Poglavlje VIII: Trenutak na kiši

Mikhail je išao prema istočnom dijelu Veilcourta, tamo gdje je Ronik sada živio. Noć je već pala, a posljednje zvono odavno se izgubilo među krovovima. Kiša je sipala toliko jako da su se ulice praznile i pred onima koji su njima smjeli hodati. Patrole nije vidio. Ili su prolazile nekim drugim putem, ili su se stražari sklonili pod najbliže nadstrešnice i čekali da oluja oslabi.

 

Kretao se uz južni zid prema istočnoj strani grada, držeći ga s desne strane kao zaklon od vjetra. S lijeve su se kuće od kamena i drveta dizale jedna nad drugom, prozora naslaganih uvis, tamnih krovova izgubljenih u kiši. Naginjale su se prema ulici, kao da su ih godine polako savijale jednu prema drugoj. Ulica je ovdje bila uža. Dovoljno široka za dvoja kola. Jedva. Voda je tekla u plitkim linijama uz podnožje zida.

 

Mikhail je već bio prošao polovinu ulice kada se kiša pred njim promijeni.

 

Nije oslabila. Padala je još jače, udarala o kamen, krovove i drvene kapke, ali u tom jednoličnom zvuku pojavi se prekid. Nešto je stajalo na putu kapima. Nešto dovoljno veliko da promijeni njen pad.

 

Mikhail uspori. Ruka mu se spusti na balčak mača. Isprva ugleda samo pokret. Tamni oblik koji je prelazio ulicu od kuća prema zidinama grada.

 

Vukao je nešto.

 

Mikhail priđe bliže, držeći se uz kamen. Nešto što je oblik vukao udaralo je o ulicu u nepravilnim razmacima. Pomisli na vreću, komad starog namještaja, možda na životinju oborenu na putu.

 

Onda ono što je vukao okrenu se na leđa. Ruka pade u vodu. Prsti zastrugaše po kamenu.

 

Tijelo.

 

Oblik ga je držao ispod pazuha i vukao unazad. Pete su strugale po ulici, a glava se klatila pri svakom koraku. Nije žurio. Upravo je to bilo najgore. Kretao se mirno i odmjereno, kao da mrtav čovjek usred zabranjene noći nije ništa što bi trebalo skrivati. Vukao ga je prema uskom udubljenju u podnožju zida.

 

Mikhail izvuče mač.

 

„Stani.”

 

Glas mu se izgubi pod kišom. Oblik je nastavio vući.

 

Mikhail priđe bliže.

 

Tijelo se zanese na jednu stranu i lice mu se okrenu prema ulici. Prema Mikhailu. Bio je to muškarac, stariji od Mikhaila. Oči su mu ostale otvorene. Kiša ih je punila, prelijevala se preko njih i tekla niz sljepoočnice kao suze koje nije mogao osjetiti.

 

Mrtav.

 

Na vratu mu se vidjela tamna, uska linija. Mikhail oštro udahnu.

 

Oblik stade.

 

Nije ispustio tijelo. Nije se odmah ni okrenuo. Samo je ostao nepomičan, s rukama ispod mrtvačevih ramena, kao da je tek sada shvatio da više nije sam.

 

Nosio je dugu crnu odoru, tešku od vode. Uz njene rubove pružali su se tanki crveni vezovi, potamnjeli pod kišom. Kapuljača mu je skrivala glavu.

 

Mikhail je već vidio takvu odoru. U Šumi Hrastovoj. Onog dana kada je išao prema Kamenu Pohlepe.

 

Stisnu balčak jače.

 

„Pusti ga.”

 

Oblik se polako okrenu prema Mikhailu.

 

Prvo se ukaza blijeda površina pod kapuljačom. Glatka i nepomična. Kiša je klizila niz nju, prelazila preko obraza i spuštala se s brade, ali na njoj nije ostavljala nikakav trag.

 

Maska.

 

Bila je blijeda, kao isprana boja koja je nekad bila nešto drugo. Usta su bila urezana u dubok luk prema dolje. Prorezi za oči bili su uski, spušteni prema obrazima, kao da ih je neka nevidljiva težina vukla naniže. Nije izgledala kao lice koje plače. Izgledala je kao lice kojem plač odavno više nije pomagao.

