Poglavlje XXIV: Ima još nešto
Mikhail se vratio pod zemlju nakon nekoliko dana u svoje odaje. Ujutru ga probudi zvono Kapele od Veila. Ovdje je zvuk bio prigušeniji i nekako dalji. Prespavao je cijelu noć. Nije se sjećao kada je posljednji put ustao da upali svijeću i udari pečat na još jedan izvještaj. Ustade, navuče keramiku na lice i obuče odoru. Na stolu nije ostalo mnogo papira, većinom onih koje još nije odlučio. Čekao je kucanje Blijede Tuge. Trebalo bi da se pojavi uskoro.
Otključa vrata i sjede za sto. Gledao je bijele maske okačene na zidu. Sve su bile tu, samo što ove niko nije nosio. Bijele koje se nose, bilo ih je manje. Barem u ovom gradu. Prijalo mu je to. Spašavao je grad. Tako je sebi govorio.
Začu se kucanje.
„Uđi.“
Blijeda Tuga se pojavi i nakloni. U jednoj ruci nosila je zdjelu čorbe, a pod drugom svežanj papira i pergamenata. Čorba koju isprva nije volio sada mu je postala omiljeno jelo. Spusti je pred njega, a svežanj malo dalje, pa stade ruku preklopljenih ispred, čekajući da je Slušalac otpusti
„Slobodna si“, reče Mikhail i mahnu rukom prema vratima.
Blijeda Tuga se nakloni, izađe i zatvori vrata za sobom.
Mikhail uze kašiku i poče jesti. Čorba je bila ukusna i topla. Miris se širio odajom. Dnevna svjetlost polako se pojačavala uz rubove balkonskih vrata.
Ponovo neko pokuca. Ovoga puta to nije očekivao. Barem ne ovako rano. Spusti kašiku i odgurnu zdjelu.
„Uđi.“
Na vratima se pojavi Bijela Radoznalost. Mikhail ustade. Ona se pokloni i uđe.
„Vratio si se.“
„Jesam, Slušaoče. Prije dva dana, tražio sam vas.“
Trenutak su stajali u tišini.
„Pričaj“, reče Mikhail.
„Ne znam odakle da počnem.“
„Počni.“
„Uradio sam kako ste rekli. Postavili smo novog člana Vijeća. Ali s prethodnim je nastao problem.“
„Kakav problem?“
„Vijest o napadu stigla je u Ardenfall prije vašeg pisma. To je i za očekivati za moje maske. Uputstva u pismu bila su jasna. Da proširimo priču kako strijelca držimo u Drugom Stubu. Dobio ih je i naš čovjek u Vijeću, prije nego što sam mu našao zamjenu.“
„Ljudi su se smirili.“
„Jesu, Slušaoče. Ali zahvaljujući meni.“
Mikhail je pogleda.
„Kada sam mu rekao da više neće dolaziti u Vijeće i da će dobiti nižu dužnost, uplašio se. Naglasio sam da će biti zamijenjen, ne uklonjen. Ipak je počeo prijetiti da će ispričati istinu o napadu na kralja. Da nikakvog strijelca nismo uhvatili.“
„I vi ste ga uklonili?“
Radoznalost kratko sačeka.
„Nismo, Slušaoče. Ne bih pogazio vašu riječ. Zatvorili smo ga u Drugi Stub. Nastavio je prijetiti i pričati, ali proglasili smo ga ludim. Tako se ta priča završila.“
Radoznalost nam vrijedi.
Mikhail joj priđe.
„Dobro si se snašao. Ali trebalo je prvo da pitaš mene.“
„Oprostite, Slušaoče. Nije bilo dovoljno vremena.“
„Želiš li ti mjesto u Vijeću Ardenfalla? One koji mi dobro služe rado ću nagraditi.“
Radoznalost se pokloni.
„Hvala vam, Slušaoče, ali ne bih. Ta dužnost zahtijeva svakodnevno prisustvo na Trećem Stubu. Bio bih predugo odsutan od svojih maski. Više volim ono što čujem od njih.“
Mikhail se okrenu prema slikama na zidu.
„Razumno odbijanje. U redu.“
Radoznalost mu priđe.
„Ali drugu stvar nisam uspio, Slušaoče.“
Mikhail je i dalje gledao slike.
