Poglavlje XXIV: Strah
Kuća je te večeri pokušavala da bude obična.
Djeca su se igrala na podu pred ognjištem. Tanin je gurao drvenog konja između nogu stola, Ema je držala pticu na prstu i pokušavala je natjerati da stoji ravno, a Arnol je tužnog zmaja zakopavao u presavijenu deku, pokušavajući da ga izliječi od leda. Lira ih je ućutkivala kada bi postali preglasni, pa bi se nasmijala.
Mikhail je sjedio s njima dovoljno dugo da ne izgleda kao da bježi. Niko nije govorio o trgu. Niko nije spomenuo užad, ploče ni ženu koja je pokušavala podići mrtvog sina. Djeca nisu znala šta se dogodilo. Tako je trebalo i da ostane, tako je i ostalo.
Kada ih Lira posla na spavanje, Tanin ponese konja sa sobom. Arnol je zmaja držao pod rukom, a Ema ostavi pticu na polici kraj stepenica, pažljivo namještenu da gleda prema vratima.
Mikhail ode gore. Izvuče Blijedu Masku ispod kreveta i položi je na prekrivač. Dugo ju je posmatrao.
Bila je glatka, lagana i hladna. Unutrašnjost je bila blijeda kao i lice, osim nekoliko tamnih tragova uz otvore za oči. Prljavština, znoj ili nešto drugo što se vremenom uvuklo u keramiku. Okrenu je. Zatim ponovo.
Trebao je saznati kako je mladić postao dio njih. Gdje su se sastajali. Koliko je Bijelih Maski bilo u Ardenfallu. Je li samo jedna, ili više njih. Je li Agnes bila ta ili je znak na njenoj ruci značio nešto drugo. Iznad svih njih stajala je Maska Pohlepe.
Slušalac.
Ime mu se vraćalo svaki put kada bi pokušao misliti o nečemu drugom.
Napolju je snijeg postajao gušći. Vjetar ga je nosio preko krovova i lijepio uz stakla. Kuća se postepeno utišala. Prvo prestadoše dječji glasovi. Zatim koraci na hodniku. Ostade samo pucketanje vatre iz prizemlja i povremeno pomjeranje drveta u ognjištu. Lira još nije otišla spavati.
Mikhail je čuo kako otvara sanduk ispod stepenica. Nešto je premještala, zatim zatvorila poklopac. Škripa dasaka po podu. Nakon toga dugo nije bilo ničega.
Mikhail spusti masku u krilo. Gledao je u crne proreze. Imao je osjećaj kao da ona gleda njega, čak bez lica iza sebe.
Ispod njega drvo u ognjištu puknu. Čuo je kako Lira pomjera žarač. Plamen se podiže, zatim ponovo utiša.
Prođe još neko vrijeme.
„Mikhail.“
Izgovorila je njegovo ime tiho. Kao da provjerava nalazi li se još u kući. Kao da joj je drago što je on tu. Mikhail se osmjehnu i podiže glavu.
„Šta je?“ šapnu joj.
Nije odgovorila. Osmijeh mu nestade. Spusti masku na krevet i ustade.
„Lira?“
Ispod njega začu se kratak udah. Zatim struganje drveta, kao da je naglo povukla noge sa poda.
„Mikhail.“
Ovoga puta glas joj je bio glasniji. Mikhail krenu prema vratima. Tada Lira vrisnu.
„Mikhail!“
Zgrabio je Darinov mač prije nego što je izašao iz sobe. Koraci mu udariše o stepenice dok je silazio. Skoro se okliznu na posljednje dvije, uhvati se za ogradu i uleti u trpezariju.
Lira je sjedila na sećiji pred ognjištem, skupljenih nogu, leđima pribijenim uz naslon. Jednom rukom pokrivala je usta, a drugom pokazivala prema prozoru.
Grudi su joj se dizale ubrzano, oči su joj bile toliko raširene da se bjelina vidjela svuda oko zjenica.
„Šta je bilo?“
Pokušavala je smiriti disanje. Mikhail stade između nje i prozora, držeći mač ispred sebe.
Napolju je padao snijeg. Kroz staklo se vidio samo slab obris kuće preko puta, komadi kamenja uz ulicu i vlastiti odraz u prozoru. Ništa se nije pomjeralo osim bijelih pahulja koje su prolazile kroz tamu.
„Lira.“
Priđe joj. Ona ga zgrabi za rukav. Prsti su joj bili hladni, ruke su joj se tresle.
„Bilo je tamo.“
„Šta?“
„Tamo.“
Ponovo pokaza prema prozoru. Mikhail se okrenu. Ništa.
