Poglavlje V: Neko ne laže
Pet dana prošlo je otkako je maska potonula u tami Južnog Mora.
Pokušao je živjeti jednostavno: doručak, more, večera, krevet. U početku je manje pričao. Kasnije poče vjerovati da je nestala. Maska se nije javljala. Poslije nekoliko noći prestao je opipavati prostor ispod odore svaki put kada bi osjetio toplotu svog tijela.
Mikhail je isplovljavao s Jednorukim i ostalima. Držali su se bliže obali, izvlačili pune mreže i vraćali se prije mraka. Niko nije spomenuo ono što je Mikhail bacio, niti je on pitao je li iko išta vidio u vodi.
* * *
Jedne od tih večeri Mikhail je sjedio sam u Crnom Kormilu. Nedaleko od njega bio je čovjek koji je tvrdio da se vraća iz Kapele Tuge. Mikhail se pravio da ga ne sluša. Jeo je za drugim stolom, leđima okrenut ognjištu, dok je čovjek govorio o Južnom Moru, ostrvu i danima koje je proveo bez hrane. Tek kada je izvukao kamen ispod košulje i položio ga na sto, Mikhail spusti kašiku i malo skrenu glavu prema njemu. Bio je taman i gladak, obješen o kožnu uzicu. Čovjek ga zadrža pod prstima dok su se dvojica mornara nagnula da ga vide.
„Tuga“, reče. „Još pet, pa sam završio.“
„Šta’e to?“ upita mlađi mornar.
„Put Wardena.“ Čovjek povuče kamen prema sebi. „Malo nas stigne dovde.“
Mikhail se sjeti Orrinove karte, malog ostrva u Južnom Moru i oznake suze pored njega. Trebao je otići tamo poslije Kapele Pohlepe, prije nego što je otvorio očev kovčeg i našao pisma u njemu.
„Aha. Pričaš o tome, znam šta je. Kako si ušao tamo?“ upita.
Čovjek se okrenu prema njemu. „Gdje?“
„Pa u kapelu.“
„Pješice. Od obale uz stijene. Nema puta, samo kamen koji se osipa pod nogama.“ Prinese čašu ustima, ali ne otpi. „Predveče sam stigao do vrata.“
„Znači imaju vrata?“
„Hmh. Na vrhu.“
Mikhail nije vjerovao ni riječ. Orrin mu je govorio o ostrvu i sjevernoj obali, Noći Sjećanja i zaranjanju nakon što se ugasi posljednje svjetlo. Nije se ni starac svega pouzdano sjećao, ali za kapelu je rekao da nije na ostrvu nego ispod.
„Meni su rekli da se do nje ide kroz more.“
Čovjek spusti čašu. „I ide se. Kako ćeš drugačije do ostrva?“
Mlađi je klimao glavom.
„Ima logike. Al ja sam mislio da je ispod vode. Bar sam tako čuo. De da vidim to bolje.“
Čovjek palcem pokri kamen, zatim ga podiže i vrati pod košulju. „Neću da ga potrošiš. A to o čemu pričaš, to ti je drugi prilaz. Ima ih više. Zavisi s koje strane dođeš.“
Stariji mornar primijeti Mikhaila pa okrenu glavu prema njemu, zatim ponovo prema čovjeku.
„A ostali?“ Nagnu se i šapnu. „Kažeš da ti još pet nedostaje. Gdje su oni koje si već uzeo?“
„Na sigurnom. Ne nosim sve po krčmama.“
Mikhail ponovo uze kašiku. Čovjek nastavi pričati, sada o oluji koja ga je zatekla na povratku, a mlađi mornar dozva još pića. Mikhail se osmjehnu. Rukom pređe preko mjesta na grudima gdje je i sam nosio takvo kamenje. Njegovo je bilo pravo. Oba kamena ostavio je u Veilcourtu, u kovčegu pod prozorom, uvjeren da će se brzo vratiti po njih i nastaviti put koji je oduvijek želio, put o kojem je ovaj čovjek lagao.
* * *
Petog jutra stade pred ogledalom u hodniku. Kosa mu je bila kruta od soli, prekrivala je uši i padala prema očima, a brada mu je narasla i sakrila pola lica. Provuče prste kroz nju i zape za čvorove. Dugo se nije pošteno pogledao.
