Poglavlje XVI: Dva stuba
Put se penjao u zavojima uz južnu padinu Prvog Stuba.
Nije to bio stub. To mu je bilo jasno još iz doline, a sada, dok se penjao, vidio je još bolje. Bio je to plato, široko rame planine koje se dizalo iznad jezera. Ipak su ga zvali stub. Na grbu su bila tri, pa su morala biti tri. Put je vijugao padinom. Snijeg uz njega bio je ugažen i sivkast, izgrizen točkovima i čizmama. Kuće su se nizale uz obje strane uspona, sve gušće što se više penjao, s drvenim ogradama i dvorištima u kojima su cjepanice bile složene gotovo do krovova. S krovova su visjele ledenice debele kao ruka.
Pretekoše ga kola natovarena drvetom. Čovjek na njima klimnu i ne reče ništa. Mikhail nije znao šta ga čeka gore. Znao je samo da mora vidjeti grad prije nego što počne tražiti bilo koga u njemu.
Prije nego što izbi na vrh, začu buku. Isti zvuk. Druge riječi, drugi ljudi, drugi snijeg pod nogama, ali isti zvuk. U Veilcourtu je živio dovoljno blizu pijace da ga je budila prije zvona. Godinama je psovao tu buku. Ležao bi i slušao kako se ljudi otimaju oko cijene, misleći da bi grad bio bolji kada bi svi ćutali prije zvona. Onda su uveli Zakon Zvona i pijaca je utihnula, pa mu je i ta tišina bila neobična. Sada je stajao dalje od kuće nego ikada prije, a ta ista buka slegla mu se u grudi kao nešto što je izgubio, a nije znao da ima.
Kada izbi na vrh, padina se poravna i grad se otvori pred njim.
Ravnica na Prvom Stubu bila je mnogo šira nego što se odozdo činila. Kuće su se širile preko nje, kamene staze bile su očišćene, a snijeg zgrnut u smrznute nasipe uz njihove krajeve. Na strani okrenutoj prema Drugom Stubu dizale su se zidine, pružene s jednog kraja platoa na drugi. Čuvale su prolaz i kuće iza sebe. Kroz njihovu sredinu vodio je širok put prema kapiji. Pred kapijom, uz sami zid, pijaca se širila u dva duga reda tezgi, a iza pijace stajalo je još kuća. Trgovci su vikali jedni preko drugih. Neko je udarao metalom o metal, neko se smijao, a neko se derao na dijete koje mu se motalo pod nogama. Prodavali su sušenu ribu, užad, željezo, vunu, čak i drvo. Žena je pred sobom držala tri zeca za uši i vikala cijenu čovjeku koji je odmahivao rukom kao da ga vrijeđa.
Mikhail krenu kroz pijacu.
„Riba iz Terala! Jutros izvučena, još bi da pliva, a!“
„Vuna! Debela jest, ne pušta vjetar ni kad je moliš!“
„Tri noža za dva srebrnjaka! Dva noža ako pitaš jesu li dobri!“
Neko se nasmija. Drugi trgovac viknu da su njegovi noževi bolji i da prvi nije vidio dobar čelik ni kada mu je žena bacila tavu u glavu.
Jedna žena pruži Mikhailu komad sušene ribe.
„Iz jezera je. Probaj.“
Mikhail odmahnu glavom.
„Ne treba.“
„Nisam rekla kupi. Rekla sam probaj.“
Pruži mu je bliže. Mikhail pogleda sušenu ribu. Opet prokleta riba, pomisli. Već mu je prisjela na putu s Berisom. Ipak, iz pristojnosti uze komad i stavi ga u usta. Bila je toliko slana da mu se jezik odmah osuši. Žena ga je posmatrala.
„Dobra, a?“
Mikhail proguta.
„Jest.“
Ona suzi oči, zatim se nasmija.
„S juga si?“
„Možda.“
„Onda za tebe tri srebrnjaka. Povoljnije nego mještanima.“
Nije bilo povoljnije.
Nastavi kroz pijacu prema zidinama. Tezge se prorijediše, dovikivanje ostade iza njega, a pred kapijom su se kretala kola natovarena drvetom, trgovci s dozvolama, žene s korpama i ljudi koji su očigledno prolazili istim putem svakoga dana. Pred kapijom su stajala dvojica stražara i pričala. Bili su krupni kao svi ovdje, u sivim kaputima preko oklopa, s kopljima naslonjenim na rame. Nijedan nije izgledao kao da mu je hladno.
Mikhail krenu za ostalima.
„Kažem ti, unapređenje bi bilo bolje od ovoga. Manje hladnoće“, reče desni stražar.