 

Mikhail nije znao ko je stajao iza nje. Nije znao ni kako se zvala. Ipak je znao šta gleda.

 

Maska Tuge.

 

Tek tada oblik pusti mrtvaca. Tijelo pade na kamen, a potiljak udari o ploče zvukom koji se čuo čak i kroz kišu.

 

Oblik se polako uspravi.

 

Trenutak između njih potraja duže nego što je smio. Kiša je udarala po kamenu, mrtvom tijelu i blijedoj maski, a oblik je stajao mirno, okrenut prema Mikhailu. Izgledao je zatečeno. Kao da Mikhail nije trebao biti ovdje. Kao da niko nije.

 

Oblik uzmaknu jedan korak.

 

„Stani!”

 

Okrenu se i potrča uz zid.

 

Mikhail jurnu za njim. Dok je prolazio pored tijela, pogled mu uhvati otvorene oči, tamni urez preko vrata i udubljenje u zidu prema kojem ga je oblik vukao. Tijelo je moglo čekati. Maskirani oblik nije. Mikhail se okrenu i zapamti najbliža vrata, položaj mrtvaca i mjesto uz zid, pa potrča brže.

 

„Straža! Stani!”

 

Čizme mu udariše o kamen. Voda prsnu oko nogu. Gotovo u istom trenutku grmljavina procijepa nebo i proguta njegov glas. Maskirani oblik je trčao brzo, ali nedovoljno brzo. Mikhail je skraćivao razdaljinu.

 

Deset koraka. Osam.

 

Crna odora povlačila se za oblikom i lijepila mu se uz noge. Jednom pogleda preko ramena. Blijeda maska ukaza se pod kapuljačom i odmah ponovo okrenu naprijed.

 

Pet koraka.

 

Mikhail je mogao da mu se baci na leđa, ali možda bi ga promašio, možda bi se okliznuo. Sačeka još malo. Samo dva koraka. Mikhail pruži ruku, dovoljno da ga uhvati.

 

Oblik naglo skrenu ulijevo, u uzak prolaz između kuća. Mikhail promaši skretanje. Čizma mu prokliza, rame udari o zid, ali se slobodnom rukom uhvati za kamen i povuče nazad.

 

Eno ga.

 

Mikhail pojuri za njim.

 

Prolaz je bio toliko uzak da je ramenima skoro dodirivao obje strane. Kiša je ovdje slabije dopirala, ali voda se slijevala niz zidove i tekla pod nogama. Oblik je bio trideset koraka ispred njega. Mikhail je znao ovaj dio grada. Ako oblik skrene ulijevo, moći će mu presjeći put.

 

Dvadeset.

 

Na kraju prolaza oblik naglo skrenu desno, između dvije kamene kuće. Mikhail je bio deset koraka iza njega.

 

Stiže do ugla gotovo odmah, uhvati rukom ivicu zida i povuče se oko nje.

 

Zastade.

 

Uličica pred njim bila je prazna.

 

Završavala se dvadesetak koraka dalje visokim kamenim zidom. S lijeve strane nije bilo ničega osim vlažnog kamena. S desne su stajala troja zatvorena vrata. Ispod nadstrešnica prašina uz pragove ostala je suva. Krovovi su bili previsoki i strmi. Nije bilo prozora dovoljno niskog da bi se čovjek kroz njega provukao. Nije bilo drugog prolaza.

 

Mikhail ostade s mačem podignutim, slušajući kroz kišu. Nije bilo koraka. Nije bilo daha. Nije bilo crne odore.

 

Priđe prvim vratima i povuče kvaku. Zaključano. Druga takođe. Na trećima pređe rukom preko brave. Niko ih nije dotakao.

 

Pogleda prema zemlji. Voda je nosila blato niz ulicu, ali tragovi njegovih čizama ostajali su dovoljno dugo da ih vidi. Njenih nije bilo.

 

„Nemoguće”, izgovori.

 

Ljudi ne prolaze kroz kamen. Ali Beris mu je pokazao da negdje prolaze.

 

Okrenu se prema kamenom zidu i pređe dlanovima preko njega, tražeći pukotinu ili nepravilnost. Ništa ne nađe. Ulica je bila prazna. A on je stajao u njoj sam, s mačem koji više nije imao na koga da se digne.

