Poglavlje XIX: Toranj Drugog Razgovora
Prošlo je neko vrijeme otkako se Mikhail preselio kod Lire. Dovoljno da već zna koje stepenice škripe, kada Ema ustaje i koliko puta Arnol može postaviti isto pitanje prije nego što mu majka kaže da je dosta.
Mala soba na spratu više nije bila puna stvari. Sanduke su spustili pod stepenice, stare pokrivače prenijeli u dječju sobu. Krov je stvarno prokišnjavao. Iznad Mikhailovog kreveta stajala je tamna mrlja koju je sam morao popraviti. Prije spavanja ostavljao bi mačeve između kreveta i zida, sakrivene od Lire i djece. Ujutro bi ih sklanjao. Ardenfall mu se činio sigurnijim od Veilcourta, ali više nije vjerovao mjestima samo zato što su bila tiha. Nedostajale su mu Orrinove knjige. Volio je čitati, ali otkako je pobjegao nije imao nijednu.
Danju je odlazio raditi s Valdemirom. Put je bio dug. Morao je sići s Drugog Stuba, preći most, proći Prvi Stub, spustiti se niz padinu i nastaviti kroz šumu do rozih vrata pješke. U početku je proklinjao svaki korak. Kasnije se navikao. Leđa su ga prestala boljeti, dlanovi su otvrdnuli, a drvo ga je sve rjeđe pobjeđivalo.
Naveče bi se vraćao Liri s mirisom smole u odjeći i piljevinom u kosi. Jednom je čuvao djecu dok je ona bila na pijaci. Arnol mu je postavio toliko pitanja o zmajevima da je Mikhail morao ispričati jednu od priča koje je čitao u Orrinovim knjigama.
„I sve ih je pronašla?“ upita Arnol po ko zna koji put.
„Jest. Svih pet. Ali bio je i šesti, samo njega nikada niko nije vidio.“
„A šta se onda dogodilo s Valerinom?“
Mikhail se nasloni na fotelju. Ema je sjedila uz trpezarijski sto i šila, ali je i ona slušala. Tanin je držao drvenog konja u krilu i gledao ga kao da očekuje da se i on pojavi u priči.
„Kažu da je bila najljepša djevojka koja je ikada živjela, jer joj je svaki zmaj dao dio onoga što je nosio. Od crvenog na Planinama Svijeta dobila je kosu sjajnu kao vatra. Od bijelog na dalekom sjeveru, kožu bijelu kao snijeg. Od žutog u pustinjama preko Južnog Mora, ljepotu lica. Od crnog na dalekom istoku u šumi od pepela, da je svako vidi onako kako njegove oči žele, a od plavog negdje daleko na Zapadnom Moru, najljepše plave oči.“
Arnol se zamisli.
„Imate i vi južnjaci lijepe priče. Ali imamo i mi svoje.“
„Hoćeš li mi ispričati jednu?“
„Ja znam samo priču o Seratu i kako je Ardenfall nastao.“
Mikhail se stvarno zainteresova. Arnol se odmah namjesti na sećiji i poče govoriti kao da je jedva čekao da ga upita. Pričao je o dvanaest kraljevstava, maču od leda i čovjeku koji se popeo na planinu na kojoj nikada nije bilo dana. Miješao je redoslijed, preskakao dijelove i vraćao se kada bi mu Ema rekla da je nešto zaboravio. Lira se vrati dok je objašnjavao kako je ledeni golem bio velik kao sva tri stuba zajedno. Spusti korpu s biljem uz vrata i stade slušati.
„Nije bio velik kao tri stuba“, ubaci se Lira. „Svaki put kada vam je ispričam, vi ga uvećate. Prvo kao kuća, kasnije kao jedan stub, sada tri. O svašta.“
Arnol se okrenu.
„A kako ti znaš, a?“
„Pa ja sam ti je ispričala.“
Arnol to prihvati kao uvredu, htio je zamišljati golema velikog poput planine. Lira zatim priđe i sjede do njega.
„Gdje priča počinje, mali?“
„Od Zmaja.“
„Nije, od Serata. U toj priči nema zmaja, pomiješao si dvije priče.“
„Hoćeš li je ti ispričati?“
„Ali svi je već znate.“
„Hoćemo ponovo, ne zna je on“, pokaza prstom na Mikhaila.
