Poglavlje IV: Dragar

Spremili su se tog jutra.

 

Garon se pope na treća kola, odmah iza kočijaša. Ronik ga zaustavi prije nego što je kolona krenula.

 

„Gdje ćeš ti?”

 

„Idem s vama.”

 

„Ja te nemam na spisku.”

 

„To je kraljeva naredba.”

 

„I to si nam mislio reći kada?”

 

„Sada.”

 

Ronik se malo nasmija i okrenu.

 

„Mrzim ovaj posao.”

 

Garon namjesti rukavice na rukama.

 

„Tek si počeo.”

 

Tek si počeo? Mikhail primijeti tu rečenicu. Otkuda Garon zna da je Ronik tek dobio čin? Da li je mislio na to, ili na dugi put koji je bio pred njima? Možda ipak zna više nego što govori.

 

Silazak kroz Dragarlesh bio je sporiji od uspona praznih kola. Svaki zavoj tražio je ljude kod točkova, konje pod kontrolom, Steelmarkov glas i Ronikovu ruku podignutu u pravo vrijeme. Garon je išao pješice kraj prvog bloka i provjeravao užad češće nego što je bilo potrebno. Ako je bio zabrinut, nije to govorio.

 

Berumnar ih je opet dočekao tišinom.

 

Ovaj put bilo je teže. Ljudi su znali da je kamen otkinut od planine. Stajali su kraj puta i nisu se sklanjali dok vojnici ne bi prišli sasvim blizu. Jedna žena držala je dijete u naručju i okrenula mu lice prema sebi kada su kola prošla, kao da ne želi da dijete gleda u kamen. Starac s bijelom bradom skinu kapu. Kao da odaje poštovanje mrtvima.

 

Ronik to vidje.

 

„Samo dalje”, reče tiho, ne osvrćući se mnogo.

 

Kada su ušli u šumu poslije sela, vazduh se promijenio. Ljudi su počeli držati ruke bliže oružju. Drveće je stajalo mokro i gusto, korijenje izlazilo iz zemlje kao zglobovi starih ruku. Put je bio uži nego što ga je Mikhail pamtio od juče. Možda zato što su sada kola bila puna.

 

Jedan od strijelaca naprijed podiže ruku. Konvoj stade. Steelmark dođe naprijed bez poziva.

 

„Šta je?”

 

Strijelac pokaza prema zemlji.

 

„Tragovi. Svježi.”

 

Steelmark sjaha, spusti se na jedno koljeno i pređe prstima preko blata kraj puta. Mikhail sjaha za njim. Tragovi su bili plitki, razvučeni, prekinuti na mjestima gdje je neko namjerno gazio po kamenu.

 

„Koliko?” upita Ronik.

 

„Više od pet. Manje od dvadeset”, reče Steelmark.

 

„To je velika razlika.”

 

„Tragovi su loši.”

 

Garon priđe, pređe preko blata samo jednom, pa stane prema šumi.

 

„Ovo nisu razbojnici. Oni su pažljiviji.”

 

Ronik stavi ruku na balčak.

 

„To znaš po otisku?”

 

„Znam po tome gdje stoje.”

 

„A gdje stoje?”

 

Garon pokaza prema kamenoj oznaci pored puta, gotovo sasvim obrasloj mahovinom.

 

„Ovo je staro skretanje za Grobnicu Kipova. Razbojnici bi čekali niže, gdje se kola sporije izvlače iz blata. Ovdje čeka neko ko nema pojma šta radi.”

 

Steelmark se uspravi.

 

„Kapetane?”

 

Ronik se okrenu prema šumi. Na trenutak je izgledao kao da još očekuje da neko drugi odgovori. Zatim se trznu.

 

„Štitovi uz kola. Strijelci uz njih, ali ne preblizu. Niko ne ulazi među stabla dok ne kažem.”

 

Steelmark klimnu. Ljudi se pomjeriše. Mikhail ostade kraj drugih kola. Joren kod trećih. Ljudi oko kola spustiše glasove. Čak su i konji, umorni od vuče, prestali trzati glavama.

 

Garon priđe Mikhailu.

 

„Kad počne, gledaj ruke.”

 

„Čije?”

 

„Njihove.”

 

„Zašto?”

 

„Ako hoće zlato, ići će na ljude, znaćeš da su razbojnici. Ako hoće kamen, ići će na točkove, užad i konje. To su drugi.”

 

Mikhail stisnu štit.

 

„Znao si da će doći?”

 

„Znao sam da neće pustiti da kamen prođe lako.”

 

„Ko?”

 

Garon ne odgovori odmah. Pažnja mu ostade na drveću.

 

„Ljudi koji misle da kralj uzima iz planine više nego što smije.”

 

Prva strijela udari u zemlju ispred prvih kola. Nije pogodila nikoga. To je bilo upozorenje. Ronik podiže ruku.

