Epilog: Veilspring
Orrin je stajao kraj Veilspringa i gledao preko okruglog jezera. Voda je bila toliko mirna da se u njoj ogledalo nebo s oblacima. Drveće je raslo gusto oko njega, staro i široko, krošnje zelene i pune, nijedan list izvan svog mjesta. Ispod njih trava je bila niska, a po njoj i uz samu obalu raslo je cvijeće svih boja: bijelo, narandžasto, crveno i žuto, roze, crno, sivo i ljubičasto, zeleno, plavo i smeđe, kao da godišnja doba nisu odlučila čije je ovo mjesto. Za neko ni Orrin nije znao kako se zove.
To mu se nije naročito dopadalo. Poznavao je previše stvari kojima nije znao ime.
Stajao je već dugo, ruku sklopljenih iza leđa, i povremeno bi pogledao s jednog kraja jezera na drugi. Nije znao šta tačno traži. Veilspring je izgledao onako kako je trebao izgledati. Voda mirna. Cvijeće otvoreno. Grane pune. Nije bilo magle iz starih priča, ni povučene obale, ni pare nad vodom. Čak je i vazduh bio topao, bez vjetra koji bi čovjeku dao razlog da se namršti.
Orrin se ipak namršti.
„Hm.“
Jezero mu nije odgovorilo.
„Vrlo korisno.“
Ispravi stara leđa, što se pokazalo kao loša odluka čim mu nešto između pršljenova zapucketa. Zastade napola ispružen, sačeka da bol prođe i tek onda duboko udahnu.
Koraci se začuše iza njega na stazi. Orrin ih je čuo dovoljno rano da se mogao okrenuti, ali nije.
„Jesi li ti starac koji se zove Orrin?“
Dvojica vojnika izađoše između drveća. Nosili su putnu prašinu po oklopu i po svojim plaštevima, dovoljno da bude jasno da nisu iz obližnjeg sela. Jedan je bio mlađi, sa mačem koji je visio uz njegov bok. Drugi je ostao iza njega, posmatrajući obalu.
Orrin nastavi gledati jezero.
Mlađi vojnik mu priđe i stade mu gotovo uz rame. Orrin ga pogleda krajičkom oka.
„Stojiš na mom mjestu.“
Vojnik spusti pogled prema zemlji, zatim prema praznoj obali oko njih.
„Na vašem mjestu?“
„Da.“
„Ovdje nema ničega.“
„Zato je dobro mjesto.“
Vojnik nije bio siguran pokušava li starac biti ozbiljan. Orrin se pripremi i uzdahnu.
„Stajao sam ovdje prije nego što si došao. To mi daje prednost. Ako ostanem dovoljno dugo, možda i pravo vlasništva.“
Vojnik se ipak pomjeri pola koraka unazad.
„Rekli su nam da je star, sijed i da voli da ga ljudi ostave na miru. Pretpostavljam da ste Orrin.“
„Na tvoju sreću jesam. Na moju nesreću takođe.“
Vojnik ga je gledao zbunjeno.
„Tražimo vas već neko vrijeme. Rečeno nam je da razumijete orkovski.“
Orrin zatvori oči na trenutak.
„Naravno.“
„Znači razumijete?“
„Ne. Znači da sam znao da ćete zbog toga doći.“
Vojnik se namršti. Orrin ga poštedi daljeg razmišljanja.
„Da. Govorim ga.“
„Onda morate s nama.“
„Moram?“
„Trebate.“
„To je već pristojnija riječ.“
Vojnik pogleda prema drugome, pa ponovo prema Orrinu. „U Ironfortu drže nekoliko Orkova. Govore, ali niko ne razumije šta. Patrole su vidjele još njih na granici. Neki dolaze bez oružja.“
Orrinov izraz se jedva promijeni.
„Kada?“
„Ne znam.“
„Odlično. Već smo počeli s korisnim informacijama.“
Orrin je rukom vrtio sijedi brk.
