Poglavlje XI: Zora odlaska
Pred zoru, Emberveil se probudio prije sunca. Vrata su se otvarala tiho. Neko je izašao pred kuću samo da pogleda stazu. Neko je rekao da je slučajno ustao rano, a onda stajao pod lipom predugo da bi mu iko vjerovao.
Mikhail izađe iz kuće s torbom preko ramena. Oko vrata mu je pod košuljom ležao Kamen Nade. Na sebi je imao čistu košulju i stari pojas koji je Daisy popravila toliko pažljivo da je izgledao gotovo kao nov. Nije nosio drveni mač koji mu je Darin napravio. Ostao je u kući naslonjen kraj kreveta, kao stvar koja pripada dječaku koji je te zore morao ostati iza njega. Tri viteza već su čekala kod lipe. Ser Erik je provjeravao sedlo. Ser Kaldren je stajao malo dalje, s rukavicama već navučenim, očiju okrenutih prema stazi. Ser Tomar je držao narandžu u ruci i izgledao kao čovjek koji se svim silama trudi da je ne pojede prije puta. Tarik je stajao kraj ograde, obučen kao da je krenuo u rat, iako nije išao nigdje. Marla je bila pored njega, ruku prekrštenih preko grudi, lica tvrđeg nego što joj je srce dopuštalo. Kada Mikhail priđe, Tarik ga odmjeri od glave do pete.
„Ne izgledaš mi kao vitez.”
„Pa zato što nisam još.”
„Dobro. Znači da vidiš.”
Mikhail se nasmija. Tarik mu priđe bliže, stavi ruku na rame i stisnu ga toliko jako da je Mikhail osjetio kost pod prstima.
„Ne gledaj mač”, reče. „Gledaj čovjeka.”
„Znam.”
„Uvijek kažeš znam. Ne znaš. Zato ti stalno govorim. I kad ne znaš šta da radiš, ne žuri. Mrtvi najčešće požure.”
Marla odmah frknu.
„Baš lijepo. Dijete odlazi, a ti mu govoriš o mrtvima.”
„Nije dijete.”
„Jeste dok mu ja kažem da jeste.”
Mikhail se nasmija, ovaj put stvarnije. Marla mu priđe i popravi mu rukav grubim, nervoznim pokretom.
„Jedi kad ti daju da jedeš. Ne pravi se pametan pred ljudima koji imaju više godina i manje milosti. I peri košulju. Ako odeš iz Emberveila, ne moraš izgledati kao da te zemlja izbacila.”
„Hoću.”
„Nećeš, ali eto, moje je da ti kažem.”
Tada ga ipak zagrli. Brzo i čvrsto, gotovo ljutito što odlazi. Kada ga pusti, okrenu se prema Daisy.
„Ako ne bude pisao, ako nas ne pomene u pismu, ja idem po njega.”
„Nećeš stići do kapije Veilcourta”, reče Tarik okrenut prema njoj.
„Hoću ako ti ne ideš sa mnom”, odgovori Marla.
Tarik pokuša da joj odgovori, ali nije znao šta, pa zastade. Ser Tomar se nakašlja da sakrije smijeh.
Aldren je došao posljednji, pod rukom je nosio malu kožnu torbicu. Zaustavio se pred Mikhailom i neko vrijeme ga samo gledao. Mikhailu je taj pogled bio teži od svih riječi koje je očekivao.
„Znaš pisati”, reče Aldren napokon.
„Ako ti tako kažeš.”
„Onda nemaš izgovor.”
Aldren mu pruži torbicu. U njoj je bio mali smotuljak papira, pero pažljivo umotano u platno i posudica mastila zatvorena voskom.
„Ako ti išta zatreba od mene, piši.”
Mikhail primi torbicu objema rukama.
„A šta ako ne znam kako da napišem?”
„Onda napiši loše. Loše pismo je bolje od tišine, bar da znamo da je sve u redu.”
Mikhailu oči zasjaše više nego što je htio.
„Hvala.”
Aldren mu položi ruku na rame.
„Ne pokušavaj postati ono što misliš da Veilcourt želi. To će već pokušati napraviti od tebe. Drži se onoga što si ponio odavde.”
Mikhail dotaknu mjesto pod košuljom gdje je ležao Kamen Nade. Aldren to primijeti.
„I toga”, reče tiše. „Ali ne samo toga.”
Neko vrijeme niko nije govorio. Onda Ser Erik priđe i spusti ruku na vrat konja.
„Vrijeme je.”