 

„Stoj!”

 

Kola se zaustaviše u dugom, bolnom škripanju. Konji zarzaše, jedan se propne, kočijaš ga jedva smiri. Iz šume se ne pojavi niko.

 

„Izađite!” povika Ronik. „Ovo je kraljev konvoj!”

 

Tišina. Zatim glas iz drveća.

 

„Vratite kamen.”

 

Ronik ne odgovori odmah. Na licu mu se sudariše naredba koju nosi i ono što čuje.

 

„Ne možemo”, reče napokon.

 

„Onda ne idete dalje.”

 

Steelmark tiho opsova.

 

„Kapetane”, reče, „ovo neće ostati na riječima.”

 

„Znam.”

 

Iz šume izletješe ljudi. Nisu imali jednake oklope, ni red, ni znakove jedne vojske. To je Mikhail vidio odmah. Neki su nosili lovačke lukove, neki sjekire, neki koplja koja su više ličila na alat s dugom drškom. Lica su im bila umorna, prljava od puta i blata. Jurišali su kao ljudi koji su već izgubili nešto i sada više ne znaju šta im je ostalo osim da udare.

 

Prvi talas krenu pravo prema konjima. Garon je bio u pravu. Nisu išli na ljude, išli su na točkove.

 

„Ne na njih!” viknu Ronik. „Štitovi uz konje! Ne dajte im do zaprega!”

 

Jedan čovjek s kukastom sjekirom baci se prema prednjem paru konja i zamahnu na kožni remen. Mikhail stigne do njega prije nego što je sjekira pala drugi put. Udari ga štitom u rame, obori ga na zemlju, pa okrenu mač prema drugom koji je pokušao proći između kola. Nije htio ubiti prvog. To ga zamalo košta. Čovjek iz blata potegnu nož prema njegovoj nozi. Mikhail se izmače, osjeti kako mu čelik okrznu čizmu, pa ga udari balčakom u sljepoočnicu. Čovjek pade i ostade u blatu.

 

Oko njega se sve raspalo u dijelove. Konji su vrištali. Ljudi su dozivali jedni druge. Štitovi su udarali o drvo, mačevi o sjekire, koplja o kamen. Jedan od napadača uspio je presjeći vanjsko uže na trećim kolima prije nego što ga je Steelmark srušio udarcem štita. Nije ga posjekao odmah. Prvo ga je gurnuo od točka, zatim mu izbio oružje, pa tek kada se čovjek ponovo bacio prema osovini, Steelmarkov mač završi posao.

 

Ronik je bio naprijed. Mikhail ga je hvatao u komadima kroz pokrete ljudi, tamnosmeđi plašt, podignut mač, glas koji se trudio da ne pukne.

 

„Držite liniju! Ne jurite za njima! Čuvajte kola!”

 

Jedan od strijelaca obori čovjeka koji se penjao na druga kola s bakljom. Baklja pade na mokru zemlju i ugasi se uz šištanje. Mikhail osjeti nalet bijesa, običnog ratnog i ljudskog, koji dolazi kada neko pokuša spaliti ono što ti je naređeno da čuvaš, čak i ako ne znaš zašto ga čuvaš. Zamahnu i odbi udarac sjekire. Čovjek pred njim bio je mlad, s bradom koja još nije znala šta želi biti. Oči su mu bile raširene od straha, ali nije se povukao.

 

„Skloni se”, reče Mikhail.

 

Mladić ga nije poslušao. Zamahnu opet, loše, previsoko. Mikhail mu izbi sjekiru i udari ga ramenom u grudi. Mladić pade na leđa i izgubi vazduh. Mikhail ga ostavi.

 

Tada s lijeve strane začu krik. Jedan od vojnika pao je kraj zadnjih kola, koplje mu ispalo iz ruke, a dvojica napadača trčali su prema točku s klinovima i čekićem. Nisu napadali vojnika. Nisu ni gledali prema njemu. Gledali su osovinu.

 

Mikhail potrča.

 

Prvi se okrenu prekasno. Mikhail ga udari štitom i obori ga u točak. Drugi podiže čekić. Mikhail ga uhvati za zglob prije udara i osjeti snagu čovjeka koji je cijeli život radio rukama. Nije to bila snaga vojnika. Bila je grublja, upornija. Čovjek pokuša da ga odgurne.

 

„Ne smije dalje!” viknu mu u lice. „Ne smije!”

