Poglavlje XIV: Biblioteka prašine i mastila

Unutra, biblioteka je bila mala i neobično oblikovana, tihi džep urezan iza buke pijace. Police su prekrivale cijeli zid nasuprot ulazu, a njihove daske bile su opterećene nejednakim redovima knjiga, nekih naslonjenih, nekih naslaganih, kao da su tu vremenom same izrasle. Pred njima je stajao dugačak pult od tamnih greda, ostavljajući samo uzak prolaz s lijeve strane uz zid, a široka površina bila mu je izgubljena pod otvorenim knjigama, rasutim listovima pergamenta, osušenim mrljama mastila i sitnim kamenjem koje je neko očigledno koristio kao utege. Iza pulta, uz isti zid, mračan prolaz vodio je u drugu sobu koja se nije vidjela, tamo gdje svjetlost nije dopirala. Sa strane, pod prašnjavim prozorom, stajao je mali četvrtasti sto s dvije stolice. Jedna je bila izvučena, druga zavučena pod sto. Drveni pod se spuštao i naginjao pod Mikhailovim čizmama, kao da je sama soba istrošena godinama, možda i vijekovima od pažljivih i neodlučnih koraka.

 

Mikhail zakorači unutra tiho. Gotovo neprimjetno. Napetost koju mu je obuka urezala u tijelo omekša onog trenutka kada se vrata zatvoriše za njim. Grad je ostao iza drveta i stakla. Vika pijace pretvori se u daleko mrmljanje, a bol u njegovim nogama, rukama i leđima kao da se povukla u dublje mjesto. Knjige nikada nisu bile glasne. Ali ponekad su bile zahtjevne, naročito za nekoga ko je tek tu i tamo naučio da čita i piše. Mikhail nije dozivao nikoga. Nije ni morao. Ovakva mjesta izgledala su kao da uvijek znaju ko je zakoračio unutra. Tada negdje iza visokog pulta promrmlja glas:

 

„Gdje sam stavio… ne, to nije to… stotinu mu kapela, ko je ovo ovako naslagao… užas… čista sabotaža… ako sam ja ovo uradio, onda sam protiv sebe radio s naročitom mržnjom…”

 

Mikhail nije mogao da vidi ko je. Taj neko je bio sagnut, sakriven iza pulta.

 

Tek tada se podiže i pojavi se čovjek. Bio je star. Toliko star da Mikhail nije mogao ni naslutiti njegove godine, a ipak se kretao nemirnom brzinom nekoga ko je čitav život proveo jureći misli brže od svojih nogu. Kosa mu je bila divlja i duga, siva i bijela, obrve guste, odora smeđa i preširoka, spaljena pri krajevima, kao da je jednom zakoračio u plamen, zaključio da mu ne odgovara smjer vatre, ali ipak nastavio dalje. U jednoj ruci držao je tri knjige. U drugoj svijećnjak bez svijeće.

 

Mikhail osjeti tračak utjehe. Čovjek je bio haotičan, ali ljudski haotičan. Drugačiji od vitezova. Drugačiji od Steelmarka. Drugačiji od dvorišta koje je regrute cijeli dan kidalo u oblik kakav još nisu postali. Čovjek ga čak nije ni vidio, samo je mrmljao nešto, a onda krenu kroz prolaz iza pulta, blizu mjesta gdje je Mikhail stajao. Tek kada zakorači u prolaz, podiže pogled i trgnu se preplašeno.

 

„Oh!” ciknu, posrćući nazad. „Ti tamo! Momče! Zašto se šunjaš kao lopov u kapelama?”

 

Mikhail podiže obje ruke.

 

„Ja… izvinite. Nisam htio da vas prepadnem.”

 

Starac ga pogleda. Polako i zamišljeno. Onda dramatično uzdahnu.

 

„I nisi. Samo ne volim kad me posmatraju. Naročito stranci. Naročito tako mali.”

 

„Pa i nisam baš tako mali. Hm.”

 

Mikhail nije bio siguran da li treba braniti svoju visinu ili se izviniti još jednom.

