Poglavlje II: Kraljeva Palata

Kaldrena i Tomara pronašao je odmah. Kaldren je stajao uspravno, ruku sklopljenih iza leđa, lica smirenog na način koji je uvijek izgledao kao da nešto zadržava. Pored njega Tomar je držao šaku na stomaku i gledao prema prijestolu s iskrenom uvredom na licu.

 

„Niko”, reče Tomar čim ih ugleda, „niko razuman ne zove ljude u palatu prije nego što doručkuju.”

 

Kaldren zjevnu i podiže ruku da prekrije usta.

 

„Ti si jeo prije prvog zvona.”

 

„To nije doručak. To je bio preddoručak.”

 

Ronik se malo nagnu prema Mikhailu.

 

„Vidiš? Kapetan koji razumije vojsku.”

 

Tomar ga ču i podiže prst.

 

„Pametan čovjek.”

 

Kaldren im klimnu glavom, prvo Mikhailu, pa Roniku. Obojica uzvratiše.

 

„Vidim, i vi ste ovdje”, reče Kaldren. „Mislio sam da ste na nekoj misiji.”

 

„Ah, svete naše misije”, reče Ronik. „Šteta što nismo. Imao bi veću priliku da budeš kapetan kao Tomar. Ovako, kad smo mi tu, malo je teže, je li?”

 

„Od sada si mi omiljeni čovjek”, reče Tomar.

 

Kaldren malo stegnu vilicu. Tomar ga lupi laktom, više prijateljski nego jako, i Kaldren se opusti taman toliko da ne odgovori odmah.

 

„Vidiš”, nastavi Tomar, laktom prema Kaldrenu, „sad si mi dao jednu ideju.”

 

„Vas dvojica ste isti”, reče Mikhail Tomaru i Roniku. „Ne zna se koji je gori.”

 

Obojica tada digoše ruku i uperiše prst jedan prema drugom.

 

„On”, rekoše u isti glas.

 

Tu se čak i Kaldren nasmija, gotovo protiv svoje volje. Zatim se svi okrenuše prema prijestolu. Mikhail i Ronik ostadoše iza njih. Mikhail se osvrnu lijevo i desno, provjeravajući da li neko sluša, zatim priđe bliže Tomaru i Kaldrenu i spusti glas.

 

„Šta je s Erikom?”

 

Tomarova ruka ostade na stomaku, ali lice mu izgubi onu gladnu uvredu. Kaldren se namršti, ne jako, tek toliko da se vidi da mu se pitanje nije dopalo.

 

„Što ne pitaš kralja?” reče. „Čuo si isto što i svi. Lažirao je izvještaje. Uklonjen je.”

 

„Erik to ne bi uradio.”

 

Mikhail nije znao je li to rekao preglasno dok riječ nije izašla. Osjeti Ronika kako se jedva pomjeri kraj njega.

 

„Ljudi urade mnogo toga kada misle da znaju bolje od naredbe”, reče Kaldren.

 

Tomar puhnu kroz nos.

 

„Pusti čovjeka, Kaldrene.”

 

Kaldren se okrenu prema njemu.

 

„Šta?”

 

„Nema razloga da Erik lažira izvještaje tako da njegovi ljudi ginu bez potrebe. Možeš ti vjerovati u to ako ti je lakše stajati mirno, ali nemoj očekivati da svi progutamo isto.”

 

Kaldrenovo lice ostade strogo, ali nešto se u njemu pomjeri. Možda ljutnja, možda sumnja, možda samo umor od ljudi koji su govorili ono što se u palati nije smjelo govoriti.

 

„Pazi gdje si”, reče tiho.

 

„Znam gdje sam.”

 

„Onda se ponašaj kao da znaš.”

 

Mikhail spusti pogled prije nego što mu se riječ ponovo otme. Imao je još pitanja. Previše. Ali ovo nije bilo mjesto gdje pitanje traži istinu. Ovdje je pitanje prvo tražilo kaznu. Tomar htjede odgovoriti, ali neko pred njima pročisti grlo. Kaldren ga udari laktom i klimnu bradom. Tomar se okrenu odmah, ovaj put bez šale. Mikhail i Ronik zaćutaše.

