Poglavlje XXVIII: Tri tona

Kada stiže, skrenu u široku ulicu koja je vodila prema Kraljevoj Palati. Trg na kojem je stajao kip bio je prazan. Ponegdje bi neko prešao iz kuće u kuću. Kip je i dalje gledao prema palati, i dalje mu je ruka bila podignuta prema visokom balkonu iznad, s mjesta s kojeg je Mikhail tog jutra sve posmatrao. Prst uperen u njega, a uže je još visjelo sa zgloba te ruke.

Mjesec je stajao s južne strane i obasjavao lijevu stranu kipa, a desna je bacala sjenku preko kamenih ploča, sve do tamne mrlje koja je još stajala na kamenu.

Stražar je sjedio na podnožju kipa, u sjenci, tamo gdje ga mjesec nije mogao vidjeti. Leđima je bio naslonjen na kamen u svome punom oklopu. Helebarda mu je bila preko koljena. Glava nagnuta u stranu, brade oslonjene na čelični okovratnik. Disanje mu je bilo sporo i teško. Spavao je. Oklop mu se podizao i spuštao na grudima, uz tih metalni škripaj pri svakom izdahu.

Mikhail se primače. Htio je samo da vidi uže bliže, da mu priđe. Ali odavde je bilo previsoko. Vidio je uže, ne i čvor. Pogled mu se vrati na stražara. Čvrsto je spavao. Ruka mu pođe prema rebrima. Ispod plašta nije bilo ničega.

Pokrenuo se. Ne onako kako se Joren užurbano penjao. Tiho, iza kipa. Tačno uz njegova kamena leđa, dovoljno daleko od stražara i mjesečeve svjetlosti. Ako se kralj popeo, mora postojati oslonac.

Mikhail ga odmah nađe u podnožju. Isklesani nabori kraljeve odore bili su neravni, ali noga je mogla čvrsto stati. Ipak, dragar je bio klizav. Penjao se polako. Jedna ruka pronađe kamen, zatim druga. Težinu je premještao pažljivo i strpljivo. Kao da stražar ne sjedi dolje ispod, kao da je sam i jedini u mraku.

Povukao se više sve dok se nije popeo na kipova ramena, na mjesto gdje se nalazio kraljev vrat. U samoj sjeni glave. Stražar je bio tačno ispod njega. A isklesana kraljeva glava iznad njega zaklanjala je mjesec. Priljubi se uz kamen. Leđima na kraljev vrat. Prešao je sa prednje strane skroz do podignute ruke. Dizala se ukoso i gore visoko. Mjesec je obasjavao uže. Okretalo se na tihom vjetru.

Poče puziti uz ruku sve do čvora. Kada mu se približi, osloni se laktom na kamen i posegnu prema njemu. Bilo je nekoliko puta omotano oko isklesanog zgloba. Palcem pronađe mjesto na kojem se završavalo vezivanje, pa zastade. Dvije kratke omče. Druga položena preko prve. Vez mu bi poznat. Sam ga je vezao u oluji, na putu iz Astrenvelda prema Blackwateru, kad je uže držao Vrabac. I na Berisovim kolima, ne razmišljajući.

Deveti Čovjek.

Mikhail pritisnu omče palcem, pokušavajući ih razmaknuti. Teret ih je stegao jednu preko druge. Neko drugi mogao je znati isti način vezivanja. Ipak, on ga je vidio samo kod jednog čovjeka.

Ispod njega stražar se pomjeri. Mikhailova ruka zastade na užetu. Metal zastruga kamen. Helebarda skliznu sa stražarevih koljena i udari o kameni put zvukom koji se raširi trgom. Stražar se naglo uspravi.

Mikhail brzo skliznu niz ruku unazad i priljubi se uz isklesani vrat. Ispod njega stražar se sagnu po helebardu. Oklop zajeca pri svakom pokretu, čelične ploče strugale su jedna o drugu dok se ispravljao.

