Poglavlje XLI: Tamnosmeđa boja

Plato ga je pustio jednako tiho kako ga je i primio. Mikhail je išao nazad istim putem kojim je došao, preko sivog kamena, preko Veriata koji je opet prešao u zoru, ali ovaj put nije spavao pored nje. Kroz Tamnu Šumu Hrastovu u kojoj se jelen više nije pokazao. Dani su prolazili jedan za drugim, slični i prazni. Mikhail ih je prelazio gotovo i ne misleći na njih. U grudima mu je, uz Kamen Nade, ležao novi kamen, hladan i težak, i svaki put kada bi mu prsti slučajno prešli preko njega, sjetio bi se crne vode i lica na prijestolu koje je nosilo njegovo ime.

---

 

Na kraju se Veilcourt podiže pred njim, s kulama Kapele od Veila iznad krovova, i visokim zidinama koje su držale čitav grad. Ali nešto je ipak bilo drugačije. Nije znao odmah šta. Grad je zvučao kao i uvijek, kola, glasovi, čekići, ali ispod svega toga stajala je neka zategnutost koje ranije nije bilo. Straže na južnoj kapiji bile su brojnije nego kad je odlazio. Stajali su uspravnije. Odmjeravali su prolaznike duže, i svakoga koji je ulazio pitali kuda ide i ima li gdje prenoćiti, kao da je i to sada njihova stvar. Ljudi su odgovarali brzo i kretali dalje, ne zadržavajući se, kao da niko nije želio predugo stajati na otvorenom.

 

„E pa nije valjda.”

 

Mikhail podiže bradu. Ronik. Isti kao uvijek, brz na nogama, s osmijehom koji je stigao prije riječi. Požuri posljednjih nekoliko koraka i uhvati Mikhaila za rame.

 

„Živ si. Stvarno si živ. Znaš da smo se kladili?”

 

„Na šta?”

 

„Da li se vraćaš ili ne. Ja sam rekao da se vraćaš. Izgubio bih da nisi, pa hvala ti.”

 

Mikhail se nasmija, prvi put poslije mnogo dana.

 

„Drago mi je što sam ti sačuvao novac.”

 

„Ne novac. Čizme.” Ronik ga odmjeri od glave do pete. „Izgledaš grozno. Gle kolika ti je kosa. Pričaj mi gdje si sve bio?”

 

Mikhail otvori usta, pa shvati da nema kratak odgovor. Umjesto toga skinu uže s vrata i pokaza mu. Pored bijelog kvarca sada je visio tamniji kamen, sa okom urezanim u sredinu. Ronik se zagleda u njega. Osmijeh mu se promijeni, postade tiši, gotovo ozbiljan.

 

„Taj je?"

 

„Pohlepa.”

 

„Znači uspio si.”

 

„Uspio sam.”

 

Ronik ga lupnu po ramenu, jače nego prije.

 

„Znao sam. Vidiš, zato sam se kladio na tebe.” Izgledao je kao da mu je laknulo. „Čestitam. Stvarno. Slabo ko vjeruje da to neko još može, a ti si otišao i vratio se s kamenom oko vrata kao da si otišao po hljeb.”

 

„Pa nije bilo baš kao po hljeb.”

 

„Vjerujem ti. Ispričaćeš mi.”

 

Mikhail vrati uže pod košulju. I tada, dok je Ronik stajao tako blizu, primijeti njegov plašt. Nosio je oznaku Veilcourta kao i uvijek, ali boja nije bila ista. Smeđa koju je Mikhail pamtio, ona topla, zemljana, sada je bila tamnosmeđa. Kao da je neko istu boju pustio da odstoji u sjeni dok nije izgubila toplinu. Mislio je da je umoran, da mu se pričinjava, da je to samo svjetlost kasnog popodneva na staroj tkanini. Trepnu, pa opet odmjeri tkaninu. Oko mu se već naviklo na razliku i nije ga puštalo.

 

„Šta je?” upita Ronik.

 

„Tvoj plašt.”

 

Ronik spusti glavu i odmjeri sam sebe.

 

„Jeo sam skoro, da nije mrlja neka?” Pređe dlanovima preko grudi, rukava i pojasa, pa podiže dio plašta kao da će mrlju pronaći tek iz drugog ugla. Ništa ne nađe, tada se umiri. „Šta mu fali?”

 

„Tamniji je.”

 

Ronik slegnu ramenima, kao da mu je lakše što je samo to.

