Poglavlje XVII: Roza vrata

Roza vrata, rekao je Valdemir.

 

Mikhail ih pođe tražiti sljedećeg jutra. Prije polaska izvede tamnoplavog konja iz štale iza Pogrešnog Puta i plati još sijena. Kada vrati vrećicu za pojas, kovanice u njoj zazvučaše lakše nego prethodnog dana. Imao je dovoljno za još nekoliko noći u krčmi, možda više ako bude jeo malo i ne bude mnogo izlazio. Konj je bio druga stvar. Trebao je sijeno svakoga dana, mjesto u štali i čovjeka koji će ga paziti dok Mikhail luta gradom.

 

Posao mu više nije trebao samo da ispuni dan. Trebao mu je da ostane.

 

Put ga povede južno od jezera, blizu onoga kojim je stigao s Berisom. Na jednoj raskrsnici skrenu prema istoku, prema planinama koje su zatvarale Zemlju Ardenfall s te strane. Bijeli vrhovi pružali su se od sjevera, gdje im se početak nije vidio, pa sve prema jugu, negdje blizu Elorina. Pod njima je ležala borova šuma, široka i tamna, a negdje među stablima stajala je Valdemirova kuća.

 

Nije bila jedina. Domaćinstva su se pojavljivala jedno po jedno uz šumske puteve, ali svako je izgledalo kao da stoji samo. Oko njih su rasli pojasevi drveća, gusti poput ograda. Kod nekih se između kuće i šume nalazilo malo jezerce. Kod drugih samo dvorište pod snijegom, štala i drva naslagana do krova. Kada zađe među borove, Mikhail više puta izabra pogrešan put. Valdemir mu je rekao samo jedno.

 

Roza vrata.

 

Zašao bi u jedno domaćinstvo, vidio smeđa ili siva vrata, pa okrenuo konja i nastavio dalje. Putevi su se granali, spajali i ponovo nestajali među stablima. Tragovi sanki i kopita ukrštali su se preko snijega, a svaki zavoj ličio je na prethodni. Kada je sunce iza sivila već prešlo pola puta preko neba, Mikhail pomisli da vrata možda uopšte nisu roza. Valdemir je mogao izmisliti boju samo da vidi koliko će dugo južnjak lutati šumom.

 

Već je razmišljao da se vrati kada ih ugleda uz samo podnožje planine.

 

Kuća je stajala na ivici šume, okružena borovima s tri strane. Put je vodio pravo do nje, a odmah uz dvorište ležalo je malo jezerce, svijetlo i gotovo sasvim zaleđeno. Kuća je bila niža od onih pod Prvim Stubom, s kamenim temeljom, zidovima od tamnog drveta i strmim krovom preko kojeg je snijeg ležao u tankim naslagama.

 

Vrata su bila roza. Baš roza.

 

Mikhail je očekivao da će boja biti izblijedjela ili oguljena od zime. Nije bila. Valdemir ih je redovno premazivao. Tragovi četke još su se vidjeli uz rubove i oko željezne kvake.

 

S desne strane kuće stajala je šupa za drva, velika gotovo koliko i sama kuća. Jedan dio bio je zatvoren i napunjen cjepanicama sve do krova. Drugi je ostao otvoren prema jezercu i čekao svoj red. Ispred njega ležalo je nekoliko snopova drveta povezanih užetom, spremnih za pijacu.

 

Uz šupu se nalazila mala štala. Sivi konj pomoli glavu kroz otvorena gornja vrata i pogleda prema pridošlici. Mikhail sjaha, povede svoga do ograde i zaveza uzde. Konj frknu prema sivome, pa spusti njušku prema snijegu.

 

Iz šume se začu udar sjekire. Zatim još jedan.

 

„Eto te.“

 

Valdemir izađe između stabala sa sjekirom preko ramena. Kretao se polako, ali se već smijao. Pogleda Mikhaila, zatim konja uz ogradu. Priđe mu i položi široki dlan na njegov vrat.

 

„Lijep je.“

 

„Tamnoplav“, reče Mikhail.

 

Valdemir pređe očima preko dlake. „Jest.“

 

„Ljudi obično kažu da je crn.“

 

„Ljudi obično ne vide dobro.“

 

Konj gurnu njušku prema Valdemirovom ramenu. Valdemir se ne pomjeri, samo ga potapša po vratu.

