Poglavlje X: Vatra i more

Grom je tukao negdje daleko iza zidina. Kiša je udarala po kapcima u neravnom ritmu.

 

Mikhail je loše spavao. Okrenu se jednom, pa još jednom. Soba se oko njega ukazivala u poznatim dijelovima: hladno kamenje ognjišta, sto u suprotnom uglu, kovčeg ispod prozora. Sve su to bili poznati oblici u mraku. Ona vrsta mraka koju čovjek dovoljno dobro poznaje da je prestane ispitivati.

 

Ipak, nešto u njemu nije bilo u redu. Ne zvuk. Prostor. Ugao između stola i kovčega djelovao je dublje i tamnije nego što bi smio, kao da se mrak tamo skupio i dobio težinu.

 

Tada se začu nešto sitno, toliko tiho da bi ga zvuk kiše progutao da se nije čulo drugačije. Daska je primila nečiju težinu i jedva popustila.

 

Mikhail otvori oči. Ništa se nije pomjeralo. Sto je stajao gdje je uvijek stajao. Stolica uz njega. Kovčeg ispod prozora. Sve na svome mjestu. Samo se kuća hladi, pomisli. Staro drvo. Zatvori oči.

 

Zatim dođe drugi zvuk. Ovaj je bio bliži.

 

Mikhail ponovo otvori oči, pogled mu se vrati prema uglu pored stola. Na trenutak, samo na trenutak učini mu se da tamo vidi nešto bijelo. Nije bio oblik, tek nagovještaj oblika. Mikhail trepnu, sve nestade. Budan si, reče sebi. To je sve. Previše razmišljaš. Spavaj.

 

Mikhail se promrda i pokuša se okrenuti prema zidu.

 

Grom udari negdje sasvim blizu. Munja razdera noć i ispuni sobu bijelom, nemilosrdnom svjetlošću.

 

Oblik je stajao između stola i kovčega.

 

Blizu. Previše blizu. Tri koraka od kreveta, možda dva.

 

Visok i širok, u crnoj odori prošivenoj tankim crvenim linijama po rubovima. Kapuljača mu je padala duboko preko glave, a ispod nje stajala je Bijela Maska.

 

Savršeno bijela, glatka i čista, bez ijedne mrlje ili nepravilnosti. Prorezi za oči bili su uski i oštro usječeni, nasilno povijeni. Usta su joj bila otvorena u zaleđenom režanju, razvučena kao da je lice uhvaćeno usred rike. Izgledala je kao da želi zdrobiti i zgaziti sve pred sobom.

 

Maska Bijesa.

 

U lijevoj ruci držao je nož. Visoko i spremno.

 

Svjetlost nestade, mrak se vrati kao udarac. Maska Bijesa jurnu prema njemu.

 

Mikhail se skotrlja s kreveta upravo kada nož presiječe jastuk na mjestu gdje mu je ranije bilo grlo. Čelik udari u drveni okvir, a sila zamaha povuče napadača naprijed. Mikhail se otkotrlja pravo između njegovih nogu.

 

Maska Bijesa izgubi oslonac i pade grudima preko kreveta. Dok je padala, stopalom zakači oba mača položena kraj ležaja. Drvo i metal zastrugaše po podu i skliznuše pod krevet.

 

Mikhail se naglo okrenu i pruži ruku za njima. Prstima dotače kraj jedne korice, ali mu ona izmače i nestade dublje u mraku. Grom ponovo udari. Munja na trenutak osvijetli prostor ispod kreveta i pokaza oba mača daleko uz suprotni zid, izvan njegovih ruku.

 

Maska Bijesa iščupa nož iz drveta i okrenu se prema njemu. Mikhail ustade bez oružja.

 

Napad dođe s lijeve strane, iz ugla na koji Mikhail nije navikao. Većina ljudi protiv kojih se borio držala je oružje desnom rukom. Ovaj čovjek bio je ljevoruk. Mikhail podiže ruke kao protiv desnorukog i zakasni pola otkucaja.

 

Maska Bijesa drugom rukom pritisnu vlastitu šaku i pogura oštricu prema njemu. Mikhail uzmaknu sve dok leđima ne udari o sto. Drvo mu se zabi u kičmu, a nož stade tri prsta od njegovih grudi.

