Poglavlje XIII: Baraka Veilcourta

Ujutro ga probudi zvuk koji nije ličio ni na šta čemu ga je Emberveil ikada naučio. Dubok udar zvona razlio se preko Veilcourta, spor i težak, kao da neko udara u samo jutro. Mikhail otvori oči u polumraku svoje sobe. Jedan tren nije znao gdje je. Očekivao je da će se probuditi u toplom domu svoje kuće u Emberveilu. Gledao je zatim u plafon, police iznad stola, sanduk pod prozorom, prozor kroz koji je ulazio hladan gradski vazduh, i tek tada mu se sve vratilo.

 

Veilcourt.

 

Zvono se oglasi opet. Pa opet. Devet puta ukupno. Svaki udar spuštao se kroz drvo, kamen i njegove kosti. Ustao je prije nego što je posljednji zvuk sasvim utihnuo. Poprskao je lice hladnom vodom, obukao se, zategnuo pojas i gurnuo Kamen Nade pod košulju. Tada je sjeo na krevet i mislio o Emberveilu, o toplini, o mirnim jutrima. Pa mu misao pobježe, i sjeti se zašto je tu.

 

„Zamalo da zaboravim”, reče sam sebi.

 

Skočio je iz kreveta brzo. Danas je bio njegov prvi korak u redove Veilcourta. Pravi. A ne onaj što su on i Tarik glumili da jeste, kada mu je Tarik objašnjavao kako sve ide.

 

Izašao je trčeći pored pijace. Grad se pred njim već sklapao u dan. Trgovci su otvarali kapke, slagali sanduke, dovikivali grube riječi tezgi: moje je bolje, moje je jeftinije, moje je svježije. Jedan starac je psovao točak na zaprezi. Dva dječaka su vukla vreću brašna veću od sebe i svađala se ko manje pomaže. Mikhail potrča brže. Prešao je pored uske biblioteke iza pijace čija su vrata još bila zatvorena. Pogled mu ostade tamo na tren, moraće otići do nje, ali ne sada, sada kasni. Put ga ponese lijevo prema sjevernom dijelu grada, pa izađe na Glavni Trg. Bio je ogroman, ravan i hladan pod jutarnjim svjetlom, popločan uglačanim kamenom, barjaci su visili s okolnih zgrada, a metalne kopče tiho zveckale na vjetru. Skrenuo je desno, u ulicu koju mu je Erik opisao. Bila je uža, tamnija, s visokim zgradama i zatvorenim kapcima. Na samom kraju stajala je drvena kapija ojačana gredama. Požurio je prema njoj i tada nekome nagazi nogu.

 

„Pazi, mali.”

 

Glas je bio tih, gotovo lijen. Mikhail se okrenu naglo.

 

Pored zgrade sjedio je čovjek, ili mu se barem učinilo da je čovjek. Izgledao je kao neko ko sjedi tu oduvijek, s jednom nogom savijenom, drugom ispruženom tačno tamo gdje je Mikhail prošao. U ustima je držao tanku travku i polako je prevrtao među zubima. Ljubičasti ogrtač bio mu je skupljen oko ramena. Odjeća mu nije pripadala nijednoj službi koju je Mikhail znao. Oči su mu bile mirne na način koji je Mikhailu na tren učinio jutro tišim nego što je bilo.

 

„Oprostite”, reče Mikhail.

 

Čovjek samo nastavi žvakati travku.

 

„Žuriš.”

 

„Kasnim.”

 

„Ne kasniš.”

 

Mikhail nije znao šta da kaže. Iza kapije se začuše glasovi. Zna zašto je došao, brzo klimnu i produži. Kad je podigao ruku da pokuca, osjeti pogled na leđima. Okrenuo se još jednom. Čovjek ga je gledao i dalje, žvaćući travku kao da mu je cijeli Veilcourt samo nešto malo što se dešava dok on čeka da prođe vrijeme.

