Poglavlje XXII: Dvoboj Uspeća

Dođe i to jutro, hladno i bijelo. Snijeg je padao polako, kao da ne želi narušiti ono što se spremalo.

 

Regruti su marširali iza svojih mentora u tišini. Čizme su im udarale o kameni put koji se penjao uz brdo prema Kapeli od Veila.

 

Mikhail je hodao iza Ser Erika, s Ronikom pored sebe. Ronik je nekoliko puta otvorio usta, kao da će nešto reći, ali bi svaki put odustao prije prve riječi. To je Mikhaila plašilo više nego da je pričao bez prestanka.

 

Put se uvijao između kamenih zidova i zgrada. Veilcourt je ostajao ispod njih, s krovovima bijelim od snijega i dimom koji se dizao iz dimnjaka. Grad je gledao prema istom mjestu kao i oni. Prema vrhu. Prema mjestu gdje su stajali vitezovi. Gdje su se davale zakletve. Gdje je i sam kralj posmatrao.

 

Mikhailu se grudi stegoše kad su prešli posljednju stepenicu. Nije znao šta će ga gore snaći. A onda se pred njim ukaza Kapela od Veila u svojoj punoj veličini.

 

Dvije kolosalne kule stajale su sa strane ogromne građevine, visoke i bijele, svaka okrunjena znakom Veilcourta. Veliki zlatni krug bio je urezan u kamen, a iz njegove ivice pružalo se devet kratkih linija okrenutih prema unutra, gdje su se sastajale u središtu. Svaka linija predstavljala je jednu kapelu širom Veillandsa. Sam krug predstavljao je Kapelu od Veila, srce ljudi u ovoj zemlji. Ispod kula pružala se glavna dvorana kapele, široka i stara. Zidovi su bili glatki i bijeli kao riječni kamen, hladni pod jutarnjim svjetlom. U sredini građevine nalazio se veliki prolaz koji ju je dijelio na dva krila. Lijevo je pripadalo Čuvarima. Desno Vitezovima od Veila. Iza glavne građevine, dalje od očiju običnog svijeta, ležalo je unutrašnje dvorište gdje su vitezovi učili, vježbali i usavršavali vještine koje nisu uključivale mač u ruci. Ispred same kapele prostiralo se ogromno dvorište, popločano kamenom i oblikovano u veliki krug. Oko tog kruga čekalo je mnoštvo ljudi. Farmeri, trgovci, veterani, majke, djeca, regruti koji su čekali, vitezovi bez svojih učenika. Sredina je bila čista. Snijeg je prekrivao krajeve kruga, čekajući da ga neko pregazi.

 

Mikhail tada podiže pogled prema balkonima iznad dvorišta.

 

Četiri figure stajale su na kamenoj ivici. Nosile su crne odore koje je vjetar trzao oko njih, ali tijela im se nisu pomjerala. Stajale su previše mirno. Previše tiho. Lica su im bila skrivena dubokim kapuljačama. Stajali su previše mirno. Previše tiho. Gledali su prema putu kojim su se regruti popeli.

 

Jeza prođe kroz Mikhaila. Nešto staro pomjeri se u njegovom sjećanju. Tišina u tamnoj noći. Kameni put u Emberveilu. Četiri jahača na pogrešnom mjestu. Isti osjećaj da ga neko posmatra bez treptaja. Jedna figura na balkonu okrenu se prva, kao da je vidjela ono zbog čega je došla. Zatim nestade dublje u građevini. Ostale krenuše za njom i nestadoše iz vida.

 

Mikhail izdahnu tek tada. Stezanje u grudima malo popusti. Spusti pogled prema stepenicama kapele.

 

Čuvari Kapele stajali su na stepenicama koje su vodile iz građevine, Vrhovni u pozlaćenoj odori, ostali u srebrnim. A pored njih, u sredini, stajao je kralj.

 

Teron Vaelor.

 

Nosio je smeđi plašt, sa plavim linijama ušivenim po njegovim krajevima. Jedna ruka bila mu je oslonjena na ceremonijalni mač. Na glavi je imao željeznu krunu s jedanaest šiljatih krajeva.

 

Mikhailu to nije bilo jasno. Devet Kapela. Devet Čuvara. Devet vatri. Devet linija na grbu Veilcourta. Sve što je znao o Veilcourtu vraćalo se broju devet. A kraljeva kruna imala je jedanaest šiljaka. Kao da je onaj koji ju je pravio pogriješio davno nekada, možda i prije nego što je grad bio podignut, i tako je ostalo.