„Ispričaj, nešto sam uspio povezati, stvarno me zanima.“
„I bolje ti je, ako želiš biti jedan od nas, moraćeš je i ti naučiti. Svi u Ardenfallu je znaju.“
„Već svi znaju da nisam jedan od vas.“
„Onda im nemoj pomagati.“
Mikhail se nasloni na fotelju. Lira razmisli odakle da počne.
„Nekada ovdje nije bilo grada, ni kuća, zidina niti mostova. Teral je bio velika rupa u zemlji, crvena i vrela iz koje je izlazila para.“
„Zato je Teral topao“, dodade Arnol.
„Jest. Voda dolazi s dalekog sjevera, prolazi između stubova i pada u jezero. Iz Terala ne otiče kao iz drugih jezera, nego se kroz kamen vraća u dubinu.“
„A gdje je onda vaš narod živio?“
Lira pokaza iza sebe prema sjeveru, iako su između njih stajali zidovi kuće.
„Daleko iza planina. Tamo gdje noć traje duže od dana. Tamo je bilo dvanaest kraljevstava. Svako je imalo svog vladara, svoje zidove i svoju vojsku. Ratovali su toliko dugo da niko više nije znao zbog čega.“
„Onda je došao Serat“, reče Arnol.
„Rodio se“, pomazi ga Lira po glavi. „Serat ih je htio ujediniti, ali nije mogao vojskom. Čim bi pobijedio jedno kraljevstvo, druga dva bi ga napala. Tada mu neko reče da postoji mač od leda na planini Ugrabar gdje je uvijek mrak. Serat ga je tražio godinama, ali kada ga je napokon našao, čuvao ga je golem od leda i kamena.“
„Velik kao Stub“, reče Arnol.
„Kao kuća“, ispravi ga. „Serat ga je pobijedio, zatim je uzeo mač. Isprva je bio čist i providan kao led kroz koji se vidi voda.“
Svaki put kada bi izvukao mač, dio njegove krvi pretvorio bi se u kristalni led. Prvo prsti, zatim šake, ruke i ramena. Ipak je nastavio. Jedno po jedno, ujedinio je svih dvanaest kraljevstava i od njih načinio jedno. Zidovi su bili toliko dugi da možeš dva dana hodati po njima i ne stići do kraja. Kada je posljednji rat završen, Serat više nije bio čovjek. Vratio se u svoju palatu, stao pred ogledalo i posljednji put pogledao sebe. Tada se potpuno zaledio s mačem u ruci.
Lira otpi čaj.
„Neki kažu da je dao Zavjet dok je tražio mač. Drugi kažu da su mu bogovi pokazali put, jer ga drugačije ne bi ni našao.“
Zavjet.
Na tu riječ Mikhail zastade. Lira je nastavila govoriti. Čuo ju je, ali riječi su dolazile izdaleka, kao kroz zid.
„A šta je Zavjet?“ upita Arnol.
„Ne znam“, reče Lira. „Tako se kaže u priči.“
„Pa ko zna?“
„Niko.“ Slegnu ramenima. „Niko ne zna ni šta je obećao. Možda maču. Možda ledu. Možda samome sebi. Možda čak i bogovima.“
Mikhail se sjeti Orrina i Zavjeta kraljeva što mu je čitao. Sjeti se kralja Terona. Cijenu odredi sam. Prsti mu počeše lupkati o koljeno.
„Mama, zaboravila si djecu“, dobaci Ema.
„Nisam.“ Lira spusti čašu. „Iza njega je ostalo sedmoro djece.“
Nakon što se Serat zaledio, njegova se djeca počeše mijenjati. Najstarija postade ledena oluja koja prođe čitavim sjeverom. Njeni vjetrovi sjekli su ljudima kožu. Druga se pretvori u ogromnog bijelog medvjeda koji se skrivao po šumama i pjevao noću. Treći postade magla toliko gusta da čovjek u njoj nije mogao vidjeti ni vlastite ruke.
„Ostali su bili gori“, ubaci se Ema.
