Poglavlje XLII: Kraj Čekanja

Ušao je u kuću. Soba je ostala nepromijenjena. Niko nije ulazio dok ga nije bilo, barem je tako izgledalo po prašini koja se nataložila. Sto i stolica stajali su u lijevom uglu, krevet uz suprotni zid, a između njih prozor. Ispod njega, stari kovčeg okovan željezom. Tamno drvo izgubilo je sjaj od starosti. Ivice su omekšale na mjestima preko kojih su godinama prelazile ruke. Ne njegove. Darinove. Kovčeg je dugo stajao ispod prozora. Mikhail ga je otvorio samo jednom, kada je prvi put došao u grad. Bio je tu prije njega. Kovčeg njegovog oca. Život zaustavljen, pa nastavljen bez njega. Izgledao je mnogo teži nego što jeste. Barem njemu. Ako je želio nastaviti put Wardena, ako je zaista namjeravao otići do Kapele Tuge, moraće pustiti ono što ga drži. Ono što ga boli. Barem nakratko. Ali mora odnekud početi.

 

Prišao je kovčegu i kleknuo pored njega.

 

Napolju je padala noć. Grad je već utihnuo kada se začulo prvo zvono. Mikhail je ostao na podu, gledajući kovčeg dok su se udari širili Veilcourtom. Kada je i deveti zamro, tišina je postala potpuna. Čuo se poneki cvrčak, ptica negdje u daljini i grebanje miša ili pacova u drvetu.

 

Napokon je podigao poklopac. Šarke su zaškripale glasnije nego prošli put. Unutra su još ležale stvari koje je pronašao kada je prvi put došao u Veilcourt: zarđali i polomljeni ekseri, slomljeno dlijeto i komad tkanine koji se već raspao. Razgrnuo ih je rukom i pomislio na oca. Na ono malo što je od njega ostalo u Mikhailovom životu. Čak se i to raspadalo. Rđalo. Izvadio je eksere, dlijeto i ostatke tkanine, pa ih spustio pored sebe. Pogledao je u prazan kovčeg.

 

To je bilo sve?

 

Nije.

 

U desnom uglu drvo je izgledalo napuklo. Da se ispod nije vidjelo drugo dno, pomislio bi da je kovčeg jednostavno počeo propadati od starosti. Ali pukotina nije izgledala prirodno. Dio drveta bio je namjerno otkinut, taman toliko da se pod njega može zavući prst. Mikhail to učini i podiže lažno dno. Zastade. Ispod su ležala dva presavijena pergamenta. Preko njih, mač. Mikhail se umiri.

 

Mač? Otkud Darinu mač?

 

Pažljivo ga je podigao. Bio je lagan, uravnotežen tako da mu težina ne usporava ruku. Malo kraći od dugog mača koji je Mikhail nosio kao vitez, napravljen za jednu ruku i brze pokrete. Oštrica uhvati slabu svjetlost iz sobe. Nije sjajila kao ogledalo, ali bila je čista na način koji je izgledao neprirodno za nešto toliko staro. Bez rđe, bez udubljenja, kao da mač nikada nije naučio stariti. Na njemu nije bilo znaka kovačnice. Drška je bila jednostavna, obavijena tamnom kožom uglačanom upotrebom. Na njoj su ostala plitka udubljenja tamo gdje su je nekada držali prsti. Mikhail je stegnu. Odgovarala mu je gotovo savršeno. Duž ravne strane oštrice, blizu drške, bio je urezan niz simbola koje nije poznavao. Nisu pripadali kapelama ni Čuvarima, niti su ličili na znakove koje mu je Orrin pokazivao. Blago su se savijali, više kao da su potekli preko metala nego da ih je neko urezao.

 

Prešao je palcem preko njih. Ništa se nije dogodilo.

 

Naravno da nije.

 

Šta si očekivao? Da zamisliš želju, kao u pričama iz dalekih zemalja preko Južnog Mora, gdje bi ljudi protrljali neobičan mač, poželjeli nešto, i eto ga, dobili bi ono što su zaželjeli.

 

Mikhail je ipak pokušao. Znao je šta bi poželio. Ali ništa se nije desilo. Nije to taj mač. Priče vjerovatno nisu ni istinite, ma s kojeg kraja svijeta stizale do Veillandsa. To ga je rastužilo više nego što je htio priznati. Ipak, bilo mu je drago što mu je od oca ostalo barem nešto.

 

Blago je prebacio mač u dlanu, još jednom provjeravajući njegovu težinu. Nije izgledao kao vojničko oružje ni kraljevski dar. Bio je ličan. Napravljen da se nosi blizu tijela, sakriven, i izvuče samo onda kada niko drugi ne može odlučiti umjesto tebe. Za neku tajnu? Ne, ne. Gadna misao. Darin to ne bi učinio. Darin nije bio čovjek koji je stvari rješavao mačem. Barem ne onaj kojeg je Mikhail pamtio. Barem ne onaj o kojem mu je Daisy pričala. Njegov otac nikada nije nosio oružje. Barem ga nije donosio u Emberveil.

