Poglavlje VII: Baraka, krčma i zid

Kada ustade, Mikhail prvo provjeri Pelitinu kuću. Jutro je bilo hladno. Trgovci su tek otvarali tezge, a gradska straža puštala je ljude na ulice nakon noćne zabrane. Vrata koja sinoć nisu hvatala bravu sada su stajala priljubljena uz dovratak. Zatvorena.

 

Možda se žena vratila iz Kuće Svile i ponovo otišla prije svitanja. Ta pomisao bila je dovoljno razumna da je ostavi za kasnije.

 

Mikhail se okrenu, prođe pijačnom ulicom uz podnožje brda i nastavi prema Vojnoj Četvrti. Dva mača visjela su mu uz bok, jedan pod plaštom, drugi otvoreno za pojasom. Ronik ga je sigurno već tražio. Ako nije, počeće čim se sjeti da mu je Mikhail obećao kako neće morati.

 

Kada stiže na Glavni Trg, skrenu desno, u ulicu koju mu je Erik pokazao prvog dana obuke. Bila je uža od ostalih, s visokim zgradama i zatvorenim kapcima. Na njenom kraju stajala je drvena kapija ojačana poprečnim gredama.

 

Pored jedne kuće sjedio je čovjek. Jednu nogu držao je savijenu, a drugu ispružio preko kamenih ploča. U ustima mu je bila tanka travka koju je polako prevrtao među zubima. Odjeća mu nije pripadala straži, vojsci ni zanatu koji je Mikhail znao prepoznati. Ljubičasti ogrtač bio mu je skupljen oko ramena, a čizme prekrivene osušenim blatom.

 

Mikhail uspori. Čovjek nastavi žvakati.

 

„Tebe se sjećam”, reče Mikhail.

 

Travka zastade među njegovim zubima. Čovjek je izvadi i zadrža među prstima.

 

„Vidiš, ja se tebe ne sjećam.”

 

„Ne baš tebe. Prvog dana obuke sreo sam čovjeka koji je sjedio upravo ovdje. Isto je žvakao travku.”

 

„Mnogo ljudi žvače travku.”

 

„Ne na istom mjestu.”

 

Čovjek je vrati u usta.

 

„Onda je to vjerovatno bio neko drugi.”

 

Mikhail nije znao zbog čega je zastao. Način na koji je čovjek sjedio ostao mu je negdje u sjećanju, kao lice kojem su godine izbrisale crte.

 

„Šta želiš od mene?” upita čovjek.

 

„Šta nudiš?”

 

„Informaciju.”

 

„Kakvu?”

 

„Kad bih ti rekao, ne bih je mogao prodati.”

 

Čovjek prebaci kovanicu preko zglobova, uhvati je i ponovo baci. Činilo se da mu je svejedno hoće li Mikhail ostati ili otići.

 

„Koliko?”

 

„Srebrnjak.”

 

„Za informaciju kojoj ne znam ni sadržaj?”

 

„Za one druge naplaćujem više.”

 

Mikhail izvadi torbicu, pronađe srebrnjak i baci mu ga. Čovjek ga uhvati bez pomjeranja s mjesta. Kovanica nestade pod ogrtačem.

 

„Prate te”, reče.

 

„Ko?”

 

„Jedan zato što mu je naređeno. Drugi zato što nije siguran ko si.”

 

Mikhail sačeka nastavak. Nije ga bilo.

 

„Kako ti to znaš?”

 

Čovjek podiže otvoren dlan.

 

„To je druga informacija.”

 

Mikhail krenu po drugi srebrnjak, pa zastade. Poslije svega što je pročitao u drugom očevom pismu, njegove riječi nisu bile nemoguće. Ipak, nije mu vjerovao dovoljno da plati ponovo. Spusti ruku s torbice.

 

„I tebi je ovo posao.”

 

„Pošten posao.”

 

„Mogao bih ga i ja raditi.”

 

Čovjek zagrize travku.

 

„Probaj.”

 

Nasloni glavu na zid i zatvori oči. Razgovor je za njega bio završen.

 

Mikhail nastavi prema kapiji. Prije nego što uđe, osvrnu se još jednom. Čovjek je i dalje sjedio na istom mjestu, miran kao da nikada nije ni progovorio.

 

U dvorištu barake nekoliko mladih vojnika prenosilo je koplja iz skladišta. Neki ga prepoznaše i pozdraviše, dok mu se drugi samo skloniše s puta. Zemlja je bila utabana od godina obuke. Na jednom kraju još su stajali drveni stubovi na kojima su učili udarce, izrezani i ispucali od mačeva.

