Poglavlje XL: Reci šta želiš
Svjetlost s ulaza još je dopirala preko njegovih ramena, ali već nekoliko koraka niže postala je tanja i slabija. Kamen s obje strane prolaza bio je gladak, izlizan udubljenjima savijenim prema unutra, kao da su tim putem prije njega prošle hiljade ruku, leđa i tijela.
Koraci su i dalje bili ispred. Čuo ih je daleko u tami, jedan odmah poslije drugog. Mikhail stegnu dršku mača. Nemoj ih pratiti, pomisli. Vrati se. Šta ako nešto ima dolje? Ipak je nastavio. Koraci ispred njega učiniše isto.
Prolaz se spuštao duboko u stijenu. Nije bilo baklji ni otvora za svjetlost, samo slabo sivilo koje kao da je izlazilo iz samog kamena. Onda začu kap. Jednu, čistu i blisku. Koraci ispred njega stadoše. Mikhail stade s njima. Još jedna kap pade, zatim zvuk nestade u tami. Nastavio je prema zvuku.
Prolaz se otvorio u kružnu prostoriju. Svod se gubio visoko iznad, a zidovi su se spuštali u blagim lukovima prema središtu. Tamo se nalazilo malo jezero, okruglo i savršeno mirno, uklesano u kamen kao ogromno tamno oko. Koraci se više nisu čuli. Samo kapanje. Jedna kap padala je iz tame iznad njega, uvijek u samo središte jezera. Površina bi je primila bez ijednog talasa.
Mikhail kleknu na ivicu. Na kamenu pred njim bilo je urezano isto oko koje je vidio iznad ulaza. Prstima pređe preko izblijedjelih linija. Orrin mu nije rekao šta treba učiniti kada stigne. Naravno da nije. Dao mu je kartu, upozorio ga na Veriat i poslao ga prema planini kao da je dovoljno pronaći vrata i pokucati.
„Šta sada?” zapita se.
Voda je ostala mirna. Mikhail pogleda iza sebe. Prolaz kojim je došao bio je prazan. Možda je pogriješio. Možda ovo uopšte nije kapela. Već je jednom ušao u mjesto koje je ličilo na nju i umalo ostao tamo. Ponovo pogleda jezero. Oko urezano u kamen gledalo je prema vodi.
Mikhail izvadi mač i položi ga uz koljeno. Zatim pruži ruku. Ruka mu zastade iznad površine.
Nemoj.
Misao je došla brzo, gotovo kao glas. Nije znao je li bila njegova. Povukao je ruku malo unazad.
Došao si po Kamen.
„Jesam”, prošapta.
Onda ga uzmi.
Mikhail spusti šaku u crnu vodu. Hladnoća mu odmah obuhvati prste. Površina se zatvori oko zgloba bez talasa, meka i mirna poput obične vode. Zavuče ruku dublje. Dno nije pronašao. Pomjeri prste kroz crninu, tražeći kamen, udubljenje ili bilo šta što bi mu reklo da nije samo gurnuo ruku u bezdan. Ništa. Pokušao je izvući šaku. Ali sada ga voda nije puštala. Mikhail povuče jače. Crna površina stegnu se oko njegova zgloba. Nije bilo ruke koja ga drži, ni prstiju koje bi mogao presjeći. Sama voda postala je tvrda i tijesna, priljubljena uz kožu.
„Pusti.”
Povukao je svom snagom. Koljeno mu skliznu po kamenu, ali ruka ostade zarobljena. Srce mu ubrza. Ne paniči. Slobodnom rukom posegnu prema maču. I šta ćeš presjeći? Zastade. Vlastitu ruku?
„Ne”, reče tiho.
Voda jednom zapulsira oko njegova zgloba. Prostorija nestade.
Mikhail više nije klečao pred jezerom. Stajao je u velikoj dvorani Veilcourta. Prepoznao je visoke prozore, kamene stubove i zastave koje su se spuštale sa zidova, ali sve je bilo veće, svjetlije i čišće nego što je ikada vidio. Sunce je prolazilo kroz staklo i padalo preko poda u dugim zlatnim prugama. Na kraju dvorane nalazio se prijesto. Na njemu je sjedio muškarac.
Mikhail.