 

Grom ponovo osvijetli prolaz. Ništa se ne promijeni.

 

Tijelo.

 

Mikhail se naglo okrenu i potrča istim putem kojim je došao. Ovaj put nije čuvao dah. Nije usporavao kod uglova. Rukom bi uhvatio kamen, povukao se oko skretanja i nastavio prije nego što mu se čizme sasvim zaustave.

 

Ako se maskirani oblik nekako vratio drugim putem, mogao ga je još zateći.

 

Izađe u glavnu ulicu. Tijela nije bilo.

 

Mjesto na kojem je ležalo bilo je prazno. Udubljenje u zidu stajalo je otvoreno prema kiši. Nije bilo ni čovjeka ni crne odore.

 

Mikhail priđe mjestu i spusti se na jedno koljeno. Prešao je rukom preko kamena. Voda je već ispirala sve, ali uz jedan spoj među pločama ostala je tamna mrlja. Krv. Jedini dokaz da mrtvac nije bio nešto što mu je oluja stavila pred oči. Mikhail pogleda prema udubljenju u zidu. Bilo je plitko. Dovoljno da čovjek stane u njega, ali ne i da se sakrije. Pređe dlanovima preko kamena, tražeći spoj, otvor ili pokretnu ploču. Ništa. Samo čvrst zid.

 

Ponovo pogleda ulicu. Ako je tijelo nestalo dok je on jurio za maskom, onda ona nije bila sama. Neko drugi je čekao. Neko ko je ostao miran dok je Mikhail prolazio pored njega. Ta pomisao mu se zavuče pod kožu hladnije od kiše. Ustade i priđe prvim vratim, zatim udari šakom.

 

„Otvorite! Red Vitezova od Veila!”

 

Niko ne odgovori. Udari ponovo, jače. Na spratu se napokon pojavi svjetlost. Kapak se otvori tek toliko da se kroz njega ukaže dio lica.

 

„Šta je?” upita muškarac.

 

„Je li neko izašao iz ove kuće?”

 

„Nije.”

 

„Jeste li čuli nešto?”

 

„Samo kišu.”

 

„Jeste li vidjeli čovjeka u crnoj odori?”

 

Lice iza kapka malo se povuče.

 

„Nisam.”

 

Kapak se zatvori.

 

Mikhail ode do sljedećih vrata. Zatim do drugih. Neki nisu otvarali. Drugi su tvrdili da su spavali. Jedna žena rekla je da je začula povik, ali nije prilazila prozoru. Stariji čovjek zakleo se da je ulica bila prazna cijelu noć, iako mu je trebalo dugo da se sjeti kada ju je posljednji put pogledao.

 

Mikhail zapamti kuće. Prozore koji su bili osvijetljeni kada je stigao. One koji su se ugasili čim je počeo kucati. Niko nije vidio mrtvaca. Niko nije vidio masku. Niko nije vidio ko je uklonio tijelo. Ili su svi govorili istinu, ili je strah već naučio ovu ulicu šta treba reći.

 

Mikhail se vrati do tamne mrlje među kamenim pločama. Kiša ju je skoro potpuno isprala. Mogao je potražiti patrolu. Prijaviti ubistvo. Reći da je vidio čovjeka pod maskom i tijelo koje je nestalo dok ga je jurio. A onda bi straža došla, pronašla praznu ulicu i čiste ploče. Bez tijela, bez krvi, bez svjedoka. Nije imao ništa.

 

Kao kod Pelitine kuće.

 

Sjeti se stražara Derena. Njegovih pažljivo složenih odgovora. Pogleda koji se stalno vraćao otvorenim vratima, ali nijednom nije poželio ući. Ne. Prvo će otići Roniku.

 

Ronik je sada bio kapetan. Imao je ljude, pristup izvještajima i dovoljno razloga da sasluša ono što obična straža možda ne bi željela čuti. Ako se ovakve stvari događaju po Veilcourtu, negdje je morao ostati trag koji kiša nije mogla oprati.

 

Mikhail spremi mač, okrenu se i krenu prema istočnom dijelu grada. Nije više išao polako. Svakih nekoliko koraka osvrtao se prema krovovima, prolazima i prozorima iznad sebe.