 

„Tvoj?“

 

„Moj.“

 

„Ostavi ga u štali uz sivoga dok radimo. Ima mjesta, nek jede.“

 

Valdemir ga je i dalje milovao.

 

„Vidiš, meni bi dobro došao još jedan konj. Treba mi za izvoz iz daljih šuma. Ne siječem samo borevinu. Ovi južni su jači i veći. Sigurno može više povući nego naši. Ovdje bi mu bilo toplo, pazio bih na njega. Znam da su drugačiji od naših.“

 

Okrenu se prema Mikhailu.

 

„Bi li ga dao?“

 

„Ne“, Mikhail izgovori to odmah, prebrzo.

 

Valdemir ga pogleda.

 

„Dobro, dobro ako nećeš. Ali baš je lijep, tamnoplav.“

 

Mikhail odveza uzde.

 

„Došao sam zbog posla.“

 

„To sam pretpostavio.“

 

„Ne znam koliko ću ostati ovdje ni šta ću raditi. Ali mogao bih da počnem.“

 

Valdemir odmjeri njega, zatim ponovo konja.

 

„Sitniji si mi, vjerovatno ovaj konj jede više od tebe.“

 

„Ne znaš koliko ja jedem.“

 

„Vidim te.“

 

Mikhail pogleda vlastite ruke i mršave zglobove koji su virili iz rukava.

 

„Dobro. Možda jede.“

 

Valdemir otvori štalu i sačeka da Mikhail uvede konja. Sivi se malo pomjeri ustranu, ali se ubrzo smiri. Mikhail skide uzde i ostavi ih preko drvene pregrade.

 

„Znači, nisi došao samo da vidiš“, reče Valdemir.

 

„Došao sam da vidim hoću li ostati.“

 

„To ti je isto kao raditi, samo sporije.“

 

Valdemir krenu prema šupi. Neko vrijeme zadrža se unutra. Začulo se pomjeranje drveta, struganje metala, zatim jedan kratak udarac. Kada se ponovo pojavi, u ruci je držao drugu sjekiru. Drška joj je bila smeđa, ojačana kožom tamo gdje se držala.

 

Baci je Mikhailu.

 

„Hajde da vidimo koliko znaš.“

 

Mikhail je uhvati objema rukama.

 

„Već sam ti rekao da ništa nisam zapamtio.“

 

„Dobro. Onda neću biti razočaran.“

 

Pođoše dublje u šumu i zastadoše pred tri oborena stabla. Snijeg oko njih bio je ugažen, a s grana i kore još su virile tanke ledenice.

 

„Evo ih“, reče Valdemir.

 

Uze široku cjepanicu, postavi je na panj i kratko zagleda presjek. Zatim zamahnu. Oštrica udari uz tanku pukotinu koja se pružala od kore prema sredini. Drvo se rastvori pri prvom udarcu i jedan komad pade u snijeg. Mikhail pogleda tri stabla.

 

„Koliko ovoga treba isjeći?“

 

„Sve.“

 

„Danas?“

 

„Jest.“

 

Valdemir postavi novu cjepanicu na panj i pokaza mu sjekirom.

 

„Ovdje. Uz kraj.“

 

Mikhail raširi noge, podiže sjekiru iznad ramena i zamahnu. Oštrica udari gotovo tačno u sredinu. Drvo se ne rascijepi. Sjekira odskoči, povuče mu ruke unazad i zamalo mu iskliznu iz šaka. Valdemir klimnu kao da je dobio potvrdu nečega što je već znao.

 

„Eto vidiš. Svi misle da znaju.“

 

Mikhail izvuče sjekiru iz plitkog ureza. „Pobjegla mi je.“

 

„Nije.“

 

„Gađao sam kraj.“

 

„Gledao si sredinu.“

 

Valdemir se nasmija polako i zadovoljno.

 

„Zasluženo te odbila.“

 

Uze mu sjekiru i spusti prst na presjek drveta. Preko njega su se širile tanke pukotine, gotovo nevidljive ispod smrznute vlage.

 

„Ne gledaj gdje je cjepanica najšira. Gledaj gdje već hoće da pukne.“

 

Okrenu je malo udesno, namjesti jednu pukotinu prema sebi i zamahnu. Drvo se razdvoji.