„Misliš da bi ti dolje bilo bolje?“ reče drugi. „Ovdje barem ima svjetla. Tamo je mrak. Ti se plašiš mraka.“
„Možda si u pravu, ali novac je bolji.“
Drugi stražar se malo ispravi.
„Greg s Prvog Stuba, sin Gregov, čuvar zatvora Drugog Stuba.“
„Prestani.“
Tada se desni stražar okrenu prema Mikhailu i podiže ruku.
„Hei, ti. Stani.“
Mikhail stade. Stražar je bio nešto mlađi od njega.
„Nisam te viđao“, reče Greg.
„Tek sam stigao.“
Greg ga kratko odmjeri. Pogled mu se spusti prema izbočenju pod plaštom.
„Nosiš mač. Vojnik?“
„Bio sam.“
„Šta će ti onda mač, a?“
„Putevi nisu sigurni.“
„Jest.“ Greg to izgovori tako da nije značilo ni da ni ne. „Ime?“
„Mik...“
Riječ mu se pokrenu prije nego što ju je stigao zaustaviti. Uhvati je na pola.
„Grdar.“
Nastade tišina koja potraja predugo. Drugi stražar podiže glavu. Greg se nije pomjerio, nije podigao koplje niti odmah ponovio pitanje. Samo ga je gledao, kao čovjek koji zna da je pad pred njim dubok i da nema razloga zakoračiti dok ga ne izmjeri.
„Grdar“, ponovi.
„Jest.“
„Šta si prvo rekao?“
„Ništa.“
„Ne zvuči tako.“
„Grdar“, ponovi Mikhail. „Dugo nisam morao nikome govoriti ime.“
„Zvučalo je kao da si htio reći nešto drugo.“
Mikhail se ne pomjeri. Drugi stražar ga je gledao. Zatim mu nešto pređe preko lica, ne osmijeh, nego njegov daleki rođak.
„Južnjak“, dobaci.
„Jest.“
„Nemoj mi ti tvoje jest“, reče Greg. Spusti koplje s ramena i lupnu njegovim krajem o kamen. „Šta ćeš gore?“
„Putovao sam s trgovcem. Ostaću nekoliko dana.“
„Kojim trgovcem?“
„Berisom.“
Greg pogleda drugog stražara. Ovaj jedva primjetno klimnu.
„Prošao je jutros“, reče Greg. „Bez tebe.“
„On nastavlja dalje.“
„A ti nisi.“
Drugi stražar spusti pogled prema njegovim rukama. Mikhail ih je držao uz tijelo, daleko od balčaka, ali dovoljno opuštene da ne djeluju namješteno.
„Grdar odakle?“ upita Greg.
„Iz Veilcourta.“
„Nisam pitao iz kojeg grada. Pitao sam odakle.“ Greg prebaci koplje u drugu ruku. „Ovdje čovjek kaže čiji je i šta radi. Vi dolje kažete prezime, pa mislite da je to isto.“
Mikhail pomisli na Berisove posljednje riječi. Smisli sam.
„Berisu sam pomagao s prodajom. Tovar, kola i zaštita kada treba.“
„A sada?“
„Sada tražim posao.“
Greg kratko pogleda kroz kapiju, prema gradu iza sebe.
„Ovdje posla ima.“
„Zato sam i došao.“
Tišina potraja. Greg pogleda prema drugom dijelu grada, pa opet prema njemu.
„Rat je stao prije sedam dana, a vi s juga ste već ovdje da trgujete.“
„Jest.“
„Rekao sam ti da ostaviš to.“
Mikhail ne reče ništa. To mu se učini kao jedini odgovor koji ovdje nije bio pogrešan. Stražaru je to, izgleda, bilo dovoljno.
„Prođi.“ Podiže koplje. „I drži ruke dalje od tog mača na mostu. Zima ne pita ko si.“
Mikhail prođe između njih. Njihove poglede osjećao je na leđima sve dok buka pijace ne ostade iza zidina.
Unutar njih grad je bio drugačiji. Ulice su bile popločane i uske, sabijene između kuća. Ovdje niko nije vikao. Čuli su se koraci, otvaranje vrata i udarci čekića iz kovačnica, ali ne i buka pijace koja je ostala napolju, iza zida, kao nešto što ovamo nije puštano. Ulice ga izvedoše na malen trg. Kuće su ga zatvarale s tri strane, a u sredini je stajala fontana.
Mikhail stade pred njom.