 

Mikhail mu savi ruku i izbaci čekić. Čovjek ga udari glavom u obraz. Svijet mu na trenutak bijelo zatreperi. Mikhail zatetura, a čovjek se baci prema čekiću. Darinov mač bio mu je uz nogu, skriven pod tkaninom. Ruka mu krenu prema njemu, gotovo sama od sebe, ali zastade. Nešto u njemu znalo je da taj mač nije za ovo. Ne zato što je bio vrijedan da se uprlja, nego zato što ga je, dok mu je prsti dotakoše, obuzeo osjećaj da bi ga izvući baš ovdje, protiv čovjeka koji brani vlastitu planinu, bilo pogrešno na način koji nije umio objasniti. Kao da mač ima mjesta na koja se smije izvući i mjesta na koja ne smije. A ovo je bilo drugo. Ne. Ne za ovo. Ne protiv ovoga.

 

Izvuče svoj mač i udari pljosnatom stranom po njegovoj podlaktici. Ču se pucanje. Čovjek pade na koljeno, zgrči se, ali nije zavapio. Samo je ponavljao isto, kroz zube, kao molitvu kapeli.

 

„Ne smije dalje. Ne smije dalje.”

 

Napad se slomio brzo nakon toga. Nisu imali dovoljno ljudi za drugi nalet. Dvojica pobjegoše među stabla, jedan za njima ranjen, ostavljajući krv po mokrom lišću. Ronik podiže ruku prije nego što su strijelci mogli pustiti za njima.

 

„Ne idite za njima!”

 

Steelmark se okrenu prema njemu. Ronik zadrža ruku podignutu.

 

„Ne idite za njima”, ponovi tvrđe.

 

Ovaj put niko ne mrdnu. Tišina poslije borbe dođe ružno. Konji su se još trzali. Jedan je krvario iz plitke posjekotine na nozi, drugi je stajao na tri noge dok ga je kočijaš smirivao glasom. Jedan vojnik je sjedio naslonjen na točak, ruke pritisnute uz tijelo. Drugi su vezivali dvojicu živih napadača, ali jedan od njih je već bio toliko blijed da mu vezivanje nije trebalo.

 

Mikhail obriše krv s obraza. Nije znao je li njegova. Garon je stajao pored trećih kola, s nožem u ruci. Na rukavu mu je bila krv. Nije izgledao iznenađeno. To Mikhaila naljuti više nego što je trebalo.

 

„Znao si da nas čekaju.”

 

Garon ga primi mirno.

 

„Šta si očekivao. Zato si i poslan da štitiš teret. Kralj ti je i sam rekao da napadaju konvoje.”

 

„Otkud ti znaš šta nam je kralj rekao?”

 

Garon ga uhvati za ruku i privuče sebi.

 

„Sjeti se, Mikhail. Dobro se sjeti šta sam ti rekao godinama ranije. Slušaj naredbu i ne pitaj previše.”

 

Mikhail skloni njegovu grubu ruku sa svoje.

 

„Ti si kukavica koja se plaši pitanja i njihovih odgovora.”

 

Garon se tada prvi put pravo nasmija, zatim okrenu lice prema mrtvima u blatu.

 

„Nekad je to dovoljno da čovjek ostane živ.”

 

Mikhail mu priđe korak bliže.

 

„Ko su oni?”

 

Garon ne odgovori. Ronik dođe do njih. Lice mu je bilo mirno, ali previše blijedo. Na maču mu je bilo krvi, i držao ga je kao da ne zna kako je dospjela tamo.

 

„Garone”, reče. „Ako znaš nešto, sad je vrijeme.”

 

Garon bi možda nekome drugom prećutao. Kapetanu koji je to tek postao možda nije mogao.

 

„Ljudi iz Berumnara”, reče. „Neki iz daljih sela okolo. Neki bivši radnici Dragarlesha. Možda čuvari puta.”

 

Ronik zatvori oči na trenutak.

 

„Naši ljudi. Napali su kraljev konvoj.”

 

„Jesu.”

 

„Zašto?”

 

Garon okrenu bradu prema pokrivenom kamenu.

 

„Zato što misle da kamen ne smije otići.”

 

„Misle?”

 

„Znaju, kako oni tvrde. Kažu da kopamo preblizu Grobnici Kipova.”

 

Jedan od ranjenih napadača zakašlja se nedaleko od njih. Ležao je na strani, pritisnut uz stablo, s rukom preko stomaka. Bio je stariji od većine, sijede brade slijepljene krvlju. Mikhail ga nije vidio tokom borbe. Možda je nosio luk. Možda nož. Sada nije nosio ništa osim smrti koja mu se polako penjala u lice.

 

„Vodu”, reče Mikhail.

 

Jedan vojnik se trže.

 

„Ser?”

 

„Vodu.”

 

Doniješe mu čuturicu. Mikhail kleknu kraj čovjeka i prinese mu vodu usnama. Ranjenik popi malo, pa se zagrcnu. Oči mu se zakačiše za Mikhaila, mutne, ali još otvorene.

 

„Nismo razbojnici”, reče.