„A jedan je postao sivo nebo“, nastavi Lira. „Kada se podigao iznad kraljevstva, počeo je padati snijeg. Prije njega tamo ga nije bilo. Poslije njega više nikada nije prestao.“
Mikhail pogleda prema prozoru. Sitne pahulje prolazile su ispred stakla i nestajale u večeri.
„Tada su ljudi počeli bježati“, reče Lira. „Išli su prema jugu dok nisu pronašli ovu zemlju, jezero i tri stuba. Ovdje su podigli Ardenfall. Kažu i da je bijeli zmaj napravio put ljudima, zaledio rijeke pred njima i doveo ih do Terala. Led se kasnije otopio, a njegovim putem potekao je Blizren. Teral tada prestade biti crven, ostade samo topao. Zatim se zmaj povukao daleko na sjever, vratio se Seratu i ostao da tuguje u dubinama zemlje, nadajući se da će se jednoga dana odlediti.“
Mikhail se nagnu prema Arnolu.
„To je možda isti bijeli zmaj Tuge kojeg i ova naša priča pominje.“
„Možda“, reče Lira pa nastavi. „Kažu da Seratova kletva neće pasti dok svih sedmoro njegove djece ne bude pronađeno i dok se svakome od njih ne stane na kraj. Da će se snijeg otopiti, da ćemo se vratiti svi odakle smo i došli.“
Mikhail ostade bez riječi. Već je zamišljao daleki sjever, vječiti snijeg, zaleđene dvorove i beskrajne zidine koje su stajale nepomične u tišini.
„Eto“, reče Lira. „Sada si korak bliže da budeš čovjek iz Ardenfalla.“
Zatim ustade, ode pod stepenice i vrati se s Mirenovim starim sivim kaputom i spusti ga pred Mikhaila.
„Obuci.“
Mikhail je i dalje zamišljao daleki sjever. Lira ga gurnu vrhom čizme u nogu i prekide mu misao.
„Jesi li još s nama? Obuci ovo.“
Mikhail se napokon okrenu.
„Kuda idemo?“
„U Bijeli Toranj.“
„Na molitvu?“
„Jest. I na ples.“
„Žao mi je, bivši vitezovi ne plešu.“
Kucnu ga čizmom po nozi.
„Ako želiš biti jedan od nas, moraš vidjeti kako živimo.“
„Dobro, šta fali ovoj mojoj košulji.“
„Ništa ne fali, pogledaj je.“
Pogleda vlastitu košulju. Na rukavu je bila smola, na prsima pepeo, a uz rame tanka pukotina koju je napravila grana.
„U pravu si.“
Zatim ustade i uze kaput, raširi ga pred sobom. Bio mu je tijesan u ramenima, ali rukavi su bili gotovo tačni.
„Neće ti smetati?“ upita.
„Da hoće, ne bih ti ga dala.“
Mikhail ga obuče. Ema priđe, povuče tkaninu na leđima i namjesti mu ovratnik. Zatim se odmaknu i odmjeri ga.
„Sada manje izgledaš kao južnjak.“
„Je li mnogo manje?“
„Malo više od toga.“
„Dovoljno“, reče Lira i navuče plašt. „Hajde.“
Arnol se bunio da je dovoljno star da ide, ali Lira mu reče da je onda dovoljno star da zna šta znači „ne može“.
Kada izađoše, već se smračivalo. Bijeli Toranj dizao se iznad krovova, osvijetljen iznutra. Svjetlost je prolazila kroz visoke prozore i padala preko snijega u dugim blijedim pravougaonicima. Iz tornja se čula muzika, tiha i visoka.
„Znaš li da mu Bijeli Toranj nije pravo ime?“ reče Lira.
„Nego?“
„Toranj Drugog Razgovora.“
Mikhail podiže glavu prema njemu. „Zašto?“
„Ne znam. Bijel je i toranj je. Meni je tako ljepše.“
Lira i Mikhail krenuše uz sjeverni zid. Ona je hodala brzo, pa je rukom vukla Mikhaila da ubrza. Vjerovatno nije htjela zakasniti na ples, Mikhailu se ionako nije išlo. Dok su hodali, pričala mu je ko će biti u Bijelom Tornju. Trgovci, vojnici koji nisu na straži, ljudi iz barake, učitelji i nekoliko članova Vijeća.