Brijačnicu pronađe dvije ulice iznad donje pijace. Iznad vrata visjela je drvena ploča s naslikanom britvom, a kroz otvoren prozor dopirao je miris sapuna i vrele vode. Unutra su bile dvije stolice, ispred svake ogledalo i niski sto prekriven makazama, češljevima i oštricama. Čovjek koji je radio izgledao je uredno, s podrezanom sijedom bradom. Oštrio je britvu na kožnom remenu.
„Oj“, reče ne podižući glavu. „Kosa ili brada?“
„Oboje.“
Tek tada ga pogleda.
„Jasno mi je. Sjedi.“
Mikhail skide odoru i sjede. Čovjek mu prebaci platno preko ramena, pokvasi kosu, zabaci mu glavu i poče razmrsivati čvorove širokim koštanim češljem. Boljelo je.
„Kako ti ime?“
„Mikhail.“
„Odakle si?“
„Veilcourt.“
Češalj nastavi.
„Maro. Ali ako pitaš bilo koga u gradu, zovu me Brico.“
Mikhail pogleda britvu na stolu.
„Mogao sam i pretpostaviti.“
„Vidi, mogli su izabrati i gore.“ Uze makaze. „Koliko kratko?“
„Skroz. I kosu i bradu.“
„Nemoj skroz. Bićeš ružan ćelav, ne valja ti oblik glave.“
„Onda uradi kako misliš, samo je skrati.“
„E tako.“
Kosa je padala po platnu i po podu, tamna i slijepljena od soli. Brico ga je povremeno pitao je li dobro i opominjao ga da se ne pomjera. Kada završi, očisti mu vrat, zabaci glavu unazad i prekri lice toplom krpom i ostavi ga tako dok mu para nije omekšala bradu. Zatim nanese sapun i uze britvu.
„Ne miči se“, reče. „Ja ne griješim, znaš. Ali ne želim krvi po mojoj brijačnici.“
Britva pređe preko kože. Poslije svakog poteza čistio ju je o rub posude i mučkao je u vodi. Radio je polako i sigurno, čak i kada je prelazio preko ožiljaka. Kada završi, obrisa mu lice i okrenu stolicu prema ogledalu.
Iz njega ga pogleda lice koje je poznavao. Mršavije nego ranije, koža ispod brade bljeđa, kao da nije bila napolju mjesecima. Kosa mu je sada završavala iznad ušiju. Izgledao je mlađe, sve dok se ne bi pogledao u oči.
Mikhail izvadi kovanice. Dok ih je spuštao u drvenu posudu na stolu, među novcem ugleda srebrnjak s izlizanim Teronovim likom. Uze ga među dva prsta.
„Odakle ti ovo?“
„Od čovjeka koji je sjedio tu prekjuče. Platio je vašim veilcourtskim novcem jer drugog nije imao. Mislim da laže, ali eto. Uvijek ga pustim. Sad ga ja moram mijenjati za naš.“
Mikhail se zamisli.
„Kako je izgledao?“
„Stariji od tebe. Šepa na lijevu nogu. Često nosi pola tezge sa sobom, ovaj put je i meni pokušao nešto uvaliti.“ Brico ga pogleda kroz ogledalo. „Beris, tako se zove. Ja sam ga ovdje prozvao Limpavi jer šepa.“
Mikhail se okrenu u stolici.
„Znaš li gdje je?“
„Ti ga znaš?“
„Znam. Iz Veilcourta je, to mi je pri…“ Zastade. „Poznanik.“
Brico klimnu i uze metlu.
„Vidi na pijaci ispod mosta. Kad je ovdje, tamo prodaje ono, šta god da prodaje. Ne vjerujem da će ostati dugo.“ Poče skupljati kosu s poda. „Takvi nigdje ne ostaju.“
Mikhail navuče odoru.
„Oj“, pozva ga Brico prije nego što je izašao. „Sad barem ličiš na nešto.“
Pijaca ispod mosta bila je puna ljudi kao i uvijek. Prodavalo se sve što se moglo donijeti. Mikhail je imao osjećaj da bi neko kupio i travu kad bi je čovjek pokosio i skupio. Prolazio je između tezgi tražeći Berisa, ali ga nije nalazio. Pokušao ga je čuti, prepoznati taj čudan, uporan i grub glas. Ali buka je bila prevelika i previše se sličnih glasova miješalo. Tada začu poznat glas u prepirci oko cijene.
„Je li, ovakvu robu nećeš naći ovdje.“
„Pa neću, jer je i nema. Ta je iz Veilcourta.“
„Jeste. Zato barem ponudi poštenu cijenu.“
„Ne mogu više od ovoga.“
„Šteta. A ja ti ne mogu spustiti.“
Kupac opsova i udalji se.