Trenutak je sjedio prije nego što ustade i izađe ispod postolja. I dalje je bio u sjenci kipa. Okrenu se polako oko sebe. Trg je bio prazan. Blijed gdje je dopirao mjesec, taman gdje se sjenka kipa pružala. Ništa se nije pomjeralo osim odsječenog kraja užeta koji se njihao ispod kamene ruke.

Stražar pogleda mjesto na kojem je sjedio. Zatim prema gore, prema kipu koji ga je skrivao, prema njegovoj kamenoj ruci, pa zaustavi pogled na užetu. Zadrža se tu. Zatim polako krenu ulijevo. Prema ramenu. Prema mraku gdje se glava kipa spajala s njegovim tijelom.

Mikhail osjeti njegov pogled, kao da ga nešto žari. Osjeti kako dolazi do ruba mraka gdje se on nalazi. Nije se pomjerao. Nije smio da se pomjeri. Prsti mu od stiska zadrhtaše na isklesanom vratu.

Stražarov pogled stade. Tačno prema njemu. Tačno prema mraku u kojem se on nalazio.

Zaškilji se.

Mikhail vidje kada je lice pod čelikom odlučilo da nešto nije kako treba.

Vizir se podiže još više.

Slobodnom rukom zakloni oči od mjeseca, onako kako čovjek radi kad hoće da razazna obris naspram svijetlog neba.

Tada oblak pređe preko mjeseca. Nebo iza kraljeve glave potamnje, a s njim nestade i ivica na kojoj se Mikhailov plašt odvajao od vazduha. Ostali su samo kamen i sjena.

Stražar je još gledao. Tada mu ruka pade. Vizir se spusti. Ramena se namjestiše i čovjek unutar čelika napravi pokret kojim čovjek odluči da je pogriješio u onome što je vidio.

Oblak je još držao. Mikhail udahnu polako.

Stražar nije ponovo sjeo. Osloni helebardu na rame i zakotrlja ramena unutar oklopa. Čelične ploče vratiše se na svoje mjesto uz tih zveket. Poče hodati oko postolja, polako, više da ostane budan nego da išta čuva. Ispod šljema tiho zapjeva. Stara vojnička pjesma koju je Mikhail znao. Steelmark ju je često pjevušio, samo što ovaj čovjek nije znao cijelu. Stalno se vraćao na ista tri tona kada bi mu ostatak pobjegao, pa ih započinjao ponovo. Šetao je s desne strane kipa prema prednjoj.

Mikhail sačeka. Čuo je svaki korak preko kamena, svaki udar oklopa. Kada čovjek prođe ispred kipa, Mikhail se pomjeri iza kraljeve glave i vrati prema leđima kipa, istim putem kojim se popeo. Tamo je sjenka bila dublja.

Poče silaziti. Išao je brže nego pri usponu. Jednom rukom pronađe nabor isklesane odore, drugom se spusti do izbočine ispod ramena. Čizma mu pronađe mjesto na kamenu. Zatim drugo.

Pjevušenje se nastavilo s prednje strane kipa.

Mikhail se spusti još niže.

Stražarevi koraci zaobiđoše prednju stranu i krenu prema lijevoj.

Još malo.

Ispod Mikhaila sada je bilo postolje. Dovoljno blizu da bi se mogao pustiti i skočiti, ali pad bi odjeknuo praznim trgom. Zato nastavi rukama, spuštajući se niz kamene nabore kraljeve odore. Tada mu čizma okrznu komadić kamena zaglavljen u udubljenju. Komadić se otkinu, udari jednom o kip, pa o kamenu ploču ispod.

Pjevušenje stade.

Stražar više nije hodao. Nekoliko trenutaka nije bilo ničega. Onda se začu okret čizme preko kamena. Dolazio je prema ovamo. Brže ovaj put.

Mikhail ostade priljubljen uz leđa kipa. Ako se sada pusti, moraće potrčati prije nego što uopšte vidi gdje je stražar.