 

„Tu udaraš.“

 

Ponovo mu pruži sjekiru. Mikhail postavi manji komad na panj. Ovoga puta se nije žurio. Pronađe tanku liniju među godovima, namjesti je prema sebi i zamahnu. Oštrica se zabi dublje, ali drvo ostade cijelo. Valdemir ne reče ništa.

 

Mikhail podiže sjekiru zajedno s cjepanicom i udari njome o panj. Drvo se razdvoji, a polovine padoše na obje strane.

 

„Možeš i tako“, reče Valdemir. „Samo trošiš više snage. Još nekoliko takvih i nema te ni danas ni sjutra.“

 

Poslije toga radili su bez mnogo riječi. Valdemir je sjekao duže komade sa stabala, a Mikhail ih cijepao na panju. U početku bi mu svaki treći udarac otišao ukrivo. Oštrica bi se zabila uz koru ili bi cjepanica odskočila i pala u snijeg. Valdemir bi je podigao, vratio na mjesto i rekao samo ono što je trebalo.

 

„Nisam bio na jugu, a već vidim da je kod vas drvo uže.“

 

„Nije uže. Ima različitog. U Šumi Hrastovoj raste drveće koje dva čovjeka ne mogu obgrliti.“

 

„I čime ga razdvajate, a?“

 

„Klinovima.“

 

„Jest. Ali prije klina moraš mu otvoriti put.“

 

Mikhail podiže sjekiru.

 

„Leđa“, reče Valdemir, ne dižući glavu.

 

Mikhail spusti ramena i zamahnu ponovo.

 

Poslije nekog vremena prestade ga ispravljati. Ritam dođe sam. Podizanje, udar, pucanje, pa dvije polovine na gomilu. Leđa su ga boljela drugačije nego poslije mača. Dlanovi su gorjeli, ramena se zatezala, ali u tome je bilo nečeg jednostavnog. Nije morao misliti na ime koje je ostavio na kapiji, na Veilcourt, Liru ni na maske ispod grada.

 

Drvo nije tražilo objašnjenje. Samo pravi udarac.

 

Dan je ostao siv, ali svjetlost postade jača. Negdje iza oblaka sunce se pomjeralo prema zapadu, ne uspijevajući da razbije sivilo nad Ardenfallom. Samo se iznad istočnih planina nebo malo razrijedilo, pa su se iza njih na trenutke pokazivale blijede pruge svjetlosti.

 

Mikhail zastade sa sjekirom oslonjenom o panj.

 

U Veilcourtu su o Ardenfallcima govorili kao o tvrdom i hladnom narodu, ljudima koji pamte rat duže nego imena vlastite djece. Ovdje su svi znali da je južnjak, koliko god pokušavao biti Grdar. Rat je stao prije nekoliko dana. Njihovi ljudi ginuli su na Elorinu, kao i njegovi. Ipak ga niko nije pitao koga je ubio ni na kojem je grebenu stajao.

 

Nisu mu vjerovali. To je vidio. Ali nisu ga ni mrzili samo zato što je došao s juga. Možda su zaista znali nešto što ljudi Veilcourta nisu. Možda su im bogovi kojima su se molili pomagali da mrtve ostave mrtvima. Lira mu je jednom govorila da se ovdje mole bogovima, a ne onima koje su izgubili. Tada je nije slušao. Mikhail nije umio pustiti mrtve. Bio je premalen kada je izgubio oca. Zatim je došao Rovan, pa ljudi čijih se lica više nije mogao sjetiti, iako je znao gdje su pali. U Kapeli Pohlepe priznao je da želi zaštititi sve što mu je pripadalo, čak i ako ga to košta mjesta u Veilu. Sada mu ta misao zazvuča drugačije. Previše nalik Zavjetu. Odmah je odbaci i podiže sjekiru.

 

„Šta je iza onih planina?“ upita. „Tamo nebo više nije ovoliko sivo.“

 

Valdemir je klečao uz stablo i pregledao mjesto na kojem će ga presjeći.

 

„Još planina.“ Valdemir podiže glavu i vidje da odgovor nije bio dovoljan. „Rekao sam ti. Nisam išao dalje od Zemlje Ardenfall.“

 

„Valjda si čuo šta drugi pričaju.“

 

Valdemir ustade, osloni obje ruke na dršku sjekire i pogleda prema sjeveru.

