Poglavlje XXV: Baklja u tami
Dan je već bio odmakao kada se Mikhail probudi.
Glava mu je visila prema grudima, a desna šaka još je držala balčak Darinovog mača. Vatra u ognjištu odavno se ugasila, ostavivši samo sivu pepeo. Mikhail podiže glavu i ostade sjediti za stolom.
U kući više nije bilo ničega što bi mogao čekati. Lira se neće vratiti zato što on sjedi dovoljno dugo. Djeca neće ponovo potrčati niz stepenice. Niko neće otvoriti vrata i reći da je pogriješio.
Ovdje više nije mogao ostati.
Ardenfall se zatvorio oko njega, tri kamena stuba puna očiju, zidova i ljudi koji su ćutali dok im mrtvi vise nad trgom. Veilcourt nije bio sigurniji. Tamo ga je isto čekalo ono od čega je pobjegao. Ipak, tamo je barem poznavao ulice.
Mikhail ustade, pope se na sprat i uđe u svoju sobu. Nije imao mnogo da ponese. Smeđi plašt, nešto novca i oba mača. Zakači ih uz lijevi bok, svoj i Darinov. Na trenutak zadrža ruku na Darinovom maču. Otac je u svemu bio u pravu. Navuče plašt i siđe.
Dan napolju je bio siv, isti kao i svakoga dana u zemlji Ardenfall. Snijeg je prestao, ali su krovovi i ulice ostali zatrpani. Ljudi su čistili pragove i skidali težinu s nadstrešnica. Djeca su trčala uz zidove i gađala se grudvama dok ih neko ne bi otjerao s puta.
Mikhail krenu prema mostu koji je spajao Drugi i Prvi Stub.
Dok je prolazio između kuća, tiho je ponavljao: Lijevo. Desno. Lijevo. Dvije stepenice. Vrata. Treća vrata. Gore.
Prestade tek kada krajičkom oka ugleda list pribijen za drveni stub. Ispod pečata Vijeća stajalo je lice čovjeka za kojim se tragalo. Obično bi zastao i pogledao novo traženo lice. Ali više ga nije bilo briga.
Kada stiže do početka mosta, pogleda na drugu stranu. Stražari su stajali na njegovom kraju.
Mikhail zakorači. Već je odmakao kada začu čizme iza sebe. Kratko se osvrnu. Stražari. Nisu mu prilazili. Samo su držali isti razmak. Mikhail ne ubrza. Ispred njega, na sredini mosta, stajala su još dvojica. Kada im priđe, jedan podiže ruku.
„Mikhaile Emberline.“
Mikhail prestade hodati. Vjetar prođe između stubova i zaljulja most. Lanci zajecaše duboko ispod dasaka. Niko ga u Ardenfallu nije poznavao tim imenom osim Valdemira i Lire.
Stražari iza njega stadoše. Mikhail pogleda čovjeka koji mu je izgovorio ime.
„Ko pita?“
„Straža Ardenfalla. Po nalogu Vijeća moraš poći s nama.“
„Zašto?“
„Radi ispitivanja.“
„Zbog čega?“
„Nije nam rečeno.“
Mikhail pogleda prema Prvom Stubu. Do druge strane mosta nije bilo daleko. Iza njega su bila dvojica, ispred još dvojica. Ruka mu pođe prema maču. Stražar ispred njega ne izvuče oružje.
„Nemoj“, reče mirno.
Mikhailovi prsti dotakoše balčak. Drugi stražar pomjeri ruku prema koplju, ali ga ne podiže.
„Nismo došli da te povrijedimo“, reče prvi. „Ne pravi od ovoga nešto što ne mora biti.“
„A ako ne pođem?“
„Poći ćeš.“
Mikhail pogleda ljude na krajevima mosta. Niko se nije približavao. Niko nije pitao šta se događa. Svi su čekali ili tražili drugi put. Polako odmaknu ruku od balčaka.
„Dobro.“
Stražar mu priđe.
„Mačevi.“
Mikhail otkopča svoj i pruži ga drškom prema njemu. Čovjek ga uze i preda stražaru iza sebe. Zatim Mikhail odveza Darinov. Stražar koji ga primi zadrža pogled na balčaku. Izvuče dio oštrice i pogleda oznake koje nisu pripadale ardenfallskoj izradi.
„Odakle ti ovo?“ upita.
„Od oca.“
Stražar se kratko nasmija.
„Odakle njemu?“
Mikhail nije znao. Znao je samo da je mač pripadao Darinu i da ga je pronašao u kovčegu zajedno s pismima.
Tada Mikhail uhvati stražara za zglob. Sva četvorica se zategnuše.
„Ostavi ga“, reče Mikhail.
Stražar spusti oči prema njegovoj ruci, zatim prema maču.