 

Mikhail pokuca dvaput. Kapija se otvori uz duboko drveno jecanje. Ono što je ležalo iza nje djelovalo je kao drugi svijet. Dugo otvoreno dvorište pružalo se između drvenih zidova. Na daljem kraju stajala je široka baraka, s dimnjacima iz kojih se dizao tanak jutarnji dim i mirisom hrane negdje iz kuhinje. Desno su bila ograđena polja za konje. Lijevo redovi lutaka za obuku, stalaka s drvenim štitovima, balvana, užadi, mreža i prepreka napravljenih da udaraju, grebu, obaraju i uče. A pred njim, od kapije do stepenica glavne zgrade, stajali su regruti.

 

Bilo ih je više nego što je Mikhail očekivao. Neki su bili stariji, široki u ramenima i već navikli na težinu tijela. Neki jedva stariji od njega. Nekolicina je pokušavala izgledati kao da ih ništa ne može uplašiti. Većina je stajala previše uspravno. Mikhail se pridruži kraju reda. Stomak mu se stegnu, nije stigao ni da jede. Uzbuđenje i radoznalost brujali su mu ispod rebara, ovo je možda tek početak onoga što je oduvijek htio. Red se sporo pomjerao. Naprijed je stajao mali sto, a za njim starac pogrbljen nad pergamentom. Imao je tanku sivu kosu, ruke umrljane mastilom i pero koje je drhtalo među prstima, mada mu je pogled bio dovoljno oštar da mu niko nije mogao umaći neopažen. Kad je Mikhail došao do stola, već je počeo da lupka prstima uz nogu.

 

„Ime?”

 

„Mikhail Emberline.”

 

Pero zagreba.

 

„Odakle?”

 

„Emberveil.”

 

„Otac?”

 

„Darin Emberline.”

 

Starčevo pero se zaustavi. Podiže pogled, i u tom pogledu nije bilo sažaljenja, nego prepoznavanje.

 

„Kamenorezac”, promrmlja. „Dobar čovjek.”

 

Još jedna linija mastila.

 

„Majka?”

 

„Daisy. Iz Emberveila.”

 

„Znaš li ko ti je mentor?”

 

„Ne, Ser.”

 

Starac se nasmija, pa ga pogleda preko pergamenta.

 

„Vitez koji te nadgleda. Tvoja disciplina, obuka, ocjene i odluke prolaze kroz njega. Svaki vitez uzima po dva regruta, ponekad tri ako mu se neko iz kapele zamjeri. Tebe je tražio Ser Erik.”

 

„Ser Erik?”

 

„Tako piše.”

 

„Zašto?”

 

Starčeve usne se kratko pomjeriše, kao da mu je pitanje bilo staro koliko i redovi koje upisuje godinama.

 

„Što to onda ne pitaš njega?” Mahnu rukom. „Sljedeći.”

 

Mikhail se pomjeri u stranu. Stražar na vratima glavne barake trznu glavom.

 

„Unutra.”

 

Topao vazduh ga zapljusnu čim je prešao prag. Miris hrane, znoja i ulja bio je tako gust da mu se učini kako ga može žvakati. Trpezarijska dvorana pružala se široko, popunjena dugim stolovima. Regruti su već punili klupe, smijali se, šaptali, hvalisali se, odmjeravali jedni druge i pravili se da im je sve ovo poznato. Mikhail stade u red za hranu, pa kad dođe na red, pogleda na šta hrana liči. Sada mu se nije ni jelo, više mu se gadilo. Ali ipak mu kuvarica iza pulta nasu. Tada se on okrenu i sjede pri kraju jednog stola. Nije prošlo mnogo prije nego što se preko puta njega spustiše dvojica.

 

Blizanci.

 

Ista crna kosa. Iste oči. Ista linija nosa. Ista široka građa u ramenima. Sličnost je bila toliko čista da je Mikhail morao dvaput pogledati da bi uhvatio razliku. Jedan je sjedio uspravno, čvršći u vratu i vilici, s pogledom koji kao da već traži protivnika. Drugi se smjestio lakše, brže, s osmijehom koji je stigao prije prve riječi.

 

„Ti si novi”, reče nasmijani.

 

Mikhail je još gledao u hranu odlučujući da li će jesti, zatim podiže pogled.

 

„I ti si.”

 

Dječak prasnu u smijeh.

 

„Dobro. Pošteno. Ja sam Ronik.”

 

Pokaza ka bratu.

 

„Ovo je Rovan. Rođen je prvi, pa mu je to postalo cijela ličnost. Dobar je on čovjek, ali šta ću, brat se ne bira. Dobiješ šta dobiješ.”

