Poglavlje IX: Zavjet
Mikhail se probudi u tuđoj sobi uz zvuk zvona iz Kapele od Veila. U početku nije znao gdje se nalazi. Plafon je bio niži nego u njegovoj kući, grede tamnije, a kroz uzak prozor ulazila je siva jutarnja svjetlost. Kiša je prestala, ali voda je još kapala s krova.
Tada se sjeti blijede maske. Tijela. Prazne ulice.
Naglo sjede na krevet. Odjeća koju je Ronik ostavio kraj vatre bila je još vlažna na krajevima, ali dovoljno suva da je može obući. Mikhail navuče čizme, pričvrsti oba mača i siđe niz stepenice.
Kuća je bila prazna. Vatra u ognjištu gotovo se ugasila. Na stolu je stajao komad hljeba, netaknut, i čaša vode. Ronikov plašt nije bio na naslonu stolice. Nije bilo ni njegovih mačeva.
Mikhail priđe prozoru. Stražari su još stajali pred kapijom, ali jedan od njih razgovarao je s čovjekom u kraljevoj odori. Čovjek podiže glavu prema kući. Nije prošlo mnogo, a on pokuca. Mikhail otvori vrata.
„Ser Mikhail”, reče glasnik. „Kralj zahtijeva vaše prisustvo u palati.”
„Kada?”
Čovjek ga pogleda kao da je pitanje bilo nepotrebno.
„Odmah.”
„Gdje je kapetan Ronik?”
„U palati.”
Već je otišao kralju. Baš kako je rekao da će uraditi. Mikhail uze plašt i izađe.
Kada prođe preko Glavnog Trga pa kroz Kraljevu Četvrt, palata se pojavi pred njim. Ista kao i uvijek, blijeda, visoka i zatvorena. Kip kralja Terona još je pokazivao prema najvišem balkonu, okrenut leđima narodu. Mikhail podiže glavu prema njegovom licu. Kiša je ostavila tanke tamne linije niz kamene obraze dragara.
Na stepenicama ga dočeka jedan od ljudi iz palate.
„Za mnom.”
Željezna vrata otvoriše se iznutra. Prošao je istim hodnikom kao i onog jutra kada su zvali njega i Ronika. Isti fenjeri. Isti tamnocrveni tepih. Isti Wardeni i kralj u kamenu, samo što je Mikhail sada bio sam.
Vrata prijestolne dvorane otvoriše se pred njim. Kralj je sjedio na prijestolu. Ispod stepenica stajao je Ronik, u tamnosmeđem plaštu, leđima okrenut prema ulazu. Dvojica stražara bila su iza kralja, po jedan sa svake strane prijestola. Nigdje nije bilo Stalarika, Steelmarka niti nekog iz Reda.
Ronik se okrenu kada Mikhail uđe. Izgledao je umorno, ali mirnije nego noć prije. Kada prođe kraj Mikhaila, kratko mu klimnu.
„Sve je riješeno”, reče tiho.
Nije zastao da objasni. Mikhail ga isprati pogledom sve dok se vrata iza njega ne zatvoriše. Kralj ostade na prijestolu.
„Priđi”, reče.
Mikhail pređe polovinu dvorane i zaustavi se pred stepenicama. Spusti jedno koljeno.
„Ustani.”
Mikhail posluša. Teron podiže ruku i jedva pomjeri dva prsta. Stražari iza njega odmah se okrenuše. Siđoše s podignutog dijela, prođoše kroz vrata koja su stajala lijevo od stepenica. Zatvoriše se. Ostadoše sami.
Barem je tako trebalo izgledati.
Kralj nije odmah govorio. Pogled mu skliznu prema balkonima iznad dvorane, kao da provjerava nešto što je već znao. Zatim ustade i siđe jedan stepenik.
„Nisam ti čestitao”, reče.
Mikhail podiže glavu.
„Na čemu, moj kralju?”
Teronov pogled spusti se prema njegovim grudima. Prema kamenju skrivenom ispod tunike.
„Na Kamenu Pohlepe.”
Mikhailu se ruka pomjeri prema ogrlici, ali je zaustavi prije nego što je dotakne.
„Nisam znao da znate.”
Kralj se jedva osmjehnu.
„Mnogo toga se zna u Veilcourtu.”
„Ne sve.”
„Dovoljno.”
Teron siđe još jedan stepenik.
„Ronik mi je ispričao šta si vidio prošle noći.”
„I?”
„I ništa.”
„Čovjek je mrtav.”
„Nema tijela.”
„Bilo je tamo.”