Mikhail se okrenu prema Daisy. Ona je stajala na pragu kuće, baš kao što je nekada stajala kada je Darin odlazio prema Veilcourtu. Mikhail to nije mogao pamtiti, ali nešto u prizoru ga stegnu, kao da je kuća sama već jednom gledala ovaj odlazak i sada ga mora gledati opet. Daisy tada siđe s praga noseći nešto preko ruke. Tek kada mu priđe, Mikhail vidje smeđi plašt, jednostavan i topao, pažljivo prošiven iznutra. Nije ga vidio prethodne večeri. Na jednom kraju konac je još bio svjež, a na Daisyinim prstima ostao je sitan trag uboda igle koji nije stigla sakriti.
„Majko…”
„Trebaće ti”, reče ona.
Prebacila mu je plašt preko ramena i zategla kopču ispod vrata. Tkanina je još nosila toplinu kuće, ognjišta i njenih ruku.
„Cijelu noć si bila budna?” upita Mikhail.
„Nisam cijelu.”
Tada mu prstima dotaknu ogrlicu ispod košulje. Izvukla je mali bijeli kvarc na svjetlo, gladak kamen s urezanom zlatnom četvorokrakom zvijezdom, pa palcem prešla preko njega.
„Pazi da ga ne izgubiš.”
Mikhail pogleda kamen, pa nju.
„Neću.”
„Ne govorim samo o kamenu.”
Daisy mu vrati kvarc pod košulju, pa mu pritisnu dlan na grudi, preko mjesta gdje je kamen ležao. Mikhail je na tren bio opet dijete, toliko naglo da ga je zaboljelo.
„Pisaću”, reče.
Daisy ga pusti samo toliko da ga pogleda.
„Vrati se kad budeš mogao. A dok ne možeš, piši mi.”
Mikhail klimnu, pa je poljubi u obraz. Onda krenu prema stazi, ali prije nego što priđe konjima, zastade. Okrenu se, pa potrča prema Kapeli Nade.
„Imam još nešto, eto me brzo”, uzviknu dok je trčao.
Grob je i dalje ležao pored kapele, pod mirnim jutarnjim svjetlom. Drveni znak s Darinovim imenom potamnio je od godina, ali slova su se još držala. Trava oko njega bila je niska i vlažna. Mikhail stade pred grob, s torbom preko ramena i rukama koje su odjednom zaboravile gdje treba da budu. Dugo ne reče ništa. Onda se sagnu i prstima dotaknu zemlju.
„Idem tamo gdje si ti išao.”
Riječi su izašle tiše nego što je mislio, kao vijest koju je dugovao čovjeku kojeg je premalo pamtio, a ipak nosio u sebi svaki put kada bi mu prsti počeli lupkati ili kada bi se vilica stegnula umjesto glasa.
Vratio se polako. Ser Erik ga je čekao kraj konja, pokaza gdje da stavi nogu i kako da se povuče u sedlo. Mikhail se popeo nespretnije nego što je htio, ali nije pao. Ser Tomar ga ohrabrujuće pogleda.
„Bolje nego pola regruta prvi put.”
„Lažeš”, reče Kaldren.
„Moram malo”, prizna Tomar.
Mikhail bi se nasmijao da mu grlo nije bilo stegnuto. Ser Erik uzjaha prvi, zatim Kaldren, pa Tomar. Mikhail još jednom pogleda prema kući. Daisy je stajala na pragu. Marla kraj nje. Tarik malo dalje, s rukama prekrštenim i licem okrenutim kao da gleda put, ne dječaka. Aldren je stajao miran, ali umorniji nego što je izgledao prethodnog dana.
Konji krenuše. Prvo lagano, preko staze, pored kuća koje su Mikhaila znale otkad je bio dovoljno malen da mu prag izgleda kao zid. Selo je ćutalo dok su prolazili. Neko podiže ruku. Neko spusti glavu. Jedno dijete potrča nekoliko koraka za njima, pa ga majka povuče nazad. Na izlazu iz Emberveila Mikhail se okrenu. Dolina je ležala iza njega meka i zelena, s dimom koji se dizao iz poznatih dimnjaka i Kapelom Nade u daljini pored šume. Daisy je još stajala pred kućom, mala od daljine, ali jasno vidljiva kao da je cijeli svijet stao oko nje. Ser Erik nije požurivao. Tek kada se Mikhail sam okrenuo naprijed, vitez reče:
„Drži uzde mirno. Dva dana jahanja.”