 

„Jednom mi je neko pričao, gore u gradu. Mislim da je bila ona žena što čisti mostove. Ona što skida led da niko ne pogine.“

 

„Šta je rekla?“

 

„Da se daleko iza planina nalazi zemlja koja diše.“

 

Mikhail spusti sjekiru. „Zemlja koja diše?“

 

„Ni ja je nisam razumio. Rekla je da se tlo tamo pomjera. Jednog dana vidiš šumu preko polja, a kada se probudiš, šuma je na drugom mjestu. Nastavila je pričati, a ja se okliznuh. Zamalo padoh s mosta. Glava mi je već visjela preko ivice.“

 

„A ona?“

 

„Skočila da me pridrži. Ali šta će, žena sitna. Okliznula se i ona, sve do ruba.“ Valdemir se počeša po glavi. „Vidiš, sada kada razmislim, možda mi je spasila život.“

 

Slegnu ramenima.

 

„Od tada gore ne idem. Da mi kažu da Vijeće dijeli šumu besplatno, ne bih prešao most.“

 

Mikhail se sjeti žene koja je klečala među daskama i slušala drvo pod čekićem. I on je pogledao dolje. Nije mu bilo teško povjerovati da se Valdemir okliznuo.

 

„Znači zato ne ideš gore.“ Mikhail osloni sjekiru na panj. „Često sam čuo za Vijeće. To kralj ima svoje vijeće?“

 

Valdemir uzdahnu. „Nije baš kralj. Namještenik.“

 

„Koja je razlika?“

 

„Kralj radi šta hoće. Namještenik radi šta mu Vijeće dozvoli, a onda govori kao da je sam odlučio. Ardenfall nema kralja. Barem ga nije imao otkako ja znam.“

 

„Ko onda vodi zemlju?“

 

„Namještenik i Vijeće. Većina odluči, pa to vrijedi.“

 

„Jesu li tebi ikada nešto odlučili?“

 

Valdemir zabode sjekiru u panj i ostavi je da stoji.

 

„Jednom. Prije osam ili devet zima. Došao čovjek u sivom kaputu, s knjigom, i pročitao da se u jednom dijelu šume prema jugu više ne siječe. Ni bor, ni hrast, ništa. Obilježili su granicu i otišli.“

 

„Zašto?“

 

„Nisu rekli. Pitao sam.“ Slegnu ramenima. „Čovjek je zapisao da sam pitao, pa otišao.“

 

„I to je bilo sve?“

 

„Meni jeste. Šume ima na sve strane, ja siječem gdje smijem. Ali otac mi je tamo sjekao cijeli život, pa mu je bilo krivo do smrti. Govorio je da drvo ne može biti tuđe samo zato što je neko po njemu povukao crtu.“

 

„A ide li ko tamo?“

 

„Ja ne idem. Nemam šta tražiti.“

 

„Koliko ih je u Vijeću?“

 

„Dvanaest.“

 

„A ako bude šest prema šest?“

 

„Onda namještenik napokon posluži nečemu.“

 

Mikhail se nasmija i ponovo podiže sjekiru.

 

Radili su sve dok se svjetlost među stablima nije počela gasiti. Cjepanice su trpali u mrežaste vreće od tankog užeta, nosili ih do kuće i slagali u otvoreni dio šupe. Kada završiše, Mikhailove ruke su se tresle od napora. Valdemir to primijeti. Izvuče kovanice i spusti mu ih u dlan. Mikhail ih prebroja. Dovoljno da plati sobu, nešto hrane i još nekoliko dana sijena.

 

Valdemir pogleda prema štali. „Koliko si dao za konja?“

 

„Više nego što sam smio.“

 

„Vrijedi.“

 

„Sve do jednog.“

 

Valdemir još jednom pogleda prema tamnoj glavi koja se vidjela iznad vrata štale. „Lijep je.“

 

„To si već rekao.“

 

„Jest.“

 

Krenuše prema kući. Valdemir zastade pred rozim vratima sa sjekirom još na ramenu i otvori ih. Iznutra odmah dođe glas.

 

„Gdje ćeš opet s time u kuću? Ne ulazi mi. Vrati je. Ne može ni kraj vrata ni ispred njih.“

 

Valdemir se nasmija. „Opet sam zaboravio.“

 

Glas se približi. Iza vrata se prvo pojavi crna kosa, zatim punije lice i tamne oči.