„A ko vam je rekao da sam ovdje?“
„Kapetan.“ Vojnik pogleda drugoga. „Tražili smo vas na svim mjestima s kojih je stigao glas. Selo pod Ironfortom. Duskwall. Sedmicama ništa. Onda nam je kapetan rekao da provjerimo i ovdje.“
Orrin se tada napokon okrenu od jezera.
„Koji kapetan?“
Vojnik slegnu ramenima. „Došlo je iz Veilcourta. Mi smo dobili papir i vaše ime. Nismo pitali ništa više.“
„Naravno da niste.“
Orrin ponovo pogleda prema vodi. Nešto mu nije odgovaralo u odgovoru, ali nije znao šta. Malo je ko znao da on dolazi ovamo.
„Znaš li gdje stojiš?“ upita Orrin.
Mlađi vojnik odmjeri okolinu. „Veilspring.“
„To sam i ja uspio zaključiti.“
„Onda ne znam šta pitate.“
„Bolje.“ Orrin rukom protrlja bradu. „Čovjek koji zna da ne zna obično je podnošljiviji od onoga koji ne zna, a objašnjava.“
Drugi vojnik ovoga puta stvarno se nasmija. Orrin pokaza prema jezeru.
„Ovdje su, prema najstarijim pričama, izašli Prvi Čovjek i Prva Žena.“
Mlađi ga pogleda. „Mislio sam da je to Zlatni Gaj.“
„Nije. Zlatni Gaj je došao poslije. Ljudi vole premještati početke na njima bolja mjesta. Lakše je pričati da je sve počelo tamo gdje već imaš kapelu, put i nekoga ko prodaje hranu. Veilspring drži ono što ljudi nose u sebi. Barem tako priče kažu. Kada se ljudi previše rastuže, voda raste. Kada su previše pohlepni, obala se povuče. Kada ima dovoljno ljubavi, cvijeće raste gdje ne bi trebalo.“ Pogleda prema cvjetovima koji su izlazili između kamenja uz njegovu čizmu. „To posljednje je ili dobar znak ili vrlo uporna biljka.“
„A sada?“
Orrin ne odgovori odmah. Pogleda vodu lijevo i desno. Sve je bilo na svom mjestu.
„Sada je mirno.“
Mlađi vojnik se već okrenuo prema stazi.
„Trebali bismo krenuti. Do Ironforta je dug put.“
Orrin još jednom pređe pogledom preko Veilspringa. Po drveću. Cvijeću. Čistoj površini na kojoj se nebo nije lomilo ni na jednom mjestu. Sve je bilo kako treba.
„Ironfort?“ upita.
„Ironfort.“
Orrin uzdahnu i krenu prema njima.
„Dobro. Ali ako Ork kaže da ste ružni, neću prevoditi. Neke stvari čovjek može zaključiti sam.“
Drugi vojnik se opet nasmija.
Otišli su stazom među drvećem. Orrin je govorio nešto o tome kako ljudi koji traže prevodioca obično prvi zaborave da ga nahrane, a njihovi glasovi polako se izgubiše iza brda.
Veilspring ostade sam.
Voda se nije pomjerila. Cvijeće je još bilo otvoreno.
Tada, visoko iznad jezera, jedan list na grani izgubi boju. Zelenilo se povuče od njegovih rubova prema sredini. Žuta ga prekri kratko, zatim smeđa. Ostao je tako među zelenim lišćem, jedina pogrešna stvar na cijelom stablu.
Peteljka popusti i list pade.
Okrenu se jednom u mirnom vazduhu i dotače površinu jezera toliko lagano da se oko njega raširi samo jedan krug. Plutao je kratko.
Zatim potamnje i postade crn.
Voda ga povuče ispod površine. Tonuo je polako, kroz bistrinu u kojoj se još ogledalo nebo, sve dublje prema tamnom dnu.
Tamo su već ležali drugi.