„Još uvijek predugo čekaš da prihvatiš dobru cijenu“, reče Mikhail.
Beris se ukoči. Pogled mu pređe preko Mikhailove kratke kose i obrijanog lica.
„Čekaj.“ Nagnu se malo. „Mikhail? Jesi li to ti?“
„Jesam.“
„Vidi ti njega. Živ si.“ Obiđe tezgu šepajući i zagrli ga, odmaknu se i objema rukama mu zadrža ramena. „Mislio sam da ni tebe nema, otkako sam čuo da je Emberveil izgorio.“
Mikhail ništa ne reče.
„Reci mi. Šta se tamo dogodilo?“
„Ne znam“, reče i spusti glavu. „Više nikoga tamo nemam.“
Beris ga udari po ramenu.
„Ajde, nije kraj svijeta. Ostao sam ti barem ja. Čovjek koji trguje i šepa. Mogao si i bolje proći, ali bolje je nego ništa.“
Mikhail se kratko nasmija. Tek tada pogleda tezgu. Uz kraj daske, na razapetom platnu, ležale su naslagane sušene ribe, tanke i tvrde, poredane jedna preko druge kao crijep.
„I dalje ovo“, reče.
„Eto, vidiš i sam.“
„Trinaest dana sam spavao pored toga. Osjetim smrad i sada kad zatvorim oči.“
„Jeste. Zato si i preživio put.“
„Zato sam skoro povratio više puta.“
Beris uze jednu i okrenu je među prstima.
„Vidiš, u tome je stvar. Njih ne moraš voljeti. One meni samo moraju izdržati do tamo gdje ih prodajem. Da se ne pokvare.“
„Gdje ih loviš?“
Beris ga pogleda kao da mu je uvrijedio zanat.
„Ja da lovim?“ Odmahnu rukom. „Vidiš li ti mene u čamcu s ovom nogom? Prevrnuo bih ga prije nego što bih sjeo.“
„Zato te ovdje Limpavi zovu?“
„Ajde de, ne vuci me za jezik. Ne volim to ime.“
Mikhail se nasmija.
„Onda kako ih nabavljaš?“
„Kupujem svježu, kad je izvuku. Onda je solim i sušim.“ Spusti ribu nazad na gomilu. „Svježu ne možeš prodati dalje od dana hoda. Poslije toga te niko neće ni pogledati, samo je nosiš i smrdiš. A ovako…“ Pokuca prstom po tvrdoj ribi. „Ovo ide preko granice, preko Elorina, do Ardenfalla ako treba. Traje. Ja je samo prevozim tamo gdje je manje ima.“
„Ti si onda čovjek koji je od najgore stvari na svijetu napravio posao.“
„Ja sam čovjek koji je od nečega što istrune za dva dana napravio nešto što traje dvije godine, znaš.“
Mikhail pogleda niz tezgu. Uz suprotni kraj stajale su tri kožne mješine i nekoliko malih zapečaćenih glinenih posuda. Rum.
„A ovo prodaješ otvoreno?“
„A što ne bih?“
„U Veilcourtu bi morao dobar porez platiti za to.“
„Pusti ti njih. I tamo se pije svašta, samo što tamo sve broje.“ Beris uze jednu mješinu i odmjeri je u ruci. „Ovdje to niko ne broji. Piju mornari, piju radnici, pije straža. Svi.“
Vrati je na dasku.
„Ali kad je prevozim gore, e to je druga stvar. Tamo je bačva vrijedna koliko konj, a straža je broji dva puta čak i kada imam papire.“ Nasmija se. „Sjeti se šta je sve prošlo pored tebe dok si ležao u mojim kolima.“
Mikhail se sjeti Jorena na istočnoj kapiji, njegove ruke pod platnom i mješine koja je prešla iz Berisove šake u njegovu.
Mikhail se nije nasmijao.
„Šta se priča u Veilcourtu?“ upita.
Beris se nasloni na tezgu.