 

„Samo sam došao da pogledam malo”, reče. „Volim da čitam.”

 

Čovjek se ukoči, zastade i ispravi se. Zatim se nagnu naprijed prema njemu tako sporo i tako daleko da se Mikhail zapitao hoće li se prevrnuti.

 

„Ti čitaš?”

 

„Da.”

 

„Voliš da čitaš?”

 

„Volim.”

 

„Svojevoljno?”

 

„Da.”

 

„Bez prijetnje?”

 

„Bez prijetnje.”

 

„Bez toga da ti neko stoji iza leđa sa štapom?”

 

„Bez štapa.”

 

Nagnu se još više.

 

„A jesi li siguran?”

 

Mikhail se izmače malo, ali ništa ne reče. Poče prstima da lupka o nogu, tiho, nedovoljno glasno da se čuje, ali starac je to ipak primijetio. Tada se starac ispravi, ispusti dug izdah i položi ruku na kuk.

 

„Čudo. Mladić koji ulazi svojom voljom u biblioteku. Većinu moraju dovući, podmititi, zaprijetiti im, a kod nekih po želji i sve troje.” Pogleda Mikhaila pažljivije. „Čekaj. Pomjeri se, čizme su ti blatnjave.”

 

Mikhail spusti pogled na njih.

 

„Prvi dan obuke.”

                                                                             

„Ahaa”, reče starac, kao da je upravo čuo presudu. „Čuo sam. Sve mi je jasno sada. Moje saučešće.” Nakloni glavu kao da je neko preminuo.

 

„Pa i nije bilo toliko strašno.”

 

Starac ga pogleda kao čovjek koji je upravo izgubio malo poštovanja prema razumu sagovornika.

 

„Onda te još nije stiglo. Obično bol dođe kada čovjek pomisli da je preživio.” Dignu ruku prema njemu. „Zapamti moje riječi.”

 

Mikhail se skoro nasmija. Starac se odšunja nazad prema policama, ali nije skinuo pogled s njega, kao da je zaboravio kuda je pošao.

 

„Šta želiš, momče?”

 

„Nešto za čitanje”, reče Mikhail. „Nešto što vi preporučujete.”

 

To ga zaustavi. Okrenu se, ovaj put sporije, i pogleda Mikhaila pravom pažnjom, kao da se Mikhail tek sada izoštrio pred njegovim očima.

 

„Nemoj mi govoriti ‘vi’, molim te. Od toga brže starim.“

 

„Dobro onda, neću više, evo.” Podiže obje ruke. „Obećavam.“

 

Starac se osmjehnu.

 

„A je li, kako se ti zoveš?”

 

„Mikhail. Mikhail Emberline”, odgovori sav ponosit.

 

Starcu obrve skočiše kao dvije preplašene ptice.

 

„Emberline?”

 

„Da.”

 

„Mikhail Emberline?”

 

„Da.”

 

Starac otvori usta da nešto kaže, ali se zaustavi, pa pogleda prema plafonu kao da tamo stoji zapis koji je upravo pročitao.

 

„Aldren”, promrmlja. „Bijela odora, smiren glas, ne, ne, ne, dosadan glas, uvijek govori kao da je kamen pristojniji od ljudi… naravno. Naravno. Aldren.”

 

Tada se starac okrenu i nagnu preko pulta.

 

„Pa ti si taj dječak. Tebe sam trebao da tražim, ali eto, zaboravio sam.” Poče mlatiti objema rukama i mrmljati kao da je ljut na sebe, pa zastade. „Aldren mi je pisao za tebe. Rekao mi je da te pronađem, da si fino dijete.” Pogled mu skliznu prema čizmama. „E, to ćemo još da vidimo.”

 

„Ti poznaješ Aldrena?”

 

Starac odmahnu rukom previše naglo.

 

„Poznajem ga? Hah. Nekada smo zajedno bili u Kapeli od Veila.”

 

Mikhail napravi pola koraka bliže.

 

„Stvarno?”

 

„Nažalost po obojicu.”

 

Starac vrati knjige na pult, pa jednu odmah ponovo uze, kao da se predomislio usred pokreta.