Voda je tekla iako je sve oko nje bilo bijelo. Leda uopšte nije bilo. Površina je ostajala otvorena i čista. U sredini su bila isklesana dva djeteta od sivog kamena. Dječak je ležao na leđima, podignutih ruku i nogu, držeći veliku ribu iznad sebe. Bila je deblja od njega i izvijala se kao da će mu svakog trenutka iskliznuti. Iznad njegove glave stajala je djevojčica, nagnuta naprijed, s jednom rukom ispruženom prema istoj ribi držeći je za rep. Nije bilo jasno pomaže li mu da je zadrži ili pokušava da mu je otme. Voda je izlazila ribi iz usta i padala ispred njih. Oboje su se smijali. Kip nije imao ništa kraljevsko ni važno. Nije prikazivao bitku, Zavjet, pobjedu ni smrt. Samo dvoje djece koja su držala ribu.
Mikhail je neko vrijeme stajao pred njima. U cijelom tom gradu zidina, snijega i ćutljivih ljudi, to je bila jedina stvar koja se smijala. Nije mogao odlučiti otima li mu je djevojčica ili mu pomaže da je drži. Pomisli da je nekada znao odgovor na to pitanje. Sagnu se i dodirnu vodu rukom. Bila je mlaka i blaga, kao da dolazi iz toplog jezera ispod. Tada se okrenu i pođe dalje.
Druga kapija stajala je na kraju tog dijela grada, okrenuta prema mostu. Vrata su bila otvorena, a pred njima su stajala dvojica stražara. Prvi ga pogleda kada priđe. Drugi ne pomjeri ni glavu. Mikhail prođe između njih, očekujući riječ koja ne dođe. Osjeti njihove oči na leđima, mirne i ravnodušne, kao da je već bio izmjeren negdje prije njih i propušten.
Zatim izađe na most. Vjetar i hladnoća udariše odmah. Most je bio ogroman. Toliko širok da su preko njega prolazila kola u oba smjera, a uz ivice je još ostajalo mjesta za ljude. Daske su bile debele, tamne i izlizane u sredini, tamo gdje su točkovi prelazili godinama. S obje strane mosta dizale su se kamene kule, a s njih su se spuštali lanci, crni i debeli gotovo kao čovjek, zategnuti u dugim lukovima prema Drugom Stubu, gdje su nestajali u stijeni. Lanci su stenjali. Nije to bio zvuk metala koji se lomi. Bio je dublji, stariji i sporiji, kao da nešto veliko diše ispod grada. Javljao se kada bi vjetar udario, zatim se povlačio i ponovo vraćao. Ispod mosta nije bilo ničega. Mikhail je znao da ne treba gledati.
Pogledao je.
Stijena je propadala pravo dolje, gola i bijela od leda, do mjesta gdje se rijeka Blizren lomila preko ivice i padala u jezero. Odavde je vodopad izgledao spor. Voda se rastvarala u maglu prije nego što bi stigla do dna, a magla se dizala uvis i nestajala prije nego što bi dosegla most. Dalje ispod ležalo je jezero Teral. Tamna površina između snijega, predaleko da bi se na njoj vidjelo išta. Kuće uz obalu bile su samo tamne tačke, a ljudi se nisu mogli vidjeti.
Mikhail odmah vrati oči na daske. Nije trebalo da gleda. Sjeti se Valdemira. Ne volim je. Na visini nema malih grešaka. Prvi put pomisli da drvosječa možda nije bio kukavica.
Iza njega se začu škripa točkova. Kola su izlazila kroz kapiju. Dva konja išla su ravno prema njemu, naviknuta na most više nego što će on ikada biti. Mikhail se pomjeri u prolaz za pješake uz lanac. Kola prođoše. Kada prednji točkovi udariše u željezni spoj, čitav most zadrhta. Lanci se zategoše uz dubok metalni zvuk. Ruka mu sama uhvati najbližu kariku. Bila je hladna i nepomična. Most nije bio. Kočijaš ga pogleda s visine.
„Prvi put, a?“
Kola nastaviše. Ispred njega se, ispod stenjanja lanaca, začu tiha pjesma, praćena kratkim udarcima metala o drvo.
Hei, nogu spusti pravo,
kamen miran, drvo zdravo.
Ko na mostu misli luta,
brzo nađe kraćeg puta.
Na sredini mosta klečala je žena. Jednim koljenom oslanjala se na presavijenu vreću, a kratkim željeznim strugačem skidala led s dasaka. Kosa joj je bila vezana pod vunenom maramom, a rukavi podvrnuti do laktova uprkos hladnoći. Očisti jednu dasku, pređe prstima preko sljedeće, zatim je udari malim čekićem. Daska odgovori kratkim, čistim zvukom. Žena ga posluša, pa udari ponovo malo jače. Mikhail zastade kraj nje.
„Pazi gdje staješ. Na ledu si“, reče žena, ne podižući glavu.
