Poglavlje XLII: Prelijepa i sjajna odaja
Tuga se nije pomjerila. Mikhail ustade i okrenu se prema njoj. Bijesova krv je ostala po njegovoj odori, po njegovim rukama, gusta i već ljepljiva, i on je obrisa o svoju tkaninu prije nego što krenu prema njoj.
„Je li gotovo?“ upita Tuga.
„Žalosti nema“, reče Mikhail. „Bijesa nema. Zavist je pobjegao. A tebe nije bilo kada je sve ovo počelo. Gdje si bio?“
Tuga ga je gledala kroz spuštene proreze. Odora joj je bila prašnjava od puta, a na ramenu se vidjelo mjesto gdje je tkanina bila zategnuta preko nečega ispod nje.
„Bio sam tamo gdje ste me poslali.“
„Nisam te nigdje poslao.“
„Niste.“
Mikhail stade nekoliko koraka pred njom. Iza njega baklje su gorjele po odaji, a razbijena keramika maski hvatala je svjetlost po podu u stotinu malih sjajnih tačaka.
„Zašto si se onda vratio?“
„Zato što sam bio u pravu.“
„U čemu si bio u pravu?“
„Iza te maske je moj prijatelj.“
Zatim Tuga podiže ruke prema licu, pronađe remenje iza glave i otpusti ga. Keramika siđe polako, onako kako čovjek skida nešto što je nosio toliko dugo da se više ne sjeća pokreta bez nje. Mikhail je gledao lice ispod.
Ronik.
Ista vilica. Iste mirne oči. Isto lice koje je stajalo pored njega na dvorištu ispred barake prije nego što su obojica znali šta će svijet tražiti od njih, i koje mu je prije nekoliko sedmica na kuli Ironforta reklo da su stigli na kraj svijeta.
„Došao sam po Slušaoca“, reče Ronik. „Došao sam po tebe.“
Toplota se skupi uz Mikhailovo lice.
„Otkad nosiš tu masku Tuge?“
„Otkad mi je brat umro.“ Ronik spusti masku uz bok. „Uzeli su me kada nisam imao kuda. Dali su mi lice i rekli da je ovo moja svrha. Rekoše da mogu da me izliječe.“ Pogleda tijela oko sebe. „Vjerovao sam u to sve, dok nisam vidio Rovana kada sam dotaknuo onu bijelozlatnu kap. Tada sam znao da je stvarno mrtav.“
Mikhail mu priđe korak.
„Zašto tada nisi otišao. Zašto nisi bacio masku?“
Ronik se teško nasmija.
„I sam znaš kako to ide. Otići tek tako znači smrt. Počeo sam tražiti kuda sve ovo vodi.“
„Pustio bih te.“
On ti je vidio lice. On će reći drugima.
Ronik puhnu kroz nos.
„Tražio sam ko je iza te maske dok su ljudi u mom gradu nestajali. Tražio kada je kralj završio na vlastitom kipu. Bio si tamo na njegovoj sahrani. Tada nisam znao. Počeo sam tražiti i onda kada je Emberveil izgorio. Uplašio sam se da si i ti tamo. Sve što sam uradio vodi do jednog čovjeka. Do onoga koji stoji tamo gdje sada stojiš ti.“ Napravi korak. „A kada smo jeli sa mojim… sa Blijedim Maskama Tuge, tada sam počeo da sumnjam na tebe. Ali već je otrov bio u tvojoj zdjeli. Nisi pojeo dovoljno, nisam ni ja znao da mi je prijatelj iza te maske.“
„Možda si me trebao ubiti tada!“ povika Mikhail.
„Možda“, reče Ronik gledajući ga. „Možda bi te i ubili jer si ubio svoga kralja.“
„Nisam ubio kralja, to je učinio Zavist, ali jesam mnoge druge, mnoge dru…“
Ronik napravi korak.
„Koga? Koga si još ubio?“
Mikhail nije odgovorio.
Ubij ga.
„Znaš li ko je bio Slušalac prije mene?“
„Ko? Reci mi ko!?“
„Rovan.“
Ronik otvori usta i ostavi ih tako.
„Nemoguće. Moj brat je pao u bici za greben. Šta se desilo? Odgovori mi!“
„Uklonio sam ga.“
„Ne. Ne! Mikhail šta si to učinio!?“
Mikhail stegnu vilicu.
„Nema Mikhaila“, reče Mikhail. „Sada je samo Slušalac.“
I tek kada su riječi izašle, shvati da ih nije izabrao.
