Poglavlje XXIX: Smeđe i trulo

Mikhail otvori oči prije zvona. Još je bio mrak pred svitanje. Ležao je još malo, razmišljajući o onome od sinoć. Zvono se tada oglasi gradom. Mikhail se podiže i sjede na krevet. Drugi udar već se širio gradom, istih devet udara kao i svakoga jutra, ne mareći da li se sahranjuje kralj ili običan čovjek.

Maska je i dalje stajala u kovčegu. Nije htio misliti na nju. Ipak je pomislio. Nešto ga je vuklo da podigne poklopac. Da uzme masku i stavi je na lice. Da siđe ispod grada. Ali ne. Danas nije bio dan za nju. Kralj je morao u zemlju, sin mu se morao krunisati, a druge maske biće negdje među ljudima, sada bez svojih lica, posmatrajući sve isto što i on. A neće znati da ih Slušalac posmatra. Mikhail, ispravi se u mislima. Ne Slušalac. Mrzio je tu riječ.

Obuče se, prebaci smeđi plašt preko ramena i izađe. Beris je stajao preko puta njegove kuće, naslonjen na zid. Težinu je prebacio na desnu nogu.

„Danas sam te barem našao.“

Mikhail zaključa vrata.

„Zar nisi trebao krenuti za Blackwater?“

„Jesam. Jutros. Zato sam i poranio.“ Beris se odvoji od zida. „Samo što mi je dio robe ostao u skladištu. Čovjek koji drži ključeve otišao da sahranjuje kralja. Eto.“

„Pa si i ti odlučio da ideš.“

„Šta ću drugo? Sve je zatvoreno. Jebem ti i kraljeve i njihove sahrane. Mogao sam već biti na putu.“

Mikhail se nasmija.

„Mogao si ostati u krčmi.“

„Mogao sam. Ali tamo bih platio da sjedim i čekam. Ne služe piće.“

„Pa si došao do mene?“

„S tobom se najmanje svađam.“

Krenuše zajedno prema Glavnom Trgu. Grad je bio miran. Nijedna radnja neće biti otvorena dok se kralj ne spusti u zemlju. Većina ljudi nosila je tamne boje. Kaputi, plaštevi, rukavice i haljine učiniše ulicu tamnijom. Na trenutak Mikhail dobi osjećaj kao da svi oko njega nose maske, samo sašivene od tkanine umjesto keramike.

Beris je hodao sporije nego inače. Mikhail mu prilagodi korak, ali često bi odmjeravao ljude. Tražio je usko lice koje je vidio na brodu, pa ponovo ispod Bijele Maske Zavisti.

„Ah. Prokleta noga. Stani malo.“

Mikhail stade, ali i dalje je gledao u ljude. Beris sjede na klupu.

„Sjedi. Imamo vremena. Poranili smo.“

Mikhail sjede pored njega.

„Mogu li kako da ti pomognem?“

„Nema njoj pomoći“, reče Beris pa stade. „Zapravo možeš.“

Mikhail podiže obrve, čekajući.

„Pošto mi ova noga trune, i ja ću s njom. Kada umrem. Na sahranu mi dođi samo ti. Porodicu nemam, nisam se ženio niti sam to htio. Ali nemoj mi priređivati ovako ovo“, pokaza prema ljudima. „Mnogo je to ljudi za mene. Ne volim ljude. Znaš.“

„Umireš?“

„Ne znam ali mi je dosta ove noge. Smeta mi.“ Zavrnu nogavicu. Na njoj su bile kraste i svježe rane. Ponegdje je falilo mesa. Mikhail se nagnu bliže.

„Berise, moraš to nekome pokazati.“

„Znam. Hvala tvome ocu što je i dovde izdržala ali mislim da ću morati prestati putovati.“

„Što sebi ne uzmeš brod?“ upita Mikhail.

„Brod? Na šta ti ja ličim? Od kamenoresca do trgovca, pa sad na brodu da radim?“

„Ne, ne. Mislim da ga kupiš pa sebi nađeš posadu.“

„Dobro. I ako bi ga kupio, šta bi s njim. Da lovim?“

„U Astrenveld. Dobro plaćaju robu iz Blackwatera. Znaš to i sam. Dobra para.“

Beris razmisli.