 

Komandant Stalarik Sleid stvori se pored njih. Nije se pojavio naglo, niti je morao. Takvi ljudi nisu morali žuriti da bi drugi osjetili da su stigli. Prije njih kao da dođe hladnoća, pa tek onda oni sami. Njegov oklop bio je taman, jednostavan, sa srebrnim ivicama koje nisu djelovale ukrasno, nego kao dio reda kojem je pripadao. Odmjeri Kaldrena, Tomara, Ronika i na kraju Mikhaila.

 

„Kapetani”, reče. „Vitezovi.”

 

Tomar se odmah odvoji od Kaldrena i stade iza Stalarika, zajedno s drugima koji su nosili čin. Kaldren ostade među vitezovima, uspravan i miran, ali Mikhail vidje kako mu prsti jednom stegoše šaku.

 

Tada se vrata sa strane otvoriše.

 

Kralj Teron uđe ubrzanim korakom, a šest Wardena pratilo ga je sa strana. Njihovi oklopi bili su od tamnog čelika, pozlaćeni po rubovima kao da u sebi drže sunce. Šljemovi su im imali bijela željezna krila sa strana. Kralj se pope uz stepenice laganim hodom i sjede na prijesto, nepomičan, ruku položenih na naslone, pogleda koji je polako prelazio preko dvorane. Wardeni se poredaše iza njega, mirni kao isklesan kamen, a njihovo prisustvo učini vazduh hladnijim.

 

Jedan sluga uđe kroz vrata s druge strane, pokloni se pred kraljem, zatim se pope uz stepenice i nagnu dovoljno blizu da mu riječi okrznu kraj uha. Šapat je bio kratak, precizan, namijenjen nikome drugom. Teron se ne okrenu. Ne promijeni izraz. Slušao je bez lica, a onda polako podiže pogled prema balkonima iznad sebe.

 

Tamo nije bilo ničega osim kamena i sjenke. Barem ničega što se moglo vidjeti iz dvorane. Kralj zadrža pogled trenutak duže nego što je trebalo. Kao da odande neko prvo mora dopustiti. Mikhail nije znao ko stoji u toj visini, ni da li iko stoji. Ali odlučio je da zapamti da je kralj pogledao gore.

 

Tada kralj ustade. Zvuk nije došao od njega, nego od dvorane koja ga je vraćala. Glasovi utihnuše. Noge se smiriše. Sve što je disalo u prostoru nauči da diše tiše.

 

Teron pusti da tišina potraje.

 

„Svi ste čuli”, reče napokon. „Jedan od naših. Vitez zaklet Redu Vitezova od Veila. Kapetan kojem su povjereni životi vojnika i sigurnost grada.”

 

Podiže bradu.

 

„Erik.”

 

Ime pade u dvoranu i ostade tamo.

 

„Prekršio je zakletvu”, nastavi kralj. „Izvještaji koje je predao nisu odgovarali onome što je znao. Odluke koje je donio nisu služile redu. Postavio je vlastitu procjenu iznad dužnosti. Radio je za Ardenfall iza naših zidova.”

 

Mikhail osjeti kako mu se prsti pomjeriše uz nogu. Natjera ih da stanu. Mogao je podići glas. Mogao je reći da Erik nije bio takav, da čovjek koji je učio druge kako se stoji u redu ne bi prodao ljude koji su stajali iza njega. Ali u dvorani nije stajao čovjek koji je tražio odgovor. Stajao je kralj koji ga je već dao. Mikhail ostade nijem. Ali ne zato što je povjerovao. Zapamtio je kraljevo lice dok je izgovarao laž. Mirno, bez ijednog treptaja. Zapamtio je i ko je oko njega ćutao lako, a ko je ćutao kao da guta nešto oštro. Darin ga je upozorio da neka pitanja čovjeka učine sljedećim koga nema. Nije ćutao jer se predao. Ćutao je jer je odlučio da će sam saznati, tamo gdje ga niko neće čuti kako pita.