„Tvoj brat je bezvrijedno biće koje nije slušalo kao Mikhail. Više od deset godina me je nosio. Tada ga je Mikhail ubio, a meni je donio nešto mnogo vrijednije što sam dugo čekao.“
Ruka mu se stegnu oko drške mača, izvuče ga i zamahnu prema Roniku.
Ronik se baci u stranu prije nego što se oštrica spustila. Čelik udari o kamen tamo gdje mu je rame bilo daha ranije, iskre planuše i nestadoše, a Ronik se podiže na koljeno još bez oružja u rukama.
„Slušaj me. Ovo nisi ti.“
Mikhail zamahnu ponovo. Ronik se ponovo baci ustranu, praveći kolut, zatim ustade na noge. Brzo se kretao kao i uvijek. Tada izvuče mač.
„Stani. Ne vjerujem ti! Skini to!“
Mikhail nastavi. Nisko, pa visoko, pa ponovo nisko. Udarci su bili snažni. Ronik je blokirao koliko je mogao. Oštrica mu plitko zasiječe rame. Krv se raširi preko crne odore i on odstupi, kratko pritisnuvši ranu.
„Mikhail ako si još iza maske. Prestani.“
Mikhail stade.
Nešto u njemu se pomjeri, tanko i daleko, poput ruke koja u mraku traži vrata koja još ne može pronaći. Lijeva ruka mu pođe prema licu prije nego što je tijelo odlučilo da je pomjeri. Prsti pronađoše rub keramike i povukoše.
„Pusti me.“
Moje.
Maska se ne pomjeri. Nije se ni opirala. Stegnula se prema unutra, tražeći oslonac ispod kože, i bol mu prođe preko vilice i nosa.
Ronik je stajao i gledao čovjeka koji pokušava istrgnuti vlastito lice.
Mikhail spusti ruke, zatim ponovo podiže mač i navali na Ronika jače.
„On je moj.“
Čelik udari o čelik i odaja zazvoni. Mikhail ga je tjerao unazad preko poda, kroz krv i keramiku, preko mrtvih koji su pali tamo gdje su stajali ili gdje su pokušali pobjeći. Ronik je dočekivao udarce jedva. Snaga mu je brzo padala. Leđa mu udariše o zid.
Mikhail zamahnu i zasiječe prema grlu. Ronik se sagnu i Pohlepin mač zastruga po zidu. Varnice se podigoše. Ronik tijelom nasrnu na Slušaoca i gurnu ga jako. Slušalac posrnu unazad ali samo pola koraka i udari nogom Ronika u grudi. Ronik pade na leđa.
„Bori se protiv nje“, izgovori kroz već krvave zube.
Mikhailova lijeva ruka napusti dršku i ponovo pronađe rub maske.
„Pusti me.“
Ne. Nije gotovo.
Keramika se pomjeri za širinu prsta. Hladan vazduh dotače mu obraz. Dio kože mu je krenuo za njom. Zatim se maska stegnu. Ovaj put nije bio samo pritisak. Bilo je to skupljanje prema unutra, kao da je nešto u keramici provuklo kandže kroz lice sa svih strana. Toplota mu pođe prema očima, a jedan nemoguć trenutak pomisli da će mu, nastavi li vući, maska ponijeti čitavo lice sa sobom. Ruke mu ponovo padoše. Ramena mu se spustiše i ostade potpuno miran. Toplota odmah zatvori prazninu, potpuno, kao da hladan vazduh nikada nije ni stigao do kože.
Ronik vidje kako se nešto mijenja.
„Moje“, reče Mikhail. Glas nije bio njegov.
Tada se baklje počeše gasiti.
Najbliža prva. Plamen se savi ustranu kao da ga je pritisnuo dah iz zida, sklopi se i nestade. Zatim sljedeća, pa sljedeća, sve dok posljednja nije zatreperila i ugasila se.
Ronik pogleda prema mjestu gdje je Mikhail stajao. Bijela Maska bila je posljednje što se vidjelo. Bijela na umirućem svjetlu. Zatim blijeda. Zatim samo krivina obraza, linija pokvarenog osmijeha. Izgledalo je kao da sama pluta u mraku. Tada nastade mrak i tama.
Ronik ostade gdje je bio, s oštricom podignutom, slušajući. Nije vidio ni vlastite ruke. Nije čuo ništa osim vlastitog disanja, preglasnog, koje ga je odavalo pri svakom udahu i koje nije mogao utišati.
„Odspavaj, Ronik.“
Čuo je glas slijeva.