„Vidiš. Nije baš da nisam razmišljao o tome.“

„Ali ako ga ikada uzmeš. Hoću da dođeš po mene lično. I naravno, želim svoj dio.“

Beris se nasmija i pogleda nogu.

„Gle.“

„Šta?“

„Noga mi je odjednom bolje.“

Prekri nogu i ustade.

„Hajdemo sada. Želim da vidim kako će mi noga izgledati u sanduku.“

Pred kraj ulice, prije skretanja prema Glavnom Trgu, ugledaše glasnika na niskom drvenom uzvišenju. Oko njega se već okupila gomila.

„Kralj je dugo bolovao. Oni koji su mu bili najbliži znali su da nije dobro, ali nisu razumjeli koliko se njegovo stanje pogoršalo. Na kraju ga je teret koji je nosio natjerao da digne ruku na sebe.“

Mikhail se približi rubu gomile. Poznavao je te riječi. Sinoć su bile njegove. Vidje lica su se podizala prema glasniku. Neki su slušali spuštenih očiju, drugi klimali kao da im je nešto konačno objašnjeno.

„Srce“, reče žena ispred njih. „Odavno je imao problema sa srcem.“

„Nije srce“, odgovori čovjek kraj nje. „Nije mogao spavati. Po cijelu noć je hodao po palati.“

„Otkud ti znaš?“

„Čuo sam od čovjeka koji tamo radi.“

Žena se okrenu drugoj ženi pored sebe i nešto šapnu.

„Moja sestra služi u palati“, javi se treći. „Kaže da je stalno gledao gore, prema balkonima. Kao da nešto čeka.“

„Eto ti. Bolestan.“

Beris se nagnu prema Mikhailu.

„Juče niko ništa nije znao. A izgleda da danas svi znaju sve.“ Pljunu u stranu.

Iza njih neko reče da se noćas čovjek penjao na kraljev kip.

„Šta bi radio gore?“

„Otkud znam. Straža ga je jurila. Jednog su i kaznili.“

„Pričaju svašta. Kako se popeo pored straže?“

„Ma da. Gluposti.“

Mikhail okrenu glavu prema glasniku.

„Njegov sin, Seradin Vaelor, po krvi i zakonu preuzima titulu. Kraljica-majka savjetovaće ga dok ne stasa, a novi kralj će, po običaju, sastaviti svoje Savjetnike. Veilcourt traje.“

Na pomen vijeća nekoliko glava u gomili podiže se više nego prije.

Tada Mikhail ugleda čovjeka na drugoj strani ulice. Stajao je bočno, između dvije žene, s kapuljačom spuštenom na ramena. Usko lice na trenutak se ukaza između njihovih glava. Zatim se čovjek okrenu i krenu prema trgu. Mikhail pođe za njim.

„Kuda sad?“ upita Beris. „Sačekaj da čujem još.“

Provukao se između ljudi, ne skrećući pogled s čovjekovih leđa. Beris je šepao iza njega.

„Sačekaj.“

Mikhail sustiže čovjeka i uhvati mu rame.

„Ti.“

Čovjek se okrenu. Bio je stariji. Jedan obraz mu je imao sitne crvene tačkice, a oči smeđe. Mikhail spusti ruku.

„Izvinite. Zamijenio sam vas s nekim.“

Čovjek ga odmjeri, puhnu kroz nos i nastavi dalje. Beris stiže do njega i zastade da propusti ženu koja je vodila dvoje djece.

„Čuješ li da te zovem?“

„Izvini. Učini mi se jedan poznanik.“

„Ako mi kažeš kako izgleda, mogu i ja gledati.“

„Ima usko trokutasto lice i zelene oči.“

„Dobro. Čim ga vidim reći ću ti. Mada ne nadaj se previše.“

Kada stigoše na Glavni Trg, narod je već bio potisnut na obje strane iza reda stražara u tamnosmeđim plaštovima. Helebarde su držali vodoravno preko otvorenog puta. Ljudi su se pridizali na prste i gledali prema ulici kojom je kolona trebala doći iz pravca palate.