„Šta si vidjela?“
Lira je pokušavala udahnuti, ali svaki dah zaustavljao joj se visoko u grudima.
„Lice.“
„Čije lice?“
Odmahnu glavom.
„Nije bilo ničije.“
Mikhail čučnu pred njom.
„Polako. Reci mi kako je izgledalo.“
Oči joj ponovo odoše prema staklu.
„Stajalo je u mraku.“
„Čovjek?“
„Ne znam.“
„Je li imalo odoru?“
Lira ga pogleda.
„Kako znaš?“
Mikhail zaćuta. Prsti joj se jače stegnuše oko njegovog rukava.
„Kako znaš da je imalo odoru?“
„Pretpostavio sam.“
Lira je gledala njegovo lice, ali strah joj nije dopuštao da se dugo zadrži na njemu. Ponovo se okrenu prozoru.
„Crno“, reče. „Sve je bilo crno osim lica.“
„Maska?“
Usne joj zadrhtaše.
„Možda.“
„Kakva?“
„Blijeda.“
Mikhail pogleda prema prozoru.
„Šta je radilo?“
„Gledalo me.“
„Je li se pomjeralo?“
Lira odmahnu glavom, pa zastade.
„Prvo je stajalo dalje.“
Vatra iza Mikhaila se podiže. Svjetlost pređe preko stakla, dohvati snijeg ispred kuće, pa se povuče. Lira sačeka da se ugasi.
„Mislila sam da je kamen. Ili snijeg na zidu.“
Plamen ponovo skoči. Ovaj put Lira ne pogleda prema prozoru.
„Drugi put je bilo na pola dvorišta. Nisam vidjela da prilazi. Samo je bilo bliže.“
Vatra se podiže i treći put. Lira stegnu prste oko Mikhailovog rukava.
„Treći put mu je čelo dodirivalo staklo.“
Mikhail se okrenu prema prozoru. Vatra utihnu. Kroz staklo se vidio samo njegov vlastiti odraz i snijeg koji je padao ravno.
„A poslije toga?“
„Poslije toga vatra se digla ponovo“, reče Lira. „I nije bilo ničega. Lice nije imalo izraz. Nije se smijalo. Nije bilo ljuto. Samo je gledalo.“
„Je li imalo oči?“
Lira zatvori svoje.
„Nije ih bilo.“
Mikhail ponovo pogleda kroz staklo.
„Samo rupe“, prošapta. „Duboke. Crne. Kao da unutra nema glave.“
Snijeg udari o prozor u naletu. Lira trgnu noge uza se.
„Vidjela sam sebe u njima.“
„Kako misliš?“
„Ne znam.“
Odmahnu glavom i pritisnu dlan preko usta.
„Kada sam gledala u rupe, vidjela sam...“ Nije završila. Mikhail joj uhvati obje šake.
„Smiri se. Šta si vidjela?“
Lira ga pogleda.
„Djecu.“
Glas joj jedva izađe.
„Ležala su gore. Nisam znala jesu li živa.“
Mikhail ustade. Strah mu se podiže kroz grudi, dlake mu se podigoše na rukama. Pogleda prema stepenicama.
„Ostani ovdje.“
Potrča gore. Otvori vrata dječje sobe toliko snažno da udariše o zid. Arnol se podiže na laktove. Ema se promeškolji pod pokrivačem, a Tanin nastavi spavati okrenut prema zidu, držeći konja uz grudi. Bili su tu. Disali su. Mikhail izdahnu naglo.
„Šta je bilo?“ promrmlja Arnol.
„Ništa. Spavaj.“
„Čuo sam mamu.“
„Samo je nešto palo.“
Arnol ga je gledao, ali Mikhail zatvori vrata prije nego što je mogao pitati još nešto. Kada se vratio dolje, Lira je stajala. Nije se odmakla od sećije, ali je uzela žarač i držala ga objema rukama, ispred sebe kao oružje. Mikhail priđe prozoru i prisloni lice uz hladno staklo.
„Nemoj!“ uzviknu Lira.
Ulica je bila prazna.
„Idi gore“, reče Mikhail. „Idi djeci.“
„Ne. Neću te ostaviti ovdje.“
„Lira.“
Okrenu se prema njoj.
„Idi gore. Zaključaj vrata. Ne otvaraj nikome dok se ne vratim.“
Lira spusti oči na mač u njegovoj ruci.
„Kuda ćeš? Nemoj izlaziti.“
„Ako je još ovdje, moram da provjerim.“
„Mikhail, nemoj.“
„Zaključaj se s djecom.“
Krenu prema vratima. Lira ga zgrabi za nadlakticu.