„Vjerujem da si ga vidio.”
Iste riječi koje je Ronik izgovorio. Samo što su iz kraljevih usta zvučale drugačije.
„Bila je i maska”, reče Mikhail.
„Tako si rekao. Tako mi je Ronik prenio.” Kralj polako pređe pogledom preko njegovog lica. „Već si se dobro pokazao u bitci. Završio si put koji mnogi ne bi preživjeli. Vratio si se iz šume s kamenom, zatim pomogao da se kraljevski teret dovede preko pola kraljevstva.”
„Nisam bio sam.”
„Niko ko uspije nije sasvim sam. To ne znači da ne mogu biti hvaljeni.” Mikhail nije odgovorio. „Kapetanu je potreban neko ko će stajati uz njega. Neko koga poznaje. Neko kome vjeruje.”
Mikhail shvati prije nego što je kralj završio.
„Nudite mi mjesto kapetana?”
„Nudim ti ono što si već pokazao da možeš nositi.”
„Ronik je tek postavljen.”
„Red može imati više kapetana.”
„Steelmark ima više iskustva.”
„Steelmark već ima svoje mjesto.”
Teron ga je posmatrao, čekajući. Nije zvučao kao čovjek koji daje nagradu. Zvučao je kao čovjek koji spušta nešto pred njega i želi vidjeti hoće li Mikhail raširiti ruku.
„Ne želim taj čin”, reče Mikhail.
Kraljev osmijeh nije nestao.
„Zašto?”
„Zato što ga nisam zaslužio.”
„Zaslužio si i više nego što misliš.”
Mikhail zadrža pogled na njemu.
„Mislim da griješite.”
Teron se tiho nasmija. Nije to bio smijeh čovjeka kojeg je nešto zabavilo. Više priznanje da je odgovor čuo i odlučio ga sačuvati za kasnije.
„Priđi”, reče.
Mikhail ostade gdje je bio.
„Bliže.”
Kraljev glas nije bio jači, ali naredba jeste. Mikhail se pope uz prvi stepenik. Zatim drugi. Dok je prilazio, Teron ponovo pogleda prema balkonima. Ovoga puta Mikhail isprati njegov pogled. Visoko iznad njih, iza bijele kamene ograde, nešto se pomjeri. Sjenka. Široka i visoka. Povukla se iza jednog stuba prije nego što ju je mogao jasno vidjeti. Mikhail zastade. Kada spusti pogled, kralj ga je već posmatrao. Nije gledao prema balkonima. Gledao je Mikhaila.
„Gore nema nikoga”, reče.
Mikhail nije ništa pitao. Laž je bila previše čista da bi je trebalo dirati.
Kralj siđe s posljednjeg stepenika i zaustavi se blizu Mikhaila. Njegova sjenka pade preko Mikhaila i prekri ga cijelog. Mikhail je ostao u njoj, podignute glave.
Zatim mu se kralj nagnu prema uhu. Preblizu za kralja. Preblizu za čovjeka koji je mogao narediti drugome da klekne s pola dvorane udaljenosti. Mikhail osjeti miris ulja na njegovoj odjeći. Vina. Nečega gorkog i metalnog. Osjeti i njegov dah, topao, uz samo uho.
„Mikhail”, reče kralj tiho. „Želim da uzmeš Zavjet.”
Zavjet.
Riječ prođe kroz njega hladnije od noćne kiše. Orrinov glas vrati mu se u sjećanje.
„Kakav Zavjet?”
Kraljeve usne ostadoše blizu njegovog uha. Dah mu je bio vlažan.
„Da prestaneš tražiti.”
Mikhailu se zgrči stomak.
„Za čim?”
„Šta god da si vidio. Šta god da si pomislio da si pronašao. Prestani otvarati vrata koja nisu tvoja. Prestani pratiti ljude koji ne žele biti praćeni. Prestani postavljati pitanja koja ti neće vratiti oca.”
Darin. Kralj je znao. Mikhail stegnu šaku, došlo mu je da ga udari, da ga otrese na pod, da mu uzme glavu rukom i razbije je o stepenicu sve dok mu ne kaže šta se desilo i zašto. Smiri se Mikhail. Smiri se, govorio je sam sebi. Prstima poče lupkati o nogu.
„A cijenu svog Zavjeta”, nastavi Teron, „odredi sam.”
Mikhail polako okrenu glavu prema njemu. Teron se udalji jedan korak. Ponovo je izgledao kao kralj. Uspravan, miran i čist. Čekao je odgovor.