„Koju?“
„Valdemir. Vratio sam se sa svih devet konja.“
Mikhail se okrenu prema njoj.
„Lično sam otišao do kuće s rozim vratima. Bez maske i odore, kako ste naredili. Rekao sam da me Grdar šalje.“ Radoznalost nakrivi glavu. „Nije htio konje. Rekao je da je dug bio jedan konj, a ne devet.“
Mikhail stavi ruke iza leđa i stegnu šake.
„Zašto mu nisi dao jednog?“
„Pokušao sam. Nije htio nijednog. Rekao je da želi da Grdar lično dođe i preda mu ga. Mislim da vas je odbio, Slušaoče.“
Negdje duboko ispod njih Žalosti su počeli pojanje. Mikhail okrenu glavu prema slikama.
„Dobro.“
„Treba li nešto da preduzmemo, Slušaoče?“
Mikhail pogleda Radoznalost.
„Čuješ li ti sebe? Zašto bi preduzeo nešto protiv čovjeka koji je odbio poklon?“
„Nas niko ne odbija. Naročito Slušaoca.“
Mikhail stegnu jednu šaku drugom iza leđa.
„Je li to sve?“
Radoznalosti je trebalo trenutak duže da odgovori.
„Pronašao sam i onu ženu. Liru.“
Mikhail se nije pomjerio.
„Udata je. Kuća joj je uz jezero. Ima troje djece.“ Radoznalost nakrivi glavu. „Izgledala je srećno, Slušaoče. Treba li je upisati?“
Mikhail je gledao slike na zidu.
„Ne. Ostavi je.“
„Kako želite.“
„Slobodan si“, reče Mikhail i krenu prema balkonu.
„Ima još nešto.“
Mikhail stade. Radoznalost nije napustila svoje mjesto.
„Valdemir je dobar čovjek. Pozvao me je na ručak. Jeli smo.“
Mikhail malo okrenu glavu, nedovoljno da je vidi.
„Mislim da je dobar za naše Maske. Ponos se na njemu vidi.“
„Ostavi tog čovjeka.“
Neko vrijeme ništa nije rekla. Mikhail ponovo zakorači prema balkonu.
„Ima još nešto. Rekao mi je da je Grdar Mikhail.“
Ima nas.
Mikhail zatvori oči iza maske.
„Njega su moje Maske i ranije tražile ovdje. Nije ga bilo. Potjernica je povučena i on se odjednom pojavio. Tada sam ostavio svoje maske da ga prate.“
„Šta si saznao?“
„Danima ga ne nalaze. Onda se pojavi pred svima.“
Radoznalost poče hodati tamo-amo odajom.
„Vidjele su ga ispred palate, među radnicima. Iste večeri bio je u Starom Fenjeru. Dva dana kasnije kod Ronika. Poslije su ga pratile do blizine naših ulaza. Mislim da zna previše. Da je vrijeme da se potjernica vrati.“
„Ostavi i njega.“
Radoznalost stade.
„Znam vaše ime, Slušaoče. I niko drugi ga neće znati.“ Pokloni se.
Mikhail se okrenu. Naglo, možda i previše naglo. Stegnu šake i krenu prema njoj.
Siguran je.
Stade na dva koraka od nje. Šake mu se polako opustiše.
„Ti, budalo. Tvoje Maske ne rade nikakav posao. Treba vas sve ukloniti.“
Radoznalost napravi korak unazad.
„On je jedna od naših maski“, nastavi Mikhail, „a vi ga pratite. A ti misliš da sam to ja? Znaš li koliko dugo stojim iza ove maske?“
„Ne znam, Slušaoče. Za mene ste oduvijek tu.“
Glavu je držala pognutu. Mikhail je čekao da se povuče prema vratima.
„Koju masku nosi?“ upita Mikhail. „Kako ne znaš da je naš?“
„Moje maske znaju ko nosi neke od njih. Ali ne znaju sve. U Arhivima Života o njemu piše da je nosio Masku Bijesa, ali ni to nije sigurno. Prepravljano je nekoliko puta. Ograničili ste nam praćenje. Zato vam svaki put donosim manje vijesti. Pustite me da proširim mrežu.“
„Rekao sam: ne. Sada izlazi. I ne pratite naše maske.“
Radoznalost još jednom podiže glavu prema njemu. Mikhail se ne pomjeri.