 

Prsti mu se jače stegnuše oko drške. Sada je težina imala smisla. Ne težina kovčega.

 

Težina čekanja.

 

Pažljivo je spustio mač pored sebe, uzeo prvi pergament i otvorio ga. Tada mu se učini da soba više nije tako prazna, kao da se dio njega uspio sjetiti očevog glasa.

 

Sine moj,

 

ako ovo čitaš, onda je vrijeme učinilo ono što ja nisam mogao. Ponijelo te naprijed bez mene. Nadam se da se smiješ bez straha. Nadam se da stojiš uspravno bez ičije dozvole. Nadam se da čuvaš majku onako kako sam ti govorio da je čuvaš.

 

Tvoja majka je govorila da imaš moje ruke. Snažne, čak i kada su bile male. Nisam htio da se složim s njom. Nisam htio da i tebe jednog dana pošalju da siječeš i zidaš kamen. Ali mislim da je htjela reći nemirne. Mislim da je htjela reći dobre.

 

Mikhail, moj mali viteže.

 

Nisam te vidio kako odrastaš, ali nosio sam te uvijek i svuda. U svako jutro. U svaki umorni korak. U svaki izbor koji mi je bio važan. Nisam te poveo među kamen. Nisam te poveo u opasnost. Nisam te htio pustiti u mrak. Ali nosio sam te u srcu svakoga dana. Kada bi mi ruke gorjele od rada, mislio sam kako te držim u njima. Kada bi težina postala prevelika, a vrijeme predugo, govorio sam sebi da sam jednom već podigao nešto najveće i najljepše.

 

Ako me nema sine moj, znaj ovo.

 

Ti nikada nisi bio razlog zbog kojeg sam se bojao svijeta. Bio si razlog zbog kojeg sam mu se suprotstavljao.

 

Volim te, Mikhail.

 

Volim te svakim dahom koji sam imao i svakim dahom koji sam poželio dati tebi umjesto sebi.

 

Tvoj otac.

 

Riječi mu se zamutiše. U grudima osjeti onu prazninu, kao da mu je neko gurnuo ruku među rebra i iščupao dio njega. Prislonio je pergament na usne.

 

„Tata…” šapnu. „Volio bih da si me učio svemu onome što nisi stigao.”

 

Spustio je čelo na pismo.

 

„Volim i ja tebe.”

 

Suza pade i potamni papir. Mikhail zatvori oči i zadrža pismo još jedan trenutak. Htio je da ga nikada ne ispusti.

 

Ali čekao ga je drugi pergament. Sada ga se plašio da ga otvori. Šta ako je gore od prvog, jer ljepše nije moglo biti? Šta ako je u njemu nešto važno? A možda su to ipak bili samo zapisi o Darinovom poslu.

 

Pažljivo je presavio prvo pismo i spustio ga pored sebe. Ruke mu zastadoše iznad drugog. Bilo je drugačije. Deblje, manje istrošeno. Presavijeno samo jednom, kao da nikada nije trebalo biti otvoreno. Kao da je Darin žurio dok ga je pisao. Mikhail ga rasklopi. Topline više nije bilo.

 

Ako ovo čitaš, dogodilo se ono čega sam se plašio.

 

Mikhail se nagnu bliže.

 

Ne znam odakle da počnem, pa ću onako kako mi dolazi.

 

Neko posmatra kamen. Ne mjeri ga kad treba. Ne ispituje kad mora. Samo posmatra. Isprva sam mislio da umišljam. Čovjek koji cijeli život gleda u kamen počne da vidi stvari u njemu. Ali nije to.

 

Ljudi nestaju sa zida. Dobri ljudi. Neke sam poznavao. Oprezni, svi do jednog, nijedan nije bio budala. Danas su tu, sutra ih nema. Kad pitamo, kažu premješteni su na istok. Ili su stradali. Uvijek nesreća, uvijek prebrzo dobije ime da bi je iko stigao provjeriti. Rekli su da je kamen pao tamo gdje ja znam da nije mogao pasti. Otišao sam i provjerio. Ništa nije palo, sine. Ništa.

 

Mikhailovi prsti saviše se preko pergamenta.

 

Naredbe stižu brže nego prije. Ne znam ni zašto. Rat je tu i nije tu. Nijednu vojsku nisam vidio pred gradom, a naredbe dolaze svaki dan. Kad pitamo odakle, kažu odozgo. Uvijek odozgo, uvijek hitno, nikad ime.

 

To me je i navelo da počnem slušati. I ovo sam sklopio, možda pogrešno, ali evo ga.

 

Ima ih. Ne znam koliko. Ne grade ništa. Samo uzimaju. Čuo sam ih kako govore o redu i o čišćenju, i o ulogama, kao da su ljudi mjesta koja treba popuniti. Onaj koji među njima odlučuje, mislim da zna svakog čovjeka pod sobom. Ali njega ne zna niko. Bar ja nisam našao nikog ko bi mu znao ime. Nemaju imena. Kad govore o sebi, govore šta rade, ne ko su. I ne sastaju se danju. Ne na mjestima gdje ih neko može čuti.