Mikhail je mogao kleknuti, podići glavu i Zavjetovati se pred svijetom da ne traži. Da ne gleda. Mogao je tražiti čin. Kuću. Zemlju. Zlato. Zaštitu za Daisy i Emberveil. Mogao je izgovoriti cijenu dovoljno visoku da sebi kaže kako nije prodao istinu jeftino. Ali cijena nije bila ono što ga je kralj stvarno pitao. Pitao ga je hoće li prestati.
„Neću uzeti Zavjet, moj kralju”, reče Mikhail.
I znao je šta odbija. Ne čin. Zaštitu. Miran san. Kralja koji bi ga pustio na miru. Sve to za jedno obećanje da će zatvoriti oči.
Teronovo lice ostade mirno. Samo mu se jedan kraj usne blago podiže. Ponovo pogleda prema balkonima. Gotovo neprimjetno. Zatim se okrenu prema prijestolu, kao da se razgovor upravo završio na nekom sasvim drugom mjestu.
„Siguran si da ne želiš mjesto kapetana?” upita.
Mikhail ga je gledao dok se kralj penjao uz stepenice. Kralj je govorio kao da mu se maloprije nije nagnuo uz uho. Kao da nije spomenuo Darina. Kao da Zavjet nikada nije ponuđen.
„Siguran sam.”
„Šteta.”
Teron se pope na vrh i ponovo sjede na prijesto.
„Ono što si vidio prošle noći biće provjereno. Povećaću broj noćnih patrola. Od večeras kretanje poslije posljednjeg zvona biće dodatno ograničeno. Stražari, vitezovi i pripadnici Reda više neće moći prolaziti samo na osnovu čina.”
„Ko će moći?”
„Oni s pečatom.”
Mikhail osjeti kako se zamka zatvara malo tiše. Nije vjerovao nijednoj riječi.
„A ostali?”
„Ostaće u svojim kućama.”
„To neće zaustaviti one koje sam vidio.”
„Možda neće.”
Kralj nasloni ruku na prijesto.
„Ali će povećati broj ljudi koji mogu vidjeti.” Mikhail nije bio siguran namjerava li Teron išta od toga ispuniti. „Ti ćeš dobiti pečat sutra. Moći ćeš se kretati po noći. Smatraj to znakom mog povjerenja.”
Povjerenje. Ili načinom da kralj uvijek zna ko je imao pravo biti na ulici.
„Hvala, moj kralju.”
„Slobodan si.”
Mikhail se pokloni. Dok se okretao prema izlazu, još jednom pogleda prema gornjim balkonima. Nije bilo nikoga. Samo bijeli kamen, ograda i praznina iza nje.
Vrata se otvoriše pred njim. Ronik ga je čekao u hodniku, nekoliko koraka dalje od stražara. Čim ugleda Mikhailovo lice, priđe mu.
„Šta je bilo?”
Mikhail nastavi hodati.
„Ne ovdje.”
Ronik krenu uz njega. Prošli su između kamenih figura, niz hodnik i kroz željezna vrata. Tek kada su se spustili do polovine stepenica pred palatom, Mikhail zastade. Trg je bio dovoljno širok da niko ne može prići a da ih ne vide.
„Rekao sam ti da je riješeno”, reče Ronik. „Pojačaće stražu. Rekao je da će pregledati ulicu i pitati ljude.”
„Nešto nije u redu.”
„Šta?”
Mikhail pogleda prema najvišem balkonu palate.
„Znao je za Kamen Pohlepe.”
Ronikovo lice se malo promijeni.
„Dobro, to i nije neka tajna. Možda sam mu i ja rekao. Iskreno ne sjećam se, mislim da to sada nije bitno. Šta ti je još rekao?”
Mikhail se sjeti kraljevog daha uz uho. Zavjeta i cijene.
„Ponudio mi je mjesto kapetana.”
Ronik podiže obrve.
„I?”
„Odbio sam.”
„Nisi trebao.”
Odgovor dođe prebrzo da bi bio šala.
„Bio bih jednak tebi.”
„Jeste, i meni bi bilo drago. Mogli bismo zajedno biti bliže kralju i saznati više za bilo šta.“ Mikhail nije odgovorio. Nastaviše niz stepenice.
„Je li to sve?” upita Ronik.
Mikhail se osvrnu oko sebe. Stražari su stajali pred vratima palate. Ljudi su prolazili trgom. Visoko iza njih, kraljev kip još je prstom pokazivao prema balkonu.
„Nije”, reče. „Ali neću ti reći ovdje.”
„Kada?”
„Kasnije.”