 

„Učinili smo ono što je bilo potrebno”, nastavi Teron.

 

Niko ne upita šta to znači. Niko u toj dvorani nije bio dovoljno lud.

 

„Uklonjen je.”

 

Tišina koja odgovori bila je potpuna.

 

„Kao što će biti uklonjen svako ko izda ovo kraljevstvo”, reče kralj i raširi ruke kao da su svi ljudi u dvorani njegovi.

 

Teronov pogled opet se podiže prema gornjim balkonima dok su mu ruke još bile raširene. Ovaj put kraće. Kao da provjerava da li riječ može dalje. Ili da li je smjela biti izgovorena baš tako, raširenih ruku. Kada mu se pogled vratio na okupljene redove, lice mu je bilo isto kao i prije.

 

Mikhailova ruka pronađe kamenje oko vrata. Uhvati desni kamen i odmah osjeti da nešto nije kako treba. Ne taj, pomisli. To je Pohlepa. Pustio ga je, pa prstima našao drugi, poznatiji. Nadu. Pohlepa je ležala kraj nje, oko joj je bilo okrenuto prema zvijezdi. Da ima usta, izgledala bi kao da hoće da je proždere.

 

„Veilcourt se ne okreće unazad”, nastavi Teron. „Red Vitezova od Veila ne može stajati s prazninom koju je on ostavio i štetom koju je nanio. Vojska ne može biti vođena odsustvom. Komanda ne može oklijevati dok Ardenfall upada na naše prostore, dok putevi postaju nesigurni i dok se ljudi u ovom gradu uče da je strah zakon.” Zastade. „Zato i postoji Zakon Zvona, zbog vaše sigurnosti i sigurnosti grada.”

 

Kralj sagleda ljude ispod sebe.

 

„Postaviću drugoga na Erikovo mjesto”, reče. „Nekoga ko će slušati. Nekoga ko će biti odan kraljevstvu i meni, kao i svi vi ovdje.”

 

Pogled mu se pomjeri, tražeći u redovima, zatim zastade na Roniku.

 

„Ronik.”

 

Svi se prema njemu okrenuše. Roniku dah zapne, samo jednom, dovoljno kratko da većina ne vidi, dovoljno blizu da Mikhail osjeti. Ronik se ne okrenu prema njemu. Oči su mu ostale naprijed, vilica stegnuta, kao da ga je sama dvorana prikovala na mjesto.

 

„Ja...” poče Ronik, pa mu glas zastade. „Ja, moj kralju...”

 

Mikhail osjeti potrebu da se pomjeri prema njemu, makar pola koraka, ali ostade gdje je bio. Roniku u ovom trenutku nije trebao prijatelj koji ga spašava od pogleda, nego neko ko neće učiniti da izgleda kao da mu je spas potreban.

 

„Istupi”, reče Teron.

 

Ronik posluša. Krenu naprijed i zaustavi se pri dnu stepenica, glave pognute, šaka stegnutih tek toliko da odaju napor potreban da ostane miran.

 

Tada komandant Stalarik istupi. Samo jedan korak. Odmjeren. Pod kontrolom. Pokloni se tek koliko treba, ni više ni manje.

 

„Vaše Veličanstvo”, reče ravnim glasom. „Ako dopuštate.”

 

Teron ne okrenu glavu prema njemu. Gledao je u Ronika.

 

„Govori.”

 

Stalarik se uspravi.

 

„Ronik je mlad. Jeste dobio čin starijeg viteza, ali još je zelen. Dobro se borio, u to nema sumnje, ali komanda traži više od hrabrosti. Traži godine procjene, grešaka koje čovjek preživi i ljude koje nauči voditi prije nego što mu se povjeri mjesto kapetana.”

