. „Šta vam se desilo? Jeste li povrijeđeni? Treba li da zovem Tugu da vas pregleda?“

„Nisam povrijeđen.“

Bijes pogleda iza Mikhaila. Bio je sam.

„Slušaoče, šta se desilo? Gdje su oni?“

„Pustili su Blijedu Zavist bez mog odobrenja. Ušla je u moju odaju i stajala nad mnom dok sam spavao.“

Bijes udari šakom u zid. Udarac odjeknu prostorijom, a sitna kamena prašina prosu se preko njegove rukavice. Poče uznemireno hodati po odaji.

„Bio sam siguran u njih“, reče. „Rekao sam vam da su ljudi od povjerenja.“ Bijes zastade, pa udari zid još jednom.

„Poslaću druge. Sam ću izabrati.“

„Nećeš. Ne želim nikoga više.“

Bijes spusti šaku. Režanje ispod maske na trenutak prestade.

„Slušaoče, neko je stajao nad vama dok ste spavali. Da je na njenom mjestu bio neko drugi, sada biste mogli biti mrtvi.“

„Nije došla da me ubije.“

„Mogla je.“

Mikhail ga je gledao kroz šupljine Maske Pohlepe.

„A dvojica koje si postavio pred vrata ne bi je zaustavila. Više niko neće stajati pred mojom odajom niti hodati za mnom.“

Bijes mu priđe korak bliže.

„Onda ću stajati ja.“

„Nećeš.“

Bijes se ponovo nagnu.

„A gdje su oni?“

„Obojica su sada pred mojom odajom. Jednog sam ja ubio.“

Mikhail o Emberveilu nije rekao ništa. Bijes naglo podiže ruke i unese mu se u lice, pa mu spusti šaku na rame.

„Tako i treba, Slušaoče. Ko ne sluša, plati. Postupili ste kako bih postupio i ja.“

Mikhail se izmače, Bijesova ruka pade.

„Dopustite mi da kaznim drugoga“, reče Bijes. „I tu Zavist.“

„Nećeš.“

„Slušaoče, pustili su je do vas.“

„Ne.“

Bijes ostade nepomičan. Šake su mu se još otvarale i zatvarale uz bokove, a režanje se pojača. Zatim pognu glavu.

„Ne može proći tek tako. To je loš primjer ostalima. Naročito kad je riječ o vama. Red mora biti red. Pustite me da ih kaznim. I njega i Blijedu Zavist.“

Mikhail se okrenu prema vratima i zastade. Pogleda krv na svojim rukavicama. Maska Pohlepe je ćutala.

„Kazni.“

Ispod bijele keramike ponovo se začu glasno režanje. „Razumijem, Slušaoče“, reče Bijes.

Mikhail se okrenu i izađe. Bijes ga više nije pokušao zaustaviti. Za njim se vrata zatvoriše tiho. Niko ga sada nije pratio. Prvi put otkako je stavio masku, mogao je otići tamo gdje nije htio da ga vide.

Vrati se do prvog skretanja, gdje su bile odaje Blijedih Maski, i krenu gore, prema izlazu u Kamenorezačkoj Četvrti. Pred zidom stade. Skide Masku Pohlepe, teže nego ranije, pa svuče krvave rukavice i odoru. Umota masku i rukavice u odoru, krvavom stranom unutra, i stisnu zavežljaj pod ruku. Pritisnu kamen, zid se pomjeri i Mikhail izađe na ulicu u tunici. U gužvi prve noći bez zvona niko ga ne pogleda dvaput.

Mikhail krenu prema Pijačnoj Ulici. Uđe u svoju kuću, odmota zavežljaj i ubaci rukavice i odoru u hladnu vodu. Opra ruke i lice, pa sa kuke uze smeđi plašt i prebaci ga preko ramena. Na maski nije ostalo traga krvi.

Otvori kovčeg ispod prozora. Kamen Nade i Kamen Pohlepe ležali su na dnu, onako kako ih je ostavio. Rukom krenu prema njima. Samo da ih pomjeri. Spusti masku između njih i zatvori poklopac. Zatim izađe u noć i pođe prema Ronikovoj kući

Prvi put nakon mnogo mjeseci grad je noću bio glasan. Zakona Zvona više nije bilo. Ljudi su stajali na uglovima i zadržavali se koliko god su htjeli. Negdje dalje u ulici začu se pravi smijeh. Mikhail je gotovo zaboravio kako grad zvuči kada se ne plaši.

Bilo mu je drago. Učini mu se kao da je grad već bolji. Kao da ih spašava, onako kako je oduvijek htio.

Kretao se kroz njega s kapuljačom na glavi. Na jednom uglu ugleda svoju potjernicu. Papir je bio pocijepan, a njegov lik izblijedio od kiše i vremena. Ime mu je bilo precrtano jednom crnom linijom. Bez objašnjenja.