 

Rovan ga laktom udari u rebra.

 

„Prestani.”

 

„Vidiš?” reče Ronik Mikhailu. „Grubost. To mu je druga ličnost.”

 

„Barem imam jednu ličnost više od tebe”, reče Rovan.

 

„I obje su namrštene.”

 

Mikhailu se ote mali smijeh. Rovan ga odmjeri. Bio je stariji od njega, krupniji i očigledno naviknut da se ljudi pomjere kad mu rame uđe u prostor.

 

„Odakle si?” upita.

 

„Iz Emberveila.”

 

Ronik odmah podiže obrve.

 

„Onda si ti onaj kojeg je Ser Erik doveo.”

 

„Došao sam s njim, Ser Tomarom i Ser Kaldrenom.”

 

„Stvarno?” Okrenu se prema Rovanu. „Eto, vidiš. Kako ćeš biti najjači kad je čovjek već u prednosti.”

 

Rovan se namršti. „Ajde, pusti me na miru da jedem.”

 

Ronik se okrenu prema Mikhailu pa nastavi.

 

„Lijepo, i ja sam kod Erika isto. Izgleda da ćemo zajedno ginuti od njegovog pogleda.”

 

„Nećeš ginuti od pogleda”, reče Rovan.

 

„Znam. Ti ćeš prvi, od vlastite tvrdoglavosti.”

 

Rovan ga ponovo udari laktom, ali ovaj put slabije. Ronik se nagnu, glumeći kao da je ranjen, pa nastavi jesti kao da se ništa nije desilo.

 

„A ti?” upita Mikhail Rovana. „Ko je tvoj mentor?”

 

Rovan se nasloni laktovima na sto.

 

„Ser Haren.”

 

Ronik se odmah namršti u lažnom sažaljenju.

 

„Čovjek zamahuje drvenim mačem kao da ga vazduh lično vrijeđa. Bar sam tako čuo.”

 

„Bolje on nego neko ko priča pola treninga.”

 

„To kažeš jer ne znaš pričati i disati u isto vrijeme.”

 

Rovan ga pogleda.

 

„Večeras ćeš spavati na podu.”

 

„Ti ćeš hrkati, pa mi je svejedno gdje spavam.”

 

Mikhail ih je gledao i shvatio da se svađaju kao ljudi koji znaju da se na kraju dana ipak vraćaju istom stolu. U Ronikovim riječima bilo je bockanja, u Rovanovom pogledu kratka ljutnja, ali ispod svega stajalo je nešto čvrsto. Bratsko.

 

Tada se zvono prelomi dvoranom. Oštro i hitno. Stražar uđe kroz zadnja vrata koja su vodila iza barake.

 

„Regruti!” Odmjeri ih sve. „Napolje! Ko je jeo, jeo je! Obuka počinje! Ko kasni, bolje mu je da ne kasni!”

 

Stolovi zaškripaše. Čizme zatutnjaše. Glasovi se podigoše pa odmah zagušiše u brzini. Mikhail ustade s ostalima. Kamen Nade lupetao je uz njegove grudi. Red Veilcourta više nije bio priča.

 

Počeo je.

 

Dvorište s druge strane barake dočeka ga punim jutrom. Sunce se već podiglo iznad drvenih zidova i prosipalo toplinu preko prašine koja je kružila iznad tla. Regruti se poredaše u krive redove. Neki su brisali znoj prije nego što je obuka i počela. Neki su pokušavali stajati vojnički i samo izgledali ukočeno. Rovan se odmah postavi široko, kao da zauzima mjesto koje mu duguju. Mikhail je lupkao prstima o nogu. Ronik se nagnu prema Mikhailu.

 

„Ako nas odmah ubiju, reci mojoj majci da sam izgledao hrabro.”

 

„Šta je sad, izgledaš kao da ćeš povratiti”, reče Rovan.

 

„To je hrabrost koja traži izlaz.”

 

Tada se podiže glas.

 

„FORMIRAJ LINIJU!”

 

Povik je pukao preko dvorišta kao bič. Nekoliko dječaka se trgnu. Jedan ispusti drveni štit koji mu još niko nije ni rekao da uzme. Većina se uskomeša, tražeći liniju koja nije postojala.