„Vijeće svuda dolazi?“ upita Mikhail.
„Pusti Vijeće. Dolaze samo tamo gdje ih ljudi mogu vidjeti.“
To je izgovorila malo glasnije nego što je trebalo.
Iz uskog prolaza u zidinama izađe čovjek u sivom kaputu. Mikhail ga odmah prepozna. Bio je to isti čovjek s malom kožnom knjigom koji je onoga dana zapisao pekara jer je ismijavao Vijeće.
„Lira“, reče.
Ona zastade.
„Šta je?“
„Ponovi.“
„Šta da ponovim?“
„Ono o Vijeću.“
„Rekla sam da dolaze tamo gdje ih ljudi mogu vidjeti.“
„I? Šta još?“
„I ništa više.“
„Dobro.“
Čovjek otvori knjigu, prelista nekoliko stranica, izvadi kratak komad olovke i poče pisati polako.
„Stani“, reče Mikhail. „Nije ona to rekla. Ja sam.“
Čovjek ne podiže glavu.
„Nisi.“
„Rekao sam i gore stvari. Upiši mene.“
„Ne ide to tako, južnjače.“
Mikhail pogleda Liru. Stajala je mirno, ali joj se vilica zategla. Čovjek nastavi pisati. Mikhail mu priđe bliže, izvadi pet srebrnjaka i pruži ih ispod otvorene knjige.
„Nisi ništa čuo, a?“
Olovka stade. Čovjek polako podiže oči prema njemu, zatim prema kovanicama. Nije bio ljut niti iznenađen, bio je razočaran. Čovjek tada odgurnu ruku. Mikhail se sjeti Berisovih riječi. Dva dana je proveo u zatvoru Drugog Stuba zbog iste stvari što je on upravo pokušao. Ali mu misao stiže prekasno.
„Južnjak“, reče čovjek. „Zbog toga te mogu strpati u zatvor.“
Mikhail vrati srebrnjake u vrećicu. Čovjek ponovo otvori knjigu i dopisa još nekoliko riječi. Mikhail nije znao čije ime zapisuje. Vjerovatno oboje. Kada završi, zatvori knjigu i spremi olovku.
„I dalje Grdar?“ upita.
Mikhail zadrža lice mirnim.
„I dalje.“
„Nije ti se popravilo ime.“
„Nije ni tebi raspoloženje.“
Na čovjekovom licu nešto se jedva pomjeri, ali nedovoljno da postane osmijeh.
„Kuda idete?“ upita.
„U Bijeli Toranj“, reče Lira.
„Na ples?“
„Na molitvu“, dodade Mikhail.
Lira ga udari laktom u rebra. Čovjek pogleda Mirenov kaput na njemu, zatim Liru, pa opet njega.
„Vidim, promijenio si odjeću.“
„Jesam. Napokon sam nešto naučio.“
„Nedovoljno.“ Zatim okrenu glavu prema Liri. „Pazi šta govoriš pred Bijelim Tornjem.“
„Nisam pred njim.“
„Uši počinju mnogo prije vrata.“
Lira ljutito odmahnu glavom i nastavi dalje. Mikhail pođe za njom, ali čovjek ga zadrža glasom.
„Grdare.“
Mikhail se okrenu.
„Još ti ne vjerujem.“
Nije zvučalo kao prijetnja. Samo kao nešto što je smatrao poštenim da kaže. Mikhail pogleda prema knjizi ispod njegovog kaputa.
„Možda ćeš jednog dana.“
Čovjek klimnu i vrati se prema prolazu u zidu. Lira nastavi prema Bijelom Tornju, ali sada je hodala sporije.
„Ne mogu vjerovati šta mi se desilo“, promrmlja.
„Je li to toliko strašno? Samo je nešto zapisao.“
Lira se tužno okrenu prema njemu.
„Jest.“
„Šta će se sada desiti?“
„Sljedeće zime ti porez bude veći. Kada tražiš mjesto za djecu na učenju, kažu da nema prostora. Treba ti dozvola za tezgu, skladište ili prelazak robe preko mosta, pa čekaš dok se više ne isplati čekati.“
„Zbog jedne rečenice?“
„Ne zbog rečenice. Zbog toga što sam je rekla naglas.“
Mikhail pogleda negdje prema trgu gdje je bila pekara.
