Poglavlje VI: Pogrešna tišina
Zvona su odavno prestala. Njihov posljednji udar još se neko vrijeme držao među kućama, a onda ga proguta noć. Zakon Zvona i dalje je trajao. Poslije posljednjeg zvona niko nije smio biti na ulicama bez dozvole krune ili straže koja je to sprovodila.
Mikhail bi smio izaći. Još je bio vitez. Mogao je otići do Ronika, čuti kako je prošao razgovor sa Stalarikom i je li uspio izvještaj razvući duže nego što je trebalo. Umjesto toga, skinu pojas i spusti oba mača jedan pored drugog. Darinov prekri tkaninom, svoj položi preko njega i ostavi ih uz krevet, zatim leže.
Bio je umorniji nego što je mislio. Put mu se još držao u ramenima i nogama. Kada zatvori oči, neko vrijeme vidje cestu, sive stijene i kola natovarena kamenom. Zatim i to nestade. Utonu u san.
Nije znao koliko je spavao kada ga probudi zvuk. Tup udar. Drvo o drvo. Mikhail odmah otvori oči. Ostade ležati mirno, gledajući u tamu iznad sebe. Nije pomjerao ni ruke ni noge. Slušao je vlastito disanje, preglasno u tišini kuće.
Ništa.
Pomislio je da je zvuk došao iz sna. Stara kuća se ponekad pomjerala pod vjetrom. Grede bi škripale, vrata se malo odvojila od dovratka, a drvo bi se hladilo i pucalo kao da neko hoda kroz zidove.
Zatvori oči.
Tada se zvuk ponovi. Ovoga puta nije bio udar. Nešto se vuklo preko poda. Sporo i teško. Zatim stade, pa ponovo krenu. Kao da neko pomjera komad namještaja i pokušava to učiniti bez buke, ali ne zna kako. Mikhail se podiže na lakat. Zvuk nije dolazio iz njegove kuće. Dolazio je kroz zid. Iz druge kuće pored. Slušao je još malo. U drugoj kući nešto zaškripa na kratko. Onda se začu slab udar, kao kada noga stolice udari o dasku.
A zatim ništa.
Tišina potpuno zamijeni zvuk. Nije bilo koraka, niti glasa. Niko nije opsovao zbog prevrnutog stola niti pokušao vratiti nešto na mjesto.
Mikhail ustade. Nije navukao oklop ni kaput. Navuče čizme, prebaci košulju preko glave i uze svoj mač. Nije ga privezao za pojas, samo ga ponese u ruci.
Kuća pored njegove pripadala je ženi koju je Mikhail poznavao. Pelita se zvala. Radila je u Kući Svile, uglavnom iza Melore. Donosila bi vino, vodu i čistu posteljinu, a govorila je samo kada bi joj se neko obratio. Nikada nije pravila buku. Naročito ne u ovo doba.
Mikhail otvori svoja vrata i zakorači napolje.
Ulica je bila prazna. Noćni vazduh bio je hladan i čist. Oblaci su prekrili veći dio neba, a svjetlost s nekoliko prozora jedva je dosezala kaldrmu. Negdje dalje ču se kratko udaranje koplja o kamen. Stražarska patrola.
Mikhail se izvuče tiho, uz zid, prateći sjenu, i ode iza svoje kuće, tamo na onu stranu zida gdje mu je bio krevet. U toj uličici zastade. Vrata Pelitine kuće bila su odškrinuta. Tek malo. Dovoljno da se kroz otvor vidi crna linija unutrašnjosti.
Mikhail priđe. Nije vidio trag obijanja. Brava je stajala čitava, a drvo oko nje nije bilo oštećeno. Vrata su izgledala kao da ih je neko zatvorio, ali ih nije povukao do kraja. Mikhail ih gurnu vrhom prstiju.
„Pelita?”
Vrata se otvoriše bez otpora. Niko mu ne odgovori.
Zakorači unutra i sačeka da mu se oči priviknu na mrak. Kuća je bila manja od njegove. Jedna prostorija u prizemlju, uske stepenice uza zid i mali sto kraj ognjišta. Ognjište je skoro utihnulo, vidio je to po žaru koji je još tinjao.
Mikhail zatvori vrata iza sebe.
„Jesi li ovdje? Pelita?”
Ništa.
Vazduh u kući bio je čudan. Nije mirisao na dim, ustajalu hranu ni ulje. Kao da je neko nedavno otvorio sve prozore i pustio hladnoću unutra.
Priđe stolu. Na njemu su stajale dvije glinene čaše. Jedna uspravna, druga položena na stranu. Ispod nje nije bilo prolivene vode. Stolica kraj stola bila je pomjerena. Jedna noga ostavila je blijed trag preko prašine na daskama.
To je čuo.
Mikhail pogleda prema stepenicama.
„Ja sam, Mikhail. Iz kuće pored.”
Odgovora nije bilo.