 

Čovjek koji je stajao u sredini polja nije morao ponoviti odmah. Bio je krupan, u istrošenom kožnom oklopu, obrijane glave. Vilica mu je bila tvrda, oči boje kovanog čelika. Dug ožiljak prelazio mu je preko desnog oka, čist i dijagonalan, kao trag sječiva koje je jednom odlučilo da ostane upamćeno. Polako ga je doticao prstima u rukavici, kao čovjek koji se podsjeća na nenaplaćeni dug.

 

„FORMIRAJ LINIJU”, reče ponovo, glasnije.

 

Pokušali su. Ono što se složilo pred njim ličilo je na krivu zmiju od laktova, ramena i panike.

 

„To nije red”, reče čovjek. „To je uvreda.”

 

Tišina pritisnu dvorište. Negdje u sredini neko šapnu, kratko i glupo. Instruktorova glava se okrenu.

 

„Ko govori?”

 

Tišina.

 

„Dobro onda, hrabri.” Stavi ruke iza leđa. „Ako imate vazduha za priču, imate vazduha za trčanje. Do kraja dvorišta pa nazad. Jedan krug. Odmah.”

 

Svi se sagledaše.

 

„ODMAH!” zaurla, toliko glasno da se vidjelo kako mu pljuvačka prska iz usta.

 

Tada čizme udariše u zemlju. Red se raspade u trk. Regruti pojuriše preko izgaženog blata i pogažene trave, oko udaljenog stuba na kraju dvorišta. Mikhail osjeti kako mu se hladan vazduh zabija u pluća. Ronik prođe kraj njega lako, brzo, s korakom koji je više ličio na skok nego na trčanje.

 

„Hajde, Emberveil!” dobaci.

 

Rovan ih stiže s druge strane, težak i snažan, gazeći zemlju kao da je kriva što postoji.

 

„Ne trči u mene”, reče Ronik.

 

„Onda budi brži.”

 

„Jesam brži.”

 

„Pa onda manje pričaj.”

 

Mikhail stisnu zube i pogura jače. Tarikov glas mu se vrati negdje iz Emberveila. Ne gledaj noge. Osjeti zemlju prije nego što te ona izda. Završili su krug zadihani, a instruktor ih je čekao na istom mjestu, uspravan kao kolac do kojeg su trčali.

 

„FORMIRAJ LINIJU!”

 

Ovaj put su se složili brže. I dalje krivo, ali krivo s namjerom.

 

„Bolje”, reče. „Jedva.”

 

Zakorači pred njih.

 

„Moje ime je Milen Steelmark. Dok traje obuka ja sam vaša oluja, vaša bol i vaše jutro. Lomiću vas dok ne vidim ima li išta vrijedno čuvanja.”

 

Nekoliko regruta se uznemiri.

 

„Ko želi otići, neka to učini sada.” Podiže ruku prema vratima barake. „Vrata su još tamo. Blato vas ovdje neće pamtiti.”

 

Niko se ne pomjeri. Niko nije smio.

 

„Dobro onda, natjeraću vas”, nastavi. „Znam ja da većina vas hoće odmah u vitezove. E pa, prvo mene morate proći, i znajte,” napravi još jedan korak, „neće proći svi.” Pređe pogledom slijeva nadesno, preko svih.

 

„Sada. Prepreke. Ko se posljednji vrati, prelaziće ih još jednom.”

 

Okrenu se i vrati na mjesto gdje je stajao na početku, pa ponovo podiže glas.

 

„KRENI!”

 

Tutnjava se začu, sada glasnije. Trčali su preko balvana vlažnih od rose. Puzali ispod mreža koje su im grebale leđa. Penjali se uz konstrukcije od užadi dok im prsti nisu počeli gorjeti. Izmicali se vrećama pijeska koje su se ljuljale sa strana i izbijale dah iz grudi. Padali su, ustajali, nastavljali. Ronik se kretao brzo, gotovo bezobrazno lako, provlačeći se kroz mreže i ispod užadi kao da mu tijelo zna prolaze prije nego što ih oči pronađu. Rovan je sve rješavao snagom. Balvan je preskakao kao prepreku koja ga vrijeđa. Uže je hvatao toliko jako da su mu zglobovi bijelili. Ali kad ih Steelmark natjera u prvu zajedničku formaciju, Rovan iskorači prerano, udari ramenom u momka lijevo od sebe i skoro sruši trojicu.

