Poglavlje XV: Toplo jezero
Mikhail se probudi kasno ujutro, kada je vatra u ognjištu već gotovo izgorjela. U sobi je ostala tek tanka toplota, zarobljena između drvenih zidova. Neko je u prizemlju pomjerao stolice, a s ulice je dopirao zvuk točkova koji su drobili snijeg. Ležao je nepomično, gledajući nepoznat plafon. Zatim se sjeti gdje je.
Ardenfall.
Ustade, dodade još jedno drvo na žar i opasa oba mača. Preko svega navuče smeđi ogrtač i siđe.
Krčma je bila gotovo prazna. Nekoliko ljudi sjedilo je uz zidove i jelo u tišini. Na podu su ostali tragovi blata i snijega od prethodne noći, a jedna prevrnuta stolica još je ležala kraj ognjišta.
Iksas je stajao iza šanka i slagao čaše. Jednu podiže prema svjetlu, pogleda je, pa je vrati među ostale iako je na rubu još ostalo pjene.
„Hei“, reče kada ugleda Mikhaila. „Nije te zima ujela, a?“
„Iskreno, ne sjećam se kada sam posljednji put ovako dobro spavao.“
„Onda je to dobro.“
Mikhail priđe šanku. Krčmar ne podiže glavu.
„Jesi li ti spavao išta?“ upita Mikhail.
„Jest. Brzo ja spavam.“
„Šta ima za jelo?“
„Čorba od zeca.“
„Može.“
„Dva srebrnjaka.“
Mikhail izvadi novac i spusti ga na šank. Zatim sjede za sto. Čorba je bila topla i ukusna. Kada završi, odnese prazan tanjir nazad do šanka.
„Dobra je.“
„Jest.“
Mikhail se okrenu prema vratima.
„Gdje bih mogao otići da malo upoznam mjesto?“
Iksas slegnu ramenima.
„Bilo gdje.“
„Ne poznajem grad.“
„Ni grad tebe ne poznaje.“
Mikhail sačeka, ali Iksas se vrati čašama.
„Ima li nešto blizu?“
„Jezero.“ Iksas pokaza čašom prema lijevoj strani krčme. „Stepenice napolju. Ideš dolje dok ne vidiš vodu. Ima put uz jezero.“
„Dobro.“
„Jest.“
Mikhail krenu prema vratima.
„Grdare“, zovnu ga Iksas.
Krčmar podiže drvenu čašu koju je upravo slagao.
„Ovu si sinoć ostavio na stolu.“
„Nisam.“
Iksas pogleda čašu, zatim ostale.
„Onda je neko drugi.“
Spusti je među njih i nastavi raditi.
Kada izađe, jutro je već bilo stiglo. Vjetar je dolazio s jezera, vazduh mu se učini toplijim nego što ga je pamtio od prethodnog dana.
Prije nego što pođe, obiđe štalu iza krčme i provjeri svog tamnoplavog konja. Konj je već odavno bio budan, sit i miran. Neko mu je bacio sijeno, i to je neko naplatio. Mikhail mu položi ruku na grivu.
„Eto, sad smo sami.“
Konj frknu.
„Ti jedeš svaki dan. Moraću naći posao.“
Pređe mu dlanom niz vrat.
„Snaći ćemo se.“
Mikhail pođe prema vodi.
Stepenice desno od krčme spuštale su se između dvije kuće, uske i dijelom očišćene od snijega. Na njihovom dnu počinjao je put koji je pratio obalu jezera. Što se više približavao jezeru, vazduh je postajao topliji.
Bio je desetak koraka udaljen od vode, dovoljno da zemlja pod njim ostane čvrsta. S jedne strane stajale su kuće i niske kamene ograde, a s druge se jezero otvaralo sve do stubova i vodopada. Uz put su na nekoliko mjesta bili postavljeni stolovi i klupe. Donji dijelovi bili su od kamena, teški i nepomični, dok su sjedišta, nasloni i ploče stolova bili od tamnog drveta.
Mikhail priđe jednom praznom stolu. Umjesto da sjedne pravilno, spusti se na klupu okrenut prema jezeru, leđima naslonjen na ivicu stola. Jednu nogu ispruži, drugu zadrža bliže sebi.
Tek tada osjeti da toplina dolazi s jezera. Voda je bila tamna i mirna. Iznad nje su se stubovi dizali bez ijednog mekšeg oblika. Na mostovima su se kretali ljudi, sitni s te udaljenosti, dok su lanci uz njihove strane povremeno stenjali na vjetru. Mikhail ostade tako neko vrijeme.
Koraci zaškripaše po snijegu iza njega.