Mikhail udahnu. I tako napusti Emberveil.
Put se nije činio dugim. Vodio je između blagih uzvišica, pored niskih kamenih zidova i kroz šumu kojom se moralo proći na putu prema Veilcourtu. Emberveil se iza njih smanjivao tiho, kao da ga zemlja ne želi odmah pustiti iz vida. Mikhail je jahao iza Ser Erika, između Ser Kaldrena i Ser Tomara, držeći uzde pažljivo, možda i prepažljivo, s leđima uspravljenim toliko da su ga vrlo brzo počela boljeti. Dugo je ćutao. Prvo zato što mu je grlo još bilo stegnuto od odlaska. Onda zato što nije znao kada se pred vitezovima govori. Onda zato što se plašio da bi svaka riječ koju bi smislio možda zvučala glupo prije nego što izađe.
Ser Erik je jahao naprijed, miran i prav, kao čovjek kojem put ne uzima ništa od snage. Ser Kaldren je jahao s lijeve strane, toliko tiho da bi Mikhail ponekad morao krajičkom oka provjeriti da li je još tu. Ser Tomar je bio desno, i izgledalo je kao da se strpljenje u njemu troši brže nego put pod konjskim kopitima. Neko vrijeme je izdržao. Onda se nagnu iz sedla i udari Mikhaila širokom rukom po leđima, dovoljno jako da ga skoro izbaci iz ukočenog držanja.
„Dokle misliš ćutati?” upita.
Mikhail se trgnu.
„Ja…”
„Mi te ne ujedamo.”
Ser Kaldren ne okrenu glavu.
„Govori u svoje ime.”
Tomar pokaza prema njemu, zadovoljan.
„Vidiš? Čak i kad prijeti, ne grize. Samo gleda tako da čovjek poželi sam sebi presuditi prije nego što ga razočara.”
Mikhail nije znao smije li se nasmijati. Tomar se nagnu malo bliže.
„Ako te tješi, tako gleda i mene.”
„Zato što me često razočaraš”, dodade Kaldren.
„A ipak sam ti drag.”
„Nisi.”
„To kaže svako ko ne želi priznati svoja osjećanja.”
Kaldren ga konačno pogleda. Samo jednom. Tomar podiže ruke koliko mu je uzde dopuštalo.
„Eno ga, pogledaj ga”, pokaza prstom na njega, „to mu je lice kad je raznježen.”
Mikhail se nasmija prije nego što je stigao zaustaviti smijeh. Kratko, nesigurno, ali dovoljno da mu se nešto u grudima malo razveže. Ser Erik se nije okrenuo.
„Tomare.”
„Da?”
„Pusti momka da diše.”
„Ja mu pomažem da diše.”
„Ti ljudima obično pomažeš da požele tišinu.”
Tomar se namršti, ali posluša. Neko vrijeme jahali su mirnije. Mikhail je tada prvi put osjetio da ti ljudi nisu samo oklop, čin i Veilcourt. Bili su naviknuti jedan na drugog. Znali su gdje ko ćuti, gdje ko pretjeruje, gdje ko nosi nešto što se ne dira. Ta pomisao mu je pomogla, ali samo malo.
Put se širio kako su odmicali. Staza je postajala tvrđa pod kopitima, a do večeri stigoše do raskršća, gdje su se tri puta sastajala oko široke, prašnjave čistine. Jedan se vraćao odakle su došli. Drugi se spuštao prema jugu, dok se nije izgubio među niskim brdima. Treći je vodio sjeverno, širi od ostalih. Mikhail pogleda južni put.
„A kuda taj vodi?”
Neko vrijeme niko ne odgovori. Mikhail već pomisli da je pitao nešto što se ne pita. Onda progovori Kaldren, a Tomar tiho uzdahnu, kao čovjek koji zna šta dolazi.
„Sedam dana jahanja”, reče Kaldren, naslonivši oba lakta na sedlo i nagnuvši se naprijed. „Osam, ako kiše podignu rijeke. Na kraju tog puta je Blackwater. Grad od drveta i blata, napola na ostrvima, napola na vodi. Daske umjesto ulica. Mostovi koji se njišu kad preko njih pređe pretežak čovjek.”
Glas mu je bio ravan, kao da čita s kamena koji niko drugi ne vidi.
„Tamo te ne pitaju odakle si. Pitaju šta nosiš i koliko tražiš za to. Kažu da u Blackwateru ništa ne propadne do kraja. Što se izgubi negdje, prije ili kasnije ispliva tamo. Stvari. Ljudi. I ono što su ljudi mislili da su zakopali.”