 

Ljudi u dvorani se pogledaše. Niko, baš niko, nije tako govorio pred kraljem, naročito ne pred svima. Stalarika vjerovatno nije bilo briga. On je oduvijek htio pouzdane ljude, one koje može staviti na mjesto i znati da se neće slomiti pod prvom težinom.

 

„Nije prošao puni put”, nastavi Stalarik. „Lično je rekao da mu čin ne treba da bi služio. Dobar je za misije koje traže brzinu, šumu, trag i tišinu. Ne bih ga pomjerao odatle, moj kralju. Ne sada. Milen Steelmark bi bio bolja zamjena.”

 

Negdje u masi Steelmark se ispravi. Ronik je stajao nepomično. Mikhail nije mogao vidjeti njegovo lice.

 

Teron napokon okrenu glavu prema Stalariku. Pogled koji ga susrete nije bio bijesan. Bio je gori od toga. Bio je miran. Ali desna ruka držala mu je balčak pozlaćenog mača čvršće nego prije.

 

„Ti ga cijeniš”, reče kralj.

 

„Cijenim ono za šta je dobar.”

 

„A ja cijenim poslušnost.”

 

Stalarik ne spusti glavu odmah. To je trajalo samo trenutak, ali dvorana ga osjeti. Onda se pokloni.

 

„Moj kralju.”

 

„Tvoja zabrinutost je primljena”, reče Teron. „Moja naredba ostaje ista.”

 

Teron ga je još posmatrao. Izgledalo je kao da se takmiče ko će prvi trepnuti, samo što nijedan nije treptao. Stalarik se pokloni i vrati se gdje mu je mjesto. Cijelo vrijeme kraljev pogled pratio ga je dok se nije okrenuo.

 

Zatim se Teronova pažnja vrati na Ronika.

 

„Ronik Milkrest. Od ovog trenutka zauzećeš mjesto koje je ostalo prazno. Nosićeš čin koji je Erik nosio prije tebe. Kapetan Reda Vitezova od Veila, pod komandantom Stalarikom Sleidom.”

 

Ronik spusti jedno koljeno na kamen.

 

„Neću vas iznevjeriti.”

 

Kralj ga je gledao dugo.

 

„Pobrini se za to.”

 

Ronik pognu glavu dublje. Kada ustade, lice mu je bilo mirno, ali Mikhail je vidio napor kojim ga drži. Nije to bio ponos. Nije bio ni trijumf. Izgledalo je kao nešto što je stiglo prerano i sjelo mu na ramena prije nego što je znao kako da ga ponese.

 

Teron odmjeri ljude u dvorani.

 

„Neka se zna da Red stoji cio.”

 

Ljudi počeše klimati glavama, jedan po jedan. Prihvatanje se širilo odmjereno, pod kontrolom. Kaldren je ostao miran, ali mu je lice govorilo dovoljno. Tomar je spustio ruku sa stomaka, kao da ga je glad napustila čim je shvatio šta se stvarno dogodilo.

 

Kralj još jednom pogleda prema balkonima. Brada mu se kratko spusti, pa podiže. Mikhailu se učini kao klimanje, kao kada čovjek javi da je posao obavljen. Možda nije bilo ništa. Zatim Teron spusti pogled prema dvorani i podiže ruku.

 

„S ovim je završeno ono zbog čega sam vas pozvao. Ostali mogu izaći. Stalarik, Steelmark, Ronik i Mikhail neka ostanu.”

 

Dvorana se polako isprazni. Koraci su odlazili preko kamena, glasovi se gubili iza vrata, a veliki prostor postajao sve tiši. Tomar prođe kraj Ronika dovoljno blizu da mu spusti ruku na rame.

 

„Čestitao bih ti”, promrmlja, „ali ne znam da li bi to bilo pristojno ili okrutno.”

 

Roniku se jedan kraj usne pomjeri.

 

„Pošalji hranu. To će biti dovoljno.”