 

Kraljevo lice bilo je kao kamen, nečitljivo pod hladnom svjetlošću. Brada mu je bila blago podignuta, kao da ne gleda samo regrute, nego i nešto iznad njih, nešto dalje od samog dvorišta. Kao da tu stoji samo zato što mora.

 

A onda ih Mikhail ugleda.

 

Šest vitezova stajalo je iza kralja u polukrugu. Oklopi su im bili od dubokog, tamnog čelika, protkani tihim tragovima rastopljenog zlata, kao da je sunčeva svjetlost jednom bila ulivena u metal i tamo zauvijek ostala. Šljemovi su im bili glatki, s uskim prorezima za oči. Sa strana su se uzdizala oštra krila od kovanog čelika. Nisu se pomjerali. Izgledalo je kao da ne dišu.

 

Mikhail nije bio siguran ko su, ali je naslućivao. Aldren mu je pričao. Tarik mu je pričao. Priče iz Emberveila bile su pune njih, ali nijedna priča nije mogla pripremiti čovjeka na to da ih vidi kako stoje živi pred kraljem. Tada se nagnu prema Ser Eriku, dok su se zaustavljali na ivici kruga i čekali da parovi budu prozvani.

 

„Erik”, šapnu. „Ko su oni?”

 

Ser Erik priđe malo bliže. Glas mu je bio nizak.

 

„Mikhail, zar stvarno ne znaš?”

 

Mikhail nije skidao pogled s njih.

 

„Wardeni?”

 

Ser Erik klimnu.

 

„Najviši čin koji ljudi poznaju. Čak im i kraljevi iskazuju poštovanje.”

 

Mikhail je gledao šest nepomičnih figura. Srce mu je raslo od straha i nečega što je ličilo na divljenje. Eno ih, pomisli. Tako znači izgledaju. Ljepši su čak uživo nego iz priča. Sada sam siguran kojim putem krećem.

 

„Da postaneš jedan od njih moraš…”

 

„Znam”, prekide ga Mikhail tiho.

 

Ser Erik ga pogleda, čekajući da nastavi. Mikhail se izvini.

 

„Moraš proći svih devet Kapela. Suočiti se s onim što čuvaju. S onim što čovjek nosi u sebi.”

 

„A onda?”

 

„Ako uspiješ”, reče Mikhail, „svaka Kapela ti da kamen. Na kraju, svih devet kamenja se stopi u jedan. I u njega se utisne znak Veilcourta.”

 

Ser Erikov pogled spusti se prema ogrlici oko Mikhailovog vrata.

 

„Jedan od tih kamenova već nosiš.”

 

Mikhailovi prsti sami krenuše prema grudima. Zatvori šaku oko bijelog kvarca. Kamen Nade. Bio je hladan pod njegovim dlanom.

 

„Vrlo malo ih završi to putovanje”, reče Ser Erik. „Ja nisam doživio da vidim nekoga ko je krenuo od početka i stigao do kraja.”

 

To Mikhaila malo rastuži. Kao da je neko uzeo dio sna i stavio ga mnogo dalje nego prije. To je bilo ono što je oduvijek želio. Ono iz priča. Ono čime bi mogao braniti sve.

 

Ser Erik ga pogleda kao da je tačno znao gdje mu misli idu.

 

„Ne plaši se toga sada”, reče. „To ostavi za kasnije. Danas se plaši samo sumnje koju nosiš u krug.”

 

Mikhail klimnu. Ali to mu nije dalo mira. Previše očiju. Previše svjedoka. Kralj je stajao iznad njih, ali njega kralj nije plašio koliko šest figura iza njega. Nije ga plašila ni gomila koliko samo stajanje ispred njihovih očiju.

 

Tada glasnik istupi naprijed, s donje desne strane stepenica, ispred kralja. Razvuče dugu traku pergamenta i pogleda preko dvorišta. Narod je i dalje govorio. Glasnik pročisti grlo. Ništa. Pročisti ga još jednom, glasnije. Opet ništa. Tada jedan od vitezova kraj stepenica napravi korak naprijed.

 

„TIŠINA!”

 

Glas se razbi preko dvorišta kao udarac u led. Narod ućuta. Snijeg je i dalje padao. Glasnik podiže pergament.