 

Žena pogleda sjekiru, Valdemira, pa Mikhaila.

 

„Ko ti je ovaj, a?“

 

„Moj novi pomoćnik.“

 

Mikhail podiže ruku u pozdrav.

 

„Pogledaj ga. Sav se osušio.“ Okrenu se prema Valdemiru. „Jesi li barem čovjeka pozvao na ručak?“

 

Valdemir otvori usta.

 

„Zaboravio sam. Znao sam da sam nešto htio.“

 

„Naravno da si zaboravio. Kada ti je drvo u glavi, a po tom drvetu još neko udara sjekirom.“

 

Zatim se obrati Mikhailu.

 

„Hajde unutra. Ima čorbe.“

 

„Neka, hvala. Moram nazad prije mraka.“

 

Žena izađe pred vrata s kutlačom u ruci i uperi je prema njemu.

 

„Moram li ja doći po tebe i vući te za rukav, a?“

 

Mikhail podiže obje ruke.

 

„Dobro. Ali samo kratko.“

 

„Na ulazu skini čizme. Nećeš mi unijeti pola šume.“

 

„Nema blata. Samo snijeg.“

 

„Onda mi nećeš unijeti pola snijega.“

 

Valdemir se smijao sebi u bradu dok je ostavljao sjekiru uz šupu. Mikhail skide čizme za njim.

 

„Ovo je Aska“, reče Valdemir. „Moja žena.“

 

„Nesrećom“, dodade ona.

 

Iza rozih vrata dočeka ih toplota. Kuća je bila manja nego što je izgledala izvana, ali u njoj ništa nije izgledalo tijesno. Kratak hodnik vodio je prema zadnjem dijelu, dok se lijevo otvarala prostorija u kojoj su zajedno stajali kuhinja, sto i ognjište. Iznad vatre bila su dva mala prozora, po jedan sa svake strane dimnjaka, a ispred njih duga sećija okrenuta prema toplini. Sto sa šest stolica stajao je između kuhinje i ognjišta. Uz zid su visjele kašike, tave, vrećice osušenih trava i nekoliko dječjih crteža na tankim komadima drveta.

 

Na krajnjoj stolici sjedila je djevojčica. Imala je male ruke, tamnu kosu poput Askine i prste umrljane ugljem. Nešto je crtala po glatkom komadu drveta.

 

„A ovo je Sopi“, reče Valdemir.

 

Djevojčica kratko pogleda Mikhaila, zatim se vrati crtežu.

 

„Grdar“, predstavi se Mikhail.

 

Aska ga odmjeri. „To ti je ime?“

 

„Jest.“

 

„Ružno je.“

 

Valdemir prasnu u smijeh.

 

Mikhail se okrenu prema njemu. „Šta sam joj skrivio?“

 

„Vjerovatno što postojiš. Barem tako mislim za sebe.“

 

Aska udari kutlačom o ivicu lonca.

 

„Da ti nije mene, ne bi ni postojao.“

 

„Znam“, reče Valdemir. „I hvala ti za to.“

 

Aska pokaza Mikhailu mjesto za stolom.

 

„Sjedi. Sad ćeš probati moj specijalitet.“

 

Otkri lonac i iznese ga na sto. Miris koji se podiže iz njega bio je jak, oštar i odnekud poznat.

 

Riba.

 

Opet prokleta riba, kao da ga proganja. Mikhailu je već bilo muka slušati o njoj, a kamoli je jesti na silu. Sada će morati progutati sve u sebe, pa to što proguta zaliti ribljom čorbom. Kada je sjeo, Aska ga posluži tanjirom. Praznim. Zatim ostali sjedoše, i svako je sebi sipao, čak i Sopi. Mikhailu to bi drugačije nego što je navikao. Kod njega u Emberveilu, kada ti gost dođe u kuću, ti mu sipaš. Ako pojede, sipaš mu još, dok ne kaže dosta. Ovdje toga nije bilo. Čak mu se učini bolje. Uze kutlaču i sasu sebi tri puta u tanjir. Zatim ga je dugo gledao. Vidio je djelić male koščice koji viri i sklonio ga prstom. Oko je plutalo negdje sa strane. To nije znao kako će izbjeći. Tada zagrabi kašiku i proba. Na njegovo iznenađenje, čorba je bila.