 

Tomar ga potapša po ramenu i ode za ostalima. Kaldren se nije zaustavio, ali kada je prolazio pored Mikhaila, reče tiho:

 

„Pazi šta pitaš u ovoj zgradi.”

 

Zatim i on izađe.

 

Mikhail priđe Roniku i zagrli ga jednom rukom, naglo i kratko, dovoljno da ga skoro izbaci iz ravnoteže.

 

„Eto”, reče tiho, „vidiš da sam bio u pravu.”

 

Ronik se jedva zadrža na nogama.

 

„Hvala ti. Sljedeći si ti.”

 

„Ne prizivaj.”

 

„Samo dijelim nesreću.”

 

Vrata se zatvoriše.

 

U dvorani ostadoše kralj, Wardeni iza njega, Stalarik, Steelmark, Ronik i Mikhail. Teron siđe jedan stepenik niže. Nije morao. I dalje je bio iznad svih.

 

„Zapadni prolaz više nije siguran”, reče. „Tri konvoja kasne. Jedan je stigao polomljen, bez polovine kola i bez ljudi koji su znali objasniti šta se dogodilo. Putevi se prazne čim padne noć, a oni koji se vrate govore o razbojnicima.”

 

Steelmarkovo lice ostade grubo i zatvoreno.

 

„Razbojnici?” upita.

 

„Tako oni kažu”, reče kralj.

 

Stalarik se malo nagnu glavom.

 

„Šta se prevozi?”

 

„Kamen.”

 

Ronik trepnu.

 

„Kamen, moj kralju?”

 

„Iz zapadnih lomova u Planinama Svijeta. Iz Dragarlesha”, reče Teron. „Za radove koji ne smiju čekati. Mora stići u Veilcourt što je prije moguće.”

 

Kamen. Riječ je bila obična, ali u toj dvorani nije zvučala obično. Poslije svega što je nosio oko vrata, nijedan kamen više nije bio samo kamen.

 

„Zašto mala pratnja?” upita Stalarik.

 

„Zato što veća privlači ono što pokušavamo izbjeći”, odgovori Teron. „I zato što ne želim da grad priča o onome što još ne razumije.”

 

Opet podiže pogled prema balkonima. Gore se ništa ne pomjeri. Mikhail se okrenu i pogleda za njim. Samo prazni balkoni. Samo visina s koje se moglo vidjeti sve. Tada osjeti pogled na potiljku. Kada se okrenu, kralj je već spustio oči i gledao pravo u njega.

 

„Ronik će voditi konvoj iz Kamenorezačke Četvrti”, nastavi kralj. „Steelmark će odabrati ljude koji znaju ćutati i hodati bez buke. Mikhail ide s njima.”

 

Kralj je i dalje držao oči na Mikhailu.

 

„Ja, moj kralju?”

 

„Ti.”

 

Nije bilo objašnjenja. Samo izbor.

 

Mikhail je mogao spustiti glavu i prihvatiti kao što se u dvorani prihvata sve što dolazi odozgo. Umjesto toga ostade uspravan još trenutak.

 

„Zašto ja?”

 

Ronik nakrivi glavu. Steelmark se nije pomjerio. Stalarikovo lice ostade tvrdo, ali Mikhail vidje da je i on čekao odgovor.

 

Teron ga je gledao bez žurbe.

 

„Zato što si se vratio iz stvari iz kojih se drugi ne vrate”, reče. „I zato što znaš gledati gdje treba.”

 

Mikhailu se odgovor nije dopao. Ne zato što nije imao smisla, nego zato što je imao više smisla nego što je smio.

 

„Razumijem”, reče.

 

„Ne”, reče kralj tiho. „Još ne razumiješ.”

 

Nije razumio. Ali znao je da je to jedini odgovor koji ovdje smije ostaviti.

 

Stalarikova vilica jedva se pomjeri.

 

„Ako je teret važan, poći ću ja.”

 

„Ne”, reče Teron. „Ti ostaješ u Veilcourtu. Redu treba lice koje ljudi prepoznaju. Granicama treba glas koji će vjerovati da grad još stoji.”