 

Napadač je bio snažniji. Ruke su mu se tresle od napora, ali oštrica je ipak išla naniže. Maska Bijesa stajala je nad njim, otvorenih usta u nijemoj rici.

 

Mikhail savi desni lakat i udari je u masku. Keramika tupo odjeknu. Glava napadača zanese se unazad, ali pritisak ne popusti. Udari je ponovo, ovaj put jače. Lijevom rukom skrenu zglob, a desnom izbi nož iz njegovih prstiju. Čelik pade na pod i otkliza pod stolicu.

 

Maska Bijesa ga odmah ščepa za vrat. Prsti se stegoše toliko snažno da mu se vilica sama otvori. Mikhail ostade nagnut preko stola, bez vazduha, dok su mu se tuđi palčevi zabijali u grlo.

 

Udari je koljenom u stomak. Ništa. Udari ponovo, ali napadač samo stegnu jače.

 

Pred očima mu se mrak poče skupljati. Mikhail osloni oba dlana o ploču, propne se na sto i privuče koljena. Tabanima udari Masku Bijesa pravo u grudi i baci je svom snagom.

 

Napadač odletje unazad. Istog trenutka sto puče pod Mikhailovom težinom i silom potiska. Noge se prelomiše, ploča se izvrnu, a Mikhail pade zajedno s njom. Vazduh mu se zareza kroz povrijeđeno grlo.

 

Ustani. Maska Bijesa se već pomjera. Ustani prije nje.

 

Mikhail se odgurnu od polomljenog stola. Napadač ustade gotovo istovremeno i lijevom rukom posegnu pod odoru. Izvuče drugi nož.

 

Mikhail mu zari rame u grudi prije nego što ga je stigao podići. Zajedno padoše pred ognjište. Mikhail udari ramenom o kamen. Bol mu prođe kroz ruku i na trenutak mu oduze snagu. Maska Bijesa se prva propela nad njega. Drugi nož podiže visoko.

 

Mikhail uhvati zglob objema rukama. Oštrica krenu prema njegovom licu. Skrenu je ustranu taman toliko da vrh udari o kamen kraj njegove glave.

 

Drugom šakom udari Masku Bijesa. Jednom. Ponovo. Treći put je pogodi sa strane. Kožni remen iza glave popusti. Maska se otkinu i pade na pod pored njih. Udari o kamen šupljim keramičkim zvukom, zavrti se jednom i zaustavi, čitava.

 

Čovjek ispod nje ne uspori. Lice mu je bilo zgrčeno, zubi iskeženi, oči raširene od napora i mržnje. Pjena mu se skupljala uz usne. Nije izgledao kao čovjek koji želi preživjeti. Izgledao je kao da bi radije obojicu odveo u smrt nego pustio Mikhaila da ostane živ.

 

Mikhail ga je poznavao. Vidio ga je na Elorinu, u borbi kod grebena. Krupan vojnik koji je usred bitke izgubio red i počeo udarati svoje ljude dok ga nisu odvukli. Kasnije su Mikhail i Ronik govorili o njemu.

 

Sada je klečao nad Mikhailom u njegovoj kući.

 

Pri posljednjem udarcu nož mu iskliznu iz ruke i pade kraj ognjišta, ali čovjek ponovo sklopi šake oko Mikhailovog vrata. Prsti pritisnuše isto mjesto.

 

Mikhail uhvati njegove zglobove, ali nije imao dovoljno snage. Vazduh prestade dolaziti. Uglovi sobe potamnješe. Grom i kiša udaljiše se, kao da ih sluša kroz vodu.

 

Gotovo je. Mrak dolazi.

 

Desnom rukom uspije odvojiti jedan prst. Zatim drugi. Nedovoljno.

 

Lijevom posegnu prema ognjištu, tražeći nešto. Prsti mu zastrugaše po kamenu, zatim dohvatiše hladan metal. Žarač. Stegnu ga i zamahnu.

 

Udarac pade teškim zvukom. Čovjekova glava pomjeri se u stranu. Prsti na Mikhailovom vratu popustiše, ali ne sasvim. Mikhail zamahnu ponovo.

 

Drugi udarac pade mokrim i konačnim zvukom. Čovjek se sruši preko njega. Mikhail ga odgurnu na pod i otpuza unazad sve dok mu leđa ne nađoše zid. Držao se za grlo i pokušavao udahnuti. Vazduh je dolazio u uskim, bolnim naletima, svaki kao da mu para nešto iznutra.