 

„On je ostao pristojan. Ja sam postao zanimljiviji.”

 

„Šta se dogodilo?”

 

„Duga priča.”

 

„Možeš je skratiti.”

 

„Mogu, ali neću.”

 

Mikhail ga je gledao. Starac uzdahnu kao čovjek kojeg nepravedno gnjave činjenicama.

 

„Čitao sam ono što se nije smjelo čitati. Postavljao pitanja koja su ljudi voljeli držati zaključana. Otvarao vrata s natpisima koji su, priznajem, bili vrlo jasni.”

 

„Kakvim natpisima?”

 

„Uglavnom: ne otvaraj.”

 

„I ti si ih otvorio?”

 

„Naravno. Da nisu htjeli da ih neko otvori, ne bi stavili natpis koji odmah privuče pažnju.”

 

Mikhail se ovaj put stvarno nasmija. Starac ga pogleda kratko, gotovo zadovoljno, pa nastavi preturati po policama.

 

„Aldren je rekao da bi mogao doći jedan dječak”, promrmlja. „Emberline. Iz Emberveila. Trebalo je da ga potražim.” Zastade. „Zapravo, mislim da je rekao da ga potražim odmah.” Okrenu se prema Mikhailu. „Kada si stigao?”

 

„Jučer.”

 

„Dakle, kasnim samo malo.”

 

Mikhail se zagleda u njega.

 

„Zaboravio si?”

 

„Ne potpuno. Sjećao sam se da sam nešto zaboravio. To je skoro isto.”

 

„Knjige kažu da nije isto.”

 

„Za čovjeka mojih godina jeste.”

 

„A koliko je to godina?”

 

„Gle ti njega, nepristojno pitanje. Veoma nepristojno. Pitaj radije koliko knjiga imam. To je pitanje s korisnim odgovorom.”

 

„Dobro. Koliko knjiga imaš?”

 

„Sto osamnaest.” Zastade, namršti se. „Ne. Sto sedamnaest.” Nakašlja se. „Sto sedamnaest. Uvijek mi se učini da ih ima jedna više nego što ih ima.” Rukom je uvrtao dugi sijedi brk. „Zaboravi taj dio”, reče starac brzo i odmahnu rukom. „Zaboravi da sam išta rekao.”

 

„Kako se zoveš?”

 

„Orrin”, reče starac, kao da mu je tek sada palo na pamet da je to važno. „Samo Orrin. Za one kojima dugujem novac: nisam tu. Za one koji vraćaju knjige na vrijeme: uvijek sam tu. Za one koji ih ne vraćaju: neka ih Veil proguta polako.”

 

Mikhail pogleda police, pult, hrpe pergamenata.

 

„Ti vodiš ovu biblioteku?”

 

„Vodim, čuvam, spašavam i povremeno se svađam s njom.”

 

„A kako se to čovjek može posvađati s bibliotekom?”

 

„Paaa…Knjige ponekad vole da stoje na pogrešnoj polici. Odjednom su tu. Kao da su same sišle sa svog mjesta i stale na pogrešno.”

 

Orrin se baci prema donjoj polici i poče divlje prekopavati.

 

„Ne, ne ta… zašto je knjiga o začinima ovdje… ko je stavio knjigu o začinima među ratne dnevnike… zapravo, možda i pripada tu, zavisi od začina…”

 

Mikhailov pogled odluta. U desnom uglu na polici, skoro skrivena između debljih knjiga, stajala je tanka knjiga s tamnim koricama i blijedim šavom niz hrbat. Nije bila ukrašena niti je izgledala vrijedno. Ipak, njegov pogled se zaustavi na njoj, kao da ga nešto doziva odatle. Prišao je iza pulta i posegnuo za njom.

 

„HEJ!” povika Orrin, iskačući kao da ga je ujela pčela. „Šta sad diraš?”

 

Mikhail zastade s knjigom u rukama.

 

„Ovu.”

 

„Vidim da je ovu. Imam oči. Pitanje je zašto baš ovu.”

