Poglavlje XXXVIII: Beskrajan hodnik

Orrin je trebao doći u Ironfort. Ronik je poslao ljude i pisma prema drugim utvrdama duž istočne granice, tražeći da jave ako su ga vidjeli. Mikhailu je bilo drago što će ga možda ponovo vidjeti. Prošlo je dugo otkako su posljednji put razgovarali u Drugom Stubu Ardenfalla, a od tada se dogodilo mnogo toga da mu se činilo kao da pripada nekom drugom životu. Možda bi mu Orrin mogao pomoći i s maskama. Ta ga misao nekako obradova.

Prvo su poslali dvojicu prema sjeveru. Poslije nekoliko dana jedan se vratio i rekao da u Duskwallu za starca nisu čuli. Kasnije je stigao odgovor iz Stonecliffa. Nekakav starac je prošao blizu prije zime, ali niko nije bio siguran je li išao na istok ili nazad. Ronik je poslao još jedno pismo. Poslije toga ništa nije stiglo.

Ronik je gotovo svako jutro izvodio ljude izvan tvrđave na čistinu ispod zapadnih zidina. U početku bi sam izdavao naredbe, kratko i dovoljno glasno da ga cijela linija čuje, a onda bi veći dio obuke prepustio Steelmarku. Njegov glas bio je dublji, grublji i naviknut da se prenese preko udarca čelika, vjetra i stotinu ljudi koji se pomjeraju odjednom. Ronik bi tada sišao među ostale i vježbao s njima. Još je bio brz. Godine mu nisu oduzele ono što je imao dok je bio mlađi, samo su ga naučile da ne mora svaki put prvi pokazati.

Mikhail ga je često posmatrao sa zapadnog zida iznad kapije. Tamo je gotovo uvijek bio i Frenik, starac koji je popravljao bunar za koji niko nije znao kada se posljednji put stvarno pokvario. Ako bi pukla šarka, zaglavila vrata, popustio točak ili neko tvrdio da nešto „čudno zvuči“, Frenik bi se pojavio s alatom. Govorio je da je u Ironfortu otkako zna za sebe, a Mikhail nije mogao odlučiti znači li to četrdeset godina, pedeset, ili da je starac jednostavno prestao brojati.

Jednog jutra Frenik je stajao iznad kapije na zidu, naslonjen rukama na kamen, jedući komad hljeba. Mikhail mu priđe i nasloni se do njega, pogleda ljude ispod.

„Ovaj je dobar“, reče Frenik nakon nekog vremena.

Zatim starac glavom pokaza prema Roniku. „Pričljiv, ali dobar. Glasni lome stvari pa onda mene zovu. Ovaj zasada popravlja.“ Otkinu zubima još komad hljeba. „Samo nek ne žuri toliko.“

Mikhail pogleda prema čistini. Ljudi su se raširili preko blagog uspona, oklopi i metal zveketali su, dok su se mijenjali parovi. Udarci su bili odmjereni i pažljivi, a ponekad bi mlađi htjeli da se dokažu pa bi to malo otišlo više nego što je bilo potrebno. Steelmark je stajao ispred njih i izdavao naredbe onako kako ih je uvijek izdavao. Kratko, jasno, bez riječi koju bi mogao izbaciti a da značenje ostane isto. Čak ga je i Ronik slušao ozbiljno.

Mikhailu se na učini da je upravo tu Ronik najmirniji. Manje je pričao kako inače priča. Mnogo manje. Bio je odjednom ozbiljniji. Možda je nekada tako izgledao i najsrećniji dio njegova života. Dok je Rovan još bio živ. Dok su njih trojica trenirali zajedno u Veilcourtu, dovoljno daleko od Milkrestove kuće i oca koji ih je tukao dok su bili mali.

Steelmark tada naredi da naprave zid. Polovina ljudi se odvoji kao napadačka grupa, ostali podigoše štitove i zbili su rame uz rame. Ronik ostade u prvoj liniji. Uvijek je nosio dva mača, ali sada prihvati štit od jednog vojnika, provuče ruku kroz remenje i namjesti ga ispred tijela. Izgledao je čudno s njim. Kao da je uzeo tuđi način borbe samo zato što danas mora naučiti kako se drži.

Steelmark podiže ruku.