Okrenu se prema glasu i podiže mač. Udarac dođe zdesna. Uhvati ga jedva, i sila mu prođe kroz ruku, rame i rebra. Okrenu se od nje, čizma mu pronađe nečije tijelo na podu i pade. Brzo ustade i okrenu prema mjestu odakle je udarac došao.
Ništa.
„Nasmij me, Ronik. Možda prestanem.“
Iza njega.
Ronik zamahnu naslijepo i mač presiječe prazan vazduh. Struganje čizme po kamenu dođe odnekud iznad, pa ispod, pa sa strane. Mrak je pojeo pravac. Svaki zvuk dolazio je odasvud i svaka tišina držala je sve.
Povuče se unazad dok mu leđa ne dotakoše zid, jer je zid bio jedina stvar u toj prostoriji koja se nije mogla pomjeriti. Prisloni se uz njega i podiže mač pred sebe.
„Brata si tražio.“
Riječi dođoše tiho, pravo ispred njega, dovoljno blizu da je trebao osjetiti dah.
„A klanjao si mu se. Ovdje, na ovom kamenu. Godinama.“
Ronik zamahnu. Udarac dođe. Čelik na čelik, mač o mač, i zvuk prođe kroz obje ruke i oba tijela. I u tom zaključanom položaju Ronik ga osjeti. Bio je tamo. Iza maske, iza mraka, iza onoga što je koristilo njegovo tijelo i njegov glas.
„Znam da si unutra“, reče Ronik u mrak.
Pritisak ponovo, jači. Čelik je strugao između njih, ruke su mu drhtale, a u mraku nije mogao vidjeti ništa.
„Pusti mi prijatelja.“
Tada baklja na udaljenom kraju odaje ponovo planu. Mala i nesigurna, kao da je ono što ju je ugušilo popustilo i vatra se sjetila sebe. Zatim druga. Svjetlost se vraćala kroz prostoriju polako, onako kako zora ulazi u sobu u kojoj se tokom noći dogodilo nešto strašno.
Ronik ga ugleda. Blizu. Maska Pohlepe ispunjavala mu je pogled, isklesani pokvaren osmijeh, šuplje oči, a iza je moralo biti nešto ljudsko što se još može boriti.
„Moje.“
Roniku ruka postade teška. Kao da je odjednom mač postao teži. Polako se spuštao iz njegovih ruku. Tada ga Mikhail udari, mač mu skliznu iz šake i otkliza po kamenu. Ronik pade na leđa.
Mikhail je stajao nad njim s podignutom oštricom.
Ronik nije posegnuo za mačem. Nije molio. Kleknuo je na koljena ispred njega i pognuo glavu onako kako su svi radili pred Slušaocem.
„Učini to“, reče. „Ako Slušalac hoće, učini. Ja ću znati da to nisi ti.“
Mač zadrhta iznad njega. Ronik podiže glavu i pogleda pravo u crne oči Pohlepe.
„Ti si Mikhail Emberline“, reče Ronik. „Iz Emberveil. Otac ti je bio Darin. Majka Daisy.“
Vlastito ime presiječe ga strahom. Mikhail pogleda prema ulazu, prema prolazu iza Ronika. Nije htio da se to ime čuje ovdje. Zatim ponovo pogleda prijatelja koji je klečao pred njegovim mačem.
Oštrica se spusti za prst.
„Nisi ta maska. Nikada nisi bio ta maska.“
Mikhail pogleda Ronikove ruke, krv na ramenu, kamen ispod njega. Zatim pogleda vlastite šake. Istu krv. Iste šake koje su držale čovjeka koji je presjekao vlastito grlo. Udahnu jednom duboko. Na trenutak ponovo je bio samo on. Bez Pohlepe ili njenog glasa.
Tada mu ruka napusti dršku i mač mu pade na kamen.
Obje ruke podigoše se prema licu. Zažmirio je iza maske. Nije vukao odmah. Samo je stajao s dlanovima na keramici, onako kako čovjek stoji s rukama na vratima koja je odlučio otvoriti a još ne zna šta je iza njih.
Zatim poče.
Ne.
Maska se stegnu prema unutra.
Ne trebaju nam drugi. Ne treba nam niko.
Povuče snažnije. Vid mu se zamuti po rubovima i nešto toplo poteče iz jedne nozdrve preko usne.
Nisi bio moje prvo lice. Ali ja ću biti tvoje posljednje.
„Nisam Slušalac.“
Ronik je gledao odozdo.
„Nisam Pohlepa.“
Povuče svime što je ostalo u njemu.
„Ja sam Mikhail.“
I tada popusti.