Na Glavnom Trgu se razdvojiše. Ronik krenu prema Vojnoj Četvrti, a Mikhail prema svojoj kući. Ulice su sada bile pune ljudi, ali njemu su djelovale praznije nego prošle noći. Svako zatvoreno lice moglo je nešto znati. Svaki stražar mogao je pripadati nekom drugom prije nego gradu. Svaki prozor mogao je biti balkon s kojeg neko gleda i povuče se čim podigneš glavu.
Dok je prolazio pijačnom ulicom, Mikhail je bio previše izgubljen u mislima. Kralj, Zavjet, blijeda maska, Darin. Sve mu se miješalo u glavi, pa nije gledao kuda ide.
Sudari se s nekim tako snažno da i sam zamalo ne pade. Udar je bio tvrd, kao da je ramenom naletio na zid. Mikhail uzmaknu pola koraka i podiže glavu.
Orrin je stajao pred njim. Jednom rukom držao je štap, ali se nije oslanjao na njega. Već je suzio oči i izgledao kao da priprema riječi kojima će Mikhailu objasniti sve što ne valja s njim i ostatkom mladih ljudi.
„Hajde”, reče Mikhail. „Reci sada kako smo mi mladi loši, iako ni ja više nisam mlad, kako ne gledamo kuda hodamo i kako bi svijet bio ljepše mjesto bez nas.”
Orrin je ćutao i polako klimao glavom, kao da je Mikhail sve rekao dovoljno dobro i bez njegove pomoći. Tek tada Mikhail primijeti torbu prebačenu preko njegovog ramena. Jedna ruka počivala mu je na štapu koji obično nije nosio. Izgledao je kao da je sve već odlučio.
„Gdje ideš?” upita Mikhail.
Orrin pažljivo namjesti torbu.
„Na dug put.”
„Jedva pređeš trg. A biblioteku nikada i ne napuštaš.”
Orrin se tanko osmjehnu.
„Zato i rekoh dug.”
Pogleda oko sebe, preko pijace, prema zidovima i kamenu koji je slušao.
„Odlazim”, dodade. „Prije nego što se ovaj prokleti grad sklopi oko mene.”
Mikhail mu priđe korak.
„Orrine... trebaš mi sada.”
„Ne”, reče Orrin blago. „Ako me zamoliš da ostanem, možda i ostanem. A ostajanje je ono što sada najmanje želim.”
„A biblioteka?”
„Ponio sam ključ. Mislio sam ga ostaviti tebi, ali izgubio bi knjigu, zaboravio zaključati vrata ili pročitao nešto što ne bi smio, pa odlučio zapaliti cijelu biblioteku.”
„Ne bih je baš zapalio.”
„To me i brine.”
„Kada se vraćaš?”
„Kada put odluči da mu je dosta mene. Ili kada meni bude dosta njega.”
„Znači, ne znaš.”
„Eto, naučio si.”
Orrin namjesti šaku na vrhu štapa, ali ne krenu odmah.
„Pazi dok mene nema da je neko drugi ne zapali. I preživi, Mikhail. Preživi dovoljno dugo da se ta istina za kojom tragaš umori od skrivanja.”
Okrenu se, pa dodade preko ramena:
„Piši svojoj majci u Emberveil. Tamo ima ljudi koji te vole. Ja sam samo starac. Meni to teško ide.”
Zatim ode, polako se oslanjajući na štap. Mikhail ostade gdje je bio. Pijaca se nastavila kretati oko njega. Ljudi su prolazili, trgovci dozivali kupce, a Veilcourt ga je gledao i čekao. Kada Orrin nestade među ljudima, Mikhail se okrenu prema biblioteci i priđe joj.
Na vratima je stajala mala drvena ploča, okačena o kvaku i svezana užetom previše uredno da bi je Orrin ostavio u žurbi. Rukopis je bio njegov.
Otišao sam na dug put. Vratiću se. A možda i neću.
Mikhail ostade pred vratima duže nego što je htio.
Kada se vrati, prvo priđe vratima Pelitine kuće. Bila su zatvorena. Položi ruku na kvaku i pritisnu je. Zaključano. Naravno da je zaključano. Ruka mu ostade na kvaki još trenutak. Onda je pusti.
Orrin mu je rekao da piše majci. Ovoga puta će ga poslušati.
Uđe u svoju kuću, skide plašt i položi mačeve kraj stola. Darinova oštrica ostade skrivena ispod njegove. Kovčeg je stajao pod prozorom. Mikhail ga je dugo gledao. Kralj je znao za kamen. Znao je za Darina. Možda je znao i šta je bilo u kovčegu. Ali i da jeste, ne bi ga valjda ostavio tu.
