Priče Pred San

Noći su djelovale drugačije bez Darina.
Ne hladnije —
Daisy je držala vatru toplom za Mikhaila
ali praznije,
kao da je tišina dobila udove i razvukla se u svaki kutak kuće.

 

Mikhail je sada spavao bliže.
Nekad sklupčan ispod njene ruke,
nekad sa obrazom na njenom ramenu,
nekad šapćući polusnove poput sitnih tajni
koje samo dijete može razumjeti.

 

Vjetar je tiho dodirivao kapke.
Cvijeće obješeno kraj prozora njihalo se u sporim lukovima.
Svjetlost svijeće razlijevala je sjenke po drvenim zidovima.

 

Daisy je ležala na boku,
Mikhail privijen uz njena prsa,
drveni vuk stisnut između njih.

 

Pomjerio se jednom,
pa opet,
mala bora skupila mu se na licu.

 

„Mama…“ prošaputao je.

 

„Da, srce moje?“

 

Pritisnuo je ruku na stomak.
„Boli… ovdje.“

 

Ona mu je sklonila uvojke sa čela,
provjeravajući toplinu nadlanicom.

 

„Previše si trčao danas“, umirivala ga je.
„Previše tvrđava za braniti.“

 

Ali on je odmahnuo glavom —
malim, nesigurnim, drhtavim pokretom.

 

„Osjećaj… čudan“, prošaputao je.
„Kao da nešto dolazi.“

 

Srce joj se steglo,
ali to je dobro sakrila.

 

Djeca osjećaju duboko —
usamljenost, brigu,
tihu modricu nedostajanja.

Ponekad očev odlazak ostavi sjenu koju ne znaju imenovati.

 

Poljubila ga je u sljepoočnicu.
„Proći će“, promrmljala je.
„Siguran si.
Ja sam ovdje.“

 

Uvuče se bliže u njen zagrljaj.

 

„Priča?“

 

Mala molba.

 

Osmijehnula se.
„Koja?“

 

Njegova ruka podigla se prema prozoru —
prema dalekom istoku, iako nije znao zašto.

 

„Mjesto… gdje voda spava.“

 

Zastala je.

 

Sjetio se.
Priče
koju je ispričala samo jednom.

 

„Valespring?“ prošaputala je.

 

Klimnuo je, očiju već otežalih.

 

Daisy ga je podigla malo više uz grudi.

 

„Dobro“, prošaputala je.
„Samo kratko.
Onda spavanje.“

 

„Postoji mjesto“,
počela je Daisy,
glas joj je bio mekan poput tkanine,
„daleko na istoku od Embervale.“

 

Mikhail je polako trepnuo.

 

„Zovu ga Valespring“, rekla je,
„mjesto gdje svijet sluša.“

 

„Svijet… sluša?“

 

„Da, ljubavi moja.“

 

Vrhom prsta crtala je male krugove po njegovim leđima.

„Davno prije ljudi,
prije Kapela ili kraljeva,
prije puteva i zidova,
svijet je imao jedno meko mjesto u svom srcu —
udubljenje
u kojem su osjećaji klizili kroz površinu
poput šapata pod vodom.“

 

Njegova prsa su se lagano podizala.

 

„Kad bi tuga narasla…
kiša bi padala danima.
Kad bi pohlepa došla…
Valespring bi ostajao ogoljen.
Kad bi bijes rasjekao zemlju…
voda bi zadrhtala.
Ali kad bi ga dotakla ljubav…
cvijeće bi izraslo iz kamena.“

 

„A nada?“ uzdahnuo je.

 

„Nada“, prošaputala je,
„čini da voda zasja.“

 

Njegova mala šaka opustila se na njenoj noćnoj haljini.

 

„Kad je Valespring miran“, nastavila je,
„to je najtiše mjesto na svijetu —
savršeno ogledalo,
drveće okupljeno oko njega poput krune.“

 

Zastala je —
puštajući istinu da tek lagano dotakne rubove priče.

 

„Ali neki kažu“, dodala je tiho,
„da kada bi strah zavladao sa previše srca…
Valespring se promijeni.“

 

Njegovi prsti su se blago stegli.

 

„Promijeni kako?“
Tihi izdah —
skoro drhtav.

 

„Oh, to je samo legenda“, brzo ga je umirila,
poljubivši mu čelo,
omekšavši glas.

 

„Ali kažu da magla naraste visoko —
tako visoko
da ne vidiš ni vlastite ruke.
I voda postane tiha i siva,
poput tišine koju ne možeš čuti.“

 

Nježno mu je pomilovala obraz.

 

„Ljudi su šaptali da se svijet uplaši samo
kad previše srca zaboravi ljubav.“

 

Mikhail je tiho uzdahnuo, zamišljeno.

 

„Ali to nije danas“, promrmljala je.
„Danas je Alaenor miran —
a Embervale još mirniji.
Svijetao.
Topao.“

 

Trepnuo je jednom,
polako,
oči su mu već tonule u san.

 

„Kako znaš?“ prošaputao je.

 

„Zato što“,
udahnu ona,
„svijet još nosi dobrotu.
A ti,
moja mala zvijezdo…
ti si dio te dobrote.“

 

Njegovi prsti ispustiše drvenog vuka.
Disanje mu se izjednači —
sporo, duboko, sigurno.

 

Daisy je povukla pokrivač više oko njega,
nježno ga ljuljajući dok mu je san preuzimao tijelo.

 

„Imao si veliki dan“, prošaputala je.

 

Dok je kuća tonula u tišinu,
slabašan drhtaj prošao je kroz podne daske —
dovoljno tih da prođe kao sleganje grede,
dovoljno kratak da nestane
prije nego što ga je Daisy zaista primijetila.

 

Podigla je glavu,
osluhnuvši.

 

Ništa.
Samo postojani šapat noći.

 

Napolju,
duboko ispod korijena doline,
zemlja je zadrhtala…
i ponovo se umirila.

 

Daisy je povukla pokrivač više oko Mikhaila
i zatvorila oči, nesvjesna
da je svijet upravo prošaputao
svoje prvo upozorenje.