„Mikhail.“

Joren je stajao kraj zatvorene radnje, sa šljemom pod rukom. Priđe mu i pruži slobodnu ruku. Mikhail je prihvati.

„Čuo sam da su povukli potjernicu.“

„Jesu.“

„Dobro je. Da te više ne moram zaustavljati na kapiji.“

„Niko ne voli kada ga ti zaustavljaš“, reče Beris.

Joren tek tada pogleda njega. Osmijeh mu se malo raširi.

„Berise. Nisam te vidio s kolima ovih dana.“

„Tako mi je i draže.“

„Još se ljutiš?“

„Ti se još sjećaš zašto?“

Joren kratko pogleda Mikhaila, kao da od njega očekuje pomoć. Mikhail ostade uz Berisa.

„Sad si ovdje?“ upita Mikhail.

Joren puhnu kroz nos.

„Nisam. Ovo je samo dok ne sahrane kralja. Pazim da neko tajno ne proda robu. Još sam na kapiji. Po čitav dan otvaram, zatvaram, provjeravam tuđe papire. Trgovci me gledaju ispod oka čim stanem pred kola.“

„Probaj im jednom ništa ne uzeti“, reče Beris.

„Radim svoj posao.“

„Dvije mješine mog pića popile su se dok si ga radio.“

Joren pogleda oko sebe, pa spusti glas.

„Ne moraš baš pred svima.“

„Nisam ja tražio da pričamo.“

Mikhailu pobježe kratak osmijeh. Joren ga primijeti i odmahnu glavom.

„Samo da odslužim svoje i da me puste. Da sjednem negdje gdje niko neće tražiti da ustanem. Ne mogu više.“

„Mlad si ti još za to“, reče Beris. „Još ima da te gledamo ispod oka.“

„Čuo sam šta je bilo na kipu“, reče Mikhail tiše.

Jorenov osmijeh nestade. Pogled mu se spusti na šljem koji je držao uz bok.

„Naredili su mi da presiječem.“

„Nisi ti kriv.“

Joren palcem pređe preko ruba šljema. Mikhail se sjeti grebena, njegove ruke pod oklopom i Jorenove težine kada ga je povukao iza štitova. Tada se još otimao, uvjeren da su pobijedili. Prestao je tek kada su strijele pale među ljude ispred njih.

„Jorene.“

Ženski glas dođe sa strane.

Melora je stajala nedaleko od njih. Izgledala je mnogo starije otkako ju je Mikhail posljednji put vidio, ali i dalje je bila lijepa. Nosila je tamnu haljinu i crni ogrtač, bez nakita koji bi uhvatio svjetlost. Uz nju su bile još dvije žene.

Joren se malo uspravi.

„Gospođo Melora.“

„Samo Melora. Znaš to.“

Pogleda Mikhaila i kratko mu klimnu.

„Mikhail.“

„Melora.“

Beris pogleda Jorena, zatim nju. Otvori usta, ali Melora već krenu prema slobodnom mjestu uz red stražara. Joren joj se pomjeri s puta.

„Ništa ne govori“, promrmlja Joren Berisu.

„Nisam ništa ni rekao.“

„Sve si rekao.“

Glasovi se tada počeše stišavati. Ljudi uz udaljeni kraj trga okrenuše se prema istoj ulici. Stražari podigoše helebarde i ispraviše red.

Kolona se pojavi između kuća.

Prvo su išli stražari, dva reda, po jedan sa svake strane ulice, helebardi uspravljenih i sporih koraka. Za njima se pojavi šest Wardena. Čelik im je uz rubove bio prošaran tankim zlatnim žilama, a sivi šljemovi s krilima hvatali su jutarnju proljetnu svjetlost. Iza njih, na kolima, ležao je zatvoren sanduk od tamnosmeđeg hrasta, gotovo crnog. Bijelo, žuto i plavo cvijeće prekrivalo je poklopac. Kada točak pređe preko neravnog kamena, jedan plavi skliznu i pade na ulicu. Joren spusti šljem pred sebe, priđe i podiže ga objema rukama.