 

Ronik je sjedio na klupi ispod natkrivenog dijela dvorišta. Jedan mač ležao mu je preko koljena, a suvom krpom trljao je oštricu. Čelik je već bio čist. Ipak, prelazio je preko istog mjesta, od sredine prema vrhu, pa nazad.

 

„Napokon”, reče kada mu Mikhail priđe. „Tražio sam te sinoć.”

 

„Bio sam kod kuće.”

 

Krpa zastade na čeliku.

 

„Čitavu noć?”

 

„Veći dio.”

 

„Ja te nisam našao.”

 

Mikhail sjede kraj njega.

 

„Kako je prošao izvještaj?”

 

„Odlično.”

 

„Stalarik je bio zadovoljan?”

 

„Nije rekao da nije.”

 

„To kod njega znači da si preživio razgovor.”

 

Ronik se nasmija i nastavi čistiti mač.

 

„Tomar je rekao da sam neke dijelove mogao skratiti.”

 

„Mogao si.”

 

„Nisam“, reče. „Ali dobio sam kuću.”

 

Mikhail podiže obrve.

 

„Kuću?”

 

„U istočnom kraju. Erikovu. Tomar ju je sredio dok smo bili na putu. Drvena ograda, dvije sobe na spratu i dvorište dovoljno veliko da noću ne moram slušati kako neko hrče.”

 

„Ti hrčeš.”

 

„To još niko nije dokazao.”

 

Ronik obrisa vrh oštrice, okrenu mač i poče čistiti drugu stranu.

 

„Do večeras će mi prenijeti stvari. Imam i dva stražara pred ogradom.”

 

„Zbog čega?”

 

Ronik raširi ruke.

 

„Pogledaj me. Ovakvo tijelo ne možeš ostaviti bez zaštite.”

 

Laktom ga udari u rame.

 

„Dođi večeras. Prespavaj kod mene i probaj pravu hranu. Dosta je one koju kuvaju kad očekuju da će im gosti poginuti prije nego što se stignu požaliti.”

 

„Meni je dobra ona u Krilu Zore. Čak i ova u baraci.”

 

Ronik ga odmjeri.

 

„Nemoj mi toga. Previše se pretvaraš u Tomara.”

 

„Ko ti kuva?”

 

„Još niko. Ali kuća ima kuhinju. To je već početak.”

 

Mikhail priguši osmijeh. Ronik i dalje nije dizao pogled s oštrice.

 

Dvorište pred njima bilo je gotovo prazno. Jedan mladić vježbao je udarce kopljem, uvijek istim pokretom, dok mu je stariji vojnik namještao položaj nogu.

 

„Šta bi s onom dvojicom kojima si bio mentor?“

 

„Ništa. Nisu prošli Dvoboj Uspeća. Eno ih sada kod Ser Pavela u odredu kao štitonoše.“

 

„Obojica štitonoše?“

 

„Jedan nosi dvoručni mač.“

 

Krpa mu ponovo zastade na oštrici.

 

Između drvenih stubova i niske ograde još je bilo mjesto na kojem su nekada vježbali s dvoručnim mačem. Rovan bi stajao preblizu drugima i odbijao da čeka svoj red.

 

Ronik stegnu krpu među prstima.

 

„Vjerovatno bi bio ponosan dokle sam dogurao.”

 

Mikhail spusti podlaktice na koljena.

 

„Bio bi ljut što imaš samo dva stražara.”

 

Ronik kratko frknu.

 

„Rekao bi da su mu potrebna četiri.”

 

„I veća kuća.”

 

„I da je istočni kraj predaleko od svega što vrijedi.” Nagnu se prema Mikhailu. „Barem je Kuća Svile blizu.”

 

Mikhail ga gurnu laktom.

 

„Ako te vidim tamo, prijaviću te. Skinuće ti čin, a ja ću vjerovatno postati kapetan.”

 

Ronik se okrenu prema njemu.

 

„Užasan si prijatelj. Čak mi je i Steelmark sada bolji od tebe.”

 

Još jednom pređe krpom preko oštrice. Na čeliku odavno nije bilo ničega što se moglo skinuti.

 

„Ponekad pomislim da bih Rovanu imao mnogo toga ispričati”, reče. „Onda se sjetim da me vjerovatno ne bi pustio da završim prvu rečenicu.”

 

„Zato što ipak previše pričaš.”

 

„Zato smo se i dobro slagali.”

 

Ronik vrati mač u korice i ustade.

 

„Večeras, poslije zvona. Stražarima samo reci ko si. Kuća je blizu istočne kapije, skoro naslonjena na gradski zid.”

 

„Doći ću.”