„Svašta, momče. Grad kao da je pojeo sam sebe. Postao mi je čudan otkako trgujem, ali sad me već zabrinjava. Ljudi su nezadovoljni i lako ga napuste. Odlaze više nego prije. A ti si i dalje tražen.“
„Kuda odlaze?“
„Neki na sjever. Neki ovamo. Neki prema zapadu, a znaš i sam kakvi ljudi idu tamo.“ Slegnu ramenima. „A za tvoj Emberveil, niko ne zna šta se desilo. Kralj ne objašnjava ništa. Kaže da to nije njegova stvar i da nije bila njegova odluka. Krivi kapetane što nisu saznali da se sprema napad. A niko ne zna ni ko ga je napao.“
Mikhail zamisli Terona kako podiže pogled prema praznim balkonima prije svake važne odluke. Sada gore nije bilo nikoga ko bi mu odgovorio.
„Čekaj. Nisu okrivili Blackwater?“
„Blackwater?“ Beris se namršti. „Otkud ti to? Zašto bi iko okrivio njih?“
Mikhail slegnu ramenima.
„Čuo sam i ja štošta u krčmama.“
„Ma kakav Blackwater, vidiš i sam.“ Udari nogom o drvenu platformu pod njima. „Njih ne zanima kopno. Vidiš da je ispod nas voda. Da mogu hodati po njoj, hodali bi.“ Pokaza prstom prema moru, prema ogromnoj drvenoj konstrukciji koja je zatvarala otvor potkovice. „Vidiš ono? To je nekad plovilo. Sad je staro, mijenjaju grede i daske. Možda će opet, možda neće. Njima je zemlja nešto što se posjeti.“
„Vidim. Drugačiji su od nas.“
„Ej, mene više nemoj svrstavati u naše. Ako to već radiš, radije pomeni da sam odavde. Ne želim više ništa s onim gradom osim što trgujem i ponekad ostanem u njemu. Pare su pare. A ovdje je sloboda.“ Raširi ruke prema Južnom Moru.
Mikhail pogleda mjesto gdje su se nebo i voda spajali.
„Kada opet ideš gore?“
Beris odmahnu rukom, pa ipak klimnu.
„Iskreno. Otići ću još samo jednom.“ Poče slagati robu. „Ne ide mi se, momče. Ranije sam znao šta me tamo čeka. Straža uzme svoje, ja platim i prođem. Sad ne znaš ni ko te zaustavlja ni čiji je.“
„Koliko te neće biti ovdje?“
„Ne znam ni sam tačno. Osam dana gore, osam nazad. Pa još toliko dok rasprodam i sredim šta imam tamo.“ Računao je. „Mjesec dana, otprilike. Neću u Ardenfall. Ne isplati mi se zbog zdravlja i noge. A i nema više šta da se nosi preko.“
„Onda mi učini uslugu.“
„Kakvu?“
„Kad odeš u Veilcourt, nađi Ronika Milkresta, kapetana Reda Vitezova od Veila, i prenesi mu poruku za mene.“
Beris podiže obrve.
„Kapetanu?“
„Reci mu samo da sam ovdje. Da sam živ. To je dovoljno. Razumjeće. Ali reci to samo njemu.“
„Znaš da mene za takvu poruku mogu objesiti. Pola njih misli da si mrtav, druga pola te još traži.“
„Znam. A i znam da ćeš se snaći.“
Beris uzdahnu i vrati se robi.
„Prenijeću, ali samo ako ga vidim. Ne idem ja tražiti kapetane po barakama, znaš.“ Podiže prst. „I neću ništa zapisivati. Ako mi nađu papir s tvojim imenom, gotov sam.“
„Onda ništa ne zapisuj. Samo mu prenesi.“
Beris klimnu. „Gdje spavaš?“
Mikhail mu opisa kuću i ulicu.
„Doći ću da popričamo“, reče Beris. „Hoću da čijem jesi li saznao išta novo o ocu. Ovdje barem nema Veilcourta da nas nađe.“
Mikhail nije bio siguran u to. Viđao je ljude iz Veilcourta. Nije bio siguran ni da ovdje nema maski. Samo je znao da još nijednu nije vidio, osim one koja je bila njegova.
„Dobro onda“, reče Mikhail. „Vidimo se.“
Beris se vrati iza tezge, prenoseći težinu na zdravu nogu.
„Dobro je što si živ, momče.“
* * *
Predveče se vratio u sobu. Oprao je sitne vlasi koje su mu ostale po vratu i večerao. Prije nego što je ugasio svijeću, provjerio je prozor i zaključao vrata. Legao je ranije nego prethodnih noći. San mu dođe lakše.
Zvuk dođe iz njegove lobanje, ali se ne probudi.
Ti misliš da je dubina važna.