„A pekar?“
„Njegova knjiga je vjerovatno punija od njegove pekare.“
„I opet govori.“
Lira kratko odmahnu glavom.
„Njemu je lako, čim mu je svejedno.“
Nastaviše hodati, ali Lira više nije išla onako brzo. Gledala je ispred sebe i pričala tiše, i prvi put otkako ju je ponovo sreo nije imala spremnu riječ.
Bijeli Toranj izbliza bio je još veći. Široke stepenice vodile su prema velikim vratima od borovog drveta, a iznad njih se dizao kameni luk sa znakom Ardenfalla.
Ulazna dvorana bila je ogromna, duga i visoka, s bijelim kamenim podom koji se pružao duboko kroz građevinu. Odmah s lijeve i desne strane otvarali su se veliki prolazi, gotovo visoki kao sama dvorana. Lijevi je vodio prema prostorijama za ples, a desni prema muzici, horu i instrumentima. Tek daleko na suprotnom kraju dvorane dizale su se široke kamene stepenice, jedne uz lijevi, druge uz desni zid. Vodile su prema galeriji koja je prelazila iznad čitavog zadnjeg dijela prostorije. Gore su se otvarala dva ulaza, jedan s lijeve, drugi s desne strane, a oba su vodila u biblioteku koja se širila kroz više dijelove Bijelog Tornja. Ispod galerije nalazio se širok središnji prolaz. Nekoliko kamenih stepenica spuštalo se kroz njega prema prostoru za molitvu, skrivenom niže u unutrašnjosti tornja.
Iz desnog prolaza dopirali su glasovi, zvuk žica i duboki udarci bubnja. Iz lijevog se čuo samo lagani hod po podu.
Lira ga prvo povede ulijevo, prema plesu. Dvorana je bila puna. Ljudi su stajali u redovima, muškarci nasuprot ženama, ozbiljni kao da se spremaju za bitku. Muzika poče, žice i duboki bubanj, pa se svi pokrenuše odjednom.
Ples je bio lagan kao voda. Koraci su bili spori, pravilni i čvrsti. Nikakav zvuk stopala nije prolazio dvoranom, samo se čula prijatna melodija.
„To je ples?“ upita Mikhail.
„Jest.“
„Možda ovo i nije teško.“
Lira se okrenu prema njemu.
„To znači da ćeš plesati?“
„Jesam li se to izlanuo?“
Lira ga povuče među ostale prije nego što je stigao odbiti.
Nije znao da pleše. Ronik ga je mnogo puta pokušavao naučiti, ali Mikhailu nikada nije išlo. Govorio mu je da, ako je već vitez, mora naučiti poštovati dame iz Kuće Svile i mora naučiti plesati. Mikhail nikada nije naučio. A sada ovdje pokuša s Lirom. Prvi put nagazi čovjeka desno od sebe. Drugi put zakasni i okrenu se na pogrešnu stranu. Treći put Lira mu stade na čizmu da ga zadrži na mjestu.
„Ne vodiš vojsku“, reče.
„Povlačim šta sam rekao. Vjeruj mi, lakše je voditi vojsku.“
Nakon nekoliko krugova ipak uhvati ritam. Barem je manje smetao drugima. Muzika se pojačala, žice su postajale sve glasnije i više, a redovi ljudi otvarali su se i ponovo spajali.
I tada je primijeti dok su plesali blizu ivice dvorane.
Žena je stajala, malo iznad ostalih, na niskom kamenom postolju. Nije plesala. Posmatrala je i povremeno bi nekome pokazala rukom ili dlanom da se pomjeri ili uspori. Bila je starija od Lire, ali ne mnogo. Tamnu kosu držala je skupljenu iza glave, a odjeća joj je bila jednostavna, ljubičasta i siva. Na unutrašnjoj strani desnog zgloba, ispod širokog rukava, vidio se znak.
Korak mu zastade. Povuče Liru bliže njoj.
Isti znak.
