Poglavlje XXIII: Pukotina
Kada se vratio, Mikhail dugo nije zaspao.
Ujutro sjede na ivicu kreveta i ostade tako neko vrijeme. Zatim se sagnu uz zid i provjeri mačeve. Oba su bila tu. Ovaj put će ih nositi sa sobom.
Posegnu ispod kreveta i izvuče Blijedu Masku Radoznalosti. Držao ju je pred sobom, gledajući njena usta i šuplje oči. Kako neko može nositi ovo? Zašto bi neko želio da je nosi?
Začu se kucanje.
Mikhail brzo ispusti masku. Keramika tupo udari o pod, a on je nogom gurnu pod krevet.
Lira uđe, bila je ljuta.
„Opet si se vratio kasno.“
„Dobro, jesam. I šta?“
„Ništa.“
„Lira, nisi mi ti žena. Ako već plaćam, mogu otići kada god želim.“
Lirine oči se napuniše suzama.
„Idiote jedan.“
Okrenu se i siđe niz stepenice. Mikhail zatvori oči.
„Lira.“
Krenu za njom. Zateče je u trpezariji. Sjedila je za stolom, okrenuta od njega. Djeca su još spavala u sobama. Mikhail sjede pored nje.
„Izvini. Nisam tako mislio.“
„Jesi.“
„Nisam.“
„Mikhail, mene tvoj novac ne zanima. To znaš.“
„Znam. Dijelimo sve.“
Lira se okrenu prema njemu.
„Kako dijelimo kada mi stalno nešto kriješ?“ Rukom obrisa obraze. „Šta mi kriješ? Jesi li mi rekao sve zbog čega si pobjegao iz Veilcourta?“
Mikhail je mogao da joj kaže. Za kralja. Za Maske. Za mladića kojeg je prethodne noći držao nad ponorom. Nije. Što manje zna, manje joj mogu uzeti.
„Jesam.“
Lira ga je posmatrala. Zatim primijeti rasparanu kožu i modrice na njegovoj ruci.
„Šta ti je to?“
„Ništa. Okliznuo sam se i pao.“
„Samo to?“
„Samo to. Led je ovdje svuda. Čovjek se oklizne gdje god krene.“
Lira se slabo nasmiješi.
„Jest. U pravu si.“ Ustade. „Nemoj više da razgovaraš tako sa mnom. Je li jasno?“
Mikhail podiže ruke.
„Jasno.“
„Dobro. Idem sada da spremim bilje. Poslije moram na pijacu.“
„Ja ću do pekare. Onda se vraćam djeci.“
Lira ode do sanduka ispod stepenica i poče razvrstavati bilje za prodaju. Mikhail navuče smeđi plašt i zakači oba mača uz bok. Svoj, i Darinov.
Kada izađe, Drugi Stub bio je glasniji nego inače. Mnogo glasniji. Ljudi su izlazili iz kuća i kretali se u istom smjeru. Niko nije morao pitati kuda se ide. Gomila ih je nosila prema trgu. Mikhail pođe s njima.
„Neko je sinoć preglasno galamio“, reče čovjek ispred njega.
Mikhail mu se približi.
„Šta se događa?“
Čovjek se okrenu.
„Izgleda da je Vijeće nekome presudilo.“
„Kome?“
„Ne znam. Sada ćemo vidjeti.“
Trg se otvarao pred njima. Gomila je već bila gusta, sva lica okrenuta prema sredini. Mikhail se progura među ljudima. Tijela se razmaknuše taman toliko da vidi. Tri oblika stajala su iznad kamena.
Obješena.
Nisu se njihala. Visjela su mirno, uredno poredana. Čizme su im bile poravnate u jednoj liniji, kao da je neko odvojio vrijeme da sve izgleda kako treba. Mikhail se progura bliže. Tada ih prepozna.
Halmar i dva mladića.
Uže im se usjeklo u vratove. Gornji dio tijela bio im je go, a jutarnji vjetar pomjerao im je odjeću oko nogu. O vratu svakog visjela je mala drvena ploča. Isti natpis na sve tri.
Nisam ćutao.
Jedna je visjela na Halmaru, koji je svakog jutra galamio pred svojom radnjom. Druga na mladiću kojeg nikada nije vidio, barem ne bez keramike. Treća na Tavinu.