Mikhail pusti lanac i pomjeri se pola koraka. Žena uvuče tanku željeznu šipku između daske i grede, provjeri koliko se drvo pomjera, pa je izvuče.
„Je li to nešto popustilo?“ upita Mikhail.
„Još nije.“
„Još?“
Tek tada podiže oči prema njemu.
„Most kaže kada je umoran. Danas ne kaže ništa.“
„Kako?“
„Zvukom.“ Udari čekićem po gredi. „Ova je zdrava. Kada drvo počne trunuti iznutra, zvuk otupi, a ti to ne vidiš odozgo. Vidiš led i misliš da je led problem.“ Pređe prstima preko sljedeće daske. „Led je najmanji problem. Led ja skinem.“
Mikhail pogleda prema Drugom Stubu.
„A šta kaže sada?“
„Da mu ljudi previše stoje na sredini.“
Mikhail zakorači na sljedeću dasku. Most se pomjeri, jedva, tek toliko da mu tijelo osjeti ono što oči nisu vidjele. Zastade. Žena iza njega udari čekićem po gredi.
„Neće pasti zbog tebe“, reče.
Nekoliko koraka ispred njega dijete potrča preko mosta, prestiže roditelje i stade uz samu ogradu. Uhvatilo se objema rukama, a razmak između prečki bio je širi od njegovih ramena. Nagnu se i pogleda dolje. Niko ne viknu. Mikhail se zaledi. Tada ga majka samo pozva imenom, mirno, i dijete se vrati na sredinu kao da je zaboravilo šta je htjelo.
Drugi Stub dočeka ga s trećom kapijom i gradom koji se iza nje širio mnogo dalje nego što je mogao vidjeti s mosta. Lijevo od kapije nije bilo zidina. Kamen se pružao još neko vrijeme, zatim se lomio u strmu padinu koja je brzo nestajala ispod ivice. Na nekim mjestima bila je postavljena niska drvena ograda, više kao upozorenje nego zaštita. Na drugim nije bilo ni nje. Samo kraj popločane staze, snijeg uz njega i praznina. Uz samu ivicu stajale su skele. Drvene grede bile su zabijene u pukotine u stijeni i povezane užadima, a preko njih su ležale uske daske. Na njima su ljudi držali vreće, sanduke, bačve i složene komade drveta, kao da ispod nije bilo ničega. S desne strane kapije zidine su se nastavljale prema sjevernoj ivici stuba, visoke, ravne i bez ukrasa. Nisu izgledale kao da brane grad od vojske. Stajale su između kuća i vjetra. Vjetar je sa sjevera udarao mnogo jače nego na Prvom Stubu, prolazio preko vrha zida i spuštao se u grad hladan i oštar, ali oslabljen dovoljno da se među kućama može disati. Nijedan se krov nije dizao iznad zida. Čak su i dimnjaci završavali ispod njegovog vrha. Negdje na sredini zida, bliže kapiji, otvarao se uzak prolaz. Odmah je skretao i nestajao s druge strane, pa se odavde nije vidjelo kuda vodi. Dvojica ljudi u sivim kaputima stajala su pred ulazom. Nisu gledali prema trgu ni prema mostu. Gledali su samo u prolaz.
Grad se širio sredinom Drugog Stuba, mnogo šire nego na Prvom. Kuće su se nizale u dugim redovima, kamene u prizemlju, drvene iznad, s krovovima nagnutim prema unutrašnjosti da snijeg ne pada preko ivice. Između njih vodile su popločane ulice i uski prolazi koji su nestajali pod nadstrešnicama, stepenicama i spratovima podignutim iznad puta.
U središtu se otvarao Veliki Trg. Sama sredina bila je prazna. Nije bilo kipa, fontane ni drveta. Samo široka površina tamnog kamena po kojoj su ljudi prolazili u svim pravcima. Uz ivice su se nizale pekare, radionice i zatvorene tezge s krovovima od drveta i platna. Ovdje se trgovalo ozbiljnije nego pred zidinama Prvog Stuba. Roba nije ležala samo na stolovima. Visjela je sa zidova, stajala u sanducima, slagala se iza prozora i čuvala u skladištima koja su se otvarala prema trgu. Niko se nije dovikivao. Prodavači su stajali iza robe i čekali da im ljudi priđu. Razgovori su se vodili tiho, cijene još tiše. Samo povremeno bi zazvonilo malo zvono iznad vrata, ali trg je ostajao miran. Nakon pijace pred prvim zidom, ta tišina činila se namjernom.
S lijeve strane trga, iza nekoliko kuća, dizala se visoka drvena ograda. Kroz nju se nije moglo vidjeti dvorište. Iznad dasaka dizali su se samo vrhovi stubova, krov i zastavice koje je vjetar povremeno podizao. Iza ograde čuli su se glasovi.