 

„Po naredbi Krune i Vitezova od Veila”, reče, glasom čistim i oštrim, „počinje Dvoboj Uspeća.”

 

Mikhailovi prsti počeše lupkati o nogu. Pokušao ih je zaustaviti, ali nisu slušali. Ser Erik nije pogledao u njegove prste. Samo reče, dovoljno tiho da ga čuju Mikhail i Ronik:

 

„Dišite.”

 

Ronik udahnu kao čovjek koji se upravo sjetio da to postoji.

 

„Prvi par”, reče glasnik.

 

Dvorište se ukoči.

 

„Ronik Milkrest iz šireg dijela Veilcourta protiv Tarena iz Niske Zemlje Dale.”

 

Ronik prestade disati. Mikhail ga pogleda. Ronik je trepnuo jednom, pa drugi put, kao da provjerava da li je stvarno čuo svoje ime.

 

„Znao sam. Pa što baš njega“, reče Ronik.

 

„Ti si brži. Ne brini”, reče Mikhail.

 

„Lako je tebi”, promrmlja Ronik. „Mene su još izvukli prvog.”

 

Pogleda prema drugom kraju kruga. Taren je već izlazio. Bio je viši od Ronika, širi u ramenima, uredno zategnut u opremi, s kacigom pod rukom i licem koje je pokušavalo izgledati mirno. Nije uspijevalo. Ronik ga odmjeri.

 

„Pogledaj ga koliki je. Ne, sad mi je i veći nego na obuci. Toga sam se i plašio.”

 

Ser Erik stade uz njega.

 

„Nemoj gledati koliko je velik. Gledaj kako stoji.”

 

Ronik malo zažmiri.

 

„Stoji kao da će povratiti.”

 

„Dobro”, reče Ser Erik. „Onda si već nešto vidio. Osloni se na brzinu. Uđi prije nego što on odluči šta će sa snagom.”

 

Ronik klimnu, ali mu je grlo bilo stegnuto. Mikhail ga uhvati za rame.

 

„Znaš šta radiš.”

 

„Stvarno bih volio da znam”

 

„Znaš.”

 

Ronik izdahnu, jednom, teško. Onda podiže štit.

 

„Ako padnem odmah, reci svima da sam se okliznuo.”

 

„Ako padneš odmah”, reče Mikhail, „neću morati ništa reći. Svi će vidjeti.”

 

Ronik ga pogleda uvrijeđeno.

 

„Strašno loša podrška.”

 

Ali nešto mu se u licu vratilo. Osmijeh. Mali, nesiguran, ali njegov.

 

Mikhail ga uhvati za nadlakticu. „Srećno.“ Ronik klimnu.

 

Izašao je u krug.

 

Gomila se utišala dok su se dvojica regruta namještala jedno naspram drugog. Taren je bio veći. Ronik lakši. Taren je držao štit pravilno, mač pod uglom koji su svi učili. Ronik je nekoliko puta pomjerio ramena, kao da iz tijela izbacuje hladnoću. Namjestio je štit, promrmljao nešto sebi u bradu, vjerovatno psovku, i onda se osmjehnu dovoljno široko da ga vidi pola dvorišta. Taren je to vidio. I to ga je, čudno, učinilo nervoznijim.

 

Glasnik podiže ruku. Dvorište zadrža dah. Ruka pade.

 

Taren krenu prvi.

 

Udarac je bio čist, pažljiv, školski. Ronik ne uzmaknu kako je Taren očekivao. Zakorači kroz napad, štitom naprijed, brzo i kontrolisano. Štit udari o štit. Zvuk odjeknu krugom. Taren se zatetura pola koraka. Ronik ne sačeka da se vrati. Pomjeri se u stranu, nisko, skoro previše brzo za nekoga ko ga nije dobro poznavao. Tarenov drugi zamah prođe tamo gdje je Ronik bio trenutak ranije. Težina ga povuče naprijed. Ronik ga pogodi štitom sa strane.

 

Taren pade na koljeno. Gomila šumno udahnu.

 

Ronik nije dao ni njemu ni publici vremena da shvate. Nizak zamah natjera Tarenovu nogu nazad. Još jedan udarac štitom izbi mu vazduh iz rebara. Taren pokuša ustati, ali Ronik ga pritisnu nazad u tri kratka koraka, svaki brži od prethodnog. Treći udarac obori ga na leđa. Mač mu ispade iz ruke i zakliza po bijelom kamenu.