Mikhailu se zamanta. Položi šaku na grudi provjeravajući puls. Rastao je. Prebrzo je rastao. Prsti mu se stegnuše u šake.
Prethodna noć vrati mu se odjednom. Mladićeva leđa preko ivice. Njegove ruke na Mikhailovom licu. Drhtanje. Puzanje prema maski. Mikhail ga nije ubio. Osjećao je kao da jeste. Možda bi ostao živ da mu je vratio masku. Možda su ga objesili zato što se vratio bez nje. Da mu ju je dao, nastavio bi osluškivati tuđe riječi, puzati za odgovorima i služiti onome što ga je iznutra pojelo.
Nijedna pomisao nije mu olakšala. Vene mu nabreknuše pod kožom.
Poželje vojsku.
Onu vojsku koju je vidio kada je položio ruku u Kapelu Pohlepe i tražio njen kamen. Sjećanje na čovjeka kakav bi mogao postati pojavi se jasno pred njim.
Poželje da sada bude taj čovjek. Kralj.
Da stane pred Ardenfall s vojskom iza sebe. Da dovuče katapulte pod sva tri stuba, iako njihovo kamenje ne bi moglo dosegnuti grad ovako visoko. Da ih ipak postavi. Da gađa njihovo podnožje, stijene, sve što drži Ardenfall iznad zemlje. Rušio bi dok se Stubovi ne počnu kruniti. Dok kuće ne popadaju jedna preko druge. Dok od grada ne ostane samo srušen i napukao kamen. Sve. Sve do jednog zida. Sve do jednog kamena. Dok ne sravni bolest koja je obuzela ovaj svijet.
Mikhail zatvori oči.
Lijevo. Desno. Lijevo, ne. Vrata. Dvije stepenice. Treća vrata. Gore. Ponavljao put dok je bio ispod Veilcourta. Put koji vodi do Slušaoca. Do Maske Pohlepe.
Kada ponovo otvori oči, ljudi oko njega i dalje su ćutali.
Niko nije vrištao, niko nije pokušavao skinuti tijela. Ljudi su stajali nepomično, spuštenih ruku, gledajući.
Tada nešto probi tišinu. Žena se progura kroz gomilu.
„Ne... ne... ne...“
Glas joj se raspadao dok je prilazila užetu. Kada ugleda Tavinovo lice, zatetura, a zatim ga obgrli oko nogu i pritisnu obraz uz njegova koljena.
„Sine moj“, jecala je. „Dijete moje. Dijete moje.“
Pokuša ga podići drhtavim rukama. Prsti joj se ukopaše u tkaninu i tijelo. Gurala ga je naviše, kao da će mu olakšati težinu, kao da će se čvor opustiti ako ona bude dovoljno snažna.
Uže zaškripa. Tijelo se podiže tek malo. Glava mu klonu naprijed i osloni se na grudi, mlitava i teška.
Žena ga je držala tako, drhteći pod njegovom težinom. Kao da će ustati ako ga ne ispusti. Kao da će joj pomoći.
Nije joj pomogao.
Snaga joj popusti. Uže ponovo preuze njegovo tijelo, a ono se vrati u nepomičnost.
„Pomozite mi“, povika prema gomili. „Molim vas. Neka mi neko pomogne. Samo da ga skinem.“
Gledala je od jednog lica do drugog. Niko se nije pomjerio.
Ponovo ga uhvati oko nogu i podiže. Ruke su joj drhtale. Čelo joj udari o njegova koljena.
„Probudi se“, prošapta. „Molim te. Samo se probudi.“
Glava mu se prevrnu ustranu. Shvatila je.
Vrisak se istrgnu iz nje, sirov i nekontrolisan. Prevelik za tijelo iz kojeg je izašlo. Lomljenje jedne majke koja je upravo ostala bez svoga sina.
Ljudi oko nje ostadoše gdje su bili. Ćutljivi. Uplašeni. Ili svjesni da bi sljedeće jutro mogli visjeti kao i oni.
Ženin glas se raspade. Pusti sinove noge, okrenu se prema gomili i raširi ruke, kao da među tim licima traži nekoga ko joj može objasniti.
„Šta ste mu uradili?“ Niko ne odgovori. „Šta je on učinio? Bio je samo dijete.“
Pade na koljena i povi se nad kamenom.