„Šta je to bilo?“
Mikhail se ukoči.
„Ne znam.“
„Lažeš.“
Pogledao ju je. Ruka joj je drhtala na njegovoj.
„Ne znam koja je“, reče.
Lira ispusti njegovu ruku.
Mikhail otvori vrata i izađe. Vjetar mu odmah nanese snijeg u lice. Zatvori vrata iza sebe i krenu oko kuće, držeći Darinov mač ispred sebe.
Snijeg je već prekrivao ulicu. Nije bilo jasnih otisaka. Samo udubljenja koja je vjetar brzo zatrpavao. Ispod prozora pronađe dužu tamnu brazdu, ali nije mogao znati je li nastala od čizme, otpale grane ili vode koja se tu ledila. Kleknu i dotače je. Snijeg je bio svjež. Ništa drugo.
Nastavio je šire. Ulice Drugog Stuba bile su prazne, fenjeri su gorjeli kroz snijeg kao mutne mrlje, a zavjese na osvijetljenim prozorima bile su navučene. Zagledao je prolaze, ugašene tezge i ulaze u barake. Svaki put kada bi vjetar pomjerio tkaninu ili snijeg spao s krova, okretao bi se s podignutim mačem. Ništa.
Prošao je trg. Užad više nije bilo u sredini, samo čistina. Kao da nikada ništa tamo nije visilo.
Nastavio je prema južnoj ivici, zatim uz zid na sjevernoj strani. Obišao je sve ulice kojima je prethodnih dana pratio Agnes. Vratio se do prolaza iza barake, ali nije ušao. Nije mogao da uđe, samo je gledao u uski komad kamena između drveta i ponora i snijeg koji je spao na njega.
Moglo je biti tamo. Moglo je stajati iza njega. Moglo je već biti u kući. Mikhail se naglo okrenu.
Samo snijeg.
Stegnu balčak toliko snažno da ga zabolje rasparani dlan. Poveo ih je do Lire. Nije znao kako, ali jeste. Pratio je Maske. Uzeo jednu od njih. Donio je pod njen krov. Sada je nešto drugo pronašlo prozor iza kojeg je sjedila sama. Možda nije gledalo nju. Možda je tražilo njega. To mu nije olakšalo. Ovako je mogao samo zamišljati gdje će se sljedeći put pojaviti. Na prozoru dječje sobe. Iza Lirinih leđa. Pored kreveta. Isto onako kako je stajalo u njegovoj sobi u Veilcourtu. Ta ga misao uplaši.
Poželje ih zaključati u kuću i ne pustiti nikoga unutra. Poželje stražare pred svim vratima, ljude na krovu, mačeve u svakoj ulici. Poželje da prati svaki prolaz, svaki prozor i svaku osobu koja bi im se približila.
Nije mogao.
Kada se vratio pred Lirinu kuću, jutro još nije sasvim svanulo. Pokuca. Niko ne odgovori. Pokuca ponovo.
„Lira.“
Provjeri bravu.
„Lira!“
Odmače se i udari vrata nogom. Ona se naglo otvoriše. Lira nije stajala iza njih. Mikhail uđe i zatvori vrata. Kuća je bila tiha. Vatra je gorjela nisko. Na sećiji nije bilo nikoga. Dječja soba na spratu nije se čula.
„Lira?“
Tada je ugleda. Stajala je s druge strane trpezarije, pored stola. U rukama je držala Blijedu Masku Radoznalosti.
Mikhail stade na pragu trpezarije.
Lira ju je držala udaljenu od tijela, ali dovoljno čvrsto da su joj zglobovi pobijelili. Pogled joj je bio spušten prema blijedoj keramici. Suze su joj klizile niz lice.
„Gdje si je našla?“ upita Mikhail.
Podigla je oči.
„Na tvome krevetu.“ Tišina. „Jesi li ovo bio ti? Jesi li je stavljao?“
„Nisam.“
Odgovorio je prebrzo. Lira spusti pogled prema maski. Palac joj pređe preko blijedog čela, pa ga odmah skloni.
„Vratio si se krvav. Sinoć si nestao.“
„Pratio sam ih.“
Lira podiže glavu.
„Koga?“
„Njih.“
Lira je ćutala. Mikhail spusti Darinov mač na sto.
„Ljude s maskama.“
Ništa joj se ne promijeni na licu.
„Oni su bili iza Veilcourta“, nastavi. „Iza svega. Ovdje su isto. Vidio sam ih iza barake. Pekar je radio za njih. Tavin je nosio ovu.“
Lira je gledala njega, a ne masku.