 

„A to. Jeste, tamniji.” Povuče kraj tkanine i pogleda je, mirno, kao čovjek koji primjećuje svaku nit na sebi. „Novi su. Podijelili su ih dok te nije bilo. Svi vitezovi su ga dobili, i dio vojske. Straža, barem za sada. Lijepo stoji. Bolje drži boju od starog.”

 

Mikhail je gledao tu boju i nije znao zašto mu sjeda neugodno u stomak. Bila je to samo tkanina. Samo nijansa. Ljudi mijenjaju plašteve. Ipak, nešto u njemu nije htjelo da je pusti tako lako. Čudno je, pomisli, što se uopšte mijenja.

 

„Šta se još dešavalo dok me nije bilo?” upita.

 

Ronikovo lice se promijeni. Osmijeh mu ne nestade sasvim, ali se povuče.

 

„Dosta toga.” Podiže glavu prema kapiji, pa nazad. „Hajde. Ispričaću ti usput.”

 

Krenuli su prema unutrašnjosti grada. Mikhail odmah osjeti da Ronik bira riječi pažljivije nego inače, što kod njega nikada nije bio dobar znak.

 

"Erik", reče Ronik.

 

„Gdje je? Htio bih mu reći za kamen.”

 

Ronik nije odgovorio odmah.

 

„Erika nema.”

 

Mikhail stade.

 

„Kako nema? Gdje je?”

 

„Otišao je.” Ronik se okrenu prema njemu, i sada na njegovom licu nije bilo nikakvog osmijeha. „Ili su ga otjerali. Niko ne zna tačno. Jednog jutra je bio kapetan, sljedećeg ga više nije bilo. Kažu da je naredba došla odozgo. Od kralja.”

 

„Zašto?”

 

„Ne znam.”

 

„Gdje je otišao?”

 

„Ne znam ni to.” Ronik ipak provjeri rukav, tražeći mrlju koje nema. „Pitao sam. Svi pitaju. Niko ne govori. Kažu da je uklonjen, što mi grozno zvuči. Uklonjen. Kao da je stvar, a ne čovjek.”

 

Mikhail poče lupkati prstima o nogu. Nije odmah našao pitanje koje bi imalo smisla. Erik, koji je lično došao po njega u Emberveil i doveo ga u Veilcourt. Erik, koji mu je bio mentor. Čovjek na kojeg se ugledao otkad je došao u grad. Sjetio se njegovog promuklog glasa na lavoru, dan poslije grebena, i onoga što tada nije stigao reći Roniku. Neke riječi zakasne, rekao je Erik. Mikhail se pitao je li i sam sada zakasnio, s kamenom oko vrata koji mu je htio pokazati. Sada Erika jednostavno nije bilo, i niko nije znao zašto.

 

„Pa ne može čovjek samo nestati.”

 

„Može ako kralj kaže da može.”

 

To je bilo izgovoreno tiho i odmah pogleda oko sebe da vidi je li ga ko čuo. Mikhail pomisli da ga upita još. Ali je vidio na Roniku kako bira riječi, kako gleda preko ramena, i nešto u njemu samom mu reče da neka pitanja, izgovorena naglas i na pogrešnom mjestu, mogu čovjeka učiniti sljedećim koga nema. Progutao je ostatak. Prvi put je o nečemu odlučio da šuti, ne znajući ni sam zašto mu se to činilo pametnijim.

 

„Ko je zamjenio njegovo mjesto?” upita umjesto toga.

 

„Nije još niko. Kralj još nije zvao, niti proglasio nikoga. Čitav posao pao je sada na Tomara.”

 

Hodali su dalje u tišini. Sada kada je jednom primijetio Ronikov plašt, počeo je viđati i druge. Stražari, vojnici, poneki vitez. Tamnosmeđi plaštevi bili su rasuti među starima, gotovo neprimjetni ako čovjek nije znao šta traži. A Mikhail je sada znao. Bila je to samo boja. Ipak, što ju je više viđao, to mu je manje bila samo boja. Kod jednog ugla Ronik se primaknu bliže i spusti glas.

 

„Primijetio si na kapiji. Kako gledaju ko ulazi.”

 

„Jesam.”

 

„Ima razlog. Da znaš prije nego te zatekne.” Pogledao je preko ramena, pa nastavio tiše. „Kad ujutru zazvoni Kapela od Veila, tek tada narod smije na ulice. Kad uveče zazvoni, svako mora biti u kući. Poslije večernjeg zvona ulica pripada samo straži i onima s kraljevim pečatom. Zovu ga Zakon Zvona.”