Mikhail sjede za sto, izvadi čist list papira i pripremi mastilo. Dugo nije spustio pero. Nije znao koliko smije napisati. Nije znao ni ko bi mogao pročitati pismo prije Daisy. Na kraju umoči vrh pera u mastilo i napiše prve riječi.
Moja najdraža majko,
Veilcourt stoji kao što je uvijek stajao, od kamena, tvrdoglav i uvjeren da će nadživjeti svaku nevolju koja kroz njega prođe. Kažu da rat samo što nije završen. Ovdje se svi ponašaju kao da jeste.
Jedem dobro. Spavam dovoljno. Nemoj da brineš za mene. Još hodam poznatim putevima, iako mi nijedan nije postao drag. Često mislim na jutra u Emberveilu, kada je vazduh tih i čovjek zna gdje pripada. Ovdje toga nema.
Pozdravi sve za mene. Pozdravi i najljepšu dolinu na svijetu. Još je nosim sa sobom, čak i ovdje
Tvoj sin,
Mikhail
Pročita pismo jednom, pažljivo ga presavi i uze drugi list. Ovaj put riječi su dolazile sporije.
Aldrene,
Orrin je otišao. Nije rekao kuda. Rekao je samo da ne želi čekati da se grad sklopi oko njega. Vjerujem da je otišao na vrijeme.
U Veilcourtu ljudi nestaju. Kao da to niko ne vidi, ili se svi prave da ne vide. Sinoć sam naišao na nešto što ti ne mogu opisati u pismu. Mislim da kralj zna više nego što govori.
Našao sam nešto što mi je Darin ostavio. Sada znam da njegova smrt nije bila ono što su nam rekli. Polako pronalazim tragove koje je on pronašao prije mene, ali ne znam još kuda vode. U Emberveil ne smijem doći. Neću donijeti tamo ono što mu ne pripada. Bar ne sada.
Još nosim ono što si mi dao. Nekada sam mislio da je to samo kamen. Sada znam da nije. Možda si ti to znao mnogo prije mene. Mislim da sada razumijem i zašto su ona trojica došla po mene. Znam da si ih ti poslao, a nikada ti nisam zahvalio.
Čuvaj moju majku. Ovo joj nemoj pokazati.
Tvoj učenik,
M.
Pročita pismo, a zatim ispod potpisa doda posljednji red, sitnijim slovima.
Spali ovo čim ga pročitaš.
Pažljivo ga presavi i zapečati. Oba pisma ponese sa sobom.
Napolju se vazduh već promijenio. Zvona Kapele uskoro će najaviti noć i tišinu na ulicama, još dublju nego ranije. Prve kapi kiše udariše o kamen, široke i teške. Grom se zakotrlja negdje iza zidina, dalek, ali sve bliži, a njegov niski zvuk prođe kroz grad. Mikhail se ne zadrža. Fenjeri duž ulice zatreperiše kada se podiže vjetar. Hodao je brže. Ulice su se već praznile zbog nevremena i Zakona Zvona, a hladan miris kiše vraćao se među kuće, oštar i blago metalan.
Stiže do poštanske udubine u zidu blizu južne kapije. Plitko kameno ležište bilo je zaklonjeno od najgoreg vremena. Položi pisma unutra, poravna ih i namjesti tako da imena gledaju prema van.
Grom ponovo udari, ovaj put bliže. Kiša poče padati pravo. Prvo zvono oglasi se nad gradom. Mikhail izvadi pisma i ugura ih dublje među ostala, da ih vjetar ne izvuče. Drugo zvono udari dok se okretao.
U kuću uđe tek kada se oglasi deveto zvono. Ugasi lampu i leže potpuno obučen. San nije dolazio. Ležao je okrenut prema zidu, slušajući kako se oluja približava, dok je grad oko njega postajao sve tiši.
Kasnije, kada je nevrijeme zatvorilo i posljednji prozor u ulici, jedan oblik stade pred kamenom udubinom.
Odora mu je bila tamna i teška od vode, prošivena tankim crvenim linijama uz rubove. Ruka u rukavici posegnu među pisma. Nije ih prebirala. Prsti odmah pronađoše dva. Na poleđini oba stajalo je isto ime. Oblik ih ne otvori. Strpa ih pod odoru i udalji se kroz kišu.
Grom osvijetli ulicu.
Kada se nebo ponovo smrači, pred zidom više nije bilo nikoga. U udubini su ostala sva druga pisma.
Nedostajala su samo dva.