 

Mikhail osjeti da mu je Ronik prišao iza leđa, ali ovaj ne reče ništa.

 

„Znam”, reče Mikhail.

 

Čovjek se slabo nasmija, a krv mu poteče niz bradu.

 

„Ne znaš.”

 

„Zašto ste napali?”

 

Ranjenik prebaci oči prema kolima. Trebalo mu je vremena, kao da i njih mora vući preko zemlje.

 

„Dragarlesh se ne prazni. Tamo ne smije da se kopa.”

 

Garon iza Mikhaila udahnu kroz nos. Mikhail se nagnu bliže.

 

„Kamen je za radove u Veilcourtu.”

 

„Lažu.”

 

„Ko?”

 

Čovjek mu stegnu rukav. Prsti su mu bili hladni i grubi, nokti crni od zemlje.

 

„Svi koji su došli s pečatom.”

 

Mikhail spusti čuturicu.

 

„Zašto se ne smije vaditi?”

 

Ranjenik proguta krv. Govor ga je koštao, ali sada kada je počeo, kao da se bojao da će umrijeti prije nego što riječi izađu.

 

„Zato što se kopa preblizu”, reče. „Tamo žive kraljevi Zavjeti. Ne želimo da izađu vani. Ovaj kamen je jedino što ih čuva unutra. Kamen se ne smije vaditi.”

 

Garon pljunu iza njega.

 

„Kakvo glupo vjerovanje.”

 

„Grobnica Kipova”, reče Mikhail tiho.

 

Čovjekove oči se malo raširiše.

 

„Znaš.”

 

Ronik se polako okrenu prema Garonu, ali Garon je gledao u zemlju. Mikhail ostade uz ranjenika.

 

„Šta je s ovim kamenom?”

 

Čovjek pokuša podići glavu, ali ne uspje. Glas mu se stanji.

 

„Izvadili su ga ispod praga.”

 

„Kakvog praga?”

 

„Sloj. Donji kamen. Ono što se ne dira. Rekli smo im. Molili smo. Zidovi su počeli pucati tamo gdje nikad nisu. Ako se grobnica uruši...”

 

Zastade. Oči mu se izgubiše na trenutak, pa se vratiše.

 

„Izaći će vani.”

 

Mikhail je shvatio značenje. Ljudi su se plašili da će Zavjeti izaći. Ali Zavjet nije biće, ne drže ga zidine niti kamen. Barem je tako mislio. Sada više nije bio siguran.

 

„Zašto bi kralj onda uzimao taj kamen?”

 

Ranjenik ga dočeka kao da je pitanje glupo, ili prekasno.

 

„Kralj uzima sve što mu kažu da je njegovo.”

 

Ruka mu skliznu s Mikhailovog rukava.

 

„Vratite ga”, šapnu. „Ako ga odvezete u Veilcourt, ono što je kamen čuvao doći će po vas. I ništa neće ostati tamo. Ni mir. Ni zidovi. Ni vi.”

 

Mikhail mu ponovo prinese vodu, ali čovjek više nije pio. Dah mu izađe jednom, dugo i teško, zatim se prekide. Ćutali su neko vrijeme, zatim Joren prekide tišinu.

 

„Garone. Koliko je od ovoga istina?”

 

Garon podiže glavu.

 

„Ja ništa u to ne vjerujem.”

 

„Zašto?”

 

„Zato što je glupo.”

 

Joren klimnu na taj način kao da mu se svidio odgovor, kao da je i sam sada siguran da je to laž ili samo priča za djecu pred spavanje.

 

Mikhail se okrenu prema Roniku. Ronik kao da nešto vidje na njegovom licu, zatim se okrenu prema Garonu i priđe mu, ne brzo, ali dovoljno blizu.

 

„Ja sam upravo izgubio ljude i ubio ljude koji možda nisu morali umrijeti.” Krenu bijesno, zatim mu se glas stiša. „Ipak, kralj nam je rekao da dovedemo kamen. Mi ćemo to i uraditi.”

 

Garon obrisa krv s noža o mokru travu. Mikhail se okrenu prema njemu.

 

„Toliko smrti zbog kamena.”

 

„Kamen je vrijedan”, reče Garon. „Vidiš ove crne žile na njemu. One su hladne čak i u vatri.“

 

„Šta se gradi s njime?”

 

Garon vrati nož za pojas.

 

„Ja znam samo da neko gradi nešto što ne smije popustiti.”

 

„Ali šta?”

 

„Kip.”

 

„Šta će ovoliko kamena za jedan kip?“

 

„Čekaj i vidićeš.“

 

Steelmark, koji je dotad pregledao ranjenog vojnika, priđe im.

 

„Jedan naš mrtav. Dvojica ranjena. Konji mogu dalje, ali treća kola moraju stati dok se užad ponovo ne zategne. Jedan točak je napukao, ali izdržaće ako ga ne tjeramo nizbrdo.”