Iza kola hodala je kraljica. Vilica joj je bila stegnuta, usne sabijene u tanku tvrdu liniju. Oči su joj bile crvene i suve. Nije gledala narod niti ljude oko sebe. Gledala je samo sanduk. Seradin je hodao pored nje, držeći je za ruku. Oči su ga odavale. Hodao je uspravno koliko je mogao, premalen među ljudima koji su se već počeli skupljati oko njega.

Neke je Mikhail poznavao. Stare savjetnike, plemiće koje je viđao u Palati, bogate trgovce čija su imena bila poznata po čitavom gradu. Druge nikada prije nije vidio tako blizu kraljeve porodice. Sada su svi pronašli razlog da hodaju iza budućeg kralja.

Jedan trgovac s Pijačne Ulice nosio je najbolji tamni plašt i prsten svoje kuće preko crne rukavice. Govorio je nešto jednom od starih savjetnika, ali pogled mu se stalno vraćao prema Seradinu. Drugi čovjek, iz plemićke kuće čije je obilježje Mikhail znao, hodao je dovoljno blizu kraljice da joj se obrati kad god bi zastala, premda ga nikada ranije nije vidio uz Terona.

Tada Mikhail ugleda Kastosa. Bez Bijele Maske izgledao je mlađe. Oštre crte, uredna kosa i tamna odjeća koja ga nije izdvajala od ljudi oko njega. Hodao je s druge strane Seradina, brade podignute tačno onoliko koliko treba.

Mikhail pogleda sanduk. Ako je kralj kovao nešto protiv njega, možda je i bolje što je mrtav. Zatim ponovo ugleda Seradina. Dječak je objema rukama prihvatio majčinu šaku. I Mikhail je izgubio oca. Poslije i majku, jer nije mogao da je zaštiti. Ruka mu se stegnu uz bok.

Daisy.

Njeno tijelo nikada nije pronašao. Ostala je samo pepeo, zemlja i komad tkanine koji mu se raspao među prstima. Njeno ime bilo je na spisku koji je Žalost sastavila po njegovoj naredbi. Bez humke i bez kamena, u Arhivima ispod grada. Poželje da je tada izabrao drugačije. Da je umjesto maske pošao da brani selo, koje god da je bilo. Pogleda Berisa pored sebe. Ronik je bio negdje u koloni. Imao je još ljudi kojima se mogao vratiti. Ali niko od njih nije bio Daisy.

Iza plemića hodao je komandant Stalarik Sleid. Mikhail ga dugo nije vidio. Na trenutak poželje da ga uhvati za rukav, odvede ispod grada i pokaže mu šta se tamo nalazi. Hodnike, odaje, stotine Blijedih Maski i bijela lica koja njima upravljaju.

Ne treba. Spasiću ih ja, pomisli. Siguran sam da mogu. Grad je već bolji. Nije truo kao prije.

Za Stalarikom su išli kapetani Reda Vitezova od Veila, u tamnim tabardima preko oklopa. Među njima ugleda Ronika i Kaldrena. Hodali su jedan do drugoga, uspravnog i zatvorenog lica. Iza njih išlo je svega nekoliko vitezova. Steelmark je bio prvi. Glavu je držao pravo, ali pogled mu je prelazio preko ljudi uz put. Kada ugleda Mikhaila, kratko zadrža pogled na njemu, pa nastavi. Ronik ga takođe primijeti i klimnu mu.

Kolona nastavi prema istočnoj kapiji. Kada posljednji red prođe, stražari pomjeriše helebarde i narod polako krenu za njima. Joren stavi šljem i ostade gdje je bio. Melora je već hodala sa svojim pratiljama uz drugu stranu puta. Beris pogleda niz ulicu iz koje je još dolazio narod.

„Kažu da nas u ovom gradu ima preko milion. Nadam se da neće svi do groba.“

Mikhail mu ostavi mjesta uz sebe. Išli su sporije od većine, a ljudi su ih obilazili sve do kapije.