 

Mikhail se sjeti kako su se ljudi na kapiji brzo micali dalje, ne zadržavajući se. Sada je razumio zašto.

 

„Zbog čega?”

 

„Zbog sigurnosti, kažu. Lakše je štititi grad kad svi znaju ko je napolju.” Ronik slegnu ramenima. „Ima tu i smisla, valjda.”

 

„A tebe? Nas?”

 

„Ti si vitez, tebe to ne dira isto. Možeš se kretati i poslije zvona ako treba. Ali…” Glas mu se još više stiša. „Nemoj da ti pređe u naviku. Vitez ili ne, ko se noću kreće, neko ga gleda kako se kreće. Vrati se kući prije zvona kad god možeš. Kao i svi ostali.”

 

„Otkad to traje?”

 

„Već neko vrijeme. Navikli smo se brže nego što bih volio.” Slegnu ramenima ponovo, ali nije bilo lakoće u tome. „Čudno kako se čovjek na sve navikne kad mora.”

 

Kod skretanja prema pijaci, Ronik stade.

 

„Ja moram nazad na kapiju. Uskoro će smjena.” Podiže ruku i uperi mu prst u rame. „I ti ćeš sada na nekoj kapiji biti. Barem nadgledati stražu.” Priđe korak bliže, poravna Mikhailov okovratnik, pa rukom pređe preko tabarda iako na njemu nije bilo ničega za ispraviti. „Volim kad je sve na mjestu”, reče, više sebi nego Mikhailu. „Lakše je. Kad je sve gdje treba, ne moraš misliti na ono čega nema.”

 

Ukipi se, kao da je čuo sam sebe, pa se trgnu i podiže glavu.

 

„Drago mi je što si se vratio, stvarno. I čestitam opet. Onaj kamen, to nije mala stvar.”

 

„Hvala, Ronik.”

 

„Idi se odmori. Izgledaš kao da te je neko vukao kroz pola Veillandsa.”

 

„Jeste. Plato.”

 

Ronik se nasmija, ovaj put pravo, pa krenu nazad. Napravio je nekoliko koraka, zatim se okrenu.

 

„Mikhail.”

 

„Da?”

 

Ronik ga je gledao trenutak duže nego što je trebalo. Kao da je htio nešto reći, pa odustao.

 

„Ništa. Drago mi je što si tu.”

 

Onda ode, a njegov tamniji plašt izgubi se među ostalima dok Mikhail više nije mogao reći koji je njegov.

 

---

 

Biblioteka iza pijace ipak je bila ista, kao da je nije zanimalo šta se dešava napolju. To je Mikhailu, poslije svega, bilo gotovo olakšanje. Nakon vijesti o Eriku i Zakonu Zvona trebao mu je neko ko će mu barem nakratko skrenuti gadne misli.

 

Gurnuo je vrata i zatvorio ih za sobom. Topla prašina, dim lampe, miris starog papira. Negdje iza pulta nešto se obori, začu se psovka, pa Orrinova sijeda glava izroni iznad gomile knjiga na pultu.

 

„Ako si došao da vratiš knjigu, stavi je na pult i ne diraj ništa drugo. Ako si došao po novu, isto, ne diraj ništa. Ako si došao samo da postojiš u mom prostoru, onda barem zatvori vrata kako tre…” Podiže obrve. „A, ti si.”

 

„Ja sam.”

 

„Zatvorio si vrata. Napokon neko ko je nešto naučio.” Orrin se uspravi i protrlja. „Živ. Dobro. Mislio sam da ćeš se vratiti mrtav, pa bih morao tražiti novog čitaoca, a to je užasno mnogo posla. A ne bih volio ni da se vratiš kakav ne treba, pa da mene proganjaš i optužuješ što sam te poslao na taj put.”

 

„Žao mi je što sam ti uštedio trud.”

 

„I treba da ti bude.”

 

Mikhail sjede na stolicu ispod prozora, na svoje mjesto, i prvi put poslije mnogo dana osjeti da ne mora ništa objašnjavati niti se od ikoga braniti. Orrinov pogled pade mu na grudi, gdje su se kroz košulju nazirala dva kamena.

 

„Aha”, reče. „Znači jesi. Barem vidim da nisi došao praznih ruku. Daj da vidim.”