 

Izađoše zajedno iz dvorišta. Ronik se uputi prema skladištu, a Mikhail prođe kroz kapiju.

 

Mjesto uz zid bilo je prazno. Čovjeka više nije bilo. Na kamenu je ostala samo tanka, prelomljena travka. Mikhail je podiže, prevrnu među prstima i ispusti. Za srebrnjak je mogao od bilo kojeg prosjaka dobiti više riječi. Ipak, niko drugi ne bi znao šta da mu kaže prije nego što je Mikhail uopšte znao šta treba pitati.

 

Prate te.

 

Ulica je bila prazna. Kapci zatvoreni. Iznad jednog prozora visio je mokar komad platna s kojeg je voda kapala na kamen.

 

Mikhail nastavi prema Starom Fenjeru.

 

Nekoliko puta začu korake iza sebe. Kada bi usporio, i oni bi se utišali. Kod jedne zatvorene radnje zastade da namjesti kopču na rukavici. Koraci se više nisu čuli.

 

Ostatak puta pređe bez zaustavljanja.

 

Stari Fenjer nalazio se odmah uz Glavni Trg. Krčma je bila mračnija nego što ju je pamtio. Iznad vrata visio je zarđali fenjer sa žutim staklom, iako je bilo jutro. Unutra je mirisalo na pivo, mast i dim koji se godinama uvlačio u grede.

 

Za šankom je stajao krupan čovjek obrijane glave.

 

„Pivo”, reče Mikhail.

 

Krčmar je napuni i spusti pred njega. Mikhail plati, odnese je do stola u uglu i sjede leđima uza zid.

 

U krčmi je bilo malo ljudi. Dvojica vozača kola jela su za stolom kraj vrata. Jedan stariji čovjek spavao je s obrazom naslonjenim na ruku. Kod ognjišta su tri vojnika tiho razgovarala. Među njima je bio Joren.

 

Mikhail otpi.

 

Vrata se otvoriše. Uđe čovjek u smeđem plaštu, s prašnjavom putnom torbom. Pri svakom drugom koraku težinu je prebacivao na desnu nogu, štedeći lijevu. Naruči nešto za šankom i sjede u najmračniji dio prostorije. Kad god bi neko otvorio vrata, svjetlost bi mu nakratko prešla preko lica. Čovjek bi tada odmjerio Mikhaila, a čim bi ga ovaj primijetio, okrenuo bi se prema šanku ili ognjištu.

 

Možda je to bio jedan od one dvojice.

 

Nakon nekog vremena čovjek zadrža oči na njemu, ustade i priđe stolu. Sjede nasuprot Mikhailu, dovoljno blizu da ih ostali ne čuju. Mikhail ga prepozna.

 

„Berine”, reče. „Otkuda ti ovdje?”

 

Čovjek se naglo nagnu preko stola.

 

„Tiše. Nisam Berin.”

 

Mikhail spusti čašu.

 

„Kako nisi? Tako si mi se predstavio.”

 

„Tada nisam znao ko si.”

 

„A sada znaš?”

 

Čovjek obuhvati svoju drvenu čašu prstima, ali ne popi.

 

„Mikhail Emberline. Darinov sin.”

 

Mikhailova šaka ostade na dršci.

 

„To može svako da zna. Ko si?”

 

„Beris.”

 

Ime mu je bilo poznato. Daisy ga je jednom spomenula, a poslije i Garon. Čovjek kojem je Darin spasio život onoga dana kada je kamen pao sa zida.

 

„Moj otac te spasio.”

 

Beris spusti bradu.

 

„Jeste.”

 

„Zašto si mi lagao na putu?”

 

„Nisam znao jesi li zaista njegov sin. Nisam znao ko putuje s tobom niti kome bi mogao prenijeti moje ime.”

 

„Ti si me pratio?”

 

„Od barake. Htio sam biti siguran da si sam.”

 

Mikhail se nasloni, ali ruku ne skloni s čaše.

 

„Šta želiš?”

 

„Dužan sam tvome ocu. I tebi.”

 

Beris je neko vrijeme ćutao. Kažiprstom pređe duž napukline u stolu.

 

„Tvoj otac nije poginuo zato što je kamen popustio.”

 

Buka u krčmi nastavila se oko njih. Joren se nasmija kod ognjišta, krčmar spusti tanjir na šank, a vrata zalupiše za čovjekom koji je izlazio. Sve se udalji.

 

„Ponovi.”

 

„Kamen nije pao sam.”

 

Beris podiže čašu, pa je vrati na sto.

 

„Neko ga je gurnuo.”

 

Mikhail ostade miran.