Stepenice zaškripaše pod njegovom težinom. Penjao se polako, držeći mač spušten uz nogu. Na vrhu se nalazio uzak hodnik s dvoja vrata. Prva su vodila u malu sobu s posteljom, ormarom i lavorom. Postelja je bila razgrnuta. Haljina je visjela preko naslona stolice. Bila je od dobre tkanine, bolje nego što je Mikhail očekivao u toj sobi. Na podu su ležale ženske cipele, stare i izlizane uz peticu. Ali Pelite nije bilo. Mikhail dotače posteljinu. Hladna. Na podu kraj kreveta jedna daska bila je svjetlija od ostalih. Spusti pogled. Površina je bila čista. Previše čista.
Ostatak poda prekrivao je tanak sloj prašine i tragova svakodnevnog hodanja. Na tom mjestu nije bilo ničega. Neko ga je brisao u žurbi, nekoliko puta, sve dok drvo nije ostalo vlažno i svjetlije od dasaka oko njega. Mikhail kleknu i pređe prstima preko poda. Voda. Možda sapun. Nije bilo krvi. Nije bilo ničega što bi objasnilo zašto je neko usred noći prao samo taj dio sobe.
Ustade i pogleda oko sebe.
Ormar je bio zatvoren. Lavor prazan. Na stolu kraj postelje stajala je igla zabodena u smotuljak crnog konca. Sve je djelovalo obično dok se ne bi pogledalo duže.
Mikhail izađe u hodnik i otvori druga vrata.
Soba je bila manja. Nekada je pripadala njenom djetetu. Znao je da je imala sina. Vidio ga je jednom ili dvaput pred kućom, prije nego što ga je bolest uzela. Bio je sitan i blijed, uvijek umotan u preveliki smeđi ogrtač. Poslije njega žena nikada nije skidala crninu. Kasnije se vratila u Kuću Svile, vjerovatno zbog novca i posla, a njega više nikada nije spominjala. Jednom je rekla da je to previše boljelo.
Krevet je i dalje stajao uz zid. Malen, uredno namješten, s pokrivačem podvučenim ispod tankog jastuka. Pored prozora stajale su dječje cipelice. Pertle su bile uvučene unutra, da ne vise preko ivice.
Na dasci ispod prozora bili su drveni konj, lutka od crne krpe i mali izrezbareni točak. Sva tri predmeta bila su poravnata i okrenuta prema staklu.
Mikhail ostade na vratima. Nije znao zašto ga je to uznemirilo više od čistog poda. Možda zato što djeca nisu ostavljala stvari tako. Možda zato što ni majke nisu slagale igračke mrtvog djeteta kao vojnike pred prozorom.
Priđe bliže.
Drveni konj bio je star, s jednom kraćom nogom. Lutka nije imala oči. Umjesto njih ostale su dvije male rupe. Točak je bio grub, izrezbaren nožem koji nije bio dovoljno oštar. Mikhail podiže drvenog konja. Ispod njega ležala je prašina, ista kao svuda po dasci.
Vrati ga tačno gdje je stajao. Nisu dugo bili tu.
Zatim pogleda kroz prozor. Pijačna ulica ispod bila je prazna. Na suprotnoj strani stajali su zatvoreni prozori i tamna vrata. Ništa se nije pomjeralo.
Nedostajala je samo žena.
Siđe u prizemlje. Čaša je i dalje ležala na strani. Stolica je ostala ukoso. Vrata prema ulici bila su zatvorena onako kako ih je ostavio. Mikhail se zaustavi kraj čistog mjesta na podu prizemlja. Nije ga ranije primijetio. Uz samu ivicu stola jedna daska bila je obrisana istim pokretima kao ona gore. Ne cijela. Samo uska linija koja je vodila od stola prema vratima. Kao put. Na kraju te linije drvo je ponovo bilo prašnjavo. Mikhail otvori vrata i izađe.
U istom trenutku začu korake.
Stražar se pojavi iza ugla, s kopljem naslonjenim na rame i kratkim mačem za pojasom. Na grudima mu je stajao znak Veilcourta u tamnosmeđem plaštu. Hodao je sam, iako su noćne patrole obično išle u paru.
Kada ugleda Mikhaila, uspori. Pogled mu prvo pade na mač u njegovoj ruci, zatim na otvorena vrata iza njega.
„Ser?”
Mikhail spusti vrh mača prema zemlji.
„Stražaru.”
Čovjek mu priđe bliže.
„Otkud vi napolju u ovo doba?”
„Čuo sam nešto iz ove kuće.”
Stražar pogleda prema vratima.
„Kakav zvuk?”
„Udar. Onda kao da je neko vukao namještaj.”
Stražar kratko klimnu, ali se nije pomjerio prema kući.
„I ušli ste?”
„Vrata su bila otvorena.”
Stražarev pogled spusti se na Mikhailovu košulju, gole podlaktice i mač koji je držao. Zatim mu pogleda čizme, kao da traži nešto na njima.
„Jeste li bili sami unutra?”
„Jesam.”
„Koliko dugo?”
Mikhail ga odmjeri.
„Dovoljno da pregledam kuću.”
„I?”
„Nema nikoga.”
Stražar ponovo pogleda prema vratima.