 

Mikhail izvuče kamen i pruži mu ga, ne skidajući ga s užeta. Orrin se nagnu, zaškilji i primaknu ga svjetlu svijeće. Dugo ga je okretao koliko mu je uže dopuštalo.

 

„Pohlepa”, reče napokon.

 

„Pohlepa.”

 

„Hm.” Orrin pusti kamen. „Vidi se. Nije ti lijepo došao taj, jelde.”

 

„Nije lijepo ni bio.”

 

„Nijedan nije.” Orrin se vrati prema pultu, pa preko ramena, dodade: „Čestitam, uostalom. Malo ko dođe do drugog. Većina stane na prvom, koji nisu morali ni zaraditi, pa zaključe da je to dovoljno herojstva za jedan život.”

 

Od Orrina je to bilo gotovo svečano. Mikhail je to znao, pa nije htio pokvariti stvar pretjeranim zahvaljivanjem.

 

„Imaš li kartu još?” upita Orrin.

 

„Imam.”

 

„Daj ovamo.”

 

Mikhail izvadi presavijenu kartu ispod plašta i pruži mu je. Orrin je razvuče po pultu, pomjeri dvije knjige i kamen koji je koristio kao uteg, pa se nagnu nad nju. Pređe prstom preko puta od Veilcourta, kroz Šumu Hrastovu i Veriat, sve do planina pod kojima je stajala Kapela Pohlepe. Onda zastade.

 

„Šta si joj ovo uradio?”

 

„Šta?”

 

Orrin pokaza na crnu mrlju nalik ruci, uz samu ivicu karte.

 

„Ovo.”

 

„Nisam ja.”

 

„Naravno da nisi. Sama se nacrtala dok si spavao.”

 

Mikhail se nagnu bliže.

 

„Bila je tu i prije.”

 

„Nije.”

 

„Jeste.”

 

Orrin zaškilji, približi kartu lampi i pređe prstom preko linije.

 

„Čekaj.”

 

Dugo ju je gledao.

 

„A, da”, reče napokon. „Vjerovatno sam je ja nacrtao.”

 

„Vjerovatno?”

 

„Sjećam se da sam nešto ispravljao. Ne sjećam se šta ni zašto, ali poznajem vlastite loše linije kad ih vidim.” Ispravi leđa. „Mogao si odmah reći da sam ja kriv, umjesto da me pustiš da optužujem nedužnog čovjeka.”

 

„Jesam rekao.”

 

„Nedovoljno uvjerljivo.” Zatim zastade i podiže prst. „Sjetio sam se. Ovo je ruka. Da, da. Moraš gurnuti ruku u malo jezero u kapeli da bi našao kamen.”

 

„Ovo ne liči na ruku.”

 

„A zašto onda ti sebi ne nacrtaš kartu?“

 

„Mogao si mi barem to reći prije nego što sam krenuo.“

 

Orrin se nagnu prema njemu.

 

„Jesi li dobio kamen? Jesi. Jesi li se vratio živ? Jesi. Šta sada hoćeš? Ne možeš očekivati od starca da se sjeti svega.”

 

„Dobro. Dobro. U pravu si.”

 

Orrin se ponovo nagnu.

 

„Jesi li razmišljao o sljedećoj?”

 

„Mislim da mi treba malo vremena da razmislim.”

 

„Naravno da ti treba.” Orrin klimnu, sada ozbiljnije. „Ne moraš žuriti. Ne moraš ni nastaviti ako ne želiš. Kapele su stajale mnogo prije tebe. Stajaće i poslije.” Nekoliko puta lupnu prstom po ivici pulta. „Mada mislim da znam koja bi ti trebala biti sljedeća.”

 

„Koja?”

 

Orrin se odmah ponovo nagnu nad kartu, gotovo kao da je samo čekao da ga pita. Povukao je prst daleko prema jugu, preko kopna, sve do Južnog mora. Zatim malo istočnije, prema ostrvu toliko malom da je na karti izgledalo kao mrlja od mastila. Ispod njega je sitnim slovima pisalo: Kapela Tuge. Ili je barem Orrin rekao da to piše.

 

„Tuga”, reče Orrin.

 

Mikhail pogleda oznaku suze pored imena. Znao je, ne razmišljajući, koga bi morao ponijeti sa sobom tamo. I koga bi morao pustiti. I da bi mu to bilo preteško, barem ne još. Misao mu se uvuče prebrzo, pa je gurnu nazad.

 

„Kapela je na tom ostrvu?”