 

Nije ponovo ugledao blijedu masku. Ali više nije imao osjećaj da je ona otišla. Možda je tu negdje iza ugla, posmatra ga, gleda ga. Baš kao što mu je onaj čovjek s travkom rekao.

 

---

 

Ronikova kuća stajala je skoro naslonjena na istočni zid, odvojena od ulice niskom drvenom ogradom. Pred kapijom su bila dvojica stražara zaklonjeni pod nadstrešnicom. Jedan zakorači prema Mikhailu čim ga ugleda kako izlazi iz kiše, mokrog do kože, s rukom još spuštenom uz mač.

 

„Ser Mikhail?”

 

„Ronik je unutra?”

 

Stražar pogleda prema kući.

 

„Jeste, ser.”

 

Mikhail prođe kraj njega prije nego što je stigao još nešto pitati. Pređe kratko dvorište i udari šakom o vrata. Otvorila su se gotovo odmah.

 

Ronik je stajao na pragu u košulji, bez oklopa i plašta, s jednim rukavom podvrnutim do lakta, a drugim još spuštenim preko šake. Trebao mu je samo trenutak da vidi Mikhailovo lice, mač i vodu koja mu je tekla niz odjeću.

 

„Šta se desilo?”

 

„Mnogo toga.”

 

Mikhail uđe.

 

Kuća je još mirisala na novo drvo, hladan pepeo i stvari koje nisu dovoljno dugo stajale na jednom mjestu. U ognjištu je gorjela slaba vatra. Na stolu su stajali tanjir, komad hljeba i dvije prazne čaše, iako je Ronik očigledno večerao sam.

 

„Mikhail.”

 

„Vidio sam ga.”

 

Ronik se zaustavi.

 

„Koga?”

 

Mikhail skide mokar plašt i ispusti ga preko naslona stolice.

 

„Masku.”

 

Ronikovo lice izgubi i posljednji trag umora.

 

„Kakvu masku?”

 

Mikhail ostade stajati kraj stola. Tek sada, pod krovom i bez kiše koja mu je udarala u lice, osjeti koliko teško diše. Ronik priđe ognjištu, podiže željeznu šipku i razgrnu žar. Plamen se podiže, slab i žut.

 

„Sjedni”, reče.

 

„Ne mogu.”

 

„Onda stoj. Ali pričaj redom.”

 

To je rekao drugačije nego ranije. Bez šale. Glasom kojim je vodio ljude kraj kola.

 

Mikhail mu ispriča.

 

Poče od ulice uz južni zid. Od promjene u zvuku kiše. Od oblika koji je vukao tijelo prema udubljenju u kamenu. Opisa mrtvog čovjeka, oči pune vode i tamnu liniju preko vrata. Zatim crnu odoru, crvene vezove i kapuljaču. Kada spomenu blijedu masku, Ronik ga prekide.

 

„Jesi li joj vidio cijelo lice?”

 

„Masku jesam.”

 

„Čovjeka iza nje?”

 

„Nisam.”

 

„Oči?”

 

„Samo tamu iza proreza.”

 

Ronik spusti šipku kraj ognjišta.

 

„Nastavi.”

 

Mikhail opisa usta urezana prema dolje. Težinu cijelog lica. Trenutak u kojem se oblik okrenuo prema njemu dok je još držao mrtvaca.

 

„Znao sam šta je”, reče.

 

„Maska Tuge po tome kako si mi opisao”, završi Ronik.

 

Mikhail klimnu.

 

Prvi put otkako je ušao, Ronik spusti oči. Jedna mu ruka pređe preko druge, preko mjesta gdje mu je nedostajala rukavica, kao da je tek sada primijetio da je nije navukao.

 

„Onda je pustio tijelo”, nastavi Mikhail. „Potrčao je. Bio sam mu blizu. Tri koraka prije posljednjeg skretanja, možda manje.”

 

„I izgubio si ga.”

 

„Nije pobjegao. Nestao je.”

 

Mikhail mu opisa slijepu uličicu. Zatvorena vrata. Visoke krovove. Tragove koji nisu postojali. Zatim povratak i prazno mjesto na kojem je ležalo tijelo. Kada završi, u kući ostade samo pucketanje vatre i kiša koja je udarala po krovu.