Stariji, širih ramena, bez umora u licu i bez nesigurnosti u očima. Kosa mu je bila prošarana sijedim vlasima, ali držao se uspravno i mirno, kao čovjek kojem se niko nije usuđivao reći da nešto ne može imati. Na sebi nije nosio krunu. Ali nije mu bila potrebna. Ispod prijestolja stajali su vitezovi, kapetani, trgovci i plemići. Iza njih ljudi Veilcourta ispunjavali su čitavu dvoranu. Svi su gledali prema njemu. Čekali su njegovu riječ. Čovjek na prijestolu podiže ruku. Dvorana utihnu.
Mikhail je stajao u redu vitezova i gledao čovjeka koji je mogao biti. Grad iza zidova bio je njegov. Vojska je bila njegova. Putevi, kapije, kule i životi svih koji su unutar njih disali čekali su njegovu riječ. Mikhail osjeti težinu toga. I sigurnost. Ako bi sjedio tamo, niko ne bi poslao njegove ljude u bitku bez njegova dopuštenja. Nijedan kapetan ne bi izgubio liniju zbog tuđe naredbe. Nijedan rat ne bi došao do Emberveila dok on stoji između rata i kuće. Niko koga voli ne bi morao otići. Niko mu se više ne bi mogao istrgnuti iz ruke.
Čovjek na prijestolu pogleda ga ravno u oči.
„Ovo si mogao biti ti.”
Glas mu je bio Mikhailov, samo dublji i mirniji.
„Ali ja ne želim to. Ne želim prijestolje.”
Čovjek se blago nasmiješi. „Ne.” Spusti ruke na kamene naslone. „Želiš ono što ti prijestolje daje.”
Mikhail osjeti kako mu se voda ponovo steže oko zgloba, iako je više nije mogao vidjeti.
„Ne znaš ti šta ja želim.”
„Znam.”
Čovjek ustade. Ljudi u dvorani spustiše glave.
„Želiš da sve ostane tamo gdje ga možeš čuvati.” Sišao je s prijestolja. „Želiš grad koji ne može pasti. Kuću iz koje niko neće otići. Vojsku koja neće umrijeti osim kada ti odlučiš da vrijedi da umre.”
Mikhail stegnu vilicu. „Želim ih zaštititi.”
„Sve?”
„Koliko mogu.”
„Znači sve”, ponovi čovjek. Približio mu se, isti kao Mikhail, ali bez ijednog ožiljka koji nije izabrao, bez ijednog gubitka koji nije on odlučio da će biti.
„Nije.”
„Kako nije. Kada ti je Rovan iskliznuo iz ruke. Je li i tada nije?”
Mikhailu se stegnu grlo. „Nisam ga mogao zadržati.”
„Mogao si. Da si držao jače.”
„Ne govori o njemu.”
„Darin je otišao bez tebe, a ti si bio premali čak i da to upamtiš.”
Mikhail zakorači prema njemu. „Pazi šta pričaš.”
„Daisy stoji na vratima svaki put kad odeš. I svaki put se pitaš hoćeš li je zateći kad se vratiš.”
Mikhailu zadrhta vilica. Nije to porekao. To ga je razbjesnilo više od svega, jer je bilo tačno. Čovjek mu se približi, sasvim mirno, kao da mu čita misao prije nego je pomisli.
„A Ronik ti stoji uz rame, a svakim danom je sve dalje. I njega ćeš pustiti. Kao i ostale.”
„Neću.” Glas mu puče. „Neću nikoga više pustiti.”
Čovjek se nasmiješi, jer je to i čekao.
„Znam. Zato si došao po ovaj kamen.”
Mikhail ga gurnu. Ruka prođe kroz njegova prsa kao kroz hladnu vodu. Dvorana se rasu.
Ponovo je klečao pred crnim jezerom. Ruka mu je bila potopljena do podlaktice, voda ga je držala toliko čvrsto da su mu prsti utrnuli.
„To nije stvarno”, reče.
Kap pade u sredinu jezera.
Reci šta želiš.
Glas nije došao iz prostorije. Podigao se iz njega. Bio je njegov, ogoljen od svega čime ga je godinama utišavao.
„Došao sam po Kamen.”
Zašto?
„Da nastavim put Wardena.”
Zašto?
Mikhail povuče ruku. Voda ga zadrža. „Da mogu pomoći ljudima.”
Lažeš.