 

Tišina potraja kratko. Onda dvorište zagrmlje.

 

Ronik je stajao iznad Tarena, zadihan, s očima širim nego inače, kao da ni sam nije vjerovao koliko je brzo završilo. Onda mu se lice razvuče u osmijeh. Podigao je štit. I viknuo nešto potpuno neprikladno za kraljeve uši. Zatim se okrenuo prema Mikhailu.

 

„Jedan manje!”

 

Neko u gomili se nasmija. Onda još neko. Zatim se smijeh pomiješa s tapšanjem i bukom. Ser Erik spusti pogled, ali Mikhail je vidio da se jedva suzdržava od osmijeha. Ronik se vratio do njih s istim osmijehom, kao da ga nije mogao skinuti ni da hoće.

 

„Jesi vidio?” reče Mikhailu.

 

„Jesam.”

 

„Brzo je bilo.”

 

„Jeste.”

 

„Vrlo brzo.”

 

„Ronik. Smiri se.”

 

„Samo kažem. Da me pamte.”

 

Rovan ga je gledao sa strane. Ronik to primijeti.

 

„Šta me ti gledaš?” reče. „Ti znaš da ćeš proći.”

 

Rovan se nasmija kratko, sigurno, pohlepno. Kao čovjek koji ne čeka dokaz da bi vjerovao u sebe.

 

„Znam.”

 

Mikhail pokuša da se osmjehne, ali nije uspio kako treba. Još nije razgovarao s Rovanom od one noći sa Lirom.

 

Došla je druga borba. Pa treća. Pa još nekoliko njih.

 

Joren je izašao u jednoj od sljedećih borbi. Borio se mirno i držao protivnika pred sobom sve dok mu jedan udarac nije izbacio mač iz ruke. Mač skliznu preko kamena. Joren ga pogleda, zatim protivnika, pa spusti štit. Nije prošao. Kada se vratio među ostale, nije rekao ništa. Samo je stao na svoje mjesto i nastavio gledati borbe.

 

Mikhail nikada nije volio čekanje. Ni kašnjenje. Ni neizvjesnost. Uvijek mu je bilo lakše kada zna šta dolazi, makar i bilo loše. Ovo je bilo gore. Imena su ležala negdje na pergamentu, već napisana, a on nije mogao učiniti ništa osim stajati i slušati kako drugi bivaju pozvani prije njega. Ser Erik primjeti njegovu nervozu, pa mu priđe malo bliže.

 

„Mikhail.”

 

„Znam.”

 

„Ne znaš ako si već tamo gdje borba nije počela.”

 

Mikhail pogleda prema njemu.

 

„Samo diši. Kad te prozovu, ući ćeš. Kad uđeš, gledaćeš protivnika. Sve prije toga nije tvoje.”

 

Mikhail klimnu. Pokušao je poslušati. Pokušao je razumjeti. Nije uspio.

 

Glasnik razvuče pergament još malo.

 

„Sljedeći par…”

 

Mikhail osjeti prije nego što je čuo. Nešto u tijelu mu se zategnu.

 

„Mikhail Emberline iz Emberveila protiv Rovana Milkresta iz šireg dijela Veilcourta.”

 

Dvorište kao da se zaustavilo. Mikhail se ukoči. Ronikov osmijeh nestade. Rovan, na drugoj strani, uspravi se naglo. Na trenutak mu lice ostade prazno, bez ponosa, bez ljutnje, bez ičega. Samo čisto iznenađenje. Kao da ni njemu nije bilo svejedno.

 

Od svih protivnika, pomisli Mikhail. Od svih regruta. Morao je dobiti najjačeg. Zašto nije mogao dobiti nekog drugog?.

 

Ser Haren se nagnu prema Rovanu i spusti mu ruku na rame. Nešto mu šapnu. Rovan je slušao bez treptaja, pa kratko klimnu. Onda iskorači naprijed.

 

Talas zbunjenosti prođe kroz gomilu.                                               

 

Nekoliko ljudi nagnu se naprijed. Neko iz zadnjih redova povika da se taj već borio. Drugi glas reče da je to prevara. Treći se nasmija, ali nesigurno. Rovan zastade. Shvatio je. Mislili su da je Ronik. Ronik zakoluta očima, pa izađe korak naprijed i podiže obje ruke.

 

„Ja sam bio prvi”, doviknu. „Ovo je drugi. Znam, znam. Trudili smo se da budemo manje zgodni obojica, nije uspjelo.”