„Pusti me.“
Mikhail ga ne pusti odmah.
„Vrati ga u korice.“
Čovjek kratko pogleda prvog stražara. Ovaj klimnu.
„Dobro.“
Mikhail odmaknu ruku. Stražar vrati mač u korice. Tada mu staviše okove iza leđa. Jedan mu povuče ruke toliko snažno da ga presiječe u ramenu. Mikhail pogleda ispod mosta, prema dubini i ništavilu. Sada se više nije plašio visine.
Dvojica stadoše ispred njega, dvojica iza, pa ga povedoše nazad prema Drugom Stubu. Čim pređoše most, skrenuše desno i nastaviše putem uz zidine, sve do prolaza uvučenog između njih na sjevernoj strani stuba. Mikhail tuda ranije nije zalazio. Prođoše pored dvojice stražara u sivim kaputima, s kopljima naslonjenim uz zid. Jedan je stajao, drugi sjedio. S druge strane prolaza nalazila se samo ivica stuba.
Neće me valjda baciti, pomisli Mikhail.
Ne.
Odmah iza zida stepenice su vodile prema dolje, u unutrašnjost Drugog Stuba. Spustiše se do gvozdenih vrata. Jedan stražar izvadi ključ i otključa ih. Iza njih se nastavljao još jedan niz stepenica.
„Kuda me vodite?“ upita Mikhail.
„Dolje.“
Uđoše.
Vrata se zatvoriše iza njih i siva svjetlost dana nestade. Prve stepenice osvjetljavala je baklja pričvršćena uz zid. Ispod nje čekala je druga, zatim treća, svaka udaljenija i slabija. Kamen je bio mokar. Voda se skupljala u uskim brazdama uz stepenice i tekla prema dubini. Mikhail poče brojati. Prvi nivo završavao se kratkim hodnikom i zatvorenim gvozdenim vratima. Stražar ih otključa. Iza njih pružao se dug prolaz, s masivnim drvenim vratima s obje strane. Na njegovom kraju stepenice su se nastavljale. Na drugom nivou vazduh postade hladniji. Miris snijega i dima potpuno nestade. Ostali su vlaga, ulje iz baklji i metal.
Treći nivo bio je urezan dublje u kamen Drugog Stuba. Stepenice se izravnaše u dug hodnik. Baklje su gorjele samo na svakom drugom dijelu zida, ostavljajući široke komade tame između njih. S obje strane pružale su se ćelije. Neke su bile prazne. U drugima bi se nešto pomjerilo kada bi stražari prošli. Mikhail nije mogao vidjeti lica.
Na kraju hodnika sjedio je čovjek za niskim drvenim stolom. Pred njim su ležali ključevi, mala knjiga i drvena čaša. Kada podiže glavu, Mikhail ga prepozna. Stražar s kapije Prvog Stuba. Greg. Onaj koji ga je prvi put pustio u grad. Onaj koji je čuo kako mu je pravo ime skoro izašlo iz usta. Greg ustade. Pogleda Mikhaila, zatim mačeve u rukama čovjeka iza njega.
„Grdar“, reče.
Mikhail se nasmija.
„Izgleda da nije.“
Greg spusti oči prema knjizi.
„Jest.“
„Je li ovo tvoje unapređenje?“
Greg odmahnu rukom, pa uze ključeve sa stola.
„Vidiš i sam. Zatvor.“
Krenu niz hodnik. Mikhail pođe za njim. Greg se zaustavi pred posljednjom ćelijom, otključa rešetke i povuče ih ustranu.
„Unutra.“
Mikhail se ne pomjeri.
„Zašto sam uhapšen?“
„Nisu mi rekli.“
„Ko je naredio?“
„Vijeće.“
„Ko iz Vijeća?“
Greg slegnu ramenima.
„Ni to mi nisu rekli.“
Mikhail pogleda u ćeliju. Baklja iz hodnika osvjetljavala je samo rešetke, zadnji dio bio je potpuno taman.
„Koliko ostajem?“
„Dok ne dođu po tebe.“
„Kada će doći?“
„Ni to ne znam.“
Mikhail se nasmija bez radosti.
„Mnogo toga ne znaš za čovjeka koji je dobio unapređenje.“
Greg slegnu ramenima.
„Jest. Više sam znao na kapiji.“
Mikhail uđe. Rešetke se zatvoriše iza njega. Greg okrenu ključ. Ostali odnesoše mačeve prema stolu. Mikhail ih isprati pogledom.
„Onaj s drugačijim balčakom“, reče Gregu. „Ne daj da ga odnesu.“
„Zašto?“
„Jer mi je ostao od oca.“
Greg pogleda Darinov mač.
„Pokušaću.“
Ostali odoše prema stepenicama. Greg se vrati i sjede za sto. Mikhail priđe rešetkama.