Izvan zidina put se spuštao dugom blagom padinom prema Zlatnom Gaju, gdje su u zemlju polagani kraljevi još od vremena prvih ljudi. Drveće ondje nije ličilo ni na jedno drugo u dolini. Lišće mu je bilo duboko zlatno i nije opadalo ni zimi, nad grobovima koji su se samo širili. A ispred Gaja ležalo je široko i bezbojno jezero. Put je prolazio blizu njegove obale i ulazio među zlatno drveće.

Kola se zaustaviše tamo gdje se staza sužavala. Šestorica ljudi priđoše sa strana, podigoše sanduk i ponesoše ga dalje. Narod se sporije provlačio među stablima. Beris jednom stade da odmori. Ali čim mu Mikhail priđe on nastavi hodati.

Groblje je bilo kružnog oblika. U samoj sredini ležale su dvije velike kamene ploče. Nisu bile od dragara. Kamen je bio star, njegovi rubovi toliko istrošeni da više nisu bili ravni, ali dva imena još su se mogla pročitati.

Kael i Serai. Prvi čovjek i prva žena.

Oko njih su se, u krugovima i pravilnim razmacima, nizali kraljevski grobovi. Oni bliži bili su stariji i niži, dok su dalji bili sve veći i noviji. Svaki kralj Veilcourta znao je još za života gdje će jednom biti spušten. Seradin je već znao da će ležati pored oca.

Na samom kraju, ili početku s ove strane kruga, čekao je otvoren grob.

Grobari su sklanjali lopate i razgrtali iskopanu zemlju da naprave mjesta za prolaz. Jedan je klečao kraj užadi, provjeravajući jesu li se zamrsila. Drugi je rukavom brisao čelo. Među njima Mikhail prepozna Garona.

Nosio je tamnu i grubu radničku odjeću. Nogavice su mu bile blatnjave do koljena, a zemlja mu se zadržala na rukama i uz krajeve rukava. Odloži lopatu kraj ostalih i priđe da pomogne ljudima sa sandukom.

„Ovdje. Polako.“

Spustiše ga na grede položene preko groba. Ljudi se rasporediše uz užad, dok se narod zaustavljao među stablima. Oni koji nisu mogli prići ostadoše dalje uz stazu.

Mikhail i Beris pronađoše mjesto odakle su mogli vidjeti kraljicu i jedan dio sanduka.

Čuvara kapela nije bilo. Niko nije započeo pojanje niti izgovorio riječi kojima se mrtvima želio siguran put kroz Veil. Kralj je sebi oduzeo život. Tako je grad sada vjerovao. Ali Mikhail nije osjećao nikakvu krivicu.

„Zar neće niko govoriti?“ šapnu žena ispred njih.

Čovjek uz nju odmahnu glavom.

Kraljica priđe sanduku, kleknu i položi ruku na njega. Zatvori oči i nešto promrmlja toliko tiho da je Mikhail vidio samo kako joj se usne pomjeraju. Kada se ponovo podiže, ljudi zategnuše užad. Dvojica izvukoše grede. Sanduk poče silaziti.

„Lijevo manje“, reče Garon. „Tako. Sad desno.“

Čovjek preko puta njega popusti uže prebrzo. Sanduk se malo nagnu.

„Stani.“

Svi zadržaše ruke. Garon se primače ivici, pogleda dolje i pokaza čovjeku da podigne svoju stranu. Tek kada se sanduk poravna, nastaviše ga spuštati.

Mikhail je gledao njegove ruke. Znao je koliko pažljivo mogu namjestiti grub teret.

Kada hrast napokon dotače dno, užad olabaviše. Garon i čovjek pored njega izvukoše svoj kraj, polako, da ne pomjere sanduk.

Kraljica pritisnu dlan preko usta. Ramena joj se pomjeriše. Seradin priđe i uhvati je za ruku.

Jedan grobar uze lopatu. Garon podiže svoju s trave i stade uz njega. Prva zemlja udari o drvo. Seradin se trgnu. Nije htio gledati.

Mikhail spusti glavu. Beris je mirno posmatrao s objema nogama oslonjenim na zemlju.

Kraljica zahvati šaku zemlje i pusti je u grob. Za njom priđe Seradin, pa nekolicina ljudi iz prvih redova. Ostali su čekali dok su grobari nastavili zatrpavati sanduk.