 

„Ne znam.”

 

„Sjajan odgovor. Opasan, ali iskren.”

 

Mikhail spusti pogled na korice.

 

„Izgledala je… sama.”

 

Orrin se smiri. Tada priđe sporije i uze knjigu iz njegovih ruku. Prstima pređe preko grubog šava, zatim je položi na pult kao da spušta nešto što ne voli ni ostavljati ni držati.

 

„Korice lažu”, reče tiše. „Ove naročito.”

 

„Ko ju je napisao?”

 

Orrin napravi lice kao čovjek koji je upravo osjetio bol u koljenu i ponos u isto vrijeme.

 

„Pa. Ta je moja.”

 

Nagnu se bliže, kao da joj ne vjeruje, zatim je pomilova.

 

„Zato je i tanka.”

 

Mikhail pogleda prema knjizi.

 

„Nije završena”, progunđa Orrin. „Možda nikada neće ni biti. Trebao bih je spaliti, zakopati ili baciti u rijeku i moliti se da otpluta u zaborav.”

 

Tuga ispod šale bila je slaba, ali stvarna.

 

„Zašto?” upita Mikhail.

 

„Zato što ona zna previše o meni, a ja premalo o njoj. Užasna kombinacija. Imao sam jednu, pa sam je izgubio, pa sam počeo da pišem ovu po sjećanju, ali samo stanem i ne znam šta bih dalje.”

 

Mikhail nije znao značenje, ali je znao osjećaj. Orrin ga pogleda, a u tom pogledu odjednom nije bilo starčeve brzine ni lakrdije. Samo dubina, kratka i nepodnošljiva, kao da se iza njegovih očiju na tren otvorilo nešto mnogo veće od male biblioteke. Onda trepnu. I sve opet postade obično.

 

„Dakle”, objavi, okrećući se nazad policama. „Voliš da čitaš. Nekad sam bio sličan tebi.”

 

„Čitalac?” upita Mikhail.

 

„Ma ne, ne. Ne vrijeđaj me skromnošću. Bio sam skoro pa Čuvar.”

 

„Skoro pa Čuvar?”

 

„Skoro je najvažnija riječ u mnogim životima.”

 

„Zašto onda nisi postao Čuvar?”

 

Orrin naduva prsa.

 

„Trebao sam biti Čuvar Kapele Radoznalosti, ali eto, vidiš, kao da je i sama radoznalost ušla u mene. Uglavnom, nije im se dopadala moja radoznalost.”

 

„Zato što si čitao zabranjene stranice?”

 

„Između ostalog.”

 

„I šta je bilo u njima?” reče Mikhail skoro uzbuđeno. Sada se on nagnu prema Orrinu, a Orrin se već uživio u priču, kao da je po drugi put proživljava.

 

„Stvari zapečaćene. Stvari skrivene. Stvari kojima je bilo namijenjeno da ostanu tihe.”

 

„I šta si našao?”

 

Orrin se okrenu prema njemu.

 

„E, to ti ne smijem reći.”

 

„Zašto?”

 

„Postaćeš radoznao. Pročitaćeš ih. A onda će opet mene okriviti. I ovoga puta će me izbaciti kako treba.”

 

„Već su te izbacili.”

 

„Pa baš zato. Čovjek mora čuvati ugled. Dali su mi barem ovu biblioteku da vodim.”

 

Mikhail se nasmija uprkos sebi. Orrinove oči omekšaše. Izvuče jednu knjigu s police, otpuhnu prašinu s nje i pruži je Mikhailu.

 

„Uzmi ovu.”

 

Mikhail pogleda naslov.

 

Pola duše.

 

„O čemu je?”

 

Orrin dramatično podiže prst.

 

„O mladiću rođenom sa samo pola duše. Pola osjećanja. Pola sjećanja. Svega po pola. Živi svoj život tragajući za drugom polovinom negdje u svijetu, koju nikada ne pronađe. Ali eto, ima i takvih. Niko nije cijeli.” Tada se on zamisli. Rukom poče milovati dugu bradu, ovaj put duže.