 

Na podu njegove kuće ležao je mrtav čovjek u crnoj odori. Desna strana glave bila mu je krvava i otvorena iznad uha. Jedna noga trznu se, pa se umiri.

 

Mikhail ostade naslonjen uz zid, gledajući ga, ne vjerujući šta se upravo dogodilo. Polako. Diši. Diši. Spusti ruke na koljena i sagnu glavu. Vazduh uđe plitko. Ponovo.

 

Kada mu se vid razbistri, kleknu kraj kreveta i zavuče ruku ispod njega. Pronađe korice svog mača i povuče ih prema sebi. Darinov mač izađe zajedno s njima. Oba pričvrsti uz bok. Tek tada priđe čovjeku.

 

Kleknu pored njega. Čovjekovo lice i dalje je bilo zgrčeno od bijesa. Mikhail mu položi dva prsta na vrat, ali vlastita ruka još mu je drhtala, a krv mu je udarala u ušima. Nije osjetio ništa.

 

Pogled mu pređe preko crnih rukavica, odore i tankih crvenih linija po njenim rubovima. Zatim se zaustavi na maski. Ležala je tamo gdje je pala. Mikhail pruži ruku i podiže je objema rukama.

 

Bila je lakša nego što je očekivao. Tanka, hladna i savršeno bijela. Držao ju je pred sobom i gledao u uske proreze, u zaleđeno režanje urezano u keramiku. Stvar koja ga je pokušala ubiti.

 

Tada se izvana začuše koraci. Tihi i odmjereni. Voda je prskala pod njima. Mikhail priđe uskom prozoru kraj ognjišta i proviri kroz njega.

 

Uz zid se kretao drugi oblik. Blijeda Maska Tuge. Ista usta povijena prema dolje. Isti spušteni prorezi za oči. Crna odora prošivena crvenim linijama. Dolazila je pravo prema njegovoj kući. Bila je još četiri kuće daleko. Hodala je polako, sigurna da je ono što je čeka unutra već završeno. Mikhail pogleda prema čovjeku na podu.

 

Šta sada? Da je sačekam pored vrata i oborim prije nego što shvati šta se dogodilo? Možda bih uspio. Ali onda bih u kući imao dva tijela. Dva mrtva čovjeka i stražu kojoj već nemam razloga vjerovati. Ne. Ne mogu ostati ovdje. Orrin je bio u pravu. Moram izaći iz ovog prokletog grada. Ali ne kroz prozor. Ne naslijepo. Možda ih je još vani. Mora postojati drugi način.

 

Treća kuća.

 

Mikhail pogleda masku u rukama, pa odoru na čovjeku. Bila je široka, otvorena sprijeda i prebačena preko obične tamne tunike. Držala ju je samo jedna kožna kopča ispod vrata. Služila je da sakrije čovjeka ispod nje. Dovoljno se brzo skidala. Dovoljno se brzo navlačila.

 

Maska Tuge prođe pored treće kuće.

 

Mikhail spusti masku na pod, kleknu kraj čovjeka i otvori kopču. Okrenu ga na stranu, zgrabi odoru za rame i povuče. Mokra tkanina zape ispod njegovih leđa, pa trgnu jače i odora se izvuče.

 

Druga kuća.

 

Navuče odoru preko sebe. Bila mu je šira nego što treba, ali dužina gotovo ista. Kopču zatvori ispod grla, a kapuljaču povuče preko glave.

 

Zatim podiže Masku Bijesa.

 

Kožni remen bio je istrgnut iz jednog uskog ležišta na keramici. Mikhail ga ugura nazad. Spade. Još jednom. Ponovo spade. Polako sada, polako. Ostade. Zatim stavi Masku Bijesa na lice, zategnu remen koliko je mogao, pa je kapuljačom dodatno pritisnu uz glavu.

 

Maska Tuge prođe pored posljednje kuće.

 

Mikhail zgrabi vreću u kojoj je držao drva i navuče je čovjeku preko glave. Grubo platno odmah potamni gdje dotače krv. Zatim mu strgnu rukavice. Prvu navuče do kraja.

 

Vrata se otvoriše dok je drugu tek povlačio preko prstiju.

 

Mikhail stade uz zid lijevo od ulaza i sakri nedovršenu rukavicu iza leđa.