 

Nekoliko ljudi se nasmija. Zbunjenost se stiša kad su ih vidjeli jedan pored drugog. Dva brata. Ista visina. Isto lice. Iste oči. Ali držanje nije bilo isto. Širina ramena nije bila ista. Ronik je stajao kao neko ko bi se najradije izvukao šalom i osmijehom. Rovan je stajao kao neko ko je već zamislio pobjedu. Ronik se vratio nazad i pogledao je Mikhaila. U tom pogledu nije bilo šale.

 

Mikhail taman krenu da iskorači kad mu neko stavi ruku na podlakticu i zaustavi ga.  Dodir je bio lagan. Glas mek.

 

„Možeš ti ovo.”

 

Okrenuo se.

 

Lira.

 

Stajala je malo iza njega, među ljudima koji su se skupili uz ivicu kruga. Kosa joj je bila prebačena preko jednog ramena, prsti već upleteni u svijetle pramenove. Lice joj je bilo mirno, ali oči nisu. Mikhail u životu nije osjetio takvo olakšanje. Kao da je neko upalio svjetlo na kraju dugog i mračnog hodnika.

 

„Nisam siguran”, priznao je. „Ipak je on najjači.”

 

„Ja jesam”, reče ona.

 

„Mislio sam da si otišla.“

 

„Nisam, još sam tu, ali ne još zadugo.“

 

„Tražio sam te.“

 

„Morala sam da se spakujem i sredim neke papire.” Onda reče tiše: „Došla sam samo tebe da vidim.”

 

To nije rekla glasno. Nije rekla ni kao utjehu. Rekla je kao da govori nešto što je već odlučila. Mikhail pogleda njenu ruku na svojoj podlaktici. Tada on više nije čuo gomilu. Nije vidio kralja. Nije vidio čak ni Wardene. Samo taj dodir. Samo nju. Kratko joj stisnu ruku. Zatim je pusti.

 

S druge strane kruga, Rovan je vidio sve. Lirinu ruku. Mikhailov pogled. Njihovu tišinu. Nešto u njemu poče da tinja, dublje od ljutnje. Veća želja za pobjedom, pomiješana s tugom koju nije znao gdje da stavi. Ser Haren mu reče nešto, ali Rovan ovaj put nije odmah odgovorio. Samo je gledao Mikhaila.

 

Mikhail udahnu duboko. Ser Erik mu priđe s leđa, dovoljno blizu da mu glas bude samo uz rame.

 

„Nađi mene ako ti pogled pobjegne.”

 

Mikhail klimnu. Ronik stisnu usne, pa reče:

 

„Nemoj mu dati da se pravi važan.”

 

„To ti je savjet?”

 

„Najbolji koji imam. Ipak mi je brat. Jednog od vas neću viđati više na obuci.”

 

Mikhail se skoro nasmiješi, pa se malo rastuži. Zatim iskorači u krug. Snijeg je padao po bijelom kamenu. Rovan ga je čekao s druge strane. Između njih je stajala cijela tišina dvorišta. Glasnik podiže ruku. Dvorište zadrža dah. Ruka pade.

 

„Počnite.”

 

Rovan udari prvi. Brzo i snažno. S brutalnom preciznošću nekoga ko je znao da je najjači na obuci. Mikhail jedva uhvati prvi udarac. Čizme mu skliznuše preko kamena i tankog sloja snijega. Štit mu zadrhta uz ruku. Rovan ga odmah pritisnu, bez čekanja, bez odmjeravanja. Napad mu nije slabio. Rezovi, varke, kratki udarci drškom, svaki silovitiji od prethodnog.

 

Bio je jači. Uvijek je bio jači.

 

Mikhail se povlačio koliko je morao, hvatajući prostor između udaraca. Rovanov mač zakači mu rukav i procijepa tkaninu uz rame. Hladan vazduh udari kroz otvor. Mikhail ne pogleda dolje. Nije smio. Sjetio se Erikovog glasa. Mir. Sjetio se Tarikovih ruku dok mu je jednom davno pokazivao kako noge mogu spasiti čovjeka kad je protivnik fizički jači. Ne bori se tamo gdje je protivnik najjači, promijeni zemlju pod sobom.

 

Mikhail promijeni kretanje.

 

Ne onako kako su ih učili u dvorištu na obuci, školski. Počeo je prebacivati težinu kratkim, brzim koracima, lijevo pa desno, kao da mu tijelo stalno mijenja odluku prije nego što je Rovan može pročitati. Rovan zastade kratko.