„Skinuo sam mu je“, reče. „Nisam je stavio. Samo sam je uzeo.“
„Zašto?“
„Jer mi treba.“
Lirini prsti stegnuše rub keramike.
„Za šta ti treba lice mrtvog mladića?“
„Nije njegovo lice.“
„Nosio ga je.“
„To je Maska Radoznalosti.“
Lira polako klimnu i pogleda u masku.
„Maska Radoznalosti.“
Po načinu na koji je ponovila, Mikhail shvati da mu ne vjeruje.
„Postoje Bijele Maske“, reče. „Iznad njih je Maska Pohlepe. Sve je povezano. Vijeće, Agnes, ljudi na trgu, ono što si vidjela na prozoru.“
„Agnes je jako dobra osoba. Otkuda ti to?“
„Rekao mi je mladić, prije nego što su ga objesili.“
„Jest. A ti si donio njegovu masku ovamo.“
„Da bih ih pronašao.“
Lira napravi korak unazad. Mikhail to vidje.
„Ne gledaj me tako.“
„Kako te gledam?“
„Kao da sam jedan od njih.“
Lira ne odgovori. Na licu joj se vidio strah. Mikhailu se nešto podiže iz grudi, brže nego što ga je mogao zaustaviti.
„Nisam ja maska!“
Glas udari o zidove. Lira se trgnu. Maska joj skoro ispade iz ruku. Pribi je uz grudi, pa je odmah odmaknu kada keramika dotače haljinu. Mikhail teško udahnu.
„Izvini. Nisam jedan od njih“, ponovi tiše.
Lira ga je gledala preplašeno. Ne zbog onoga pred prozorom. Zbog njega.
„Dobro“, reče.
Mikhail se ne pomjeri.
„Vjeruješ mi?“
„Dobro je“, ponovi Lira. „Vjerujem ti.“
Glas joj je postao blag. Isti kojim je smirivala djecu kada bi se probudila iz ružnog sna. Spusti masku na sto.
„Lira...“
„U redu je. Vjerujem ti.“
Krenu prema njemu, polako. Mikhailu se lice prelomi. Priđe joj, pade na koljena i obgrli je oko nogu. Lira se ukoči. Čelo prisloni uz njen stomak. Ruke mu se stegnuše iza njenih leđa, kao da će ga nešto odvući ako je pusti.
„Nisam ja. Nisam. Ne znam šta da radim.“ Glas mu se raspade. „Ne znam gdje da odem. Ne znam kako da vas sačuvam.“
Tada se na stepenicama začu škripa.
Ema je stajala na polovini, bosa, držeći se za ogradu. Arnol se pojavi iza nje, a Tanin proviri između njihovih ramena.
Mikhail nije pustio Liru.
Djeca su gledala njega na koljenima i Blijedu Masku na stolu. Lira podiže ruku i spusti je na Mikhailovu glavu. Prsti joj uđoše u njegovu kosu. Drhtali su.
„Sve je dobro“, reče djeci.
Arnol pogleda prema maski.
„Šta je to?“
Lira nastavi prelaziti rukom preko Mikhailove kose.
„Ništa.“
„Čuli smo galamu.“
„Mikhail se uplašio“, reče. „Sada je dobro.“
Mikhail zatvori oči.
„Vratite se u krevet.“
Djeca se nisu pomjerila.
„Hajde“, dodade Lira. „Doći ću vam ubrzo.“
Ema prva krenu nazad. Tanin pođe za njom. Arnol ostade trenutak duže, gledajući Mikhaila, zatim se i on okrenu. Vrata njihove sobe zatvoriše se tiho.
Lirina ruka ostade na Mikhailovoj glavi.
„Dobro je“, prošapta.
Nije znao govori li njemu ili sebi.
„Vjerujem ti.“
Mikhail je jače zagrli.
„Samo je odnesi odavde“, reče lagano i toplo.
Mikhail podiže glavu. Lira mu dotače obraz.
„Baci je.“
Mikhail pogleda prema maski na stolu.
„Treba mi.“
„Znam.“
Ponovo mu pređe rukom preko kose.
„Ali plaši djecu.“
„Mogu je sakriti.“
„Naći će je. Ja sam je našla.“
Mikhail zaćuta. Lira se sagnu prema njemu.
„Odnesi je“, reče tiho. „Baci je tamo gdje je niko neće moći vratiti. Onda se vrati.“
Mikhail je gledao u njeno lice. Više nije drhtala.
„Bićeš ovdje?“
Lira mu položi obje ruke na obraze.
„Biću.“
Poljubi ga u čelo.
„Idi sada. Prije nego se djeca ponovo spuste.“
Mikhail polako ustade. Uze masku sa stola. Lira mu namjesti plašt preko ramena i zadrža ruku na njemu još trenutak.