„Oprostite još jednom, Slušaoče.“ Pokloni se, izađe i zatvori vrata za sobom.
Mikhail ostade sam u odaji s Pohlepom na licu.
Slušalac ne napušta odaju. Radoznalost otkrije sve.
Ja bih to bolje riješio.
„Tvoj glas mi više ne treba.“
Trebaće.
Mikhail priđe vratima i zaključa ih. Zatim skide Pohlepu, položi je na sto i sjede. Čorba se ohladila. Nije je ponovo primakao sebi.
Do večeri je Blijeda Tuga pokucala još dva puta. Prvi put donijela je ručak i odnijela nezavršen doručak. Predveče je odnijela netaknut ručak i ostavila večeru. Oba puta Mikhail je stavio Pohlepu prije nego što je otključao vrata. Kada bi Tuga otišla, ponovo bi zaključao i položio masku na sto. Ni večeru nije dotakao.
Dnevna svjetlost povukla se s rubova balkonskih vrata. Odaja je neko vrijeme bila u mraku, a zatim se kroz iste procjepe ukazala mjesečina. Mikhail je još sjedio za stolom. Papire koje mu je Tuga donijela nije ni pomjerio.
Razmišljao je da li da pošalje Bijesa da ukloni Bijelu Radoznalost i zamijeni je drugom. Kao što je i Agnes bila zamijenjena. Rukom je povremeno dodirivao keramičko lice pred sobom. Pokvaren osmijeh nije bio nimalo ljepši.
Poželje da je nikada nije stavio. Poželje da nikada nije pročitao očevo pismo o njima. Ako sada uzme masku i napusti ih, grad će opet postati bolestan. Možda ga i treba ostaviti tako.
Ustade i podiže Pohlepu. Navuče je na lice, zategnu remenje, pa otključa vrata i izađe iz odaje. Siđe niz kružne stepenice i nastavi hodnikom sve dok ne dođe do velike tamne prostorije sa stubovima. Niko nije prolazio. Bilo je kasno. Ipak, nešto začu.
„Ilena“, neko šapnu u mraku.
Mikhail pođe prema glasu dok ne ugleda Blijedog Bijesa.
Spavao je naslonjen na zid, s maskom napola skliznulom s lica. Trgnu se u snu i ponovo izgovori ime. Mikhail shvati da osoba iza maske još postoji. Mikhail se nagnu. Čovjek iza maske ga ponovo dozva.
Mogao ga je probuditi i pitati ko je Ilena. Mogao je razgovarati s čovjekom, a ne s maskom. Umjesto toga pažljivo mu vrati masku na lice i namjesti kapuljaču preko blijede keramike. Nije htio da ga ostale Maske zateknu otkrivenog lica i čuju da još sanja kao čovjek. Mogle bi ga ubiti.
Možda bi ga trebao probuditi i kazniti što spava.
Mikhail krenu dalje. Skrenu lijevo, prođe pored skretanja prema osam vrata odaja Blijedih Maski i produži pravo do prolaza koji je vodio desno, prema Odajama Bijelih Maski. Prođe pored njihovih vrata i produži prema izlazu u Istočnu Četvrt.
Tada začu tihe korake. Stade. Bijela Tuga pojavi se iza ugla. Na trenutak ga je samo gledala. Zatim se nakloni.
„Slušaoče.“
„Otkuda ti ovako kasno?“
„Moram da idem na istok, Slušaoče.“
Mikhail poče prstima lupkati o nogu.
„Zašto tamo?“
„Četiri tvrđave drže našu granicu prema tamo“, odgovori Tuga. „Ironfort je napadnut tri puta otkako smo poslali ljude tamo. Orkovi još ne opsjedaju zidine, ali svaki put dolaze u većem broju.“
„Možda bježe od nečega.“
„Nema od čega da bježe. Uvijek je ovako bilo. Dugo ih nema, pa eto ih mnogo odjednom.“
„Poslaćemo ljude u Ironfort.“
„Ima još nešto.“
Mikhail stegnu šake.