 

Ronik priđe stolu i nasloni obje šake na njega.

 

„Niko drugi nije vidio?”

 

„Niko ko je htio reći.”

 

„Jesi li našao išta?”

 

„Malo krvi. Kiša ju je skoro isprala.”

 

„Trag vučenja?”

 

„Nije ostalo ništa.”

 

„Jesi li prepoznao mrtvaca?”

 

„Nisam.”

 

Ronik polako klimnu, više računajući nego slažući se.

 

„A oblik?”

 

„Vidio sam istu odoru u Šumi Hrastovoj.”

 

Ronik ga pogleda oštrije.

 

„Kada smo pratili konvoj?”

 

„Ne. Kada sam išao po Kamen Pohlepe sam.”

 

„To mi nisi rekao.”

 

„Nisam znao šta sam vidio.”

 

„A sada znaš?”

 

Mikhail zaćuta. Ronik se odgurnu od stola i prođe rukom kroz kosu.

 

„Dobro”, reče tiho. „Dobro.”

 

Nije zvučalo dobro.

 

Ode do prozora i malo razmaknu zastor. Napolju su dvojica stražara stajala pod nadstrešnicom kraj kapije. Jedan je gledao prema ulici, drugi prema kući.

 

„Možda ti se učinilo”, reče Ronik.

 

Mikhail diže glavu. Ronik ostade okrenut prozoru.

 

„Kiša. Mrak. Umor od puta. Poslije svega što si vidio u šumi...”

 

„Vidio sam mrtvog čovjeka. Vukao ga je preko puta. Gledao sam masku.”

 

Ronik spusti zastor i okrenu se.

 

„Rekao si to već.”

 

Mikhail stisnu vilicu.

 

„Onda nemoj govoriti da mi se učinilo.”

 

„Izvini. Nisam trebao. Samo pokušavam pronaći nešto što mogu razumjeti. Razumijem da je bilo tijelo, ali možda si vidio obično lice.”

 

„Ne, imao je masku.”

 

„Siguran si?”

 

Mikhail se polako odmaknu od stola. Bijes koji se podigao u njemu nije imao gdje otići.

 

„Ti mi ne vjeruješ.”

 

Ronikovo lice se stegnu.

 

„Vjerujem da si vidio upravo ono što govoriš.” Priđe mu korak bliže. „Ali nemamo šta da uradimo s tim. Šta da naredim straži? Da traže mrtvog čovjeka kojem ne znamo ime? Da privedu nekoga s maskom koju niko osim tebe nije vidio? Da prekopaju cijeli istočni kraj jer je tijelo nestalo s ulice dok je padala kiša?”

 

„Možemo se vratiti.”

 

„Možemo. I naći ćemo mokar kamen.”

 

„Bila je krv.”

 

„Do sada više nije.”

 

Mikhail to nije mogao poreći. Ronik nastavi tiše:

 

„Ako pošaljem ljude noćas, cijela straža će do jutra znati. Poslije njih i pola grada. A ako među njima ima neko ko zna šta se desilo, saznaće da si vidio masku i možda ćeš biti sljedeći.”

 

Ta posljednja riječ zadrža Mikhaila. Ronik je i sam osjeti.

 

„To me više brine”, reče.

 

„Nije pokušao da me ubije”, reče Mikhail.

 

Dok je to govorio, sjeti se kako je oblik stajao mirno nad tijelom. Nije se plašio. Samo je čekao da on ode.

 

„Pobjegao je jer si ga vidio. Ne znaš šta bi uradio da si ga stigao.”

 

Mikhail se sjeti tri koraka pred posljednjim uglom. Ruke koju je već pružao. Mača koji nije izvukao dovoljno visoko.

 

„Mogao sam ga uhvatiti.”

 

„I onda?”

 

Mikhail nije imao odgovor. Ronik priđe stolici i podiže Mikhailov mokar plašt. Voda je već napravila tamnu mrlju na drvetu. Odnese ga bliže ognjištu i prebaci preko druge stolice.

 

„Znam taj pogled”, reče.

 

„Koji?”