 

„Ti”, zagrmi Steelmark.

 

Rovan se ukoči.

 

„Znaš li šta je formacija?”

 

„Znam, instruktore.”

 

„Onda prestani stajati kao da si jedini čovjek u ratu.”

 

Ronik spusti pogled da sakrije osmijeh. Rovan ga ipak vidje.

 

„Samo se ti smij”, prošapta.

 

„Ne smijem se. Duhovno se oporavljam.”

 

Steelmark se stvori pred obojicom.

 

„Obojica. Krug.”

 

Ronikov osmijeh odmah nestade. Rovan ga pogleda.

 

„Duhovno?”

 

„Ajde pusti me, trči.”

 

Mikhail je, na vlastito iznenađenje, izdržavao bolje nego što je mislio. Nije bio jak kao Rovan, niti brz kao Ronik, ali Tarik mu je godinama ugrađivao noge, strpljenje i tvrdoglavost u tijelo. Znao je kako pasti da ne izgubi sav dah. Znao je kako sačuvati korak kad mu ramena gore. Znao je da se panika hrani brzinom. Kad se treći krug prepreka završio, svi su izgledali kao da ih je dvorište sažvakalo i ispljunulo. Steelmark ih postroji.

 

„U parove. Mentorske grupe zajedno.”

 

Ronik odmah stade pred Mikhaila i raširi ruke.

 

„Molim te, budi nježan. Ja sam krhko biće.”

 

Rovan, koji je stajao s druge strane s drugim regrutom, frknu.

 

„Ti si bučan, ne krhak.”

 

„To je odbrambeni mehanizam.”

 

„Rvanje”, reče Steelmark. „Ko prvi padne, trči krug.”

 

Zajedničko stenjanje pređe preko dvorišta. Polje se pretvori u grubu gomilu tijela, blata i kratkih psovki. Mikhail i Ronik se uhvatiše. Ronik je bio brži nego što je izgledao, stalno izvan punog stiska, rame mu sklizne, kuk se izmakne, ruka se pojavi tamo gdje je Mikhail nije očekivao. Mikhail se učvrsti, pusti ga da kruži, pa sačeka trenutak kad se Ronik nasmije previše rano. Zamahnu kukom i povuče. Ronik zamalo pade. Zamalo. U posljednjem trenu se izvuče, okrenu i sruši Mikhaila preko noge. Mikhail udari leđima u zemlju, vazduh mu izađe iz pluća. Ronik se nadvi nad njim, zadihan i nasmijan.

 

„Bio si blizu, možda da si samo malo stariji.”

 

„Sačekaj još malo onda.”

 

„To te sigurno tješi dok ležiš u blatu.”

 

Mikhail ga uhvati za rukav i povuče dovoljno da Ronik izgubi ravnotežu i padne pored njega. Ronik se nasmija jače.

 

„Dobro. To mi se sviđa.”

 

S druge strane dvorišta Rovan podiže svog protivnika, Jorena, i obori ga tako lako da je momak ostao ležati, zabijen u blato, zbunjen više nego povrijeđen. Rovan se uspravi, pogleda prema Mikhailu i Roniku, pa prema Steelmarku, kao da čeka da neko primijeti. Steelmark primijeti.

 

„Snaga nije zasluga ako je koristiš kao budala. Opet.”

 

Rovanova vilica se stegnu. Ronik tiho šapnu Mikhailu:

 

„Sad će se ljutiti do večere.”

 

„Na koga?”

 

„Na svijet. To mu je običaj.”

 

Trening se nastavio dok dan nije počeo gubiti boju. Držanje štita. Guranje u liniji. Povlačenje bez raspada. Okret na znak. Korak nazad. Dva naprijed. Rovan je u svemu što traži snagu bio prvi ili blizu prvog. Ronik bi se uklopio skoro svuda, ali bi se svaki put našao način da prokomentariše nešto dovoljno tiho da ga Steelmark čuje. Zbog toga je trčao mnogo. A Mikhailu je sve išlo pod ruku, ali najbolje formacije i kontrola. I prvi put, u tom umoru, nije lupkao prstima.