 

Mikhailu se svidjela knjiga, barem ono što je čuo o njoj. Pomislio je na oca. Na nekoliko slika koje su mu ostale, na glas kojeg se sve teže prisjećao i na sjećanja koja su već imala praznine. I njemu je nešto nedostajalo. Ne pola duše, možda, ali dovoljno da se prepozna u priči.

 

„Lijepa knjiga, ali ti si mi već ispričao sve.”

 

„Pa što si me pitao? Pročitaj je, možda i naučiš nešto.” Orrin odmah podiže prst. „Ali moraš je vratiti.”

 

„Hoću.”

 

„Ne. Ljudi kažu da hoće, pa onda nestanu u brakove, ratove, bolesti, putovanja i druge neprihvatljive izgovore.”

 

„Vratiću je.”

 

„Imam tačno sto sedamnaest knjiga. A ko mi ne vrati, neka ga Veil proguta polako.”

 

„Rekao si mi to već.”

 

„Brojim ih kad sam nervozan.”

 

Orrin nastavi da mrmlja. Mikhail spusti pogled na knjigu da sakrije osmijeh. Orrin ga je gledao još malo, kao da mu se u glavi nešto spaja, razdvaja, pa opet spaja pogrešno.

 

„Aldren mi je rekao da te potražim”, reče iznenada. Mikhail podiže pogled.

 

„I to si mi već rekao.”

 

Orrin poče da miluje bradu.

 

„Da, da, jesam. Reče on da će možda doći dječak iz Emberveila. Da voli knjige. Da nosi više nego što zna. Da ga ne davim pitanjima.” Pogleda Mikhaila. „Ovaj zadnji dio sam, očigledno, odlučio zanemariti.”

 

„Aldren nikada nije spominjao tebe.”

 

„Pametan čovjek. Opasna je stvar mene pomenuti”, reče to dramatično. Zatim pogleda prema prašnjavom prozoru. „Nekada smo zajedno hodali istim kamenim hodnicima. To nije uvijek isto kao prijateljstvo. Ali ponekad je dovoljno blizu.”

 

Mikhail osjeti da u toj rečenici ima više nego što može uhvatiti.

 

„Da li je Aldren bio drugačiji tada?”

 

Orrin ga pogleda i lice mu se iznenada razvedri.

 

„Imao je manje bora i vjerovao je da ljudi slušaju i pamte pametne savjete. Dakle, da. Bio je mnogo drugačiji. Bio je bolji čovjek, jer sam ja bio uz njega, naravno.”

 

„A ti?”

 

„Ja sam ostao skoro isti, samo sam brže trčao da me ne uhvate.”

 

Mikhail se ponovo nasmija, a smijeh mu zazvuča čudno u maloj biblioteci, kao nešto što nije očekivao da će čuti od sebe nakon dana provedenog u blatu. Orrin se okrenu prema pultu i poče razmještati papire koji nisu postali uredniji njegovim dodirom.

 

„Vrati se kad god hoćeš”, reče odjednom. „Čitaoci su rijetki ovih dana. Dobro društvo još rjeđe.” Tada Orrin mahnu rukom. „Ajde sad, trošiš mi energiju. Sada ću morati da spavam.”

 

Mikhail klimnu i zakorači prema vratima, držeći knjigu uz grudi.

 

Hladan večernji vazduh dočeka ga vani. Sunce je zašlo iza krovova. Grad je i dalje bio bučan, ali sada mu ta buka nije izgledala sasvim ista. Kao da je negdje iza te buke postojao tanji zvuk. Tiši. Stariji. Dublji. Mikhail pogleda knjigu u svojim rukama. Već je znao o čemu će čitati. Nije trebao ni da pita, pomisli, ali eto, drugi put će pametnije.

 

Vrata biblioteke zatvoriše se za njim tihim klikom, a negdje iznutra, dok su fenjeri treperili i prašina lebdjela nad pultom, dopluta Orrinov glas:

 

„Aldren, Aldren… rekao sam ti da ću zaboraviti.” Zatim tiše: „Ali eto. Našao je on mene.”