Isti tamni znak urezan mastilom koji je već vidio na ruci Bijele Maske Radoznalosti. Iste dvije ukrštene crte, iste dvije uspravne linije uz njih. Gledao ga je duže nego što je trebao.
Žena tada okrenu glavu prema njemu. Pogled joj se zadrža na njegovom licu. Mikhail osjeti kako mu se stomak stegnu. Lira ga povuče za rukav prije nego što zakasni za sljedećim korakom.
„Ko je ona?“ upita.
„Agnes.“
„Šta radi ovdje?“
„Vodi dvoranu plesa.“
„Samo to?“
„Sjedi i u Vijeću kod namještenika.“
Mikhail ponovo okrenu glavu prema njoj. Agnes više nije gledala u njega. Prišla je djevojci koja je stalno pravila isti pogrešan korak, uhvatila je za laktove i lagano joj namjestila položaj. Djevojka ponovi pokret i ovaj put uspije.
„Poznaješ je?“ upita Lira.
„Ne.“
„Gledaš je kao da ti duguje novac.“
„Samo sam pitao.“
Poslije plesa ljudi pođoše prema središnjoj dvorani. Visoki sveštenik stajao je pred njima u sivoj odori. Iza njega je bilo trinaest uskih otvora u zidu, a u svakom po jedno svjetlo. Ljudi se nisu spuštali na koljena. Stajali su uspravno i ćutali dok je sveštenik izgovarao imena njihovih bogova: Sreća. Radost. Tuga. Bijes.
Dok je govorio, Mikhail posegnu pod odjeću i uhvati kamen koji je stajao desno. Nadu. Zadrža prste na njemu. Slušao je imena koja je sveštenik nabrajao, bila su skoro ista imena njegovim kapelama. U Veillandsu ljudi su se molili da im duša ostane čista i da se sjete mrtvih. Ovdje se mole bogovima na nebu, kažu. Da im čuvaju put do Veila i da ih mir i sreća vode kroz život. Mikhail spusti ruku.
Poslije svakog imena ljudi bi podigli glavu prema gore. Neki su zatvarali oči, drugi su gledali u nebo. Lira je stajala mirno uz Mikhaila i činila sve što i ostali. Mikhail nije dizao glavu.
Posmatrao je Agnes.
Stajala je nekoliko redova ispred njih. Kada podiže ruku prema svjetlima, rukav joj ponovo skliznu i znak se jasno pokaza. Nije bilo sumnje. Barem Mikhailu nije bilo. Bijela Maska Radoznalosti vidjela ga je u Veilcourtu. Znala je tada da iza Maske Bijesa nije isti čovjek. Nije to rekla tada, nije ni morala. Dovoljno ga je posmatrala. Ako je Agnes bila ona, već je znala ko je Grdar. Sigurno je onda znala da je Mikhail tražen u Veilcourtu.
Molitva završi. Ljudi se polako raziđoše prema izlazu, biblioteci i bočnim dvoranama. Lira se zadrža s jednom trgovkinjom koju je poznavala. Mikhail ostade nekoliko koraka iza nje.
Agnes je išla prema bočnom hodniku koji je vodio oko dvorane.
Sama.
Mikhail krenu za njom. Nije znao kada je to odlučio, noge mu se same pokrenuše. Prođe iza jednog stuba, zatim drugog, držeći razmak dovoljan da ne izgleda kao da je prati. Ljudi su prolazili između njih, razgovarali, smijali se tiho i navlačili plašteve. Nekoliko puta bi je izgubio iza tuđih ramena, pa bi se opet pojavila, siva i ljubičasta među tamnijom odjećom.
Nije gledala iza sebe. To ga je plašilo više nego da jeste. Možda je znala da ide za njom. Možda mu je namjerno ostavljala put. Možda se hodnik prema kojem je išla završavao vratima iza kojih su već čekali drugi. Mnogi drugi.
Mikhail ipak nastavi za njom. Dlanovi mu ovlažiše. Usta se osušiše. Čuo je vlastito disanje, preglasno i neravnomjerno, kao da je trčao, iako je hodao polako.
Tump-tump.
Agnes skrenu iza jednog bijelog stuba. Mikhail skrenu za njom.