„Jesi li znao ko sam kada sam ušao u grad?“
„Nisam.“
„A sada znaš.“
„Sada imam knjigu.“
Podiže je pred sobom.
„Šta piše?“
Greg je ne otvori.
„Samo ime i da te zadržimo.“
Mikhail pusti rešetke.
„Dobro.“
Greg se nasloni na stolicu.
„Ako ti nešto zatreba, zovni.“
„Šta mogu dobiti?“
Greg okrenu glavu prema drvenoj čaši.
„Vodu. Hranu kada je donesu.“
„Svjetlost?“
„Ne.“
Mikhail se okrenu prema ćeliji.
„Odlično unapređenje.“
„Jest“, reče Greg.
Mikhail sjede uz zid, tamo gdje ga je baklja još mogla dosegnuti. Kamen je bio hladan i vlažan kroz odjeću.
Na ovom mjestu nije bilo dana. Vrijeme je prolazilo jednako. Baklje su gorjele isto. Vazduh se nije mijenjao. Nije bilo vjetra, zvona ni koraka s ulice po kojima bi mogao procijeniti koliko je dugo prošlo.
Greg je nekoliko puta ustao i otišao uz stepenice. Svaki put bi se vratio nakon kratkog vremena, s licem malo bljeđim. Treći put Mikhail ga upita:
„Zašto stalno ideš gore?“
Greg sjede za sto.
„Da udahnem.“
„I ovdje ima vazduha.“
„Nije isti.“
Mikhail nasloni glavu na zid.
„U pravu si. Smrdi. Zato i bježiš prema stepenicama.“
„Nisam rekao da je dobro unapređenje.“
Iz tame iza Mikhaila nešto tiho zagreba po kamenu. Okrenu se. Nije vidio ništa.
„Ima li još neko u ovoj ćeliji?“ upita.
Greg podiže pogled.
„Jest.“
Mikhail ustade.
„Mogao si to reći.“
„Nisi pitao.“
Iz mraka doprije tih uzdah.
„Nemoj njega kriviti“, reče poznat glas. „Već je učinio više nego što se od unaprijeđenog čovjeka može očekivati.“
Tama u zadnjem dijelu ćelije ostade nepomična.
„Ko je tamo?“
„Kapele mi“, odgovori glas. „Ako ćeš biti glasan, pripazi. Kamen ovdje voli slušati.“
Mikhail zakorači prema njemu.
„Orrine?“
„Vidiš, još me pamtiš. Dobro je.“
Orrin se pomjeri bliže svjetlosti. Sijeda brada i brkovi prvi izroniše iz tame. Sjedio je naslonjen na zid, s rukama prekrštenim preko stomaka.
„Šta ti radiš ovdje?“
„Trenutno sjedim.“
„Orrine.“
„A kako si ti završio ovdje?“ upita Orrin.
„Prvi sam pitao.“
„Uporan“, reče. „Dobro.“
Mikhail mu priđe i sjede nasuprot njega. Orrin se namjesti uz zid.
„Istraživao sam.“
Mikhail sačeka.
„I?“
„I“, nastavi Orrin, „ispostavilo se da postoje mjesta koja čovjek ne treba istraživati.“
„To je sve?“
„Nije. Bila su tu i vrata, i stražar. I veoma uvjerljiv razgovor koji je uključivao gvožđe i ključeve.“
Mikhail frknu.
„To je, dakle, bilo tvoje dugo putovanje na koje si otišao iz Veilcourta.“
„Da“, odgovori Orrin. „Izuzetno dugo. Veoma poučno. Ne preporučujem.“
„Koliko si ovdje?“
Orrin pogleda prema hodniku.
„Dovoljno da mi baklje počnu ličiti na ljude.“ Podiže ruku. „Eno, ona tamo liči na tebe.“
Mikhail se okrenu prema baklji, ni sam ne znajući zašto. Nasmija se uprkos svemu.
„A ti?“ upita Orrin. „Izgledaš gore nego posljednji put.“
„I ti.“
„Ja sam star. Imam opravdanje.“
Mikhail pogleda prema rešetkama. Greg je sjedio za stolom gledajući u knjigu.
„Pronašao sam Maske“, reče tiho i premjesti se bliže Orrinu.
„Kakve Maske?“
„Ispod Veilcourta. Uzimaju ljude. Mislim da kontrolišu sve.“
Orrinove obrve se malo podigoše.
„Oh.“
„Oh?“ upita Mikhail.
„Mislio sam da ih više nema.“
Ćelija utihnu.
„Bilo ih je prije? Kada?“
„Davno. Kada sam bio mlad.“
„Šta se dogodilo s njima?“
„Nestale su.“
„Kako?“
„Da znam, ne bih sada sjedio ovdje s tobom.“
Mikhail je dugo ćutao.