Mikhail ga je gledao, čekajući nastavak. Nastavka nije bilo. Kaldren je opet ćutao, kao da je na tren odškrinuo vrata, pa ih opet zatvorio.
„Eto”, reče Tomar. „Sad je rekao svoje za ovaj mjesec.”
„Pitao je”, reče Kaldren.
„Jeste. I dobio priču o gradu u koji vjerovatno nikada neće ići.” Tomar se okrenu Mikhailu. „On uvijek ćuti, pa onda kaže nešto od čega ne spavaš. Navikni se.”
Na jednom uglu raskršća stajala je krčma od crnog drveta i sivog kamena, visoka i široka, s prozorima iz kojih je dolazila svjetlost. Iznad vrata visio je znak izblijedio od kiše i vjetra: crni točak na žutom polju.
„Ovdje noćimo”, reče Erik.
Tomar protrlja dlanove.
„Jedva čekam da pojedem nešto.”
Kaldren ga pogleda.
„Grozna je hrana.”
„Nije.”
„Vidjećeš.” Kaldren krenu prvi prema vratima. Tomar ostade malo iza.
„Nije”, reče opet, više sam sebi.
Unutra je bilo bučno, toplo i puno mirisa pečenog mesa, piva i dima. Mikhailu se učini da je ušao u svijet koji ne zna ništa o Emberveilu, niti ga zanima. Ljudi su sjedili za dugim stolovima, trgovci su čuvali torbe nogama, dvojica kočijaša prepirala su se oko toga koja je prečica bliža i koji je put kraći, a jedna žena iza šanka vikala je na nekoga u kuhinji tako glasno da je zvučalo kao dio večere. Ser Erik nađe im sto u uglu. Kaldren sjede leđima prema zidu. Tomar sjede i odmah pogleda prema kuhinji, kao čovjek koji je u svakoj krčmi na svijetu spreman vjerovati sve najbolje o loncu.
„Ovdje će hrana biti dobra”, reče sav uzbuđen.
Kaldren pogleda prema kuhinji, odakle je dopirao miris zagorjelog luka, starog ulja i nečega što je možda bilo meso.
„To ne možeš još znati.”
„Mogu.”
„Kako?”
Tomar se udobnije namjesti.
„Jer je hrana.”
Žena im donese hljeb tvrd na krajevima, gustu čorbu mutne boje, komad pečenog mesa koji se opirao nožu i krčag vode. Mikhail je tek tada shvatio koliko je gladan, ali ipak je oprezno pogledao u zdjelu. Kaldren je gledao meso kao da razmatra može li ga ispitati pred sudom. Tomar je već jeo.
„Odlično”, reče punih usta. „Od-li-čno.”
„Luk je zagorio”, pogleda ga Kaldren.
„Daje dubinu.”
„I meso je pretvrdo.”
„Znači da se borilo.”
Ser Erik uze hljeb.
„Jedi, Mikhail. Ako Tomar preživi ovo, preživjećeš i ti.”
Mikhail se nasmija i poče jesti. U početku polako, pokušavajući izgledati pristojno. Tomar ga vidje, otkide komad hljeba i umoči ga direktno u čorbu.
„Jedi kao čovjek koji je jahao”, reče. „Ne kao knjiga o lijepom ponašanju.”
Mikhail pogleda Ser Erika.
„Smijem?“
Erik ga kratko pogleda.
„Ako moraš pitati za hljeb, Veilcourt će te pojesti prije kapije.”
Tomar klimnu kao da je to najmudrija stvar koju je čuo cijelog puta.
„Vidiš? Učiš,” reče dok je držao komad hljeba u ruci.
Kasnije su dobili sobu na trećem spratu, pod kosim krovom, gdje je drvo škripalo pod svakim korakom, a vjetar se provlačio negdje između dasaka kao da traži slabo mjesto. Bila je uska, s četiri ležaja i jednim malim prozorom prema raskršću. Mikhail je dobio ležaj kraj zida. To mu je odgovaralo. Zid barem nije gledao u njega. Mislio je da neće moći zaspati zato što je prvi put daleko od kuće. Ubrzo je shvatio da postoje i drugi razlozi.
Ser Tomar je zaspao prvi, na leđima, razvaljen preko ležaja kao čovjek koji je pao u bitci protiv vlastite večere. Hrkao je duboko, teško, kao da neko vuče kamen preko drvenog poda. Ser Kaldren, za kojeg bi Mikhail pomislio da spava mirno kao mač u koricama, legao je isto na leđa i vrlo brzo počeo ispuštati tihi, uporni zvuk kroz nos.