„Kreni!“

Napadači krenuše. Prvi udar prođe kroz cijelu liniju. Štitovi udariše, čizme se ukopaše u zemlju, ljudi posrnuše malo unazad, ali zid ostade. Steelmark povika da drže. Napadači se povukoše i krenuše ponovo. Drugi put linija se savi, zatim vrati. Treći put savi se još više. Tada Ronik iskoči iz linije, dva koraka ispred. Formacija se prelomi tamo gdje on izađe, rupa ostade iza. Ali odmah se zaustavi i pogleda nazad prema liniji, zatim u Steelmarka. Steelmark je ćutao, to je bilo gore nego da je išta rekao. Ronik se zatim vrati na svoje mjesto i počeše ponovo.

Mikhail više nije gledao Ironfort. Odjednom je pred njim bilo dvorište iza barake u Veilcourtu. Imao je petnaest godina. Drveni štit mu je udarao o podlakticu, prašina se dizala pod čizmama, a Rovan je stajao pored njega. Ronik s druge strane. Ista naredba, isti živi zid. I Rovan koji je, izašao iz linije. Dva koraka ispred, uvijek dva koraka previše. Jer Rovan nije mogao čekati druge. Govorio je da su prespori, da sam može na sve njih. Morao je prvi. Morao je sam. Ako ga ostali ne mogu pratiti, to je bio njihov problem.

Mikhail se nagnu malo naprijed i stisnu kamen pod dlanovima. Ronik podiže štit kada je Steelmark dao novu naredbu. Isto lice, isti pokret, ali ovaj put čovjek se vratio u liniju kada je shvatio da je pogriješio. Rovan se nikada nije vraćao.

Mikhail udahnu. Tvrđava se polako vrati oko njega. Zid pod rukama, Frenik kraj njega, ljudi na čistini i Ronik. Njegov najbolji prijatelj. Čovjek koji još nije znao da mu je brat preživio greben. Nije znao da je nosio Masku Pohlepe i bio Slušalac. Nije znao ko mu je zabio mač u tijelo posljednji put kada je bio živ.

Frenik otkinu još jedan komad hljeba.

„Jesi dobro?“ upita, ne gledajući ga.

„Jesam.“

Starac nastavi žvakati. Mikhail nije skidao pogled s Ronika. Tek tada osjeti vlagu niz sljepoočnicu. Obrisa je rukavom, ali dlan mu ostade mokar. Vjetar je bio hladan. Frenik je bio nagnut u debeloj jakni, a Mikhailu se znoj skupljao ispod kose i iza vrata. Osjeti toplotu na licu i uplaši se. Molio je u sebi samo da nije to. Molio se svim kapelama da se Frenik ne okrene ako se vratila i da vidi njega kako nosi tu masku. Ruka mu se poče tresti i pođe prema licu. Zaustavi se na obrazu. Još ništa. Izdahnu.

Ali tada mu kroz glavu prođe misao, tako prirodna da ju je gotovo izgovorio prije nego što ju je razumio. Fališ mi. Mikhail skloni ruku s lica. Mislio je na Rovana. Naravno da je mislio na Rovana. Stajao je ovdje i gledao čovjeka kako izlazi iz linije i vraća se, i mislio je na brata koji se nikada nije vratio.

„Ovaj se vratio“, reče Frenik, još žvačući, i klimnu prema čistini. „Ne znam ništa o ratu. Ali ovaj se vratio. Posmatrao sam ostale.“

* * *

Te noći ležao je na krevetu. Prozor mu je ostao otvoren i slani miris mora dopirao je do njega.

Mikhail je opet sanjao.

Ponovo hodnik ispod Ironforta, sada duži, s bakljama udaljenijim jedna od druge. Hodao je. Zvuk ga je vukao i kretao se kroz kamen onako kako podzemna voda prolazi kroz skrivene pukotine u zemlji.

Pritisak mu se tada skupi u grudima, kao da je potisnut iz stomaka i gurnut prema gore.

„Pomozi.“

Hodao je brže. Pojaviše se rešetke, gvožđe zabijeno u kamen, rđa na njima starija od tvrđave. Iza njih oblik, zgrčen nisko u mraku, ramena pritisnutih uz zidove nečega premalog da ga zadrži. Bijelozlatne oči uhvatiše svjetlost baklji, a u njima se vidio strah. Njegova usta se otvoriše. Pritisak ga pogodi snažnije, bliže, i ispuni mu grudi sve dok ga rebra nisu zaboljela.