 

Do kraja dana Mikhail je jedva osjećao noge. Ruke su mu drhtale. Prašina mu se zalijepila za vrat, a ispod košulje krenu rukom da provjeri, nema ga, nema, pa ga nađe, tu je, Kamen Nade, kao podsjetnik na toplinu Emberveila. Dobro je, tu je, pomisli.

 

Kad je sumrak pao na zidove dvorišta, Steelmark ih ponovo postroji. Ovaj put red je bio ravniji. Disali su teško, ali zajedno.

 

„Ovo je sada vaš život”, reče. „Svaka zora. Svaki dan. Krećete se kao jedno ili padate kao gomila mesa. Kad jedan čovjek posrne, zid u formaciji gubi oblik. Kad jedan čovjek pukne, drugi krvare.”

 

Dodirnu ožiljak preko oka. Kratka tišina prođe dvorištem. Iza njih zazveča metal. Teške čizme. Oklop. Plaštevi koji se pomjeraju preko čelika. Steelmarkov glas presiječe svaki pokušaj da se okrenu.

 

„Gledaj ovamo.”

 

Ukočili su se. Koraci stadoše iza njihovih leđa.

 

„RAZLAZ!” uzviknu Steelmark.

 

Tek tada su se okrenuli. Vitezovi Veilcourta stajali su iza njih u punom čeliku, smeđih plašteva uhvaćenih u posljednjoj niti dnevne svjetlosti. Ser Erik je bio među njima, nepomičan i miran, lica koje Mikhail još nije znao pročitati. Ronik se nagnu jedva primjetno.

 

„Vukovi”, prošapta. „Došli da vide svoju mladunčad.”

 

Rovan odmah šapnu s druge strane.

 

„Prestani.”

 

„Što? Ti bi bio najveće mladunče.”

 

„Ronik.”

 

„Dobro.”

 

Ser Erik dade znak rukom Mikhailu i Roniku da priđu. Rovan ostade trenutak duže gledajući za njima, škripnu zubima, pa se okrenu prema mrkom Ser Harenu koji je stajao malo dalje.

 

„Prvi dan?” upita Erik.

 

Mikhail proguta suv dah.

 

„Teži nego što sam očekivao.”

 

Ronik se široko osmjehnu, mada mu je blato bilo na obrazu, u kosi i u uhu.

 

„Veličanstven. Samo sam očekivao mačeve, a dobio blato i moralno poniženje.”

 

Eriku se ugao usana jedva pomjeri.

 

„Mačeve ćete vidjeti kad zaslužite pravo da ih dodirnete.”

 

„Dakle, nikad ako nastavimo ovako”, zaključi Ronik.

 

„Ranije ako naučiš ćutati.”

 

„To će biti teži put od viteškog.”

 

Mikhail se umorno nasmija. Erik ga pogleda malo duže.

 

„Tarik te nije loše učio.”

 

Mikhail podiže pogled.

 

„Vidjeli ste?”

 

„Dovoljno. Ne pokušavaš pobijediti odmah. To je rijetko kod momaka koji sanjaju čelik.”

 

Mikhail nije znao da li je to pohvala, pa je samo klimnuo.

 

„Vratite se sada. Jedite. Spavajte. Sutra počinje isto, samo još gore.”

 

Ronik uzdahnu.

 

„Divno.”

 

Vitezovi se razdvojiše. Fenjeri su se palili duž dvorišta, jedan po jedan. Glasovi regruta bili su tiši nego ujutro, jer su sada svi znali da tijelo ima granice koje nikoga ne zanimaju. Mikhail krenu prema izlazu, nogu teških od iscrpljenosti kakvu nikada ranije nije poznavao. Ronik je hodao pored njega, šepajući malo, ali i dalje spreman da se nasmije nečemu. Rovan ih je stigao kod kapije.

 

„Kako je bilo kod Erika?” upita, previše ravno.

 

Ronik ga pogleda.

 

„Je li to ljubomora?”

 

„Nije.”

 

„Meni zvuči kao ljubomora.”

 

Rovan pogleda Mikhaila.