„Bez kamenja“, reče Garon čovjeku do sebe.

Ovaj spusti lopatu, rukom skloni veći kamen i ponovo zahvati zemlju.

Kako je sloj rastao preko hrasta, udarci su postajali sve tiši. Tada kraljica ispusti jauk. Nekoliko žena u gomili zaplaka s njom. Jedan čovjek iza Mikhaila glasno udahnu i obriše nos rukavom.

„Bio je dobar kralj“, reče.

Kada grob bi zatvoren, glasnik Palate izađe pred okupljene i raširi pergament. Proglas je bio kratak. Teron Vaelor bio je mrtav. Njegov sin Seradin Vaelor nasljeđuje krunu po krvi i zakonu. Krunisanje će biti održano za tri dana, a nakon njega novi kralj sastaviće svoje Kraljeve Savjetnike, kako nalažu običaj i zakon Veilcourta.

Na posljednju rečenicu ništa se otvoreno ne promijeni. Ipak, Mikhail vidje poglede koje ljudi razmijeniše oko dječaka.

Ponovo pređe pogledom preko okupljenih. Uska i široka lica, sijede brade, spuštene kapuljače. Devetog Čovjeka nije vidio.

Kada se sve završi, počeše se razilaziti. Neki ostadoše uz grobove, drugi priđoše vodi. Kraljicu su prema stazi poveli stari savjetnici i njene sluškinje. Seradin je hodao uz nju, a ljudi su mu prilazili jedan po jedan. Trgovac s prstenom svoje kuće preko rukavice spusti mu ruku na rame i reče nešto tiho. Za njim plemić, pa još jedan. Svaka ruka zadržala se tek toliko da bude primijećena, kao oslonac djetetu koje je upravo sahranilo oca. Posljednji priđe Kastos. Njegova ruka ostade duže od ostalih. Nagnu se, reče mu nešto, a Seradin spusti glavu i klimnu.

Mikhail nije mogao čuti riječi. Znao je čovjeka koji ih izgovara. Juče je klečao pred njim i primao Bijelu Masku Ponosa. Zemlja nad Teronom još se nije ni slegla, a oko njegovog sina već su se otimali za mjesto u vijeću.

Grobari su skupljali alat. Dvojica odnesoše grede prema kolima, dok je jedan još lopatom skupljao rasutu zemlju kraj groba.

Beris zastade. „Evo ga.“

Priđe čovjeku i dotaknu ga po ruci.

„Daj mi ključ“, šapnu. „Ostaviću ti ga.“

Čovjek pogleda prema njemu, ali još nije pustio lopatu.

„Daj, moram da idem.“

Grobar osloni lopatu o stablo, zavuče ruku pod prsluk i izvadi ključ. Beris ga uze i spremi u džep.

Garon je stajao s druge strane humke. Gledao je Berisa dok se ovaj vraćao prema Mikhailu.

„Odoh.“

Mikhail mu pruži ruku. Beris je prihvati.

„Ako kupim brod, doći ću po tebe. Samo gledaj da budeš kod kuće.“

Mikhail se nasmiješi i pusti mu ruku. „Srećan put.“

Beris klimnu i pođe prema stazi. Ljudi su ga obilazili dok je šepao između stabala. Garon ga je pratio pogledom, a zatim se ponovo sagnu nad humku. Ukloni nekoliko kamenčića i dlanom pritisnu zemlju uz rub.

Mikhail mu priđe.

„Gotovo?“

Garon podiže glavu. Pogled mu se zadrža na Mikhailu, pa pređe na Berisa.

„Za njega jeste.“

Ponovo okrenu glavu prema zemlji.

„Ljudi misle da mrtve treba samo staviti pod zemlju.“ Garon nogom pritisnu zemlju uz rub. „Onda ostave napola.“

„Ti ga nikad ne ostavljaš.“

„Mrtav čovjek ne može doći da se žali. Ali meni je bitno.“

Još jednom pritisnu isti kraj humke, zadovoljan tek kada se više nije pomjerio. Zatim podiže lopatu i pođe za ostalima.