„Nategni! Drži!“
Zatim više tupih udaraca, jedan za drugim.
„Ponovo!“
Mikhail nije morao vidjeti unutra da bi znao šta je. I Veilcourt je imao takvo mjesto, samo su tamo učili štitonoše kako da stoje u redu, prime udarac i vrate ga. Ovdje nije čuo sudaranje drveta ni željeza. Čuo je zatezanje struna i strijele koje se zabijaju u metu. Iza ograde dizala se baraka na tri sprata. Donji dio zaklanjala je ograda, a gornja dva bila su od drveta, s uskim prozorima okrenutim prema trgu. Zadnja strana stajala joj je gotovo uz samu ivicu Drugog Stuba. Između zida i praznine ostavljen je prolaz širok tek toliko da jedan čovjek prođe oprezno, priljubljen uz baraku. Prolaz nije imao ogradu. Samo usku stazu, vjetar i pad. Mikhail nije znao ko bi birao taj put kada su s druge strane postojala vrata.
Na desnoj strani trga, prema sjevernim zidinama, stajala je druga građevina. Nije bila široka kao baraka, ali se pri dnu širila preko visokog kamenog postolja. Duge stepenice penjale su se prema ulazu, a cijela građevina bila je od bijelog kamena, toliko svijetlog da je pod sivim nebom izgledala toplije od svega oko sebe. Iz nje je dopirala muzika. Neko je vodio tanku melodiju preko žica. Tonovi su se penjali i spuštali mirno, a za njima su išli visoki glasovi, prvo jedan, zatim više njih. Mikhail nije mogao razabrati riječi. Pjevači su držali dugačke tonove koji su se spajali sa zvukom žica i izlazili kroz visoke prozore prema trgu. Prema vrhu se građevina sužavala. Široko podnožje prelazilo je u dva viša dijela, zatim u jedan uzak bijeli toranj. Na njegovom vrhu vijorila se zastava Ardenfalla, tri stuba i kamen položen preko njih.
Od barake i bijele građevine do trga pružali su se redovi kuća, sve dok se ulice nisu sastale uz Veliki Trg.
Mikhail priđe sredini trga. Miris hljeba dođe mu prije nego što je ugledao pekaru. Bio je topao i težak, pomiješan s mirisom uglja, brašna i rastopljene masti. Vrata pekare stajala su širom otvorena iako je napolju bilo hladno, a iznutra je izlazila para. Ispred njih stajao je pekar, krupan čovjek kratke crne brade, s brašnom po rukama, prsima, čak i po jednom obrazu. Na stolu pred njim ležale su male okrugle pogače i dugački tamni hljebovi ispucale kore.
„Topao hljeb“, govorio je glasno, mnogo glasnije od svih na trgu. „Jedan srebrnjak za gladne, dva za one koji tvrde da nisu, a Vijeću besplatno ako obećaju da ga neće jesti ovdje.“
Žena koja je birala pogaču zastade.
„Spusti glas.“
„Zašto?“
„Znaš zašto.“
Pekar pogleda prema zidinama, zatim prema Trećem Stubu.
„Ne znam. Ako Vijeće čuje čak s Trećeg Stuba, treba im čestitati, a?“
Žena mu spusti kovanice u ruku i brzo ode. Dvojica ljudi kraj tezge nasmijaše se, ali nijedan se ne okrenu prema pekaru.
Na drugom kraju stola stajao je mršav mladić svijetle kose. Izvuče ruku ispod kaputa i jedva pomjeri dva prsta prema zidu. Pokret je bio toliko malen da Mikhail nije znao je li nekome dao znak ili samo namještao rukav.
Čovjek u sivom kaputu odvoji se od zida preko puta i pređe trg. Bio je stariji od pekara, uredne brade, s malom kožnom knjigom pod rukom. Ljudi oko tezgi razmakoše se prije nego što je stigao.
„Hei, Halmar. Opet ti.“
„Hei. Hljeb?“
Čovjek spusti oči na pogače.
„Rekao si Vijeće.“
„Ponudio sam im hljeb.“
Čovjek otvori knjigu, izvadi olovku i poče pisati.
„Besplatno“, dodade Halmar. „To obavezno napiši.“
Pisao je sporo, slovo po slovo, dok je trg oko njega tonuo u tišinu.
„Napiši godinu, dan i doba“, reče Halmar. „Da se zna kada je hljeb postao opasan.“
Dok je olovka grebala po papiru, na mladićevom licu pojavi se kratak podsmijeh. Nestade čim primijeti da ga Mikhail gleda.