 

„Šta ti je rekao?”

 

„Da će nam biti još gore svaki naredni dan.”                        

 

Rovanov pogled se na tren stegnu. Kratko. Dovoljno da se vidi.

 

„Dobro”, reče.

 

„A kako je bilo kod Ser Harena?“ upita ga Mikhail.

 

Rovan odmahnu glavom.

 

„Dobar je Haren. Samo moj partner Joren...”

 

Ronik se nasmija.

 

„Već ti smeta? Niste ni večer dočekali.”

 

„Ne smeta mi”, reče Rovan. „Samo je smotan, svega se plaši i stalno mi se sklanja s puta kad treba da stoji gdje mu je rečeno.”

 

„Možda se sklanja jer si ga danas zabio u blato“, reče Mikhail.

 

„Pao je prije nego što sam ga pošteno uhvatio.“

 

Ronik klimnu ozbiljno.

 

„Onda je očigledno kriv.“

 

Rovan ga pogleda i naškilji oči. Ronik ga gurnu ramenom.

 

„Ne brini. Tebe je Steelmark primijetio.”

 

„Rekao je da koristim snagu kao budala.”

 

„Vidiš? Posebna pažnja.”

 

Rovan ga uhvati za potiljak i pogura ga naprijed. Ronik se smijao, ali nije se otrgnuo.

 

Kad su izašli iz dvorišta, grad ih dočeka večernjom bukom. Mikhail pogleda prema mjestu gdje je jutros sjedio onaj čovjek. Bilo je prazno. Na kamenu je, tamo gdje mu je noga bila ispružena, ležala samo jedna travka, presavijena i vlažna na kraju. Ništa više. Ni traga da je iko ikada tu sjedio. Gledao je tren duže nego što je trebalo, pa krenu dalje.

 

Trebao bi se vratiti u svoju sobu, oprati blato s ruku i pasti na krevet prije nego mu tijelo shvati koliko ga boli. Ali dok su prolazili trgovačkom ulicom, pogled mu se opet vratio na malu biblioteku iza pijace. Vrata su i dalje bila zatvorena, ali iznad njih je sada gorio jedan fenjer. Svjetlost se razlivala preko kamena kao tihi poziv. Ronik primijeti gdje gleda.

 

„Ozbiljno? Poslije ovoga ti bi u knjige?”

 

„Samo da pogledam.”

 

Rovan frknu.

 

„Ja bih prije legao u korito za konje.”

 

„Ti bi i zaspao u njemu”, reče Ronik. „Hrčeš kao on.”

 

„A ti pričaš gluposti u snu.”

 

„Laž. Ja i u snu govorim pametno.”

 

Ronik se okrenu prema njemu i mahnu mu rukom. „Onda se sutra vidimo.”

 

„A gdje vi živite?” upita Mikhail.

 

Oni se zaustaviše.

 

„Tu dolje, u Kamenorezačkoj Četvrti”, reče Rovan.

 

Mikhail zastade, sjeti se šta mu je Daisy pričala. Tamo je njegov otac radio, tamo je išao da popravlja zid, odatle se nije više živ vratio. Nešto su još Ronik i Rovan pričali, ali Mikhail je bio izgubljen u mislima.

 

„Ništa, on nas ne sluša”, reče Ronik Rovanu.

 

„Umoran sam, odoh samo da vidim šta ima ovdje, pa ću i ja u krevet.”

 

Rovan se nasmija, ali sada pravo.

 

„Eto ti, smorio si čovjeka, ubio si sve u njemu pričom.”

 

Nasmija se i Mikhail. „Ma nije to…”

 

„Nema veze i da jeste”, reče Ronik i okrenu se prema Rovanu. „Ajde, barem ti sad nećeš biti ljut na svijet.”

 

I tako krenuše svojim putem, a Mikhailu je ruka već bila na drvenim vratima biblioteke. Bio je modar, prašnjav, gladan i mrtav umoran, ali nešto u njemu se pomjerilo drugačije nego na treningu. Mirnije. Dublje. Mjesto gdje se snaga ne mjeri samo rukom, nego i znanjem.

 

Gurnuo je vrata i zakoračio unutra.

 

Pred njim se otvorila tišina sto osamnaest priča koje su čekale.