 

Maska Tuge uđe i zatvori vrata za sobom. Blijeda keramika polako se okrenu prema njemu.

 

„On zna.”

 

Maska Tuge je gledala i čekala. Jedna pogrešna riječ bila bi dovoljna.

 

Mikhail pročisti grlo. Bol ga presiječe, ali zvuk izađe hrapav i stran. Maska Tuge ostade okrenuta prema njemu, zatim odmjeri sobu. Pogled joj pređe preko polomljenog stola, krvi na podu i tijela s vrećom preko glave.

 

„Krupan je.”

 

Glas ispod keramike bio je ravan, bez godina i bez kraja iz kojeg dolazi. Mikhail ne reče ništa. Blijeda keramika ponovo se okrenu prema njemu.

 

„Grlo ti je loše. Je l’ te ščepao?”

 

Mikhail klimnu. Blijeda Maska mu priđe blizu. Neugodno blizu. Između dvije keramike ostade manje od širine dlana. Mikhail stisnu balčak mača.

 

„Daj da vidim”, reče Maska Tuge.

 

Mikhail malo podiže bradu i pokaza vrat. Prorezi Blijede Maske spustiše se prema njegovom vratu.

 

„Pomodrilo je.”

 

Zatim se okrenu prema tijelu i kleknu pored njega. Mikhail izvuče lijevu ruku iza leđa i navuče rukavicu do kraja dok je maska bila nad tijelom.

 

Tada Maska Tuge okrenu čovjeka na leđa. Krv se već skupljala ispod vreće, ali nedovoljno za udarce koje je zadobio.

 

„Zašto je ovako malo krvi?”

 

Mikhail spusti ruku na balčak mača ispod odore. Kada progovori, glas mu izađe tih i slomljen, drugačiji, kao da ga keramika mijenja.

 

„Udaren je u glavu.”

 

„Vidim. Skoro te zadavio.”

 

Maska Tuge se sagnu, zavuče dva prsta ispod vreće i pritisnu čovjekov vrat. Zastade.

 

„Ovaj je još živ. Nisi završio posao kako treba, Bijesu.”

 

Mikhail se ukoči. Olakšanje dođe prvo. Nije ga ubio. Mogao ga je svezati i ispitati. Odmah zatim dođe strah. Ako se čovjek probudi, sve je gotovo.

 

Ruke se pokrenuše prema vreći na čovjekovoj glavi. Mikhail povuče mač dva prsta iz korica.

 

Maska Tuge mu skide vreću. Dugo je gledala krvavo lice. Nije izgovorila ime. Nije pokazala iznenađenje. Kao da ga nikada nije vidjela bez maske.

 

Tada polako izvuče nož iz odore. Zari ga ispod grudne kosti i pritisnu dublje. Čovjek na podu trgnu se cijelim tijelom. Iz grla mu izađe kratak, vlažan zvuk. Ruke mu se podigoše nekoliko prstiju od poda, pa padoše. Maska Tuge zadrža nož u njemu sve dok život nije napustio ovaj svijet. Tek tada ga izvuče. Krv poteče niz oštricu, iscuri iz rane i razli se po podu.

 

„Sad je završeno.”

 

Obrisa nož o čovjekovu tuniku i ustade. Mikhail nije znao šta je gore. To što nije prepoznala lice ili to što joj nije bilo važno ko ga nosi. Možda ljudi iza maski nisu poznavali jedni druge. Možda su poznavali samo ono što su nosili preko lica.

 

Maska Tuge okrenu se prema njemu.

 

„Ti ne bi trebao biti ovdje. Tvoj posao je negdje drugdje.”

 

Mikhail klimnu. Nije znao gdje se od Maske Bijesa očekivalo da bude. Znao je samo da mora izaći prije nego što dobije pitanje na koje neće znati odgovoriti.

 

Otvori vrata i izađe na kišu. Nije odmah skinuo masku. Ako neko posmatra kuću, morao ju je još neko vrijeme nositi i praviti se da je jedan od njih.

 

Krenu prema zidinama, istim putem kojim je došla Maska Tuge. Uz zid je stajalo nekoliko buradi. Mikhail čučnu iza njih i povuče masku s lica.

 

Vazduh mu navali u pluća. Pritisnu šaku na grlo, gušeći se i pokušavajući da ne proizvede zvuk. Grudi su mu gorjele, a srce udaralo toliko snažno da mu se ponovo zamuti pred očima. Mikhail ostade skriven, posmatrajući ulicu preko buradi.