 

Ronik zatvori oči na tren, pa ih otvori.

 

„Mrtve skloniti s puta. Našeg nosimo. Njihove...”

 

„Ne nosite ga”, prekide ga Garon.

 

Ronik se okrenu prema njemu.

 

„Šta?”

 

„Do Veilcourta su dvije sedmice. Nemate ni gdje s njim. Trećeg dana ćete ga osjetiti. Petog ga nećete moći držati na kolima.” Garon obrisa ruke o kecelju. „Nemojte da ga tako pamte.”

 

Steelmark ne reče ništa. To je bio odgovor.

 

„A gdje onda?” upita Ronik.

 

„Ovdje. Zemlja je dobra ispod korijenja.”

 

Nogom pritisnu zemlju pod sobom.

 

„A zarobljeni?” upita Mikhail.

 

Dvojica su sjedila vezanih ruku, jedan s razbijenom usnom, drugi s licem koje više nije tražilo pobjedu. Samo kraj.

 

Ronik im priđe.

 

„Hoćete li nas opet napasti ako vas pustim?”

 

Stariji od dvojice pljunu mu pred noge. Steelmark posegnu prema maču, ali Ronik podiže ruku.

 

„Barem si iskren.”

 

Mikhail priđe Roniku.

 

„Ne možemo ih povesti.”

 

„Znam.”

 

„Ne možeš ih ni ubiti.”

 

Ronik to primi umorno.

 

„Znam i to.”

 

Garon progovori iza njih.

 

„Ako ih vežete za stablo, njihovi će ih naći prije mraka. Oni što su pobjegli neće otići daleko.”

 

Ronik se okrenu prema šumi, zatim prema zarobljenima.

 

„Vežite ih. Ostavite im vodu.” Zatim pogleda tijela u blatu. „Njihove mrtve složite kraj onog kamena. Pokrijte čime možemo. Njihovi će doći po njih.”

 

„Ne”, reče Garon.

 

Ronik se okrenu.

 

„Šta sad?”

 

„I njih zakopavamo.”

 

„Njih ne moramo.”

 

„Morate.”

 

„Zašto?”

 

Garon ga pogleda kao da je pitanje glupo. Onda mu se nešto oko usta pomjeri, pa se smiri.

 

„Zato što ćemo ovuda opet prolaziti. Ne želim smrad.”

 

Kopali su do mraka.

 

Garon je odredio mjesto, malo dalje od puta, tamo gdje je zemlja bila crna i bez kamena. Odredio je i dubinu. Spustio je podlakticu u raskop i tražio da se kopa dok mu zemlja ne dođe do lakta, ni prst manje. Vojnici su radili, ali on je stajao nad njima i vraćao ih kada bi negdje ostalo plitko. Njihovog čovjeka položio je odvojeno. Onda su donijeli ostale.

 

Mikhail je gledao i nije razumio šta gleda.

 

Garon je klečao u blatu i primao svakoga za ramena, ne za odjeću. Prije nego što bi ga spustio, izvadio bi kamenje ispod njega i bacio ga ustranu, da ništa tvrdo ne ostane pod leđima. Ruke im je slagao uz tijelo. Lica je okretao gore, sva do jednog. Onom starcu sijede brade rukavom je obrisao krv i zemlju s obraza, polako, dvaput, kao da će ga neko doći pogledati. Nije izgovorio nijednu riječ ni jednoj kapeli.

 

Iste te ruke cijelo su jutro razbijale kamen i lomile lance.

 

„Prekrivajte s glave prema nogama”, reče. „Ne obrnuto.”

 

Jedan vojnik ga upita zašto.

 

„Jer tako treba. Tako je pravilno.“

 

Kada je posljednja zemlja legla, obiđe cijeli red i nogom pritisnu svaki humak dok ne bi prestao popuštati. Tek tada uze nož i vrati se kolima.

 

Steelmark se ne pobuni ni na šta od toga. Možda mu se dopalo. Možda nije. Kod njega se to teško vidjelo.

 

Mikhail nije znao šta bi s onim što je vidio. Ljudi se sahranjuju. Ali ne ovako. Ovo je izgledalo previše savršeno. Zapamtio je, kao što je zapamtio kraljevo lice dok je izgovarao laž.

 

Garon stade pored njega.

 

„Darin bi pitao isto što i ti sada pitaš.”

 

„Nisam ništa pitao.”

 

„Jesi. Samo nisi ustima.”

 

Mikhail ne odgovori.

 

„Šta bi mi rekao?”

 

„Rekao bi ti da kamen nije kriv što ga čovjek izvadi.”

 

Mikhail se okrenu prema njemu.

 

„A čovjek?”

 

„Čovjek uvijek kaže da je imao naredbu.”