Čovjek u sivom završi pisanje, zatvori knjigu i klimnu jednom. Zatim se vrati prema zidu. Žamor na trgu vrati se tek kada je stigao na drugu stranu.
Halmar nastavi slagati hljeb. Ruke su mu bile mirne. Mikhail priđe stolu. Pekar ga odmjeri od čizama do lica, uze malu pogaču i pruži mu je.
„Koliko?“ upita Mikhail.
„Ništa.“
„Zašto?“
„Ne poznajem te. Hoću da vidim hoćeš li se vratiti po drugu.“
Mikhail primi pogaču. Bila je toliko topla da mu je zagrijala prste kroz rukavice.
„A ako se ne vratim?“
„Onda sam izgubio komad hljeba na čovjeka koji nije znao šta valja. To je manji gubitak od većine odluka koje ovdje plaćamo.“
Mikhail odlomi komad. Kora je bila tanka, a unutrašnjost mekana i još vrela.
„Baš je dobar.“
„Znam. Ne vičem bez razloga.“
„Skroman si.“
„Nisam. Samo ovdje neko mora govoriti istinu, a svi ostali su zauzeti time da je misle.“
Mikhail pokaza prema čovjeku koji se vratio do zida.
„A zašto te onaj upisa?“
„Čim pomeneš Vijeće, pišu. Zato drugi ćute.“
„Možda imaju razlog.“
„Imaju. Plaše se da ću izgovoriti ono što su oni već pomislili.“
„Ti si s juga, a?“
Mikhail se okrenu prema mladiću s drugog kraja stola.
„Kako znaš?“
„Niko odavde više ne pita zašto ga zapisuju. A mač ti nije ardenfallski.“
„Gledaš svakome pod plašt?“
Mladić izvuče ruke i kratko ih raširi.
„Ne nose svi mač. A oni koji nose, njih vrijedi pogledati.“
Halmar spusti obje ruke na sto.
„Tavine, idi.“
Mladić ga ne posluša.
„Iz Veilcourta si?“
„Možda.“
„Nikada nisam otišao dalje od Elorina“, reče Tavin. „Sve što znam o jugu donijeli su trgovci, a trgovac uveća svaki grad čim priču može prodati uz robu. Jedan se zaklinjao da Kraljevom Palatom možeš hodati cijeli dan, a da ne vidiš ista vrata dvaput. Ako si je vidio, reci mi je li lagao.“
„Lagao je.“
„Za Palatu?“
„Za vrata. Gotovo su sva ista. Zato se ljudi i izgube.“
Tavin ga je posmatrao.
„Bio si unutra. Sad znam odakle si. Vjerovatno si njihov vojnik, tamo se ne ulazi tek tako.“
„To nisam rekao.“
„Nisi morao.“
Mikhail se ukoči.
„Nemoj mu sve pričati“, reče Halmar. „Tavin odnese gore sve što čuje.“
„Ne sve“, reče Tavin.
„Jest. Ono što ne čuješ, pitaš dok ne dobiješ.“
„Ne prijavljujem. Kada me u Seratovoj Kruni pitaju šta se govori po gradu, odgovorim.“
„Ti možeš na Treći Stub?“ upita Mikhail.
Tavin se osmjehnu.
„Mogu.“
Halmar pokaza glavom prema njemu.
„Pusti ga, ujak mu sjedi u Vijeću. Nema ko da ga naslijedi pa mu je samo on ostao. Misli da će ga jednog dana zamijeniti. Zato i prenosi sve, a zna i slagati.“
„To nije istina.“
„Istina je. Čujem i ja nešto.“
„Nikada ne lažem o tome šta čujem“, reče Tavin.
„Ne moraš slagati da bi čovjeku napravio nevolju.“
„Ako nije rekao ništa pogrešno, zašto bi mu smetalo da se zna?“
„E, ajde bježi odavde.“
Mladić zadrža oči na Mikhailu. Mikhail nije znao kome da vjeruje. Odluči samo ćutati.
„Ti barem ćutiš“, reče Tavin. „Već si pametniji od ovog starca.“
Tavin se nakloni, okrenu i pođe kroz trg. Prije nego što ga ljudi progutaše, još jednom se osvrnu prema Mikhailu.
„Ne mogu ja trpiti svakakve budale, a njegovog roda ponajmanje“, reče Halmar. „Niko ga ne trpi, a svi moraju. Ja neću. Ako jednog dana stvarno dobije mjesto u Vijeću, eto mene u Veilcourt, ma kakav god rat bio.“
„I ti pričaš više od njega.“
„Ja već znam odgovore i barem ih čuvam.“
Mikhail pojede još jedan komad pogače i zahvali mu. Halmar odmahnu rukom kao da je zahvalnost bila nepotrebna.