 

„Vidio si?”

 

„Vidio sam ga u trenutku kada je kamen krenuo. Stajao je iza njega. Naslonio je obje ruke i gurnuo. Kamen je skliznuo preko podloge i pao.”

 

„Ko je bio?”

 

„Nisam mu vidio lice. Bio je iznad mene, a sunce mi je udaralo pravo u oči. Vidio sam samo šta je uradio.”

 

„Zašto nisi rekao?”

 

Beris stegnu vilicu.

 

„Rekao sam da nisam ništa vidio. Htio sam otići do straže, ali noga mi je bila loša. Prije nego što sam stigao, pronađoše me dvojica ljudi. Nikada ih ranije nisam vidio. Pitali su gdje sam stajao, koliko sam vidio i je li mi Darin išta rekao prije nego što je poginuo.” Palcem protrlja ivicu čaše. „Shvatio sam šta će se dogoditi ako pogrešno odgovorim.”

 

„I lagao si.”

 

„Lagao sam.”

 

Mikhailovi prsti stegnuše dršku.

 

„On ti je spasio život. A ti si ćutao.”

 

Beris primi riječi bez odbrane.

 

„Koliko dugo?”

 

„Sve ove godine.”

 

Mikhail ustade toliko naglo da klupa zaškripa po podu. Nekoliko ljudi okrenu se prema njima. Beris ostade sjediti.

 

„Sjedni”, reče tiho. „Ili će čitava krčma znati prije nego što izađeš.”

 

Mikhail nije odmah poslušao. U grudima mu se skupljalo nešto tvrdo i vrelo. Čovjek pred njim znao je istinu o Darinovoj smrti. Godinama ju je nosio i sada sjedio nad pivom kao da govori o slomljenom točku na kolima.

 

Ipak sjede.

 

„Zašto sada?”

 

„Kada smo se sreli na putu, rekao si mi ime. Odmah sam posumnjao, i lice ti je njegovo, ali nisam mogao biti siguran kakav si. Plašio sam se. Zato sam se pravio da mi ime ništa ne znači.” Beris se približi preko stola. „Kada sam stigao u grad, raspitao sam se. A ljudi ponovo postavljaju pitanja o starim radnicima sa zida. Neki od onih koji su tada bili tamo više nisu u Veilcourtu.”

 

„Nestali su?”

 

„Neki. Drugi su otišli prije nego što su mogli nestati.”

 

Mikhail se sjeti očevog pisma. Sjeti se Dragarlesha i kamena. Možda su neki od njih tamo. Ali to nije provjerio.

 

„Znaš li ko je gurnuo kamen?”

 

„Ne znam.”

 

„A ko te ispitivao?”

 

„Imena ne znam, ali se sjećam lica. Jedan je bio mršav i visok. Nedostajao mu je prednji zub u donjoj vilici. Drugi je bio ćelav i klempav, okrugle glave.”

 

„Mnogo ljudi tako izgleda. Nisi mi dao mnogo.”

 

Beris prvi put podiže čašu i otpi.

 

„Dao sam ti ono zbog čega sam mogao poginuti.”

 

„Moj otac je poginuo.”

 

„Zato nemam mira dok ti ovo ne kažem.”

 

Mikhail zaćuta. Bijes nije nestao, ali više nije imao čist pravac. Beris je mogao govoriti ranije. Mogao je otići straži, Eriku ili bilo kome drugom. A mogao je i završiti pod zidom pored Darina.

 

„Čime se sada baviš?” upita.

 

„Trgujem. Blackwater, Veilcourt, Ardenfall. So, sušena riba, kitovo ulje, alkohol kada straža odluči da ne broji bačve.”

 

„Zašto mi to govoriš?”

 

„Krećem se putevima kojima drugi rijetko idu. Čujem stvari.” Beris izvuče mali presavijeni papir i gurnu ga preko stola. Na njemu su bile ispisane tri krčme u kojima je obično odsjedao dok je bio na putu. „Ako ti ikada nešto zatreba, ostavi poruku pod mojim imenom.”

 

Mikhail uze papir.

 

„Pravim?”

 

„Ne. Pod Berinom. To ime već zna previše ljudi.” Popi ostatak piva i ustade. „Pođi sa mnom. Želim da ti nešto pokažem.”

 

Izađoše iz Starog Fenjera. Beris se kretao sporije zbog lijeve noge. Nije koristio štap, iako mu je svaki uspon zadavao muku. Na početku ulice s koje se u daljini vidjela istočna kapija, Beris mu pokaza gdje odsjeda.