Riječ mu presiječe misao. Mikhail zatvori oči. On. Njegov vlastiti glas više mu nije dopuštao da se sakrije iza onoga što želi.
Zašto?
„Da ih zaštitim.”
Koga?
Pred očima mu se pojavi Rovanova ruka, prsti koji klize iz njegovih. Daisy na vratima kuće. Darinov kovčeg koji još nije otvorio. Ronik koji čisti već čist mač i podiže pogled tek kada ga neko pozove drugi put. Mikhail pokuša povući ruku još jednom. Voda se stegnu.
„Pusti me.”
Reci.
„Rekao sam da ih želim zaštititi.”
To nije sve.
Hladnoća mu se širila kroz lakat prema ramenu. Prsti su mu bili potpuno nijemi. Nešto duboko ispod njih počelo se pomicati, teško i sporo. Mikhail spusti čelo prema kamenu. Znao je šta kapela traži. Mrzio ju je zbog toga. Više je mrzio sebe jer je znao odgovor.
„Želim da ostanu”, reče.
Voda se umiri, hladnoća prestade da mu se penje uz ruku.
„Želim da svako koga volim ostane tamo gdje ga mogu dohvatiti. Tamo gdje ga mogu vidjeti.”
Riječi su postajale teže što ih je više izgovarao.
„Želim da nijedan put, rat, rijeka ili tuđa odluka više ne uzme nekoga od mene.”
Ispod površine pojavi se slab metalni sjaj. Nije bio od zlata, bio je tamniji, tvrđi, nalik svjetlosti zarobljenoj u kamenu.
„Želim da imam dovoljno da ih sve sačuvam.”
Glas u njemu nije odgovorio. Čekao je. Mikhail stisnu zube.
„I ne želim ponovo birati. Ne želim ikada birati. To me plaši.”
Tek kada je izgovorio, shvatio je da je to bilo srce svega.
„Ne želim stajati između dva života i odlučivati koji mogu izgubiti. Ne želim pustiti jednog da bih spasio drugog.” Dah mu zadrhta. „Želim oboje.” Voda zapulsira. „Želim sve.”
Posljednja riječ ostade u prostoriji. Mikhail je čuo šta je upravo priznao. Želio je zaštititi. Želio je sačuvati. Želio je zatvoriti šake oko svega što voli i nikada više ne dopustiti svijetu da mu išta uzme.
Nešto tvrdo dodirnu mu dlan.
Mikhail savi prste oko toga. Kamen se oblikovao u njegovoj šaci, oštrih ivica koje su mu pritiskale kožu. Metalna toplina prođe mu kroz prste, zatim uz ruku, do mjesta gdje ga je voda držala. Crna površina popusti. Mikhail izvuče ruku i pade unazad. Nekoliko trenutaka samo je disao. Podlaktica mu je bila mokra, na koži nije bilo tragova stiska. Otvori šaku. Na dlanu mu je ležao kamen boje pirita. Nije bio gladak poput bijelog kvarca koji je već nosio. Površina mu je bila sastavljena od sitnih, tvrdih ravni koje su hvatale svjetlost i zadržavale je na sebi. Boja mu je podsjećala na zlato, ali je bila grublja, teža i tamnija. Na sredini je bilo urezano oko. Isto ono iznad ulaza. Bez kapaka, bez lica. Mikhail ga okrenu među prstima. Oko je ostajalo okrenuto prema njemu, bez obzira na koju bi stranu okrenuo kamen.
„Naravno”, promrmlja. „Zašto bi bilo jednostavno?”
Glas mu je zvučao slabo u velikoj prostoriji, ali bio je njegov. Skide uže s vrata. Bijeli Kamen Nade ležao mu je uz grudi, gladak i blijed, sa zlatnom četvorokrakom zvijezdom. Provuče novi kamen na isto uže.
Mikhail ustade i uze mač. Voda u središtu kapele ponovo je bila crna i nepomična. Nije pokazivala čovjeka na prijestolu. Nije pokazivala ništa.
Okrenu se prema prolazu i napravi prvi korak. Ovoga puta začu ga odmah. Drugi takođe. Njegovi koraci više nisu dolazili ispred njega.
Stavi ruku na oba kamena. Dodirivali su se. Zvijezda i oko ležali su jedno uz drugo. Nada je gledala prema van. Pohlepa prema njemu.