„Baci je“, ponovi.
Mikhail klimnu.
„Vratiću se brzo.“
Uze Darinov mač, otvori vrata i izađe. Lira ih zatvori za njim. Vrata nije zaključala.
Snijeg je prestao. Nebo iznad Ardenfalla bilo je sivo, a ivice kuća već su se odvajale od tame. Noć je popuštala.
Hodao je prema jugoistočnoj ivici Drugog Stuba, držeći masku pod plaštom. Na ponekom dimnjaku pojavljivao se prvi dim. Grad se spremao da se probudi kao da prethodnog jutra na trgu nisu visjela tri čovjeka.
Kada dođe do ivice iza posljednjih kuća, izvadi masku. Stade na ivicu pada.
Vjetar je bio slabiji nego tokom noći. Jezero Teral nije se moglo jasno vidjeti kroz jutarnju maglu. Ispod njega je postojala samo blijeda dubina bez kraja.
Podiže masku.
Oči su bile preširoke. Usta iskrivljena u stranu. Blijedo lice uhvati prvu sivu svjetlost. Dovoljno je bilo da otvori šaku.
Nije.
Okrenu je prema sebi. Ako je baci, izgubiće jedino što je uzeo od njih. Jedinu stvar koja možda može otvoriti prolaz do Bijelih Maski. Do Slušaoca.
Do Maske Pohlepe.
Možda je mogao sakriti negdje izvan kuće. Možda je mogao reći Liri da ju je bacio. Ne bi morala znati.
Prsti mu se stegnuše oko keramike. Maska mu je trebala. To je bio jedini razlog. Nije je želio. Nije mu bilo teško da je baci. Samo mu je trebala. Ponavljao je to sve dok nije shvatio da još stoji na istom mjestu.
Mikhail ispruži ruku nad ponorom. Prsti mu se nisu otvorili. Stegnu zube.
„Pusti.“
Nije znao govori li sebi ili nečemu što je držalo njegovu šaku zatvorenom. Palcem pređe preko blijedog obraza. Keramika je bila hladna.
Tada pomisli na mladića koji mu je grlio noge i pružao ruke prema maski. Na prste koji su se otvarali i zatvarali u prazno. Mikhail otvori šaku.
Blijeda Maska pade.
Dok je padala, jednom se prevrnu, zatim joj lice ostade usmjereno prema njemu dok se smanjivala u dubini. Mikhail je gledao sve dok je nije izgubio iz vida. Ruka mu ostade podignuta.
Prazna.
I dalje je osjećao težinu keramike u dlanu. Spusti je tek kada ga rame zabolje.
Kada se vratio, jutro je već zahvatilo Drugi Stub. Vrata Lirine kuće bila su samo pritvorena, onako kako su ostala poslije njegovog udarca. Mikhail uđe.
„Lira?“
Ognjištu je još gorjelo. Na stolu su stajale dvije drvene čaše. Jedna prevrnuta, druga napola puna vode.
„Lira.“
Spusti mač uz nogu i ode do stepenica. Kuke kraj vrata bile su prazne. Nije bilo Lirinog niti dječjeg kaputa. Mikhail se pope gore.
Vrata dječje sobe bila su otvorena. Kreveti prazni. Pokrivači povučeni. Jastuci još udubljeni od njihovih glava. Na podu je ostao drveni konj. Ptica na polici. Arnol je ostavio i tužnog zmaja.
Mikhail uđe u svoju sobu. Ni tamo nije bilo nikoga. Vrati se niz stepenice sporije nego što se popeo. Stade nasred trpezarije. Na stolu nije bilo poruke. Nije je ni očekivao.
Mikhail pogleda prema vratima. Mogao je krenuti za njima. Možda su otišli na kratko. Možda prema Prvom Stubu. Možda prema Valdemiru. Možda su već prešli most.
Darinov mač još mu je bio u ruci. Priđe stolu kraj ognjišta i sjede.
Gledao je kako se žar u ognjištu gasi.
Tada se nasmija. Teško.
Jedan kratak zvuk izađe mu iz grla i odmah se raspade. Lira ga je morala slagati da bi pobjegla od njega.
Spusti mač preko koljena. Žar je još pucketao. Plamena više nije bilo, a kuća je polako gubila posljednju toplotu koju su ostavili za sobom.
Mikhail ostade sjediti. Glava mu se s vremenom spusti prema grudima. Prsti su mu i dalje bili sklopljeni oko balčaka kada su mu se oči zatvorile.
Zaspao je za stolom, s mačem u ruci. Dok je prazna kuća oko njega postajala hladna.