 

Grozna.

 

Gora nego sama sušena riba koju mu je Beris nudio čitavim putem. Možda nešto najgore što je jeo u životu. Gorka, ljuta, ljigava. Previše ljigava. A ono oko je još plutalo i čekalo svoj red. Mikhail proguta i zamalo izbaci sve iz sebe. I ono ništa što je ranije gutao, i ovo sada čime je to ništa zalijevao. Uze drugu kašiku, pa treću.

 

I tada pogleda u oko.

 

Gledalo je ono njega. Trenutak je izgledao kao kada se gledao s ardenfallskom vojskom dok su čekali bitku. Podiže glavu. Sopi je već pojela i vratila se crtežu. Valdemir je sipao treći tanjir. Aska je svoj čistila hljebom. Mikhail spusti glavu prema oku. Zagrabi ga i stavi u usta. Nije ga žvakao, samo ga proguta. Ništa. Lakše mu prođe nego sva ova čorba. Aska ga je gledala i smijala se.

 

„Nikada mi neće biti jasno zašto vi južnjaci jedete riblje oči. Mi ih ovdje bacamo.“ Zastade. „Fuj.“

 

Sjajno.

 

Grašak znoja skliznu mu niz nos. Suvo se osmjehnu i nastavi jesti. Upravo je pobijedio u bitci koju niko nije tražio da vodi.

 

Kada napokon završiše, Valdemir stavi ruke na stomak.

 

„Prejeo sam se. Sjutra neću moći zakopčati pojas.“

 

„Neka“, reče Aska. „Samo jedi. Valja ono drvo cijepati, ja ne bih mogla. Je li se ovaj uspio snaći?“

 

„Tek mu je prvi dan“, reče Valdemir. „Ne može se odmah snaći.“

 

„Snašao sam se“, reče Mikhail.

 

Valdemir ga pogleda iskosa. „Jest. Pusti ga da tako misli.“

 

Aska spusti oči prema Mikhailovim rukama.

 

„Ne izgleda mi kao neko ko cijepa drva.“

 

„Zato što ih do danas nije cijepao.“

 

„Nego čime se bavio?“

 

Valdemir se okrenu prema Mikhailu. Ni on nije znao odgovor. Mikhail je već bio spreman na novu laž. Ipak, sjedio je u njihovoj kući, jeo za njihovim stolom i upravo progutao riblje oko samo da ne uvrijedi Asku. Lagati poslije toga činilo mu se gotovo nepristojno.

 

„Bio sam vojnik“, reče. „Vitez.“

 

Valdemir se nagnu prema njemu. „Čiji?“

 

Mikhail ga odmjeri. „Južnjak sam. Veilcourt.“

 

„A to.“

 

Mikhail je očekivao pitanje o ratu, Elorinu ili vojnicima Ardenfalla. Valdemir samo položi obje ruke na sto i zagleda ih.

 

„Sada mi je jasno zašto ti drvo loše ide.“

 

Aska odnese tanjire i lonac prema kuhinji. Tišina koja ostade nije bila neugodna. Bila je to tišina ljudi koji su se najeli i nisu imali razlog da je popunjavaju.

 

Mikhail se okrenu prema Sopi.

 

Djevojčica je ponovo crtala ugljem po komadu glatkog drveta. Ugalj je bio tanak i zašiljen, a na dijelu koji je držala među prstima obložen voskom. Valdemir joj ga je napravio, Mikhail je bio siguran. Jednom rukom pridržavala je drvo, drugom povlačila kratke crne linije. Povremeno bi zastala, nagnula glavu i palcem razmazala ono što joj se nije svidjelo.

 

„Šta crtaš?“ upita Mikhail.

 

Sopi ne odgovori odmah. Dovrši jednu liniju, otpuhnu ugljenu prašinu i podiže crtež prema njemu.

 

„Evo.“

 

Na drvetu je bio ženski oblik. Visok i tanak, u dugoj odori koja se širila prema tlu. Lice je ostalo gotovo prazno, bez nosa i usana. Samo su oči bile nacrtane, krupne, veće od ljudskih i postavljene malo previsoko. Kosa joj se spuštala u dugim crtama preko ramena, dok su iz širokih rukava virile tanke ruke. Oblik je bio miran, uspravan i neobično stvaran. Kao nešto što bi moglo stajati među snijegom duže od čovjeka.