Ne uz pucanje niti uz krv. Popusti tiho, kao da je nešto s druge strane napokon otvorilo šaku. Keramika se odvoji od kože tek tako. Lagano i jednostavno kao da ga je pustila. Hladan vazduh udari mu u lice cijelom širinom, preko obraza, preko vilice, preko usta koja su disala kroz tuđa. Dah mu uđe do kraja, do mjesta u grudima koje je držao stegnuto otkako se sjeća. Rubovi vida mu se razbistriše.
Skinuo ju je.
Držao ju je u ruci dugo i gledao. Zatim spusti ruke i pogleda čovjeka na podu, prijatelja koji ga je pratio od obuke iza barake, kroz greben, kroz Ardenfall, kroz svaku noć u kojoj mu je vjerovao.
„Ronik“, reče.
Ronik ispusti dah i nešto mu se slomi u licu, nešto što je držao cijelu noć.
„Eto te“, reče.
Mikhail kleknu pored njega i posegnu rukom prema njegovom ramenu. Zatim se nasmija prema Roniku. Onako toplo i lijepo, kao uvijek što je činio. Ronik mu uzvrati osmijehom, ruku stavi na Mikhailovo rame. Ronik je gledao lice koje je dugo tražio i sada ga je napokon pronašao.
„Mislio sam da sam te izgubio“, reče Ronik.
Mikhailu se ugasi osmijeh.
„Ti znaš ko sam.“
Ronikova ruka još mu je bila na ramenu. Mikhail je osjećao njen stisak, ali pogled mu skliznu prema vratima. Ronik će ustati. Izaći će iz odaje noseći njegovo ime i sve što je ovdje vidio. Nije ga mogao pustiti da ode s tim. Tada mu se desna ruka spusti prema kamenu. Mač je ležao kraj njegovog koljena. Prsti mu obuhvatiše balčak.
„Ti znaš ko sam“, reče ponovo.
Ronik je još držao ruku na njegovom ramenu. Mikhail se nasmiješi malo šire.
„Čuvaj mi Rovana“, reče.
Mač uđe Roniku u grlo.
Osmijeh mu nestade prije nego što Mikhail stiže shvatiti šta vidi. Ruka koja mu je stajala na ramenu naglo se stegnu, prsti se zabodoše u crnu tkaninu. Ronikove oči ostadoše širom otvorene, više zbunjene nego uplašene.
Mikhail izvuče oštricu. Krv poteče. Ronikova ruka skliznu mu niz rame, preko grudi, pa pade između njih. Mikhail ga uhvati prije nego što udari o kamen i polako spusti na pod. Ronik je još pokušavao udahnuti, ali svaki dah završavao je istim tihim, mokrim zvukom.
„Mikhail“, uspije izgovoriti, jedva.
„Ti znaš ko sam“, reče Mikhail teško, gotovo uz plač.
Ronikove oči ostadoše na njegovom golom licu sve dok se nisu umirile. Ruka mu pade s Mikhailove odore, više se nije pomjerila.
Mikhail ostade klečati. Nije znao koliko dugo. Baklje su ponovo gorjele mirno. Po podu su ležala razbijena lica od keramike, mrtvi, krv i odore ljudi koji su nekada imali imena. Pored Ronikove ruke ležala je Maska Tuge, okrenuta prema njemu svojim spuštenim očima.
Mikhail pogleda vlastite šake. Na njima je bila Ronikova krv. Pogled mu zatim ode dalje. Maska Pohlepe ležala je tamo gdje ju je bacio. Polako ustade i priđe joj. Stao je iznad keramike i dugo je posmatrao.
Možda bi je trebao baciti, razbiti, ostaviti tu gdje je pala. Možda ne. Ljude ipak treba spasiti. Mikhail se sagnu i uze je. Držao ju je između dlanova i gledao crne proreze, u njihovoj dubini vidio je samo tamu. Tada podiže masku prema licu i zatvori oči.
Keramika mu dotače čelo, obraze i vilicu, zatim se namjesti preko njega toliko prirodno da se činilo kao da nikada nije ni bila skinuta. Toplota se polako raširi ispod nje. Remenja više nije bilo.
Maska mu je pristajala savršeno, kao da joj je tu oduvijek bilo mjesto. Bijela i topla, tanka kao ljuska jajeta, bez ijedne mrlje ili ogrebotine.
Ruka mu se spusti na grudi i pod odorom pronađe kamenje. Nada i Pohlepa. Izvuče ih preko crne tkanine i ostavi ih da vise. Bili su hladni.
Sada izađimo gore.