Bio je dovoljno blizu da joj vidi vrat. I nekoliko svijetlih vlasi koje su joj ispale iz svezane kose. Bila je samo žena. Leđa, ramena, dvije ruke. Ništa što bi ličilo na ono što je vidio iza maske. Ali maska je upravo tome i služila.
Još jedan korak i mogao bi je dohvatiti.
Ruka mu se podiže, gotovo sama.
Zgrabi je. Okreni je prema sebi. Pritisni je uza zid prije nego što uspije pozvati ikoga. Ako ne odgovori, slomi joj prste. Jedan po jedan. Vidio si koliko su tanki. Misao dođe hladno i jasno.
Mikhail zastade usred koraka. Osjeti mučninu. Nije znao je li mu ta misao pripadala. Ili je samo bila dovoljno dugo u njemu da se više nije mogla razlikovati od ostalih.
Pitaj sada. Ako je ona, saznaćeš. Ako slaže, znaćeš. Ako vikne, začepi joj usta. Ako se opire, učini da prestane. Ronik je još u Veilcourtu. Lira i djeca spavaju nekoliko ulica odavde. Valdemir ide sam kroz šumu. Pekar stoji na trgu i govori preglasno. Svi su bili otvoreni. Svi nezaštićeni.
On jedini zna šta dolazi. On jedini može nešto učiniti.
Priđe još pola koraka. Prsti mu se raširiše iza njenih leđa. Dovoljno blizu da joj zgrabi njen bijeli vrat. Dovoljno blizu da osjeti miris voska, tkanine i nečeg blagog u njenoj kosi.
Agnes se okrenu.
Mikhail spusti ruku. Prekasno. Previše prekasno.
Oči joj prvo padoše na njegovu šaku, još napola podignutu između njih. Zatim se podigoše prema njegovom licu. Nije izgledala iznenađeno. To je bilo najgore. Kao da je znala da je tu.
Kao da je čekala da vidi hoće li završiti pokret.
Mikhail osjeti kako mu srce udara u grlu. Jedan trenutak pomisli da je ipak zgrabi. Sada. Dok je blizu. Dok nema nikoga između njih.
Mogao bi joj udariti glavu o stub prije nego što pozove stražu. Jednom. Možda dvaput. Dok ne prestane gledati tako mirno.
„Prvi put u Bijelom Tornju?“ upita Agnes.
Glas joj je bio tih i blag. Mikhailu je trebalo vremena da razumije pitanje.
„Jest.“
Riječ mu izađe slabo. Preslabo za čovjeka koji je pokušavao glumiti drugoga sebe. Agnes ga je posmatrala.
„Nisi odavde.“
Odmah. Odmah je vidjela da nije odavde. Radoznalost. Sigurno mora biti Bijela Maska Radoznalosti. Sada je sve pred tobom Mikhail. Zgrabi je. ZGRABI JE! Prsti mu počeše lupkati o nogu. Nije ih mogao zaustaviti.
„Kako znaš?“
„Čuje se.“
Mikhail nije znao šta da uradi s rukom koja lupka. Spusti je uz tijelo, ali ostade mu stisnuta u šaku. Nokti mu se zariše u dlan.
Agnes ponovo pogleda prema toj ruci. Vidjela je. Morala je vidjeti. Sigurno je vidjela.
„Dobro si se snašao“, reče i pogleda prema dvorani za ples.
„Nisam.“
„Posmatrala sam te. Nisi otišao.“
Jedva primjetan osmijeh pređe joj preko lica. Topao, previše topao. SADA JE ZGRABI!
„To je početak.“
Osmjehnu se opet, blago i toplo. Zatim prođe kraj njega.
Mikhail se ne pomjeri. Dok je prolazila, rame joj okrznu njegov rukav. Sasvim lagano. Mogla je to izbjeći. Nije. Mikhailu se učini da je bilo namjerno.
Nastavi hodnikom bez osvrtanja. Mikhail ostade na mjestu, s rukom još stisnutom uz tijelo. Tek tada osjeti bol u dlanu. Otvori šaku. Četiri crvena polumjeseca stajala su mu utisnuta u dlan.
Nije znao je li Agnes vidjela šta je namjeravao. Nije znao ni je li ga prepoznala.
Najgore od svega, nije znao šta bi uradio da se nije okrenula.