Stražari kod Ronikove kapije ugledaše ga. Jedan otvori kapiju prije nego što je stigao do nje, dok je drugi gledao ulicu iza njega.

Mikhail prođe stazom, pope se uz četiri drvene stepenice i pokuca. Unutra se začuše koraci, hod vojnika koji već dugo nije pošteno spavao. Vrata se otvoriše.

Ronik je stajao na svjetlosti lampe. Izbliza je izgledao još mršavije nego iz dvorane, s tamnim podočnjacima i neurednom bradom. Kopča na tunici još mu je bila raskopčana. Mikhail ju je primijetio i jutros u dvorani. Nekada bi je Ronik zakopčao prije nego što otvori usta. Sada je gledao Mikhaila kao što čovjek gleda nešto što je odavno prestao očekivati. Tada mu se lice promijeni.

Zakorači naprijed i privuče Mikhaila u zagrljaj, čvrsto preko ramena. Mikhail mu uzvrati jednakom snagom. Kada se odvojiše, Ronik zadrža ruke na njegovim ramenima i pogleda ga. Zaista ga pogleda.

„Izgledaš užasno“, reče. „Previše si mi blijed.“

„A ti izgledaš staro.“

Ronik se nasmija i odstupi.

„Ti kao da nisi ostario ni dana. Ulazi.“

Hodnik je bio topao. U trpezariji gorjela je vatra u ognjištu, a prema njoj su bile okrenute dvije stolice s niskim stolom između njih. Na stolu su stajali vrč i dvije drvene čaše. Miris svježeg hljeba dopirao je iz dubljeg dijela kuće. Sjeli su.

„Kada si se vratio?“ upita Mikhail.

„Jučer.“

Ronik natoči obje čaše i spusti vrč. Kap vina skliznu na sto. Ronik je obrisa palcem, pa prst obrisa o koljeno. Mikhail zadrža pogled na njegovom prstu.

„Tražio sam te“, reče Ronik. „Poslije Ardenfalla. Poslao sam ljude na svaki trag koji sam imao. Nijedan nije vodio do tebe.“

„Bio sam u Blackwateru.“

„Eto vidiš. Tamo nisam gledao. Kada si se vratio?“

„Čim je potjernica povučena.“

Ronik podiže čašu i zastade s njom. Mikhail pusti da laž ostane.

„Skoro se to desilo. Valjda. Ne znam ni sam, i ja sam tek stigao. Vijesti brzo putuju.“

„A ti?“ upita Mikhail. „Otkud ti na istoku?“

„Naredbe. Znaš kako to ide. Kapetanski čin ne znači da ideš gdje ti želiš nego tamo gdje te pošalju.“

„Zbog nestanaka?“

Ronik blago nakrivi glavu.

„Čuo si.“

„Čitav grad priča.“

„Onda čitav grad zna vrlo malo.“

Nagnu se naprijed i osloni podlaktice na koljena.

„Čitava naselja počela su nestajati. Ljudi se sele, i znaš da se sele i odlaze. Ovo je bilo drugačije. Ovi su sve ostavili za sobom i nestali. Tragovi su vodili dalje prema istoku. Nisu to bili Orkovi, barem ne kod nas, šta god ljudi pričali. Oni bi ostavili nešto iza sebe.“

Ronik okrenu čašu među dlanovima.

„Prema istoku kažeš?“ upita Mikhail. „Prema močvari, Grimvast?“

„Znaš i sam šta je tamo“, reče Ronik. „Pratili smo ih duž starih puteva, onih kojima više niko ne ide. Na nekim mjestima izgubili bi se u vodi, pa se ponovo pojavili dalje. Onda su sasvim nestali.“

Cjepanica se pomjeri u ognjištu. Iskre se podigoše i ugasiše u dimu.

„Našli smo nešto“, nastavi Ronik. „Jedan izviđač je pronašao to na zemlji kraj puta koji je vodio dublje u močvaru. Izgledalo je kao gusta voda, ali bila je bijelozlatne boje. Sjajila je.“ Pogleda svoje prste. „Nisam znao šta je. Pomislio sam da je smola, možda nešto iz zemlje. Skinuo sam rukavicu i dotakao je vrhom prsta. Bila je topla i hladna. Oboje, u isto vrijeme.“

Polako pređe palcem preko vrhova prstiju, kao da je još osjećao dodir.

„Pustio sam je da mi pređe preko kože. Dok se kretala, počela je da tamni, tu pred mojim očima, kao da joj nešto izvlači sjaj. Kada mi je skliznula s prsta, bila je crna. Pala je na zemlju i nestala prije nego što je stigla da se razlije. Zemlja ju je popila. Nije ostao ni trag.“

Ronik se odmače i pogleda u vatru.