„Orrine“, reče. „Ne znam šta da radim. Nikada ovo nisam ovako htio. Grad se gubi. Sve do kojima mi je stalo gubim…“
Orrin izdahnu duboko.
„Jednom“, reče. „Kada sam vidio Orka.“
„Orka?“
„Jeste. Prvi put“, reče Orrin. „Bio sam mlad, pametan, nosio sam knjigu, veoma, veoma staru i važnu knjigu. To je možda bila prva knjiga koju sam napisao na jeziku kojeg se ne sjećam. Ali Ork me iznenadio, nisam znao šta da radim. Gdje da idem. Uspaničio sam se. Uzeo sam knjigu koju sam nosio ispod ruke, i bacio sam je. Pravo u njegovo ružno lice.“
Mikhail se nasmija.
„Ork je pogledao u nju“, nastavi Orrin. „Onda u mene. Raširio usta, vjerovatno u nevjerici. Nije bilo štete na njemu. Nikakve štete.“ Orrin se pomjeri. „Onda sam se ja okrenuo i pobjegao što je dalje moguće. Ork je samo stajao. Nikada sebi neću oprostiti za tu knjigu.“
Tišina se spusti opet.
„Ne bacaj ti svoju“, reče. „Nemoj još. Jer u ovom svijetu ima mnogo gorih stvari.“
Tada se Orrin okrenu prema njemu. Lice mu je postalo teško, a u očima mu je stajao strah kakav Mikhail nikada ranije nije vidio u njemu.
„Otišao sam prema istoku“, reče Orrin. „Dalje od zemlje Veillandsa. Kroz stare rudnike na istoku, dublje nego što sam ikada prije zašao.“
„To je pola svijeta odavde. Šta je tamo?“
„Još nisam siguran.“ Pogleda ispred sebe. „I to me plaši. Nešto je tamo napustilo mjesto na kojem je dugo ležalo. Zato moram izaći odavde. Moram da budem siguran.“
Mikhail ga pogleda.
„Ne razumijem o čemu govoriš.“
„Znam“, reče Orrin. „Ni ja još ne razumijem.“
Negdje duboko ispod njih nešto udari o metal. Jednom. Pa ponovo. Treći udar bio je jači. Odjek se pope kroz kamen i prođe hodnikom.
Greg se za stolom ukoči. Orrin spusti glas.
„Opet.“
„Šta?“
Ispod njih začu se vrisak.
Dolazio je iz dubine, negdje ispod trećeg nivoa, tamo gdje Mikhail nije vidio stepenice. Glas je prvo bio tih, zatim se naglo podiže i pretvori u nešto predugo da bi jedan dah mogao izdržati.
Prekinu se.
Nakon njega začu se kratak smijeh. Odmah zatim nešto teško poče se vući preko kamena.
Greg ustade.
„Kuda ćeš?“ upita Mikhail.
„Gore.“
„Opet?“
Greg uze baklju sa zida.
„Vratiću se. Čišći je vazduh gore.“
Ode prema stepenicama brže nego ranije. Hodnik ostade osvijetljen samo jednom bakljom na suprotnom kraju. Sjenke se raširiše preko rešetaka. Neko iz druge ćelije poče šaptati. Istu riječ. Ponovo i ponovo. Mikhail je nije mogao razumjeti, ali zvučala je kao jedna od molitvi koje su ljudi izgovarali u Bijelom Tornju.
Tada se ispod njih začu tih i suv glas.
„Otvorite.“
Niko ne odgovori.
„Otvorite“, ponovi glas.
Tišina.
Mikhail se okrenu prema Orrinu.
Starac je gledao u pod, u tačku ispod njihovih nogu, kao da vidi kroz kamen. Usne mu se pomjeriše.
„Majka.“
Izgovorio je gotovo bez glasa, pa se i sam trgnu, kao da nije znao odakle mu je riječ došla.
Koraci se začuše sa stepenica iznad. Greg se vraćao, noseći baklju i drvenu čašu. Vrati baklju na zid. Ruka mu se tresla dovoljno da metal udari o držač. Mikhail pogleda prema stepenicama koje su vodile dublje.
„Ti se plašiš.“
Greg sjede za sto i prinese čašu ustima. Nije pio.
„Ne plašim se. Bio sam žedan.“
Ispod njih glas ponovo izgovori:
„Otvorite.“
Greg zatvori oči.
„Ako je ovo unapređenje“, reče, „nisam trebao biti toliko dobar na kapiji.“
Orrin nasloni glavu na zid.
Mikhail ponovo sjede, ali ne okrenu glavu s hodnika. Nije znao traje li iznad njih još dan. Nije znao je li već došla noć. Ispod Drugog Stuba to nije bilo važno.
Tama je imala svoje vrijeme.