Krupni čovjek u debelom sivom kaputu priđe stolu. Imao je široko lice, gustu tamnu bradu i ruke toliko velike da su mu rukavice izgledale tijesno. Nije pitao smije li prići. Samo stade kraj Mikhaila, zagleda se prema jezeru i reče:
„Drvo.“
Mikhail se okrenu prema njemu.
„Hei.“
Čovjek klimnu, kao da je upravo dobio odobrenje.
„Većina udara pogrešno.“
Mikhail ništa ne reče. Čovjek podiže jednu ruku uspravno, kao da pred sobom drži nevidljivu sjekiru.
„Gledaju sredinu. Uvijek sredinu. Vide komad drveta i misle da ga treba presjeći napola.“ Drugom rukom oblikova krug pred sobom. „Ali drvo nije kamen. Ima pravac. Ima čvorove. Ima stranu koja je već odlučila da pukne.“
Udari donjom stranom dlana o otvorenu šaku.
„Prvo pogledaš krajeve. Ako vidiš crtu, udaraš uz nju. Ne preko nje. Uz nju.“
Ponovo udari dlanom o šaku, ovaj put ukoso.
„Ako ima čvor, ne ideš kroz čvor. Samo budala udara tamo gdje je drvo najtvrđe. Ideš pored. Razdvojiš ga, pa se vratiš na ono što je ostalo.“
Mikhail ga je slušao. Čovjek se malo raširi u nogama, uhvati zamišljenu dršku objema rukama i zamahnu kroz vazduh. Zaustavi šake tačno iznad klupe.
„Ne udaraš samo rukama. Ruke vode. Leđa i kukovi rade. Ako te poslije bole ramena, cijepao si pogrešno.“
„A ako bole leđa?“
Čovjek ga pogleda.
„Onda si star.“
Mikhail spusti glavu, skrivajući osmijeh. Čovjek nastavi kao da ga ništa nije prekinulo.
„Vlažno drvo se opire. Suho puca glasno. Po zvuku znaš šta imaš prije nego što drugi put podigneš sjekiru.“ Pokuca zglobovima jedne ruke o dlan druge. „Tupo, ostavi ga. Oštro, nastavi.“
„I to je sve?“
Čovjek ga odmjeri kao da je upravo rekao nešto nepristojno.
„Nije.“
Ponovo podiže zamišljenu sjekiru.
„Stablo se siječe drugačije. Prvo odrediš gdje treba pasti. Ne gdje ti želiš. Gdje može. Gledaš nagib, grane, snijeg na njima, vjetar. Ako mu vjetar udara u leđa, ne stojiš mu sprijeda.“
Rukom pokaza prema zamišljenom stablu.
„Prvo zasiječeš sa strane na koju treba pasti. Ne preduboko. Napraviš mu otvor kao usta.“
Dlanom napravi klin.
„Onda udaraš sa suprotne strane, malo više. Nikada u istoj visini. Ako izjednačiš rezove, može ti vratiti sjekiru ili pasti prije nego što odlučiš kuda.“
„A kada počne padati?“
„Pustiš ga.“
„To znam.“
„Hei. Ljudi često ne znaju.“
Čovjek se okrenu prema jezeru.
„Pokušavaju udariti još jednom. Kao da će posljednji udarac nešto dokazati. Onda stablo odluči umjesto njih.“
Neko vrijeme su obojica ćutali.
„Znači cijepaš drva“, reče Mikhail.
„Jest. Drvosječa sam.“
Čovjek klimnu, zadovoljan odgovorom.
„Valdemir.“
Pruži mu ruku.
„Grdar.“
Valdemirova šaka proguta njegovu. Stisak mu je bio težak i tvrd. Kada ga pusti, Mikhail drugom rukom pređe preko svoje šake da joj vrati krv u tok.
„Ti si s juga, a?“
Mikhail pogleda prema vodi. Na trenutak pomisli da slaže, ali nešto u ovom čovjeku učini mu se drugačije. Kao da mari samo za drvo.
„Lako si to pogodio.“
„Pričaš drugačije. Osjetim ja to.“ Valdemir osloni ruku na kuk. „Jug. Vidiš, tamo još nisam bio. Mada nisam bio nigdje izvan Zemlje Ardenfall. Čak ni na stubove više ne idem.“ Pogleda prema njima.
„Zašto?“
„Visina.“ Podiže glavu prema stubovima. „Ne volim je. Na visini nema malih grešaka.“
„Mislio sam da te pitam kako je gore.“
„Otiđi pa vidi. Meni je dobro ovdje.“
„A šta voliš?“
Valdemir pogleda svoje ruke.