„Stonecliff je izgubio dvije patrole od po dvanaest ljudi“, reče Tuga. „Tijela nismo pronašli. Ni Orkove, ali jesmo otiske stopala.“ Podiže glavu prema Pohlepi. „Svi su vodili u močvaru Grimvast, a nijedan iz nje. Nismo našli ni krv ni oružje. Tamo se ni ptice ne čuju.“
„Misliš da se neke stvari kreću kroz močvaru?“
Tuga spusti glavu. „Ne znam. Orkove tamo nismo vidjeli. Nisam vidio ni šta se kreće. Znam samo da su patrole nestale. Isto kao i ljudi koji su u blizini živjeli, prije nego što smo ponovo poslali vojsku u utvrde. Vratio sam se kada mi je stigla zamjena. Ovo sam htio da vam prenesem lično.“
„A šta sada želiš?“
„Da u Ironfort pošaljete ljude, hranu i strijele. Trebaće im ako se tamo pogorša. Barem znamo s čim se borimo.“ Tuga kratko zastade. „I tražim da pošaljete mene.“
„Ljudi i zalihe otići će u Ironfort“, reče Mikhail. „Ali patrole iz Stonecliffa više neće ulaziti u močvaru.“
„Bez patrola nećemo znati šta dolazi.“
„Patrole su nestale. Već ne znate.“
„Onda pošaljite mene.“
„Maloprije si tražio Ironfort?“
„Pošaljite me bilo gdje. U Ironfort, u Stonecliff, u samu močvaru.“
„Tražiš li da odeš zato što želiš spasiti ljude ili zato što tamo imaš nešto za sebe?“
Tuga se umiri, a zatim još niže pognu glavu.
„Dopustite mi da govorim izvan izvještaja.“
„Govori.“
„Kada sam izgubio brata, primili ste me među maske. Dali ste mojoj tuzi svrhu kada je više nisam mogao pronaći ni u čemu drugom. Kasnije ste me uzdigli u kapetana, mada su neki mislili da sam nesposoban za to.“ Glas mu je ostao miran. „Nisam zaboravio. Nisam nezahvalan. Šta god zatražite od mene, učiniću. Ali pustite me da odem i ostavim maske.“
Mikhail je gledao bijelu keramiku. Slušalac je ovog čovjeka primio među maske i unaprijedio ga. Prsti mu se ukočiše uz nogu.
„A ti želiš da budeš daleko od nas. Znaš li da iz ovoga nema izlaza?“
„Znam i šta se desi s onima koji previše vide.“
Mikhail je gledao u Tugu.
„Podijeli svoju tišinu sa mnom“, reče.
Tuga se ne pomjeri. Bijela keramika okrenu se niz hodnik, pa ponovo prema njemu.
„Ovdje, Slušaoče?“
Mikhail napravi korak prema njoj. Tuga razumije, polako kleknu i pognu glavu.
„Dijelim ono što sam sakrio.“
„Skini masku.“
Tuga polako podiže obje ruke prema bijeloj keramici. Pronađe remenje iza glave. Prva kopča otpusti se tihim zvukom.
„Slušaoče!“ neko povika iza njegovih leđa.
Tugini prsti zastadoše iza glave. Mikhail je vidio usku crtu kože ispod keramike. Okrenu se prema glasu.
Blijeda Maska Radoznalosti stajala je na uglu. Ispod manjeg oka imala je tamnu mrlju od mastila.
„Govori.“
„Nešto se dogodilo na Kraljevom Trgu. Morate doći.“
„Šta se dogodilo?“
Radoznalost nakrivi glavu. Gledala je prema odmaknutom rubu Tugine maske. Kao da je već zaboravila zašto je tu.
„Kralj visi s vlastitog kipa.“ Napravi korak prema Tuzi. „Ljudi će početi da se okupljaju ispod njega. Morate doći. Odmah.“ Tek tada pogleda Mikhaila.
Mikhail se okrenu. Tuga je ponovo bila na licu čovjeka. Tamo gdje joj je i bilo mjesto.
„Vrati se u svoje odaje. O istoku ćemo još pričati.“
„Kako vi želite, Slušaoče.“
Tuga ustade, nakloni se i prođe pored Mikhaila i Radoznalosti prema dubljem hodniku. Radoznalost je pogledom pratila svaki njegov korak dok ga nije progutala tama.
Mikhail se okrenu prema njoj. Nije čuo njen dolazak. Koliko je dugo stajala iza ugla?
„Vodi me.“