„Majkino dijete.“
Mikhail je posmatrao kako je žalost savija prema unutra. Zvuk koji je izlazio iz nje više nije bio vrisak ni plač. Bio je to zvuk nečega što se lomilo, a više se nikada neće moći sastaviti.
Tako rastu, pomisli. Sutra će joj neko prići. Ponudiće joj lijek. Reći će da bol može oslabiti. Da može dobiti odgovor. Da postoji nešto iza onoga što sada vidi. Staviće joj masku u ruke i reći da će je izliječiti.
Ona će poslušati.
Jer je sada postala upravo ono što im treba. Pukotina koja čeka da je neko ispuni. Pukotina koja će se kretati po mraku tražeći još.
Povuče se nazad kroz gomilu, kroz ljude. Neljude. Kada dođe do prve kuće, osloni se o zid i povrati. Želudac mu se grčio i kada više ništa nije ostalo. Oči mu zasuze. Obrisa usta nadlanicom i ostade pognut, pokušavajući udahnuti. Bitka kod Elorina nije mu izazivala ovakvu mučninu i tjerala ga da izbaci sve iz sebe. Ovo je bilo gore.
Vješanje nije bilo kazna, bila je poruka. Upozorenje gradu. Lekcija za slomljene i one koji ne ćute.
Iza njega ženini jecaji počeše slabiti. Neko joj je napokon prišao iz gomile. Možda muž. Možda drugi sin. Mikhail to više nije mogao gledati. Krenu nazad prema Lirinoj kući.
Kada uđe, Lira je upravo završavala pakovanje bilja. Podigla je glavu i nasmiješila mu se. Osmijeh nestade čim mu vidje lice.
„Šta se tebi dogodilo?“
„Lira... neko je obješen na trgu.“
„Ko sada?“
Mikhail zastade.
„Sada?“
Lira proguta. Mikhail joj priđe.
„Ovo se događalo ranije?“
„Jest.“
„Upravo su objesili dva mladića i pekara, a ti govoriš kao da je to nešto što se stalno događa. Ko stoji iza toga?“
Lira spusti torbe s biljem na pod i sjede na stepenice.
„Vijeće“, šapnu.
Mikhail sjede pored nje.
„Zašto ništa ne učinite?“
„A šta da učinimo?“
Mikhail je ćutao. Lira okrenu glavu.
„Zato se bojimo pričati po gradu. Ako te čovjek s kožnom knjigom upiše, a oni odluče da ti je došao kraj, onda ti je došao kraj.“
Mikhail je slušao, ali nije vjerovao da su ta trojica visjela samo zbog onoga što je neko zapisao.
Znao je pravi razlog. On je taj koji ih je pratio. On je taj koji je uzeo masku. On je taj kome sada Blijeda Maska Radoznalosti leži ispod kreveta.
„Gdje su djeca?“
„Spremaju se. Ema je u kupatilu. Druga dvojica samo što nisu ustala.“
„Dobro. Šta ćeš sada?“
Lira okrenu glavu prema njemu.
„Kako misliš, šta ću? Ne mogu na trg. Ne mogu to gledati.“
Glas joj oslabi.
„Ostaćemo ovdje. Samo te molim da popraviš lice prije nego što mi djeca siđu. Ne želim da znaju.“
„Pokušaću.“
Lira se naglo baci prema njemu, obgrli ga i zaplaka.
„Mikhail, plašim se.“
Stegnu mu plašt u šakama.
„Plašim se za djecu.“
Mikhail je zagrli.
„Ne plaši se dok sam ja ovdje. Štitiću vas koliko god mogu.“
Ruke mu počeše da se tresu. Lira to osjeti. Mikhail ih brzo povuče i ustade.
„Idem gore. Vratiću se brzo.“
„Dobro“, reče Lira i obrisa obraze. „Spremiću nešto da jedemo.“
Mikhail klimnu i pope se u sobu. Zatvori vrata.
Kleknu uz krevet i izvuče Blijedu Masku. Držao ju je objema rukama. Dovoljno bi bilo da je udari o zid. Keramika bi pukla. Nakrivljena usta bi se raspala. Šuplje oči više nikada ne bi gledale ništa. Prsti mu se stegnuše oko nje. Htio ju je zdrobiti. Ali zastade.
Trebaće mu. Trebaće mu.