 

To je ostalo između njih dok su se kola ponovo spremala za put. Ronik je prelazio krpom preko oštrice, polako, od drške prema vrhu. Na čeliku već nije bilo ničega. Prešao bi jednom, pogledao ga prema konvoju, čekajući, pa počeo ispočetka.

 

„Čist je”, reče Mikhail.

 

Ronik ne podiže glavu.

 

„Tek sad jeste.”

 

Tada Joren priđe.

 

„Do kad još?” upita tiho. Nije se šalio ovaj put.

 

„Blizu smo”, reče Mikhail.

 

„Nije to. Samo… ne želim više ovako. Više volim stražu.” Pogleda prema konvoju koji se polako pokretao. „Previše me podsjeća na bitku za greben. Mislio sam da je viteštvo drugačije. Sada mi je svejedno što nisam uspio.”

 

Mikhail spusti glavu. Ronik nastavi čistiti mač.

 

Povratak nije ličio na odlazak. Put je bio isti, ali više nije nosio isto. Jedan njihov čovjek ostao je pod zemljom iza njih. Dvojica su jahala blijeda i vezana platnom, sa stisnutim zubima. Ronik je manje govorio. Steelmark još manje. Garon je ostajao kraj kola i provjeravao užad kao da će ga stalna briga za teret spasiti od pitanja koja su išla s njim.

 

Mikhail je često mislio na ranjenikove riječi. Da će Zavjet izaći vani. Nije znao ni da li im vjeruje. Možda bi Orrin znao više o tome. Možda ne bi bilo loše otići i pitati ga. Možda ima nešto u svojim knjigama.

 

---

 

Sedmice su se vraćale pod točkovima. Planine Svijeta spustile su se iza njih, a selo ispod Dragarlesha ostalo je daleko. Kada se Veilcourt napokon pojavio pred njima, siv, visok i zatvoren, ljudima se prvi put učini da bi put mogao imati kraj. Ronik je jahao naprijed. Lice mu je bilo umorno, jedva je držao leđa prava.

 

„Još malo”, reče Joren iza Mikhaila.

 

Kola su se približavala račvanju gdje je glavni put vodio prema jugozapadnoj kapiji, a uži se odvajao prema sjeveru, uz ivicu šume koja je ležala izvan gradskih zidina. Ronik podiže ruku da usmjeri konvoj prema skretanju za kapiju.

 

Ali Garon tada progovori.

 

„Ne tamo.”

 

Ronik se okrenu u sedlu.

 

„Šta?”

 

„Ne ide tamo.”

 

Konji nastaviše još malo prije nego što Ronik spusti ruku i zaustavi kolonu.

 

„Kako ne ide tamo?”

 

Garon siđe s kola. Bio je prašnjav, umoran i miran na najgori način.

 

„Kamen ne ide u Veilcourt.”

 

Steelmark se pomjeri prvi.

 

„Ko si ti da naređuješ?”

 

„Govorim ono što piše.”

 

Ronik sjaha.

 

„Naredba je bila da dovedemo kamen u Veilcourt.”

 

„Nije.”

 

Ta riječ udari jače nego što bi smjela. Ronik mu priđe bliže.

 

„Ja sam stajao u dvorani kad je kralj rekao da kamen mora stići u Veilcourt.”

 

„Čuo si ono što je trebalo da čuju svi.”

 

Steelmark stade kraj Ronika, dovoljno blizu da Garon više ne razgovara samo s mladim kapetanom.

 

„Još jednom”, reče. „Pazi kako govoriš.”

 

Garon zavuče ruku pod kožni prsluk i izvadi presavijen pergament. Nije ga pružio odmah. Držao ga je među prstima kao stvar koja je cijelo vrijeme bila teža od kamena.

 

„Ovo su naredbe.”

 

Ronik mu ga istrgnu iz ruke i otvori. Pečat je bio kraljev. Nije bilo sumnje. Vosak tamnocrven, znak Veilcourta utisnut duboko. Ronik pročita. Lice mu se nije promijenilo odmah. Onda mu se vilica stegnu.

 

„Na račvanju pred gradom”, pročita tiho, „konvoj se neće uvesti kroz ijednu kapiju grada. Zaobići će ga i krenuti prema istoku, prema zatvorenom gradilištu pod kraljevom zaštitom. Teret se predaje ljudima s pečatom. O odredištu se ne govori nikome ko nije imenovan u ovoj naredbi.”

 

Steelmark uze pergament i pročita sam. Mikhail nije morao vidjeti riječi. Vidio ih je na njegovom licu.

 

„Znao si cijelo vrijeme”, reče Ronik.

 

„Znao sam da ne ide u grad.”

 

„I ćutao si.”

 

„Pa šta i ako jesam. Svejedno ti je.”