 

Dovoljno.

 

Mikhail napravi nagao pokret udesno. Rovanov mač pođe za njim. Prije nego što se udarac spustio, Mikhail se već prebacio na drugu stranu i udario ga štitom u stomak. Rovan se povuče korak nazad. Gomila šumno udahnu. Mikhail nije čekao. Krenu opet, istom vještinom koja se više ne koristi, kratko, promjenjivo, iscrpljujuće. Tarik mu je rekao da je to stara tehnika. Da se više ne koristi, jer previše crpi snagu iz čovjeka. Mikhail je sada razumio zašto. Svaki pokret trošio mu je dah. Svaka promjena težine palila mu je noge.

 

Ali Rovan je nije znao. To je bilo dovoljno. To je bilo to.

 

Jedan udarac prođe pored Rovanovog ramena. Drugi mu zakači štit. Treći ga natjera da podigne ruku previsoko. Mikhail opet uđe blizu i udari ga ramenom. Rovan zatetura, dovoljno da mu lice promijeni oblik.

 

Tada se nešto u njemu probudi. Nešto što nije pripadalo samo Dvoboju Uspeća. Mikhail to vidje u njegovim očima, istu onu silu i bijes u očima o kojoj mu je pričao, iz vremena kada je kao dijete stajao između Ronika i njihovog pijanog oca.

 

Rovan više nije udarao da pokaže da je bolji. Udarao je kao da mora sačuvati nešto što mu je neko pokušao uzeti.

 

Krenu jako. Prejako.

 

Mikhail podiže štit. Udarac ga pomjeri unazad. Drugi ga natjera da spusti rame. Treći mu skoro izbije mač iz ruke. Rovan je disao kroz zube, oči prikovane za njega, a u svakom pokretu bilo je više od obuke, više od vještine, više od kralja koji gleda.

 

Mikhail shvati da ne može izdržati dugo ako nastavi trošiti snagu. Prestade skakati. Spusti se niže. Učvrsti noge. Sada to više nije bio dvoboj vještine. Postao je sudar volja.

 

Rovan udari u Mikhailov štit tako jako da mu ruka utrnu do lakta. Mač ga okrznu po ramenu. Mikhail posrnu i pade na jedno koljeno.

 

Gomila se nagnu naprijed. Rovan stade.

 

Bio je dovoljno častan da ne udari palog protivnika. Osmijeh mu se raširi, samo na trenutak. Na trenutak, samo na trenutak izgledalo je kao da se bori sa Ronikom. Rovan je i dalje čekao. Možda je mislio da je gotovo. Da je dokazao ono što je već znao. Da će to vidjeti svi. Kralj. Vitezovi. Lira.

 

Mikhail se otkotrlja u stranu. Mač mu udari o kamen dok se podizao, ali ga nije pustio. Ustade brzo, zadihan, s nogama koje su gorjele kao da je trčao uz cijelo brdo još jednom. Rovan oštro izdahnu.

 

„Uvijek si znao ustati”, reče, glasom koji je drhtao između frustracije i nevoljnog poštovanja. „Samo mislim da ti sada to nije pametno.”

 

Mikhail podiže štit.

 

„Možda.”

 

Rovan napade. Ovaj put nije čekao ništa. Njihovi mačevi se sudariše toliko glasno da se nekoliko vitezova pomjeri na svojim mjestima. Mikhailu ruke zadrhtaše pod četvrtim udarcem. Peti mu gotovo istrgnu mač iz stiska. Šesti ga natjera da okrene rame i pusti udarac da sklizne niz štit.

 

Onda Rovan napravi ono što je Mikhail znao da će doći. Njegov završni udarac. Onaj koji je na obuci rušio štitove, stavove i samopouzdanje.

 

Mikhail ga dočeka. Mačevi im se zaključaše. Ramena se sudariše. Dah im se pomiješa između lica, bijel od hladnoće. Rovan ga pritisnu svom snagom. Mikhail ne popusti. Prvi put, Rovan zastenja. Tiho, ali Mikhail to primijeti.

 

Tada Mikhailov pogled skliznu preko njegovog ramena, prema mjestu gdje je Ser Erik trebao stajati. Tamo gdje mu je rekao da ga nađe ako mu pogled pobjegne.

 

Mjesto je bilo prazno.