„Vlasnica radi u Kući Svile, zar ne?”
„Radi.”
„Onda je vjerovatno tamo.”
„Poslije zvona?”
Stražar slegnu ramenima.
„Možda je ostala prije nego što su zvonila. Takva mjesta ne zatvaraju vrata samo zato što je grad odlučio da spava. A možda ima pečat kralja.”
Mikhail pogleda prema kući. Bilo je moguće. Žena je možda otišla na posao prije posljednjeg zvona i ostala tamo preko noći. Čaša je mogla pasti. Stolica se mogla pomjeriti. Drvo u starim kućama prenosilo je zvuk na čudne načine. Ali neko je čistio pod.
„Jesi li prolazio ovom ulicom ranije?” upita.
„Jesam.”
„Jesi li šta čuo? Ili vidio?”
„Ništa.”
Odgovor dođe brzo. Stražar zatim doda:
„Ulica je bila mirna.”
„Vrata su bila otvorena?”
„Nisam primijetio.”
Mikhail pogleda niz ulicu. Bila je uska, a vrata su gledala pravo u zid njegove kuće. Lako ih je bilo ne primijetiti, čak i da su više bila odškrinuta.
„Nije bilo nikoga napolju?”
„Nikoga.”
„Jesi li siguran?”
Stražarevo lice ostade mirno.
„Zakon Zvona je na snazi, ser. Da je neko bio napolju, zaustavio bih ga.”
Mikhail pogleda znak na njegovim grudima. Bio je čist. Koplje mu nije imalo prašine na donjem dijelu drške, iako ga je maločas čuo kako udara o kamen.
„Treba pregledati kuću”, reče Mikhail.
„Pregledali ste je.”
„Treba je pregledati straža.”
Čovjek kratko pogleda prema prozoru na spratu. Upravo prema onom iza kojeg su bile poravnate igračke.
„Mogu zabilježiti”, reče. „Ako se žena ne vrati ujutro, poslaćemo nekoga do Kuće Svile.”
„Zašto ne sada?”
„Zato što su zvona odavno prošla, a vi ste pronašli praznu kuću s otvorenim vratima.” Pogled mu se ponovo spusti na Mikhailov mač.
„Ništa više.”
U načinu na koji je to izgovorio bilo je nečega što Mikhailu zasmeta. Ne optužba. Samo pažljivo složene riječi koje su mogle postati optužba ako ih neko poslije ponovi.
„Znaš ko sam?” upita Mikhail.
„Znam, ser.”
„Onda znaš da smijem biti na ulici.”
„Znam.”
„I znaš zašto sam ušao.”
Stražar ga pogleda pravo u oči.
„Znam ono što ste mi rekli.”
Tišina između njih potraja malo predugo. Mikhail zatim spusti mač uz nogu.
„Kako se zoveš?”
Stražar ne odgovori odmah.
„Deren.”
Mikhail nikada ranije nije čuo to ime, ali nije poznavao svakog čovjeka u gradskoj straži.
„Dobro, Derene. Zabilježi.”
„Hoću, ser.”
Stražar se pomjeri ustranu i oslobodi mu put prema njegovoj kući.
„Vratite se unutra. Nema potrebe da ostajete na ulici.”
Mikhail se nije pomjerio.
„A ti?”
„Nastavljam patrolu.”
„Sam?”
„Drugi stražar provjerava donji kraj ulice.”
Mikhail pogleda iza njega. Nije bilo nikoga. Deren malo podiže koplje.
„Laku noć, ser.”
Zatim nastavi niz ulicu. Koraci su mu bili jednaki i mirni. Na svakih nekoliko koraka donji kraj koplja dotače kamen. Zvuk se udaljavao dok ga kuće nisu progutale. Mikhail ostade pred vratima Pelitine kuće.
Pogleda prema prozoru na spratu. Drveni konj, lutka i točak nisu se mogli vidjeti kroz tamno staklo, ali znao je da stoje tamo. Poravnati. Okrenuti prema ulici.
Zatvori vrata kuće. Brava nije hvatala kako treba. Povukao ih je jače. Ništa. Zatim ih gurnu do kraja, barem da izgledaju zatvoreno.
Vrati se u svoju kuću i vrati mač na mjesto. Leže preko pokrivača i ostade gledati u zid koji ga je dijelio od Pelitine kuće. Nije više čuo udarce niti struganje namještaja. Nije čuo ženu kako se vraća. S druge strane zida nije bilo ničega. Poslije nekog vremena zatvori oči.
Pomislio je da je stražar možda bio u pravu. Da je žena ostala u Kući Svile prije nego što su zvona zazvonila. Da je zvuk došao od stare grede, prevrnute čaše ili stolice koja je pala sama. Pomislio je i na pod koji je neko prao. Na igračke okrenute prema prozoru. Sve je to ona vjerovatno uradila. Ili se možda čak u ovo doba išunjala da je niko ne vidi.
Ležao je mirno sve dok mu se disanje ponovo ne uspori. Napolju koplje još jednom udari o kamen. Dalje nego prije.
Zatim utihnu.