 

Ronik priđe još korak. Mikhail se pomjeri tek toliko da bude blizu ako zatreba, ali ne između njih. Ovo je bilo Ronikovo.

 

„Ja vodim ovaj konvoj”, reče Ronik. „Ja sam poslan da ga štitim.”

 

Garon stisnu vilicu. Steelmark savi pergament i vrati ga Roniku.

 

„Pečat je pravi.”

 

Ronik je stajao mirno, ali Mikhail je vidio koliko ga ta mirnoća košta.

 

„Ako skrenemo, slušamo naredbu koju nismo dobili od kralja.”

 

„Ako ne skrenemo”, reče Steelmark, „ne slušamo onu koju imamo u ruci.”

 

Ronik se gorko nasmija.

 

„Divno.”

 

Mikhail progovori tiho.

 

„Garon je rekao da se kip gradi.”

 

Ronik se okrenu prema njemu.

 

„I?”

 

„Ali ako ga ne vozimo u grad, bolje je da vidimo kuda ide.”

 

Ronik zadrža pergament u šaci. Zatim podiže ruku prema ljudima.

 

„Skrećemo istočno.”

 

Mikhailu to bi čudno. Prebrzo je popustio. Možda zato što su bili preumorni. Možda zato što su vidjeli pečat. Možda zato što su naučili da u ovom poslu pitanje rijetko stigne prije naredbe.

 

Konvoj se odvoji od puta za Veilcourt.

 

Grad ostade desno, pa iza njih, visok i zatvoren. Kola krenuše kroz šumski put prema istoku, putem koji nije bio širok kao glavni, ali je bio nedavno očišćen. Grane su bile odsječene, blato nasuto kamenom, a tragovi teških kola već su duboko urezali zemlju.

 

---

 

Prešli su preko puta koji je vodio gore prema sjeveru, prema Ardenfallu. Ronik se nije okrenuo. Mikhail je znao zašto. Zatim nastaviše kroz Šumu Hrastovu prema istoku. Tamo su izašli na Elorin. Mikhail je prepozna odmah po zvuku. Po onome kako mu se nešto u grudima steglo bez razloga koji bi mogao pokazati prstom. Ista rijeka. Šira ovdje, mirnija, ali ista voda koja je pod grebenom uzela Rovana i odnijela ga niz svijet. Na plićaku su ležale velike kamene ploče, tek postavljene, da kola lakše pređu. Neko je htio da ovaj teret prođe brzo i suvo. Ronik je jahao ispred njega. Nije okretao glavu. Nije gledao u vodu, ni u obalu, ni u ono što se pod njom nekada zatvorilo. Držao je pogled pravo, na putu koji se nastavljao, kao čovjek koji zna da će, ako pogleda samo jednom, morati stati. A stati nije smio. Bio je kapetan. Kola su išla dalje. Mikhail osjeti staru težinu u dlanu. Ruku koja mu je nekada klizila iz stiska, prste koji su se otvorili. Nijedan od njih ne reče ništa dok drugu obalu nisu ostavili za sobom.

 

Tek nakon pet dana, šuma se ponovo razmaknu. Pred njima se otvorio ogroman ograđen prostor. Visoka drvena ograda stajala je oko čistine, stara i gruba, s kulama na uglovima i stražarima koji su nosili Veilcourtov grb, ali nisu izgledali kao obična gradska straža. Kapija je bila zatvorena. Iza nje se čuo rad. Udarci čekića. Vuča lanaca. Glasovi koji su prestajali čim bi se neko previše približio.

 

Ronik podiže pergament. Stražar na kapiji siđe, provjeri pečat, zatim dade znak.

 

Kapija se otvori.

 

Unutra se dizalo nešto što još nije imalo ime. Prvo su se vidjeli temelji. Preširoki za običan spomenik, preduboki za kip koji treba samo stajati i gledati dalje prema istoku. Oko njih su ljudi hodali u redovima, noseći alat, grede, užad, željezne klinove. Neki su bili kamenoresci. Neki radnici. Neki vojnici bez oznaka koje bi Mikhail mogao odmah prepoznati. Svi su radili brzo i tiho. Dalje, na sredini čistine, iz zemlje su se već dizali donji dijelovi građevine. Ogromne kamene stope. Nabori odore koji su padali prema zemlji, kruti i teški, kao da je neko pokušao isklesati tkaninu u stijeni. Nije bilo tijela, ne još. Nije bilo lica. Samo donji oblik nečega što je trebalo biti visoko. Previsoko.

 

„To je taj kip?” reče Ronik.

 

Mikhail ga je odmjeravao, ali riječ kip nije mu stajala uz to. Kip stoji da ga ljudi gledaju. Ovo je imalo ulaz.