 

Na trenutak mu se učini da vidi smeđi plašt kako nestaje prema stepenicama, gore prema kralju, ali pokret prođe kroz gomilu prebrzo da bi bio siguran. Tada ga nešto presiječe kroz grudi.

 

Sam.

 

To ga je zaboljelo.

 

Mačevi su im još bili zaključani kad glasnikov povik presiječe dvoboj, oštar i konačan.

 

„Dosta!”

 

Mikhail je mislio da će Rovan ignorisati riječ, kao što je znao ignorisati sve što mu stane na put. Ali nije. Obojica se odvojiše. Tišina zatim nastade, svi se okrenuše prema kralju.

 

Kralj istupi naprijed. Mikhail i Rovan kleknuše.

 

„Obojica”, reče Teron Vaelor, glasom koji je zvonio preko bijelog kamena. „Ustanite.”

 

Ustali su.

 

„Obojica prolazite dalje.”

 

Žamor planu kroz publiku. Rovan se ukoči. Mikhail nije odmah razumio šta je čuo. Kralj podiže ruku.

 

„Tišina!”

 

Gomila se smiri gotovo istog trena. Napetost je visila u hladnom vazduhu. Teronov pogled najprije skliznu prema Rovanu.

 

„Snaga”, reče, „vrijedna divljenja. Ti stojiš kao neko ko je već iskovan.”

 

Rovan spusti glavu, ali Mikhail vidje ponos koji mu prođe licem prije nego što ga je sakrio. Zatim se kraljev pogled okrenu prema Mikhailu.

 

„A ti… Znam odakle dolazi ta vještina. Stara je. Teška. Nerazumna za čovjeka koji ne zna koliko može izdržati.” Zastade. „Ali je lijepa.”

 

Dvorište je ćutalo.

 

„Izgledao si kao mač koji se još oblikuje”, nastavi Teron. „Ne kao onaj koji se lomi.”

 

Mikhailu je to nekako bilo drago. Prošao je.

 

„Obojica ste prošli”, još jednom potvrdi kralj.

 

Zatim se okrenu prema Kapeli od Veila i pogleda gore prema balkonima, lijevo pa desno, kao da još čeka nešto što se nije pojavilo. Mikhail pogleda za njim. Balkoni su bili prazni. Sjeti se četiri oblika od jutros i hladnoće koja je došla s njima. Tek tada kralj spusti pogled prema krugu i kratko klimnu glavom. Glasnik istupi da prozove sljedeći par. Mikhail se okrenu prema Rovanu.

 

„Čestitam”, reče.

 

Rovan ga je gledao neko vrijeme. Još je disao teško. Još mu je vilica bila zategnuta. Ali kad je klimnuo, u tome nije bilo ruganja.

 

„I ja tebi”, reče. „Bio si dobar.”

 

Mikhail se vrati prema mjestu gdje je Ser Erik stajao. Lira stiže prva. Položi ruku na njegovu podlakticu.

 

„Znala sam da ćeš izdržati.”

 

Mikhail ispusti drhtav izdah za koji nije znao da ga drži. Zatim je zagrli. Ne jako. Dovoljno. Ona raširi ruke na trenutak, kao da nije očekivala taj pokret. Onda ih položi oko njegovog struka. Na trenutak mu se učini da ništa drugo ne postoji. Samo ona.

 

Ronik priđe Rovanu. Ovaj put bez osmijeha. Na licu mu je bio onaj tvrd izraz koji je rijetko nosio, ali kad bi ga nosio, više nije bilo šale.

 

„Previše si ga pritisnuo”, reče.

 

Rovanova vilica se stegnu.

 

„Borio sam se pošteno. Kad je pao, čekao sam.”

 

„Pošteno nije poenta.”

 

„Šta je onda poenta?”

 

„Znaš da si išao jače nego što si morao.” Ronikov glas ostade nizak, ali ljut. „On je jedan od nas.”

 

„Pa šta hoćeš? Borio sam se za sebe da prođem. Bilo je ili ja ili on. A ovo”, podiže ruku prema stepenicama, „nisam očekivao. Naravno da je i meni sada drago.”

 

Ali opet mu pogled skliznu prema Mikhailu i Liri. Mikhail je vidio kako mu se nešto u licu slomi, ali ne do kraja. Rovan samo klimnu. Mikhail vidje da mu se nešto u licu promijenilo. Ne ono tvrdo što je nosio prethodnih dana. Nešto mekše.