 

„Ko je ona?“ upita Mikhail.

 

Sopi okrenu crtež prema sebi.

 

„Sutra.“

 

Mikhail se nagnu bliže. „Ko je Sutra?“

 

„Vještica“, odgovori Sopi kao da govori o pekarki ili ženi koja čisti mostove. „Ona koja dolazi.“

 

Aska se javi iz kuhinje.

 

„Sopi. Pusti čovjeka.“

 

„Neka je“, reče Mikhail. „Znam i ja nešto.“

 

Sopi se odmah nagnu prema njemu. „Šta znaš?“

 

„Prvo mi ti reci.“

 

„Ne. Prvo ti.“

 

„Znam da živi u planinama.“

 

Djevojčica sačeka. Mikhail nije imao ništa više.

 

„Samo to?“

 

„Samo to.“

 

„Pa ti ništa ne znaš.“

 

„Onda mi objasni.“

 

Sopi spusti crtež između njih i pređe prstom preko dugih crnih linija.

 

„Ljudi je se plaše. Misle da je ružna. I ne vole da znaju šta ih čeka sutra.“

 

Aska joj uputi pogled preko ramena. Sopi slegnu ramenima.

 

„Zato se tako zove.“

 

„A ti misliš da nije ružna?“

 

„Jest. Mislim da je lijepa. Baš ovako.“

 

„Ali nisi joj nacrtala lice.“

 

„Nisam još.“

 

„Kako onda znaš?“

 

„Vidjela sam je“, reče Sopi.

 

Valdemir podiže glavu. Aska polako spusti tanjir koji je prala.

 

„Sopi.“

 

Djevojčica ih pogleda kao da ne razumije zašto su se promijenili.

 

„Ali jesam.“

 

„Gdje?“ upita Mikhail.

 

„U šumi.“

 

Aska odmahnu rukom. „Vidjela je tetku između drveća. Bila je ovdje toga dana.“

 

„Nije bila tetka.“

 

„Sopi.“

 

„Imala je iste oči.“

 

Pokaza na crtež.

 

„Stajala je i gledala me. Ja sam gledala nju. Nije ništa uradila.“

 

„Zašto nisi nikoga pozvala?“ upita Mikhail.

 

Aska zatvori oči na trenutak.

 

„Nisam htjela da ode“, reče Sopi. „Htjela sam da znam šta je sutra.“

 

„Sopi, ne pravi vješticu od tetke. Uplašićeš čovjeka prije nego što je upozna.“

 

Djevojčica spusti crtež. Prihvatila je kraj razgovora bez rasprave. Ponovo uze ugalj i nastavi povlačiti linije kao da se ništa nije dogodilo.

 

Mikhail pogleda Valdemira.

 

„Djeca čuju priče“, reče Valdemir. Zatim podiže glas prema kuhinji. „Naročito od svojih majki.“

 

Aska mahnu mokrom rukom.

 

„Šta hoćeš? Djeca čuju sve. Najviše kada misliš da ne slušaju.“

 

Valdemir se nasmija.

 

„Šta je smiješno?“ upita Aska.

 

„Ništa.“

 

„Onda se ne smij.“

 

Odmah je posluša.

 

Mikhail je u Veilcourtu poznavao kapetane koji su zapovijedali stotinama ljudi. Aska bi se među njima dobro snašla.

 

Kada pade veče, Mikhail navuče čizme i plašt. Valdemir ga isprati do rozih vrata.

 

„Sjutra odmori.“

 

„Rekao sam da ću doći.“

 

„Nećeš. Imaćeš upalu mišića.“

 

„Vidjećemo.“

 

Valdemir pogleda njegove ruke. „Jest.“

 

Mikhail izađe na snijeg i ode do štale. Konj ga dočeka tihim frktanjem. Dok mu je stavljao uzde, Valdemir ostade kraj vrata i još jednom pređe očima preko njegove tamne dlake.

 

Nije ništa rekao.

 

Mikhail povede konja na put. Iza njega se roza vrata zatvoriše, a kroz mali osvijetljeni prozor još je mogao vidjeti Sopi kako sjedi za stolom i crta lice žene koju je, prema njenim riječima, već srela u šumi.