Mikhail siđe bliže jezeru. Voda je bila mirna i čista. U njoj su se vidjeli blijedo nebo i zlatne krošnje. Iza njega su se još čuli glasovi i metalni udar lopate o lopatu. Nakon nekog vremena začu korake po mekoj zemlji. Ronik stade uz njega.

„Mogao si češće dolaziti“, reče Ronik. „Sada, poslije krunisanja moram da idem.“

„Gdje?“

„Na istok. Tražio sam da me pošalju u Ironfort, dolje gdje se more spaja sa zemljom.“ Ronik pogleda prema ljudima koji su odlazili. „Još čekam dopuštenje. Htio sam da te pitam hoćeš li sa mnom. Kao nekada. Zajedno.“

„Ne mogu“, odgovori Mikhail. „Još nisam spreman.“

„Mogao bi vidjeti Orkove. Veći su od nas.“

„Ti baš znaš kakvi su?“

„Tako sam čuo.“ Ronik sačeka. „I dalje ne?“

„Moram nešto da završim. Mislim da ću uskoro.“

„Ako se predomisliš. Znaš gdje ću biti. Da me ne tražiš preko Berisa kao prošli put.“

Dugo nisu govorili. Ronik se okrenu i pogleda dvije najstarije ploče u sredini groblja.

„Šta misliš, hoće li nas se neko sjećati kao što se mi sjećamo njih?“

„Ako bude dovoljno priča. Možda i hoće.“

„Priče. Ako ih ima dovoljno o istoj stvari, ko odlučuje koja je prava?“

„Ona koja se ljudima najviše svidi.“

Ronik se okrenu prema Mikhailu.

„Ili možda ona koja im je stavljena u usta.“

Mikhail poče prstima lupkati o nogu.

„Postoje stvari na ovom svijetu koje su ljudi zaboravili“, reče Ronik. „Stvari kojih se možda ne žele sjetiti.“

Ronik je gledao Mikhailove ruke, zatim se okrenu prema koracima iza njih.

Kaldren i Steelmark silazili su sa staze.

„Ronik“, reče Kaldren. „Vraćamo se.“

„Eto i mene.“

Kaldren pogleda Mikhaila i pruži mu ruku. „Emberline.“

„Kapetane.“

Stisak mu je bio kratak i čvrst. Kaldren ga odmjeri.

„Čuo sam da si ponovo kod kuće.“

„Jesam.“

„Gledaj da te ovaj put ne moramo tražiti.“

„Neće biti potrebe.“

Steelmark stade uz njih i pogleda Mikhailova ramena.

„Ispravi se.“

Mikhail to učini prije nego što je stigao razmisliti. Roniku se pomjeri kraj usana.

„Još ga slušaš.“

„I ti bi mogao“, reče Steelmark.

Ronik spusti pogled na vlastiti plašt, ali ga ni tada ne namjesti.

„Ideš li na krunisanje?“ upita Ronik.

„Doći ću. Želim i ja da svjedočim. I meni je prvo krunisanje.“

Kaldren pođe prvi prema stazi. Steelmark krenu uz njega, a Ronik ostade s Mikhailom.

„Mislio sam da će od njega biti dobar vitez“, reče Kaldren, već nekoliko koraka dalje. „Onog dana kada smo otišli po njega u Emberveil izgledao je kao dobar dječak.“

Steelmark mahnu rukom. „Dobar je bio.“ Stade u daljini i okrenu se.

„Hajde Ronik“, reče Steelmark. „Naredbe ne mogu čekati.“

Ronik potapša Mikhaila po ramenu.

„Isprati nas.“

Mikhail krenu s njima. Vratili su se među drveće i pridružili ljudima koji su išli prema gradu. Iza njih se još vidjela svježa zemlja na početku groblja.

Ispred njih, dok su koračali, Steelmark poče tiho zviždukati.

Mikhail podiže glavu.

Tri poznata tona. Zatim Steelmark nastavi, bez zastajanja, dalje od mjesta na kojem se stražar sinoć vraćao na početak.

Mikhail se sjeti ostatka.