Dalje uz trg sjedili su ljudi sa sitnijim stvarima položenim na tkaninu. Igle, ukrasi od životinjskih kostiju, drvene kašike i igračke. Mikhail zastade kod dječaka koji je sjedio na niskoj stolici i nožem oblikovao komad drveta. Bio je otprilike onih godina koje je Mikhail imao kada je prvi put otišao u Veilcourt. Možda malo mlađi.
Kosa mu je padala preko očiju, a vrh jezika držao je među usnama dok je pokušavao izrezati tanku liniju duž drvenog štita. Pred njim su stajali zmajevi, konji, mačevi i mali vojnici. Neki su nosili kratke ardenfallske sjekire, drugi lukove, a neki koplja. Među njima su bila i dva viteza Veilcourta u dugim plaštovima. Jedan se razlikovao. Nosio je krilati šljem i mač preko grudi. Warden. Nije bio naročito dobro isklesan. Jedno krilo bilo mu je veće od drugog, lice preširoko, a mač zakrivljen prema vrhu. Ipak, Mikhail ga odmah prepozna. Krenu prema dječaku.
„Mikhail?“
Ime ga zaustavi. Buka trga nastavila se oko njega, jednaka kao i prije, ali njemu se učini da je svako u blizini morao čuti.
„Mikhail?“
Drugi put glas zazvuča glasnije. Okrenu se. Lira je stajala iza njega, kraj tezge pune sušenog bilja. U jednoj ruci držala je malu platnenu vreću, dok joj je druga ostala oslonjena na kraj stola. Kosa joj je bila duža nego što ju je pamtio, skupljena u pletenicu preko ramena. Oko očiju su joj se pojavile tanke linije. Nisu je činile starijom koliko stvarnijom.
Neko vrijeme samo su se gledali.
„Lira“, reče.
Ona ostavi vreću i priđe mu. Posljednja dva koraka pređe brže od ostalih. Zagrli ga, zatim uhvati za podlaktice i spusti oči prema njegovim rukama.
„Vidim“, reče. „Postao si ono što si htio.“
Palcem mu pređe preko dlana. Koža mu je još bila tvrda od balčaka. Mikhail zatvori šaku.
„Jesam i nisam.“
Lira podiže oči.
„Šta to znači?“
„Odustao sam.“
Bila je to prva laž koju joj je rekao. Nije znao zašto je izabrao baš nju. Možda zato što je bila jednostavnija od istine. Možda zato što je u njenom licu još stajala djevojka koja ga je poznavala prije mača, kralja i maski.
Lira ne reče ništa odmah. Okrenu se prema tezgi, uze svežanj sivih listova i spusti mu ga u ruku.
„Za dlanove“, reče. „Sjećaš se?“
„Sjećam.“
„Jesi li koristio?“
„Dok je trajalo.“
„A poslije?“
„Poslije nisam imao odakle.“
Nije rekla koliko košta.
Mikhail se osvrnu preko njenog ramena. Pekar je razgovarao s kupcem. Dvojica ljudi prođoše iza njih ne obraćajući pažnju. Prsti mu počeše lupkati po nozi.
Lira spusti oči prema njima. „Šta je?“
Mikhail joj priđe bliže. „Ne zovi me tako.“
„Kako?“
„Mikhail.“
„Zašto?“
Još jednom se osvrnu. Niko nije stajao dovoljno blizu da ih čuje, ali na Drugom Stubu kao da niko nije ni morao biti blizu.
„Ovdje sam Grdar.“
„Grdar? To ti je ime?“
„Sada jeste.“
Pokušala ga je ponoviti tiše. „Užasno je.“
„Nije trebalo biti dobro.“
Smijeh joj kratko pređe preko lica, zatim nestade kada vidje da se on ne smije.
„Mikhail, šta si uradio?“
Ponovo je izgovorila ime, ali ovaj put jedva čujno. Mikhail spusti glas.
„Pobjegao sam.“
Lira se osvrnu prema tezgi, pa prema zidinama.
„Od koga?“
„Od Veilcourta.“
„Zašto?“
Već je izgovorio jednu laž. Druga dođe lakše.
„Odbio sam naredbu. Optužili su me za izdaju prije nego što sam mogao išta objasniti.“
Lira malo odstupi, tek toliko da mu ponovo vidi cijelo lice.
„Traže te?“
„Nisam čekao da saznam.“
„Čiju naredbu?“
„Nije važno.“
„Meni jeste. Ja ovdje slušam šta vaši rade čovjeku koji ne posluša, i to slušam duže nego što ti nosiš taj mač. Ako te traže, traže te i preko Elorina. Ovdje ljudi znaju ko je došao prije nego što ga zima stigne.“
Mikhail ne odgovori. Lira ga je gledala još trenutak, zatim spusti oči na bilje pred sobom i poče ga slagati, iako je već bilo složeno.