 

Ser Erik se pojavi tek poslije nekog vremena. Lice mu je bilo nečitljivo, kao da se vratio s mjesta za koje Mikhail nije smio znati. Zastao je kad ih je vidio u zagrljaju. Pogled mu pređe s Mikhaila na Liru, pa nazad.

 

Pročisti grlo.

 

„Čestitam.”

 

Mikhail pusti Liru. Ona mu još trenutak zadrža ruku, pa je spusti. Prišao je Eriku.

 

„Hvala ti.”

 

„Za šta mi zahvaljuješ?” upita Erik. „To je tvoj uspjeh.”

 

Mikhail pogleda prema kralju, pa nazad prema njemu.

 

„Možda ne bi bio da nije bilo tebe.”

 

Erik podiže obrve.

 

„Ne znam na šta misliš.”

 

„Znam šta si učinio.”

 

„Šta sam učinio?”

 

Mikhail ga pogleda. Zatim opet prema stepenicama. Erik se malo nagnu, dovoljno da mu glas ostane između njih.

 

„Da li ti stvarno misliš da bih otišao do kralja usred dvoboja i tražio da pusti i tebe i Rovana dalje?”

 

Mikhail nije odgovorio. Erik se jedva osmjehnu.

 

„To jeste dobra zamisao. Ali ne. Kralj je sam odlučio.”

 

„Onda gdje si bio?”

 

Osmijeh nestade. Erik spusti ruku u plašt i izvadi savijen pergament sa slomljenim pečatom od tamnog voska.

 

„Glasnik mi je ovo donio dok ste se borili.”

 

Mikhail pogleda papir.

 

„Šta je to?”

 

„Za nekoliko dana rat počinje. Sada je stvaran”

 

„Rat?”

 

Erik klimnu.

 

„Ovo što se danas dogodilo važno je za tebe. Za Rovana. Za Ronika. Za sve koji su prošli.” Spusti list nazad u plašt. „Ali rat je već počeo prije nego što ste vi ušli u krug.”

 

Mikhail osjeti kako mu se radost povlači, ne nestaje, nego se pomjera u stranu da napravi mjesto nečemu hladnijem.

 

„Hoću li i ja ići?”

 

„To će kralj odlučiti”, reče Erik. „Mislim da ste još svježi. Vjerovatno ćete ostati ovdje i čuvati grad.”

 

Mikhail na kratko zaboravi na dvoboj. Lira. Okrenu se prema njoj. Stajala je malo dalje, s rukama skupljenim ispred sebe. Nije izgledala iznenađeno. To ga uplaši više nego da jeste.

 

„Lira?”

 

Prišla mu je.

 

„Mikhail, ja sada moram kući.”

 

„Ostani još malo”, reče. „Sad će proglašenje.”

 

Ona odmahnu glavom.

 

„Ne mogu.”

 

„Zašto?”

 

Pogledala je prema gradu ispod brda, pa prema njemu.

 

„Znam šta ti je Erik rekao. Ne sve, ali dovoljno. I ja sam čula priče. Ipak sam trgovac. Dobila sam pismo od oca.”

 

„Odlaziš u Ardenfall?”

 

Klimnula je. „U zoru.”

 

Nešto se u njemu promijeni. Negdje duboko, na mjestu za koje nije znao da postoji dok nju nije upoznao. Kao da je tamo bilo nešto cijelo, tiho i neimenovano, pa sada prvi put popustilo. Znao je da mora otići.

 

„Hoćeš li se vratiti?” upita.

 

„Nadam se. Veilcourt mi sada izgleda… drugačije.“

 

Zbog njega.

 

Osjetio je to, znao je to iako nije izgovorila. Prišla je bliže. Iz rukava izvadi malu vezicu suvog bilja i utisnu mu je u šaku. Zatim mu prstima zatvori dlan preko nje.

 

„Čestitam, Mikhail. Zaslužio si ovaj dan.” Zastade. „Zbogom. Za sada.”

 

Povukla je ruku prije nego što ju je uspio zadržati. Onda se okrenula i sišla niz stepenice. Snijeg joj je ostajao u kosi dok je nestajala niz brdo, među ljudima koji su se sklanjali pred novim imenima i novim pobjedama.

 

Mikhail je ostao nepomičan. Pobjeda se držala za njega kao toplina. Gubitak je ležao ispod nje kao mraz. Stajao je između toga dvoga, nesiguran šta je teže.