„Pomozi mi.“

Mikhail zakorači naprijed. Oblik ustade, pomjeri se do rešetaka i ruka mu prođe kroz njih. Šaka, ako se to još moglo tako nazvati. Preširoka i predebela. Prsti povijeni prema unutra, kao da su zaboravili kako se otvaraju. Posegnuše prema njemu i prsti se otvoriše, polako i teško, kao nešto slomljeno što pokušava zapamtiti oblik koji je imalo prije boli.

Bijelozlatne oči ostadoše na njemu. Mikhail se ovaj put ne odmaknu. Ruka ga dotače.

Odjednom se rešetke smanjiše i udaljiše. Hodnik se rastegnu, baklje među njima postadoše rjeđe i slabije, a oblik iza gvožđa postade sve manji i dalji od Mikhaila. Mikhail pokuša napraviti korak. Rešetke ostadoše sve dalje, kao da ga je sam san vukao unazad, kroz kamen, kroz sporo urušavanje udaljenosti u nešto što um više ne može prijeći. Tada zvuk izblijedi. Hladnoća izblijedi. Nestade. Nešto je čekalo da to dopusti.

Tišina.

Ne tišina prazne prostorije. Nego ona tišina prije nego što nešto počne. Zadržani dah svijeta koji se sprema govoriti glasom koji veoma dugo nije koristio. A zatim toplota. Ne toplota maske. Nešto starije. Nježnije. Toplota zagrljaja prije nego što si znao šta zagrljaj znači. Nije došla. Već je bila tamo. Oduvijek je bila tamo, ispod svega, ispod kamena i maski i krvi i godina, čekajući strpljenjem nečega što ne mjeri vrijeme jer vrijeme ne može da se mjeri.

Odjednom hodnika više nije bilo. Rešetki nije bilo. Kamena nije bilo. Stajao je u ničemu. U mraku koji nije nosio strah. I znao je ko je prije nego što ju je ugledao. Onako kako dijete zna da mu je majka u mračnoj sobi, a da joj ne vidi lice.

Svjetlost se pojavi oko njega i on ugleda platno koje se šije pod nastrešnicom. Konac provučen kroz tkaninu. I ispod toga, još nježnije, miris narandži nošen vazduhom kroz prozor, iz kuće koja više ne postoji, u selu kojeg više nema.

Emberveil.

Ne mjesto. Ono što nikakva vatra nije mogla progutati, jer vatra nikada nije živjela u njegovom sjećanju. Sjećanje je ostalo između majčinih ruku i tkanine koju je šila. Između tišine i zvuka igle koji prolazi kroz platno. Između njenog tihog pjevušenja i njegovog malog skrivenog svijeta ispod stola gdje se nekada igrao, slušajući je cijelim svojim dječjim srcem, siguran, onom potpunom sigurnošću koju poznaju samo djeca da, dok god taj zvuk traje, ništa na svijetu ne može krenuti naopako.

Ona bješe tamo. Oduvijek bješe tamo. Osjetio je to onako kako slijepi poznaju sunce. Ne po viđenju, nego po toploti na koži. Po načinu na koji se vazduh promijeni kada u njega uđe nešto nježno.

Smiješila se toplo i jedva se pomjerala. Kosa raspuštena, tamna i kovrdžava, plutala je kao da ju je nosilo nešto što nije bio vjetar. Ramena kojih se sjećao. Mala, uska i sigurna. Ramena koja su nosila muževu smrt, sinov odlazak i sve ono što je ostalo samo u njoj.

Mikhail je htio izgovoriti njeno ime, jako je htio, ali ono ne izađe. Kao da ju je znao, i nije je znao u isto vrijeme.

Ona je stajala onako kako je uvijek stajala kada je bio mali i uplašen. Već znajući šta mu treba prije nego što je i on sam znao. Spusti iglu u krilo, okrenu se prema njemu i nasmiješi još jednom.

Tada se svjetlost oko nje poče gasiti. Prvo nastrešnica, pa platno, pa miris narandži, jedno po jedno, kao da neko sklanja stvari iz sobe u kojoj je dijete zaspalo. Ostade samo ona.

Mrak se vrati oko nje, a s njim i kamen, i baklje, daleke i rijetke.