 

Stalarik pognu glavu, ali Mikhail vidje da mu to nije bilo dovoljno.

 

„Kada krećemo?” upita Steelmark.

 

„U zoru.”

 

Ronik prvi put progovori bez zapinjanja.

 

„Koliko ljudi?”

 

„Dvanaest”, reče kralj. „Ne više.”

 

Steelmark ne pokaza šta misli o tome. To je značilo da misli mnogo.

 

Teron odmjeri Ronika.

 

„Ovo je tvoja prva naredba, kapetane. Dovedi konvoj. Dovedi kamen. Nemoj praviti od toga bitku ako ne moraš.”

 

Ronik se pokloni.

 

„Razumijem.”

 

Kralj se okrenu.

 

„Slobodni ste.”

 

Krenu uz stepenice prema prijestolu. Stalarik se pokloni prvi. Steelmark odmah za njim. Ronik i Mikhail učiniše isto. Kada su krenuli prema izlazu, Ronik je hodao ravno, ali Mikhail je vidio da mu se ruka jednom pomjerila prema plaštu, kao da bi nešto popravio. Ovaj put nije.

 

Kralj je sjeo na prijesto iza njih. Tek kada su se vrata prijestolne dvorane zatvorila, Ronik ispusti vazduh.

 

„Dobro”, reče tiho. „Izgleda da više nisam gladan.”

 

„Nisi ti ni bio gladan.”

 

„Nisam. To je bio Tomar. Ali mislim da sam sad i za njega izgubio apetit.”

 

Steelmark se zaustavi ispred njih i okrenu samo glavu.

 

„Kapetane”, reče Roniku, i ta riječ zazvuča teže nego što je trebalo.

 

Steelmark je vodio obuku Mikhailu, Rovanu i Roniku. On je bio taj koji je galamio na njih, ispravljao ih, učio, kažnjavao. Čovjek kojeg su morali slušati svi. Sada je odjednom bilo drugačije. Odjednom je Ronik stajao iznad njega.

 

„Do zore izaberi ljude kojima vjeruješ”, nastavi Steelmark.

 

Ronik podiže glavu.

 

„A ako ih nemam dvanaest?”

 

Steelmarkove oči zadržaše se na njemu.

 

„Onda izaberi one koji će najduže ostati živi.”

 

Zatim ode niz hodnik.

 

Ronik ostade miran još trenutak. Onda se okrenu prema Mikhailu, a osmijeh koji mu se pojavi bio je tanak i pogrešan.

 

„Čestitam mi”, reče. „Krivo mu je, vidim, ali mogao mi je barem čestitati.”

 

Mikhail nije znao šta da kaže. Znao je samo da Ronik ne smije ostati sam u ovome, čak ni ako mu to nikada ne bi priznao.

 

„Izabraćeš ih”, reče.

 

„Dvanaest najboljih?”

 

„Dvanaest koji će te slušati.”

 

„To je gore.”

 

Pogleda prema vratima iza kojih je ostao kralj.

 

„Kamen”, promrmlja. „Naravno. Prva naredba u životu, i ja idem da čuvam kamen.”

 

Mikhail se sjeti pitanja koje je ostalo u pepelu drugog pisma. Mogao je pustiti da ovo bude Ronikova naredba i ništa više. Mogao je biti samo čovjek koji ide zato što mu je kralj rekao da ide. Mnogi u toj dvorani bi tako i uradili. Ali Mikhail je znao da neće. Ići će jer je htio vidjeti šta zapad krije. Jer mu je otac u pismu pisao o tom mjestu. Pisalo je da su ljudi koji su nestali sa zida premješteni na zapad. Mikhail je sumnjao u to. Kralj je mislio da ga šalje da čuva kamen. Mikhail je odlučio da ide da vidi.

 

„Možda nije samo kamen”, reče.

 

Ovog puta nijedan od njih se ne nasmija.