 

Mikhailu pogled skliznu prema vratima. Pomisli na Zakon Zvona.

 

Možda griješim u svemu. Molim se da griješim.

 

Garon još radi na zidu. Ako je tako i kad ovo budeš čitao, uz njega više slušaj nego što govoriš. Uvijek oda više kad ga ništa ne pitaš. Ja nikad nisam mogao odlučiti je li previše vidio, previše znao, ili samo pitao pogrešne ljude pogrešne stvari. Znaš kako kažu. Ko najviše vidi, njega najduže gledaju.

 

Mikhail stisnu vilicu. Pomisli na Garona i ono što mu je davno rekao. Je li mu tada rekao previše? Je li se uopšte sjećao svega što je izgovorio?

 

 

Neke stvari sam vidio i ja. Neću ti ih napisati. Ne zato što ti ne vjerujem. Zato što ne želim da ih ti vidiš za mnom.

 

Još kao mali htio si znati previše i ići tamo gdje ti se kaže da ne ideš. Tebi je to bila igra. Svakom je djetetu igra.

 

Ovo nije igra.

 

Hladna jeza pope mu se uz kičmu. Sjetio se dana kada je otišao iza Kapele Nade, duboko među drveće, i sakrio se. Pola Emberveila ga je tražilo, dok je on ćutao i uživao u vlastitoj tajni. Daisy ga je poslije grdila dok nije ostala bez glasa.

 

Reći ću ti samo ovo, i ništa više.

 

Ne pitaj ništa tamo gdje se zidovi sijeku pod čudnim uglovima. Znaš na šta mislim. Tamo gdje je i usred dana noć. Ne ponavljaj ono što čuješ dok ne budeš siguran da to nije čuo još neko. Nije svaki put cesta. Nije svaki prolaz napravljen da bude nađen. Neki su napravljeni samo da budu korišteni.

 

Rukopis je postajao sve zbijeniji.

 

Ako grad jednom utihne, ako postane tiši nego što grad smije biti, idi. Ne govori nikom da ideš. Ne žuri. Samo idi i ne osvrći se.

 

Sad pišem sitnije. Soba mi se čini punijom nego što jeste, kao da mi se zidovi primiču. Ako griješim, spali ovo. Molim te, spali ga i zaboravi da si ga ikad vidio. Ako sam u pravu, zapamti. Kamen pamti sve. Ljudi ne. Neki zaborave. Neki oproste. Neki učine oboje.

 

Posljednji red bio je gotovo utisnut u stranicu.

 

Ne izgovaraj imena naglas. Slušaju. Posmatraju. Hodaj tiho, sine moj. Kamen pamti.

 

Mikhail spusti pismo. Soba mu je djelovala hladnije, kao da je zauzeta. Kovčeg je sada, iako prazan, izgledao teže nego ikada.

 

Napolju se začuše koraci.

 

Brzo je presavio oba pisma i vratio ih pod lažno dno. Preko njega je ponovo ubacio eksere, slomljeno dlijeto i raspadnutu tkaninu. Ovoga puta razumio je težinu kovčega.

 

Ustao je i položio Darinov mač pored svoga. Koraci se zaustaviše pred vratima. Mikhail im priđe i otvori ih. Hladan vazduh uđe u sobu. Na pragu ga je čekao vojnik.

 

„Ser Mikhail”, reče i pognu glavu. „Sutra da se javite u Kraljevu Palatu poslije zvona. Kralj je tako naredio.”

 

„Samo ja?”

 

„Biće i svi ostali vitezovi.“

 

„A zašto?“

 

Stražar slegnu ramenima.

 

„To ću tek i ja da saznam sutra. Ali nije moje ni da znam. Ja samo prenosim naredbu.”

 

Mikhail se tada zamisli. Tek je stigao. Nije se čak ni javio u Kapelu od Veila. Možda već slušaju. Naravno da su znali da se vratio. Ušao je kroz gradsku kapiju. Ipak je bio Ser Mikhail. Ali sada mu je ta titula zvučala tuđe. Ako tako lako može Erik nestati, šta se onda može desiti s njim.

 

„Doći ću tamo.”

 

Stražar klimnu.

 

„Ser.”

 

Okrenuo se i krenuo prema pijaci, pa nestao u mraku. Mikhail ga je pratio pogledom, osjećajući očev mač uz nogu. Iako je bio lagan, bio mu je teži od njegovog. Nije znao pripada li ta težina maču ili izboru koji je predstavljao.

 

Zatvorio je vrata i pogledao prema kovčegu. Bio je zatvoren. Leže na krevet, ali san dugo nije dolazio.

 

A kada je napokon počeo tonuti u san, negdje u Veilcourtu neko je već znao da je otvorio kovčeg.