Koraci priđoše. Stražar se pojavi uz lijevu stranu postolja. Najprije vrh helebarde, zatim rame i šljem. Pogled mu je bio spušten prema kamenu, tražeći ono što je čuo. Ponovo se zaškilji.

Mikhail osjeti kako mu se prsti stežu oko kamena, neće moći izdržati još dugo.

Stražar napravi još jedan korak prema leđima kipa. Promijenio je ugao. Pogleda prema vrhu Mikhailove čizme koji je virio iz sjenke. Zatim podiže glavu još više, prema šaci oslonjenoj na osvijetljeni kamen.

Dovoljno.

Jedan trenutak nijedan se nije pomjerio. Stražar je stajao ispod njega s helebardom u ruci, glave zabačene prema tamnom obliku priljubljenom uz leđa kraljevog kipa. Mikhail je već bio dovoljno nisko da vidi kamenu ploču na koju će pasti.

Stražaru se usta otvoriše.

„Hej...“

Mikhail se pusti. Teško udari o kamen, koljena se saviše da prime udar, bol mu probudi staru ranu u rebrima. Jednom se otkotrlja. Ustade i potrča.

„Stani! Stani! Zaustavite tog čovjeka!“

Stražar je spavao dok je trebalo da čuva. Sada je vikao za dvojicu.

„Zaustavite tog čovjeka! Stani!“

Mikhail skrenu desno, u prvu ulicu i njen mrak. Iza njega stražar potrča, oklop mu zazveča pri svakom koraku. Kada stiže do ugla, Mikhail je već nestao u ulici.

„Zaustavite ga!“ povika stražar.

Vrata se otvoriše ispred. Drugi stražar izađe i stade nasred ulice, sa šljemom u ruci, bez mača. Mikhail spusti rame i udari ga prije nego što je čovjek stigao zauzeti stav, prolazeći kroz njega onako kako ga je Steelmark davno učio, puna težina, bez stajanja. Stražar pade na ulicu i udari o kamen. Mikhail ga prođe prije nego što je psovka stigla završiti.

Sada još glasova. Iza, lijevo. Čizme po kamenu, lakše od punog oklopa i brže.

Mikhail stiže do podnožja brda Kapele od Veila. Skrenu lijevo u usku uličicu i potrča njome. Glasovi su se već počeli gubiti iza njega, više ih je bilo ali sve dalji. Mikhail uspori. Stade.

Utisnu se u sjenku zgrade i pokuša da se umiri, grudi su mu se dizale, znoj hladio na vratu. Slušao je čizme. Provjeravajući da li je prolaz čist. Drugi ljudi su se čuli. Morao je oprezno, praveći se da ništa nije bilo. Da je samo običan čovjek. Glavni Trg je sada bio iza njega. Kraljev kip još dalje. Ponovo se pokrenuo kroz posljednji dio Pijačne Ulice. Uđe u svoju kuću.

Odmah se pokrenu prema kovčegu ispod prozora i otvori ga. Maska je i dalje stajala tu, položena među crnim plaštom i ostalim stvarima. Bijela i topla. Pokvaren osmijeh je ostao isti. Šuplje oči bile su okrenute prema plafonu. Crna odora ležala je pored nje, tačno onako kako ju je ostavio.

Mikhail spusti ruku na masku. Toplota keramike prešla mu je u prste. To mu nekako olakša sve.

Sjede na kraj kreveta i pokuša zaspati. Deveti Čovjek mu je vidio lice na brodu. U odaji je klečao pred njim bez maske, a Mikhail ga je pustio da je ponovo stavi i ode. Mogao ga je ukloniti tada. Sada ga nije bilo nigdje.

Sutra će cijeli grad ispratiti kralja. Ako bude tamo, Mikhail će tražiti lice koje se lako zaboravlja. Poče tada zviždukati istu onu melodiju koju je stražar ponavljao. Isti taj dio. Mikhail je zaboravio dalje.