„Dok sam gledao mjesto na kojem je nestala, nešto me steglo iza grudi. Kao da se ruka zatvorila u meni. A kada sam se okrenuo, Rovan je stajao preda mnom.“

Mikhail zatvori oči. Osjeti udar Rovanove oštrice o svoj mač, kao onda. Htjede nešto reći, makar i laž. Ali plašio se da ne bi završilo na dobro.

„Jesu li ga i drugi vidjeli?“ upita.

Ronik odmahnu glavom.

„Jedan vojnik stajao je blizu mene. Gledao je pravo kroz njega. Znam kako zvuči. Ali Rovan je bio tamo. Izgledao je mirno i srećno. Zaista srećno. Kao da se greben nikada nije dogodio. Kao da ga rijeka nikada nije odnijela.“

Ronikove oči ostadoše na vatri. „Rekao mi je: Brate, uspio sam. Ispunio sam svoje obećanje. Nisam znao na koje obećanje misli. Zatim se nasmiješio i pružio ruku. Rekao je da pođem s njim. Da može izliječiti sve što nosim.“

„Jesi li krenuo?“

„Nisam. Gdje ću? Dublje u močvaru? Ne. Znao sam da ne može biti stvaran. Samo sam ga ja vidio. Ali bilo mi je lijepo, Mikhaile. Prelijepo. Na trenutak sam ponovo imao brata.“

Spusti pogled prema svojim rukama.

„Kada sam ga odbio, on se okrenuo i pošao dublje u močvaru. Zvao sam ga imenom. Nije se osvrnuo. Kao da me više nije poznavao. Kao da mu više nisam bio brat. Tek tada sam povjerovao da je stvarno mrtav. I prestao sam tražiti.“

Ronik spusti glavu i rukom pređe preko očiju.

„Nikada ga nisam pronašao poslije bitke“, reče. „Vratili smo se, ti i ja. Hodali smo obalama i tražili sve dok više nije imalo gdje da se traži. Godinama govoriš sebi da je dovoljno samo znati šta se dogodilo.“ Podiže glavu. „Nije dovoljno.“

Mikhail se nagnu prema njemu i obuhvati ga rukom oko ramena.

Tuguje za čovjekom kojeg si ubio.

Misao dođe bez šapata Pohlepe. Maska mu nije bila na licu. Ležala je u kovčegu, u kući na Pijačnoj Ulici. Bio je to njegov glas.

Ruka mu ostade na Ronikovom ramenu. Nije znao šta bi mu mogao reći.

Ronik duboko udahnu i ponovo se uspravi.

„Kada smo se vratili, Stalarik nas je rasporedio duž stare granice. Četiri kapetana, četiri tvrđave od sjevera prema jugu. Meni je pripao Stonecliff Keep, najdalje na sjeveru, iznad močvara. Ispod njega Harrowgate, pa Duskwall, a na jugu Ironfort. Znaš i sam kako to ide, učili smo. Sve istočno od te linije pripada močvari. Ako nešto izađe odande, prvo bi trebalo proći kroz nas.“

„Je li išta izašlo?“

„Ništa što smo vidjeli. Prošlo je pola godine, a močvara je ostala mirna. Dosadno je tamo. Pisao sam kralju i tražio smjenu. Sada mijenjamo ljude svakih pola godine.“ Okrenu glavu prema Mikhailu. „Za sada sam ovdje.“

„Onda ne troši vrijeme koje imaš“, reče Mikhail. „Jesi li bio kući?“

„Nisam još. Ne znam ni hoću li.“ Ronik slegnu ramenima. „Rijetko idem otkako Rovana nema. Otkako sam kapetan, još rjeđe. Ali pazim na njih koliko mogu. Barem na majku. Otac i dalje pije.“

„Sreo sam ljude iz Wheatmilla na putu. Kažu da su tvoji ostali.“

„Majka nikad ne bi otišla.“

Ronik ostavi čašu, ustade i priđe prozoru. Dugo je stajao leđima okrenut Mikhailu. Kada se ponovo okrenuo, tuga je bila sklonjena.

„Kralj jutros ide na trg“, reče. „Bio sam u dvorani kad je to obećao. Grad već priča da će dijeliti i žito, i novac, i šta god još ljudima treba.“

Na usnama mu se pojavi umoran osmijeh. „Hoćeš li sa mnom? Da vidimo kako izgleda i to čudo.“

„Naravno. Zato sam i došao.“

„Ja sam mislio da si došao vidjeti prijatelja?“

„Kakav je to prijatelj kojeg vidiš jednom u pola godine?“

Ronik se nasmija. „Brate. Dobro je što si se vratio.“

„Dobro je da smo se obojica vratili.“

Razgovarali su sve dok jutarnja zvona nisu odjeknula nad gradom. Zatim su jeli, izašli pod hladno sunce iznad Veilcourta i zajedno krenuli prema Glavnom Trgu.