 

U podnožju, u desnom stopalu, crnila se pravougaona rupa zatvorena drvenom pregradom i čuvana dvojicom stražara. Iza nje je moralo biti prostora. Hodnik, možda. Stepenice. Nešto što nije trebalo spomeniku ako je spomenik samo spomenik.

 

Steelmark to isto vidje.

 

„Zašto kip ima vrata?” upita.

 

Garon ne reče ništa.

 

Ljudi s pečatom priđoše kolima. Jedan od njih, mršav čovjek u sivoj odori, pruži Roniku novi pergament.

 

„Predaja tereta.”

 

Ronik ga nije uzeo odmah.

 

„Šta se gradi ovdje?”

 

Čovjek trepnu, kao da pitanje nije bilo predviđeno.

 

„Istočni Spomenik.”

 

„Kome?”

 

„Kralju.”

 

Ronik okrenu glavu prema nedovršenoj odori od kamena.

 

„Ne liči na kralja.”

 

„Nije završeno.”

 

„Vidim.”

 

Čovjek ostade miran.

 

„Teret, kapetane.”

 

Ronik je nekoliko trenutaka držao pergament s naredbom u šaci. Onda ga pruži čovjeku.

 

„Preuzmite.”

 

Ljudi se pokrenuše odmah. Kao da su ih čekali. Lanci se spustiše preko prvog bloka, koloturi zastenjaše, radnici priđoše s gredama i klinovima. Dragar iz Dragarlesha, koji je sedmicama pripadao putu, planini, krvi i tajni, sada je prelazio u ruke ljudi koji nisu pitali odakle je došao.

 

Mikhail sjaha i stade kraj Ronika.

 

„Ja sam mislio da je ovo za gradnju nečega drugog”, reče Ronik tiho.

 

„Izgleda da nije.”

 

„Ne izgleda mi ni na kralja.”

 

Mikhail nije odmah odgovorio.

 

Pred njima se odora dizala iz zemlje. Bila je već do kukova, dovoljno visoka da baci sjenku preko ljudi koji su radili oko nje. Kamen je bio isti onaj koji su vukli dvije sedmice. Svijetlosiv, prošaran tamnim venama, gutao je svjetlost i vraćao je manju. Odora je bila preširoka za čovjeka koji bi u njoj stajao. Ni jedan kralj kojeg je Mikhail vidio na kamenu nije izgledao ovako. Gore, gdje je odora prelazila u ono što još nije izgrađeno, kamen se sužavao prema ramenima, a tkanina se skupljala uvis, kao da se sprema preći preko nečega.

 

Mikhail se sjeti šume. Onog dana kada je išao po Kamen Pohlepe, i onoga što je tada vidio među stablima. Nije znao zašto mu je to došlo baš sada. Odgurnu misao.

 

„Kako niko u gradu ne zna za ovo?” reče.

 

Ronik ga pogleda.

 

„Zna se. Samo se ne pita.” Okrenu bradu prema zapadu. „Penješ li se ti ikada na istočni zid?”

 

„Rijetko.”

 

„Eto ti odgovora. Ja se penjem. Vidi se iznad šume, već mjesecima. Ali mislio sam da je zvonik. Ili nova kula.”

 

Mikhail pogleda kamen pred sobom, pa prema šumi kroz koju su došli.

 

„Vidio si ovo i ništa nisi rekao?”

 

„Rekao sam Steelmarku. Rekao mi je da kruna gradi šta hoće.” Ronik zaškilji prema vrhu odore. „Kada ovo dobije glavu, neće se morati penjati niko. Vidjeće se s pijace.”

 

Mikhail se sjeti Dragarlesha. Berumnara koji je ćutao. Ranjenika koji mu je stezao rukav. Garonovih riječi. Humaka koje je Garon nogom pritiskao dok nisu prestali popuštati.

 

„Mislim da neko gradi nešto u njegovo ime.”

 

Ronik ne reče ništa. Prvi blok se spusti na zemlju uz dubok udarac. Ljudi oko njega odmah prionuše na posao, kao da se plaše da kamen ne ostane predugo beskoristan.

 

Garon stade s druge strane Mikhaila.

 

„Ja ovdje ostajem, moram da vodim radove.”

 

Mikhail se ne okrenu prema njemu.

 

„Ti i ovdje vodiš radove?”

 

„Vodim.”

 

„Kada će biti završeni?”

 

Garon je dugo ćutao.

 

„Kada budu.”

 

Ta riječ bila je gora od objašnjenja.

 

Kada je sav dragar bio istovaren, Ronik klimnu Garonu i reče ostalima:

 

„Idemo nazad.“

 

Iza njih, daleko na zapadu, Veilcourt je stajao iza svojih zidina i pravio se da ne vidi. Na istoku, iz zemlje je rasla odora od kamena. Bez lica. Bez imena.

 

A pod njom su ljudi već kopali prostor u koji se moglo ući.