 

Nakon nekog vremena vrata njegove kuće ponovo se otvoriše. Maska Tuge izađe vukući tijelo za ruke. Isto kao prethodne noći, samo na ulici. Pete su strugale po kamenu. Glava se klatila pod vrećom. Oblik nije žurio.

 

Nedaleko od vrata, napola skrivena pod platnom i naslonjena uz zid, stajala su mala ručna kola. Dva točka. Uzak okvir. Dovoljno prostora za jedno tijelo. Mikhail ih ranije nije primijetio. Možda su bila sakrivena pod platnom. Možda ih je neko dovezao dok je on bio unutra.

 

Maska Tuge podiže mrtvaca uz vidljiv napor i spusti ga na kola. Prekri ga tamnim platnom, poravna krajeve i ostavi ga tamo.

 

Zatim krenu dalje bez kola, istim putem odakle je došla. Držala se uz zid i išla prema zapadnom dijelu grada. Prema Kamenorezačkoj Četvrti. Kola su ostala iza nje. Mikhail pogleda platno ispod kojeg je ležao mrtvac. Prvi dokaz koji kiša nije odmah odnijela. Mogao je ostati uz tijelo i pronaći Ronika. Ali tijelo je bilo samo dokaz. Maska Tuge bila je put do onih koji su ga poslali.

 

Mikhail ponovo stavi Masku Bijesa. Povuče kapuljaču preko nje i pođe za Maskom Tuge, držeći dovoljno rastojanja da ga ne čuje kroz kišu.

 

Oluja je slabila. Kiša je padala tanje, a zvuk grada više nije skrivao svaki korak. Maska Tuge hodala je dvadeset ili trideset koraka ispred njega, uvijek blizu zida, u njegovoj sjeni.

 

Jednom uspori. Glava joj se malo okrenu, kao da sluša. Mikhail se povuče iza ugla i ostade nepomičan. Maska Tuge se zaustavi i ostade tako, osluškujući. Zatim se okrenu i nastavi.

 

Pratio ju je prema širim ulicama. Skrenu desno prema glavnom putu koji je vodio do pijačne ulice. Kada stiže do njega, zastade, pogleda lijevo i desno, pa ga pretrča.

 

Mikhail sačeka da se udalji, zatim pređe za njom.

 

Maska Tuge uđe u slijepu ulicu pod brdom na kojem se dizala Kapela od Veila. Na njenom kraju nije bilo vrata ni prolaza. Samo visoki kameni zid i voda koja se slijevala niz njega.

 

Maska zastade uz lijevu stranu. Položi dlan na jedan kamen. Nije ga tražila. Znala je tačno koji treba pritisnuti. Duboko u zidu nešto se pomjeri. Pravougaoni dio kamena bešumno se pomače u stranu i otkri uske stepenice koje su vodile u tamu ispod Veilcourta.

 

Maska Tuge nije odmah sišla. Naglo se okrenu prema Maski Bijesa. Blijedo lice pogleda prema uglu iza kojeg je Mikhail stajao.

 

„Izađi. Znam da me pratiš.”

 

Mikhail ostade miran još trenutak. Mogao je pobjeći. Vratiti se do kola, pronaći Ronika i dovesti ljude. Ali do tada bi tijelo moglo nestati, a ulaz ponovo postati samo zid. Mogao je izvući mač i pokušati je savladati. Nije znao koliko ih čeka ispod stepenica niti ko još gleda iz mraka. Ili je mogao ostati iza maske i vidjeti gdje taj put vodi. Izađe iza ugla.

 

Maska Tuge posmatrala ga je dok joj je prilazio. Zatim se pomjeri ustranu i rukom pokaza prema otvoru.

 

„Poslije tebe.”

 

Mikhail stade pred stepenice. Tama ispod njega nije pokazivala dno. Hladan vazduh udarao mu je u odoru, noseći miris kamena, vlage i metala. Još je mogao da se okrene i izvuče mač. Ako siđe, možda više neće izaći. Ali grad mu je prvi put pokazao šta se nalazi ispod njega.

 

„Ideš li”, upita maska iza njega, „ili imaš još jedan zadatak?”

 

Mikhail zakorači na prvu stepenicu.