Sanjao je da stoji na mjestu na kojem nije bio. Prazni hodnici pod kamenom i maske koje okreću glave dok on prolazi između njih. Svaka bi se pognula i rekla: „Slušaoče.“ Hodao je ravno, prema praznom krugu koji se otvarao među njima. Kada stiže, okrenu se i pogleda ih.
Sva lica bila su gola. Kao da su svi odjednom skinuli keramiku dok on nije gledao. Prepoznavao ih je. Svakog od njih viđao je u Veilcourtu. Bez maski su izgledali drugačije, kao ljudi koji su se tek probudili i sjetili gdje stoje i šta su nosili. Zatim pogledaše jedni druge. Gledao je brat u brata. Žena u muža. Sin u oca. Niko od njih nije znao da je onaj pored njega sve vrijeme nosio masku.
Ti ih možeš izliječiti.
Ti ih možeš spasiti. Sve.
Mikhail osjeti toplotu na licu. Naglo se uspravi u krevetu i podiže ruke prema glavi. Prsti mu dotaknuše keramiku.
Uvijek si me držao ovako, čak i kad si mislio da nisi.
Strgnu je i baci na pokrivač, pa ostade sjediti, dišući otvorenih usta. Maska Pohlepe ležala je pred njim. Čitava i čista, bez ijedne pukotine. Pokvaren osmijeh isti kao i prije. Voda joj nije ostavila ni mrlju, ni trag soli, ništa.
Ovaj put nije provjeravao vrata. Nije pogledao ni prozor ni ispod kreveta. Samo je gledao masku. Zatim je uze. Okrenu je i pogleda njenu unutrašnju stranu.
Vrati se.
„Šta hoćeš od mene?“
Trebaju te. Ti njima trebaš.
Gledao je prazne otvore za oči. Zatim je polako podiže do visine lica. Rub joj priđe čelu.
Stavi me.
Mikhail stade, skloni je i ostavi na sto. Odmaknu se, ali mu se pogled stalno vraćao. Šuplji prorezi gledali su ga preko sobe. Ponovo joj priđe i uze je. Držao ju je tik pred sobom, toliko blizu da je kroz otvore vidio dijelove sobe. Nagnu je prema licu.
Toplota mu dotače kožu.
Drugi će ti uzeti sve. Veilcourt će biti Emberveil.
Ruke mu stadoše.
Odmaknu masku i stegnu je tako da mu zglobovi pobijelješe. Zatim je umota u platno, navuče čizme, obuče odoru i izađe.
Nije stao dok grad nije ostao iza njega. Sišao je s platformi, s dasaka, pa nastavio po blatu uz Elorin. Zemlja mu se lijepila za čizme. Hodao je sve dok nije stigao do prvih stabala šume.
Pronađe suvo granje i naloži vatru. Plamen se teško hvatao. Klečao je nad njim, dodavao još tankog drveta i duvao dok se vatra nije podigla i zahvatila deblje grane.
Odmota platno. Maska je ležala na njemu, bijela pod svjetlošću vatre. Osmijeh joj se nije promijenio.
Baci je u vatru.
Bijela keramika ostade vidljiva među ugljem. Mikhail sjede naspram plamena i ostade tamo. Kad god bi vatra oslabila, ponovo bi je nahranio. Keramika potamni od čađi. Tanke pukotine raširiše se preko maske i ona puče na više dijelova. Štapom razmaknu komade i preko svakog navuče žar. Nije skidao pogled s njih sve dok među žarom nije ostao samo pepeo.
Kada svanu, razgrnu pepeo štapom i provjeri je li sve izgorjelo. Iskopa rupu u mekoj zemlji, najprije nožem, zatim rukama. U nju sastruga sav pepeo. Prekri ga zemljom i utaba ga čizmom. Zatim pregleda mjesto. Neko bi i dalje mogao primijetiti. Ponovo utaba nogom, sve dok zemlja nije prestala popuštati. Noga mu se zaustavi u vazduhu. Tako je Garon zakopavao mrtvog vojnika u šumi kraj Dragarlesha. Tako je bilo i pod Lipom. Tabao je zemlju dok ne bi postala potpuno ravna. Nije razumio ni tad, nije razumio ni sad.
Odmaknu se od tog mjesta i krenu nazad prema gradu. U Blackwater se vratio dok su se otvarale prve radnje. Blato zguli o drvo, a ostatak opra u vodi ispod platformi.
Popeo se u sobu, zatvorio vrata i legao preko pokrivača ne skidajući ništa sa sebe. Spavao je do pola dana.