 

„Onaj kada već odlučiš da ćeš se vratiti sam i provjeravati vrata dok ne naiđeš na pogrešna.”

 

„Neću.”

 

„Lažeš loše.”

 

Mikhail spusti pogled prema maču.

 

„Ne mogu samo ostaviti to.”

 

„Večeras ne možemo.” Ronik priđe vratima i provjeri zasun, iako ga je već zatvorio. „Ostani ovdje.”

 

Mikhail podiže glavu.

 

„Zašto?”

 

„Zato što si mokar, umoran i neko u gradu možda zna da si ga upravo jurio kroz tri ulice.”

 

„Moja kuća nije daleko.”

 

„Tvoja kuća je daleko.”

 

„Moram otići…”

 

„I onda šta?” prekinu ga Ronik. „Otićeš tražiti i možda više nikada neću čuti za tebe.”

 

„Ronik...”

 

„Nemoj mi više Ronik. To nije prijedlog prijatelja.” Zastade. „Dobro, jeste. Ali je i naredba kapetana, ako ćeš je tako lakše poslušati.”

 

Mikhail spusti pogled.

 

„Brzo si se navikao.”

 

„Nisam. Zato je koristim samo kada se bojim da ćeš uraditi nešto glupo.”

 

Mikhail priđe ognjištu i ispruži ruke prema vatri. Tek tada primijeti da mu prsti blago drhte. Sklopi ih prije nego što Ronik vidi. Vidio je.

 

„Šta ćeš uraditi ujutro?” upita Mikhail.

 

Ronik se nasloni na ivicu stola.

 

„Otići ću do kralja.”

 

„Zašto njemu?”

 

„Zato što je Erik uklonjen, ljudi nestaju, straža se ponaša kao da prazne kuće nisu njen posao, a neko u crnoj odori vuče mrtvace kroz grad pod Zakonom Zvona. I zato što sada imam čin koji mi dopušta da postavljam pitanja dok još nisam naučio kada ih ne treba postaviti.”

 

„Stalarik je sigurniji. Kralj je uklonio Erika.”

 

„Možda. Ali ako kralj već zna, želim vidjeti kako će odgovoriti. Ako ne zna, moraće nešto uraditi.”

 

Mikhail se sjeti Teronovog pogleda prema balkonima. Onog kratkog čekanja prije svake važne riječi.

 

„A ako ne uradi ništa?”

 

„Onda ćemo znati više nego sada.”

 

Mikhail se zagleda u vatru.

 

„Poći ću s tobom.”

 

„Nećeš.”

 

„Zašto?”

 

„Jer si ti jedini svjedok. Neću te voditi pred kralja prije nego što odlučimo koliko mu govorimo.”

 

„Reći ćemo istinu.”

 

„Istina je korisna samo dok je ne predaš pogrešnom čovjeku.”

 

To nije zvučalo kao Ronik. Ili je zvučalo kao Ronik koji je prebrzo naučio šta znači čin koji mu je kralj dao.

 

„Ujutro ćemo smisliti nešto”, reče. „Prvo ću otići do palate, vidjeti ko je tamo i kako stoje stvari. Onda ćemo odlučiti dalje.”

 

Mikhail klimnu, iako mu se odluka nije sviđala. Ronik priđe stepenicama i zastade kraj njih.

 

„Soba je gore, druga vrata lijevo. Ako vidiš treća vrata, pogriješio si kuću.”

 

„Rekao si mi već da imaš samo dvije sobe.”

 

„Dobro. Već si pažljiviji nego večeras.”

 

Mikhail ga pogleda preko ramena. Ronik nije pokušao da se nasmije. Samo je stajao tu, umoran i ozbiljan, s rukavom još spuštenim preko jedne šake.

 

„Vjeruješ mi?” upita Mikhail.

 

Ronik ga pogleda kao da ga je pitanje uvrijedilo.

 

„Vjerujem ti.”

 

Mikhail se pope uz stepenice. Kada stiže do vrha, zaustavi se i okrenu se nazad. Ronik je već stajao kraj prozora, razmaknutog zastora, i posmatrao ulicu kroz uzak otvor.

 

Ovoga puta ništa nije popravljao.

 

Samo je gledao.