Hodnik.

Stajaše na njegovom kraju, tamo gdje je maloprije oblik stajao, s rukom podignutom prema njemu.

„Dijete moje.“

Glas nije dolazio iz nje. Dolazio je odasvud. Iz mraka i toplote i prostora između kucanja srca. Smjestio se u njega ne kroz uši, već dublje, u ono skriveno mjesto gdje djeca zauvijek čuvaju prve zvukove koji su ih naučili sigurnosti.

„Nosiš toliko toga.“

Tišina.

„Dođi mi.“

Htio je. Svaki dio njega htio je doći. Zakorači naprijed. Ona se ne pomjeri. Stajala je tamo, a ipak je bila dalje u tamnom hodniku. Zakorači ponovo. Ona se udalji još dalje.

Mrak među njima rastao je kao što se hodnik maloprije rastezao iza njega, ali ovo je bilo gore. Ovo nije bilo povlačenje. Ovo je bilo posezanje. Ovo je bilo trčanje prema nečemu što se udaljava tačno brzinom kojom joj se krećeš, uvijek tamo, uvijek vidljivo, uvijek na onoj tačnoj udaljenosti koja slomi srce, ali ne slomi ti nadu.

Potrčao je.

Bila je tamo. Ispred njega. Predaleko i preblizu ispred njega. Obris. Kosa. Ramena. Ruke koje su šile haljine, brisale lice, držale očeva pisma prema svjetlu i koje mu nikada nisu dale da je vidi kako plače, iako je to on znao.

Trčao je. Prebrzo je trčao, a mrak je rastao, toplota ostajala, a ona bila tačno gdje je bila, što je bilo svuda oko njega i nikuda oko njega, što je bila udaljenost između sina i majke koju nije mogao spasiti, što je bio Emberveil, što je oduvijek bio Emberveil, što je uvijek gorjelo.

„Tu sam.“

Bliže.

Glas joj je bio bliži iako joj je obris postajao sve manji.

„Oduvijek sam bila tu.“

Nije mogao do nje.

Nije mogao do nje, a nije mogao ni stati. A mrak je bio topao i beskrajan i pun nje i istovremeno prazan od nje i noge mu nisu stale i grudi mu nisu stale i ruke su mu bile otvorene i pružene prema nečemu što mu san nije dopuštao da zadrži.

„Volim te, dijete moje.“

Izdaleka.

S najudaljenije tačke najudaljenijeg mraka i tame. S udaljenosti koja je trebala progutati zvuk kao što zemlja proguta kišu, kao što sunce proguta noć. Ali stigao je do njega. Jasan i čitav.

Kao da udaljenost za njega ništa nije značila. Kao da je putovao prema njemu još prije nego što se rodio i nastaviće putovati kada njega više ne bude, i nijedan hodnik, nijedan mrak, nijedna smrt, nijedna tama, nijedna maska ga ne može zaustaviti, jer to nije bilo nešto što se kretalo kroz prostor. Bilo je to sam prostor. Bilo je mrak. Bilo je sama toplota koja govori.

I na trenutak, samo jedan mali trenutak, mrak oko njenih krajeva se promijeni.

Pojavi se bijelozlato na njenim rubovima, isto kao u očima, toliko nježno da je više ličilo na sjećanje nego na svjetlost. Gorjelo je prema unutra, kao da se tih plamen savio duboko u njoj i svjetlucao kroz nemjerljivu dubinu i tamo nestajao.

Pokuša dozvati njeno ime, ono opet ne izađe. Ispruži ruku prema njoj. Nešto je dotače prije njega. Samo jednom, preko njenog obrisa, toliko nježno da je više ličilo na zagrljaj nego na sjaj.

Zatim ona nestade.

A on ostade sam u hladnom mraku, ruku još otvorenih, grudi još pruženih prema njoj, dok se odjek njenog glasa smještao u mjesto u kojem će živjeti do kraja njegovog života.

Probudi se. Bila je noć. Vjetar se smirio, kao da nikada nije ni postojao. More se nije čulo o litice. Ruka mu tada pođe prema licu. Maska nije bila na njemu. Ali toplota je sada bila u grudima. Ne od maske, nego nečega čemu nije znao ime. Ponovo je zatvorio oči, i prvi put otkako je mogao da se sjeti, mrak nije nosio strah.