„Dobro“, reče. „Neću pitati.“
„Lira...“
„Rekla sam da neću.“
Neko vrijeme su oboje ćutali.
„Onda barem moraš paziti kako govoriš“, reče.
„Mislio sam da me već po tome prepoznaju.“
„Kao južnjaka, jest. Ne kao Mikhaila.“
„Grdara.“
„Ne pretjeruj.“
Mikhail se prvi put malo opusti.
„Možeš doći kod mene“, reče Lira.
„Uzeo sam sobu u krčmi dolje. Tek sam stigao, a ne želim ni tebi donijeti nevolju.“
„Ma ne to, budalo.“ Nasmija se. „Da dođeš na čaj. Nisam ti još ponudila da živiš kod mene.“
„Zvučalo je tako.“
„Onda si i dalje loš u slušanju.“
„S kim živiš?“
„S troje djece.“
Mikhail se nasmiješi, zatim mu oči same potražiše prsten na njenoj ruci. Nije ga bilo. Lira primijeti. Smijeh joj se ugasi.
„Nema ga“, reče.
Mikhail nije morao pitati koga.
„Šta se dogodilo?“
„Rat.“
Jedna riječ bila je dovoljna. Mikhail osjeti staru težinu u dlanu. Rijeka, blato, greben, ljudi koji padaju s obje strane. Nije znao je li njen muž bio među ljudima koji su stajali nasuprot njemu. Možda ga je vidio. Možda nije. U takvoj bitci lica kratko postoje.
„Bio sam i ja u ratu“, reče.
Lira ga dugo posmatra. Ne upita s koje strane. Znala je.
„Onda znaš.“
„Žao mi je.“
Klimnu jednom, više da primi riječi nego da ih prihvati.
„A oni?“ upita napokon. „Ronik i...“
Zastade. Nešto na njegovom licu zaustavi je prije nego što je izgovorila drugo ime.
„Poslije“, reče Mikhail.
„Dobro. Poslije.“
Uze vreću s tezge i namjesti je pod ruku.
„Živim blizu Bijelog Tornja, u drugoj ulici. Vidjećeš osušeno bilje iznad vrata. Navrati nekad, ako možeš. Djeca će htjeti da vide čovjeka iz Veilcourta koji je bio vitez.“
„Ne znam je li pametno.“
„Pametno ili ne, dođi kad mogneš.“
Nešto se promijeni u njenom licu. Jedva primjetno. Kao da je tek tada vidjela koliko je vremena prošlo i koliko se čovjek pred njom razlikovao od mladića kojeg je pamtila.
Mikhail osjeti isto. Lira je stajala blizu, s mirisom sušenog bilja u odjeći i snijegom koji joj se otopio na kosi. Više nije bila djevojka koja je otišla. Ni on nije bio čovjek kojem se sada smiješila.
„Razmisliću“, reče.
„Dobro onda, kako želiš. Ja te neću nagovarati.“
Vrati se prema tezgi. Prije nego što nastavi slagati bilje, još jednom ga pogleda.
„Grdar“, izgovori pažljivo.
„Bolje.“
„Nije.“
Mikhail se nasmija i krenu prema mostu. Prije nego što ode, još jednom se okrenu prema dječaku s nožem. Warden je i dalje stajao među vojnicima, s jednim krilom većim od drugog. Troje djece, pomisli. Zapamti gdje dječak sjedi.
Pri povratku nije gledao dolje. Vjetar je i dalje udarao, lanci su stenjali, a most se pomjerao pod točkovima, ali misli su mu ostale na trgu Drugog Stuba. Na pekaru koji nije spuštao glas, mladiću koji nije prestajao pitati i Liri koja mu je ponudila čaj kao da između njih nije stajalo toliko godina i čitav rat.
Kada ponovo prođe kroz kapiju Prvog Stuba i ostavi pijacu iza sebe, Greg je stajao uz prolaz. Koplje mu je opet bilo naslonjeno na rame. Posmatrao je Mikhaila dok mu je prilazio.
„Jesi razgledao, južnjače?“
„Jesam.“
Greg klimnu. „Dobro.“
Izgledao je kao da bi mu se izvinio zbog ranijeg ispitivanja. Nije. Ardenfallci su izvinjenja očigledno čuvali za ozbiljnije stvari.
Mikhail prođe kraj njega i pođe niz padinu prema krčmi. U šaci je još držao svežanj sivih listova.