„Drvo.“
„To sam primijetio.“
„I porodicu, naravno.“
„Koliko vas ima?“
„Žena i jedno dijete. Kćerka. Ona crta po drvetu koje joj iscijepam, pa mi ga vraća kao da mi je nešto poklonila.“ Podiže glavu prema oblacima. „Zbog njih i cijepam. Da ih držim ugrijane pod ovim sivim nebom.“
„A oni tebe?“
Valdemir sjede na drugi kraj klupe. Drvo zaškripa pod njegovom težinom.
„Oni mene drže da ne odem na stubove i ne polomim vrat.“
„To je lijepo.“
Mikhail pomisli na Daisy, na Ronika, na Berisa koji se već vraćao na jug. Svi su ostajali negdje iza njega.
„Čuo sam da je kod vas nebo plavo“, reče Valdemir.
„Nije uvijek. Ali kada jeste, tada je najljepše.“
Valdemir je zamišljao to, vidjelo se na njegovom licu kada se osmjehnuo dok je gledao prema sivom nebu.
„Kod nas su bogovi još ljuti. Zato su nam ostavili sivilo i snijeg.“
Mikhail se sjeti Lire. Govorila mu je o bogovima iznad svijeta, ali tada nije mnogo slušao. Sjeti se i ljudi na grebenu, kako su pred smrt okretali lica prema nebu.
„Bogovi?“
„Jest.“
„Šta o njima znaš?“
„Ono što svi znaju. Da su gore i da su ljuti.“ Slegnu ramenima. „Pitaj nekoga ko ide u Bijeli Toranj. Ja idem u šumu.“
Mikhail sačeka, ali Valdemir ne nastavi. Tišina je trajala.
„Mi vjerujemo u ono što je u čovjeku“, reče Mikhail. „U ono što osjeća. Zato imamo Kapele Nade, Pohlepe, Bijesa...“
„Hei“, prekinu ga Valdemir. „I naši se bogovi tako zovu.“
„Koliko ih ima?“
Valdemir odmahnu rukom.
„Žena kaže jedanaest. Neko kaže devet. Kćerka kaže stotinu. Čula u pjesmici.“
Mikhail se osmjehnu. Valdemir iznenada uhvati njegovu desnu šaku i okrenu je dlanom prema gore. Pređe palcem preko zadebljale kože ispod prstiju, zatim mu stegnu podlakticu.
„Snažne ruke.“
Mikhail povuče šaku tek kada je Valdemir pusti.
„Od mača.“
„Svejedno.“ Valdemir ga odmjeri od ramena do šaka. „Dobro bi mi došao pomoćnik.“
„Pomoćnik?“
„Jest. Treba mi neko da nosi, slaže i ponekad uradi ono što moja leđa više neće. Ne moraš sve znati prvog dana. Dovoljno je da dođeš kada kažeš da ćeš doći.“
„A upravo si zaključio da ne znam cijepati drva.“
„Zaključio sam da držiš sjekiru kao mač. To se može popraviti. Čovjek koji ne dođe na posao mnogo se teže popravlja.“
„Nisam ništa zapamtio od onoga što si mi pokazao.“
„Onda ću ti objasniti ponovo.“
„A ako opet ne zapamtim?“
„Onda ćeš nositi ono što ja iscijepam. Snaći ćemo se.“
Mikhail razmisli.
„Kada da dođem?“
„Kad mogneš.“
Valdemir pokaza prema kućama koje su se pružale dalje uz obalu, prema početku šume.
„Tamo gdje put postane uži, dalje od jezera. Onaj što vodi kroz šumu. Prati puteve dok ne naiđeš na kuću s rozim vratima. Ne možeš je promašiti.“
Mikhail se okrenu prema njemu.
„Roza vrata?“
„Ne pitaj me ništa.“
„To ti ne mogu obećati.“
Valdemir se glasno nasmija. Zatim zamahnu rukom i udari Mikhaila po ramenu, dovoljno jako da ga gurne malo od stola.
„Dođi kada ti dosadi biti hladno.“
Krenu putem, pa se nakon nekoliko koraka okrenu.
„I ne zaboravi kako sam ti objasnio.“
„Već jesam.“
„Dobro. Nema veze. Objasniću ponovo.“
Nastavi prema kućama.
Mikhail ostade naslonjen na sto i gledao za njim. Razgovor je počeo jednom riječju, trajao mnogo duže nego što je očekivao i završio ponudom za posao od čovjeka kojeg nije poznavao.
Ipak, bio mu je prijatan. Možda i previše.
Pogleda ponovo prema jezeru.
Negdje pored njega, daleko među kućama uz šumu, stajala su roza vrata.