 

„Nije.”

 

„Ali ovdje piše da jeste.”

 

„Piše da je tu negdje. To nije isto.”

 

„Kako kapela može biti tu, a da nije na ostrvu?”

 

Orrin pređe prstima preko brkova i povuče ih niz krajeve dok je bio nad kartom.

 

„Kažu da na Noć Sjećanja moraš otići na sjevernu obalu ostrva. Tačno te noći, nakon što se ugasi posljednje svjetlo, moraš ući u more i zaroniti.”

 

„I?”

 

„I plivati dublje dok je ne pronađeš.”

 

„Koliko duboko?”

 

„Ne znam. Neki kažu da moraš plivati dok se ne udaviš. Tek onda se probudiš u kapeli.”

 

„To nema nikakvog smisla.”

 

„Veoma malo toga vezanog za kapele ima smisla dok ne stigneš tamo.”

 

Mikhail ponovo pogleda malo ostrvo.

 

„A ako se udavim, a ne nađem se u njoj?”

 

„Ako se probudiš u Veilu umjesto u kapeli, vjerovatno je nešto pošlo naopako.”

 

Mikhail podiže glavu prema njemu. Orrin uzdahnu.

 

„Bio sam mlad kad sam čuo tu priču, a otad je prošlo… podosta. Ne sjećam se više koji je dio bio istina, a koji je neko dodao da bi zvučao pametnije kraj vatre.”

 

„Znači ne znaš kako se ulazi?”

 

„Znam da se ide na ostrvo. Znam da se čeka Noć Sjećanja. Znam da treba tražiti na sjevernoj strani. Ostalo mi je mutno.”

 

„Prilično važan dio ti je mutan.”

 

„Meni su mnogi važni dijelovi mutni. Navikneš se. Vidjećeš kada ostariš.” Orrin savi kartu. „Ali ne sada. Odmori. Razmisli. Tuga ne voli kad joj čovjek dođe samo zato što ne zna kuda bi drugo. I molim te, kada odlučiš otići, nemoj promašiti dan. Vjerovatno ćeš se udaviti.”

 

„Orrine.”

 

Orrin je još savijao kartu.

 

„Hm?”

 

„Erika nema. Otjeran je. Niko ne zna gdje.”

 

Ruke mu na tren zastaše.

 

„Čuo sam.”

 

„I?”

 

„I ništa. Šta hoćeš da kažem?” Složi kartu i okrenu se prema knjigama da je vrati. „Ljudi koji stoje blizu kralja kratko ostaju na tom mjestu. Erik je dugo izdržao. Duže nego što sam mislio.”

 

„Šta ti misliš da se desilo?”

 

„Čuo sam da je slagao brojeve u izvještajima ili da ih nije slao na vrijeme. Nisam siguran. Uglavnom, na zapadu negdje, na pola puta između Veilcourta i Planina Svijeta, grupa vojnika je upala u zasjedu. Navodno je neprijatelja bilo mnogo više nego što je Erik naveo. Eto. To sam čuo.”

 

Mikhail se sjeti grebena. Bitke. Rovana. Sada mu je drugo mjesto oduzelo i Erika. A tek se vratio iz Kapele Pohlepe. Dobro se sjeća šta je pred njome izgovorio. Stegnuo je šaku, i na trenutak je htio da neko za to plati, ne znajući ni ko. Orrin je to vidio.

 

„Eto vidiš. Zato ti nisam predložio Kapelu Bijesa.”

 

Mikhail opusti prste.

 

„Ne znam šta sada da radim.”

 

„Idi kući”, reče Orrin. „Smrdiš na rijeku i strah. Operi se. Spavaj. Sutra možeš biti zabrinut koliko god hoćeš. Čak ću ti i pomoći, ali danas si umoran i nepodnošljiv.”

 

Mikhail ustade.

 

„Hvala, Orrine.”

 

„Za šta? Nisam ništa uradio.”

 

„Znam.”

 

„Onda idi.”

 

Mikhail krenu prema vratima. Iza sebe začu Orrina kako tiše, gotovo sebi, dodaje:

 

„Drago mi je što si se vratio, momče.”

 

Mikhail se ne okrenu, da Orrin ne bi morao požaliti što je to rekao. Samo zatvori vrata za sobom, pažljivo, kako treba. Napolju je grad već tonuo u kasno popodne. Mikhail pođe prema kući.

 

Uskoro će se oglasiti zvona.