 

„Evo tu boravim”, reče i pokaza prstom. „Samo kad sam ovdje, ali moraš moliti kapele da me nađeš, jer često nisam tu.“

 

Mikhail zapamti mjesto, pa nastaviše dalje. Kod kapije pozdravi jednog stražara imenom. Čovjek ih propusti do kamenih stepenica koje su vodile na zid.

 

Istočni zid Veilcourta pružao se u oba smjera, širok toliko da su se na njemu mogla mimoići kola. Stražari su stajali na kulama, ali je srednji dio iznad kapije bio gotovo prazan. Ispod njih spuštali su se krovovi grada, a s druge strane zemlja se otvarala sve do dalekih šuma.

 

„Ovaj dio zida radio je tvoj otac”, reče Beris. „Ja sam bio s njim.”

 

Mikhail pređe rukom preko kamena. Spojevi su bili uski, gotovo nevidljivi. Darin je govorio da se dobar zid prepoznaje po onome što u njemu ne možeš pronaći.

 

U daljini je ležalo jezero, usko i mirno pod jutarnjim nebom. Uz njegovu sjevernu obalu prostirao se Zlatni Gaj. Žuto lišće stajalo je gusto iznad starih stabala, bez ijedne gole grane. Po onome što mu je Daisy pričala, odatle su izašli prvi ljudi.

 

„Tamo lišće nikada ne opada”, reče Mikhail.

 

„Nikada”, potvrdi Beris. „Ispod gaja su stare grobnice. Prvi ljudi Veilcourta, kraljevi i oni koje su kasnije odlučili sahraniti među njih.”

 

Iza gaja zemlja se savijala u široku dolinu. Dalje se pružala linija Šume Hrastove. Iznad nje, daleko na istoku, dizalo se nešto sivo. Odavde je bilo malo kao palac. Ko ne zna šta je, pomislio bi na kulu.

 

„Šta je ono?” upita Beris.

 

„Ne znam”, reče Mikhail.

 

Bila je to prva laž koju mu je rekao.

 

Beris nastavi dalje uz zid. Na kraju ravnog dijela siđe niz tri kamene stepenice i zaustavi se iza unutrašnje kule. Tu ih stražari s kapije nisu mogli vidjeti.

 

„Kada su ovo gradili, tražili su da kroz zid ostavimo prolaze”, reče.

 

„Za stražu?”

 

„Tako su govorili. Trebali su služiti ako kapije padnu ili ako neko mora izaći iz grada. Većina nikada nije korištena. Kasnije su ih zazidali.”

 

Beris kleknu uz donji dio zida i zavuče prste u uzak spoj između dva kamena. Povuče. Čitav komad zida pomjeri se za prst-dva prema njima. Iza njega se ukaza tamna šupljina. Mikhail priđe. Uske stepenice spuštale su se kroz debljinu zida. Iz njih je izlazio miris vlage i starog kamena.

 

„Ovaj nisu zatvorili?”

 

„Pokušali su. Radnici su ostavili lažni zid s unutrašnje strane. Prolaz izlazi ispod istočne kule, iza prvog jarka. Izlaz s druge strane prekriven je zemljom i rastinjem.”

 

„Ko još zna za njega?”

 

„Poneki stari zidar, ako su još živi. Straža vjerovatno zna da prolazi postoje. Ne zna koji su ostali otvoreni.”

 

Mikhail spusti ruku na hladnu ivicu otvora.

 

„Zašto mi ovo sad pokazuješ?”

 

„Tvoj otac je znao za njega.” Beris zastade. „A ja sam ti dužan više od jedne istine.”

 

Ponovo namjesti kamen. Spoj se zatvori i izgubi među ostalima. Zatim krenu prema stepenicama.

 

„Gdje ćeš sada?” upita Mikhail.

 

„Prema Ardenfallu za četiri dana. Ako me put pusti.”

 

Mikhail spremi presavijeni papir dublje u unutrašnji džep.

 

„Berise.”

 

Čovjek zastade.

 

„Hvala ti.”

 

Beris klimnu i nastavi niz stepenice.

 

Mikhail ostade na zidu. Ispod njega se Zlatni Gaj presijavao uz jezero, a iza tamne linije Šume Hrastove stajao je kip za koji su odvezli kamen. Grad mu je bio iza leđa, pun zatvorenih vrata, starih zidova i ljudi koji su godinama čuvali tuđe tajne.

 

Uhvati Kamen Nade pod košuljom, zadrža ga kratko među prstima, pa ga pusti.

 

Zatim pronađe spoj iza kojeg se krio prolaz.

 

Da mu ga Beris nije pokazao, nikada ga ne bi primijetio.