Rrrr. Pauza. Rrrr. Pa onda jače. Rrrrr. Pa zastade, kao da je na tren zapeo, pa se naglo prokrči i nastavi. Rrrr. Još jedna pauza. Rrrr.
Mikhail je ležao ukočen, očiju otvorenih u mraku. Ser Erik je spavao na boku, okrenut prema vratima. Dugo je bio tih. Mikhail pomisli da barem jedan čovjek u ovoj sobi zna spavati kao dostojanstven vitez. Onda Erik tiho zazvižda kroz nos. Sasvim tanko. Jednom. Pa opet. Pa opet. Mikhail okrenu glavu prema plafonu. Nije znao da li da se smije ili da pati. Na kraju nije uradio ni jedno ni drugo. Ležao je budan, slušajući Tomara kako hrče kao bik, Kaldrenovo rrrr koje se vraćalo kao loša molitva kapelama, i Erikovo povremeno zviždanje. Negdje dolje u krčmi neko se još smijao. Kola su prošla raskršćem u mraku. Drvo se hladilo. Vjetar je dirao prozor.
Mikhail prstima dotaknu Kamen Nade pod košuljom. Plašt koji mu je Daisy sašila ležao je preko njega, težak i topao. Tek pred sivu svjetlost, kada se noć već počela povlačiti, oči su mu se same zatvorile.
Ser Erik ga probudi nedugo zatim, miran kao čovjek koji je prespavao u savršenoj tišini.
„Ustaj.”
Mikhail ustade. Tomar se protegnu i zijevnu.
„Spavao si dobro?”
Mikhail pogleda njega, pa Kaldrena, pa Erika.
„Jesam”, reče.
Kaldren ga odmjeri.
„Laže.”
„Dobro”, reče Tomar, ustajući. „Veilcourt će ga voljeti.”
Drugog dana put više nije bio ni tih, ni šumski, ni seoski. Što su se više približavali središtu Veillandsa, zemlja je sve manje ličila na otvorenu dolinu, a sve više na nešto što grad polako uzima sebi. Prvo su se pojavile usamljene kuće pored puta. Zatim nizovi ograda. Zatim štale, radionice, male krčme, kovačnice, skladišta, bunari oko kojih se čekalo u redu. Dim se dizao iz više dimnjaka nego što je Mikhail mogao prebrojati. Kola su postajala česta. Trgovci su išli u istom pravcu, natovareni platnom, žitom, solju, drvenim sanducima, bačvama i stvarima koje Mikhail nije znao šta su. Neki su ih pozdravljali čim vide plašteve Veilcourta. Neki su sklanjali kola u stranu mrmljajući nešto. Djeca su trčala pored puta, bosa i glasna. Psi su lajali na konje pa se povlačili kada bi Kaldren samo okrenuo glavu prema njima. Mikhail je pokušavao gledati sve odjednom.
„Ovo još nije grad?” upita.
Tomar se nasmija.
„Ovo? Ovo je samo ono što grad prospe pred sebe.”
„Koliko je onda velik?”
„Dovoljno velik da prvi put pomisliš da su te knjige lagale”, reče Erik.
Mikhail pogleda naprijed. Put se popeo na blago uzvišenje. I tada, preko krovova i dima, kola i polja ugleda zidine. Ser Erik zastade.
„Eto ga. Grad priča.”
Veliki grad Veillandsa dizao se u daljini. Siv. Ogroman. Stvaran. Zidine su ga držale u širokom kamenitom obruču, a iza njih su se dizali krovovi i kule. Na zapadnoj strani, iznad svega, brdo je nosilo Kapelu od Veila, s dvije kule koje su hvatale blijedo svjetlo dana. Čak i izdaleka, Mikhail je mogao vidjeti zlatni znak između njih, mali od daljine, ali dovoljno jasan da mu se dah zaustavi. Kaldren isprati njegov pogled.
„To je Kapela od Veila”, reče. „Mjesto gdje čak i vitezovi kleče.”
Tomar se nagnu bliže.
„Ako budeš vrijedan, momče… popećeš se uz te stepenice.”
„Niko ne zaboravlja prvi pogled na Veilcourt”, promrmlja Erik.
Mikhail stegnu uzde. Ispravi leđa. Pred njim, Veilcourt ga je čekao iza svojih zidina.