Poglavlje XX: Samo jednom
Mikhail se ponovo spusti ispod grada.
Put je sada znao napamet. Svako skretanje, svako mjesto gdje se svod spušta niže i gdje svjetlost slabije dopire. Blijede Maske kretale su se hodnicima, svaka za svojim poslom. Kada bi ga ugledale, zaustavile bi se, okrenule prema njemu i poklonile.
Popeo se i prošao kroz Odaje Maski, preko istoga kamena na kojem je Rovan umro, pa je ušao u Odaju Slušaoca. U svoju odaju. Sada pred vratima nije stajao niko.
Zaključa vrata za sobom. Na stolu ga je već čekala svježa hrana iako ga nekoliko dana nije bilo. Hljeb je još bio mekan, voda čista, a svijeće nove. Na stolu je čekala i nova gomila papira. Niko nije znao kada će se vratiti, ali sve je uvijek čekalo Slušaoca.
Mikhail je stajao nasred odaje s Maskom Pohlepe na licu. Pogled mu ode prema balkonskim vratima, kroz čije su ivice ulazile tanke niti mjesečine.
Neko pokuca. Mikhail se okrenu, priđe vratima i otključa ih. Na pragu je stajala Bijela Maska Radoznalosti. Pognu glavu čim ga ugleda.
„Slušaoče.“
Mikhail se pomjeri i pusti je unutra. Radoznalost priđe stolu, ali ostade stajati.
„Tražim dopuštenje da odem u Ardenfall. Čovjek kojeg smo postavili u Vijeće ne snalazi se baš najbolje. Ne uspijeva sprovesti ono što mu mi kažemo. Treba ga ukloniti i postaviti drugoga.“
„Nećeš ga ubiti.“
„Već smo mu dali vremena, Slušaoče.“
„Onda ga skini s mjesta i daj mu nižu dužnost. A ti izaberi drugog za njegovo mjesto. Neka pokuša.“
Radoznalost ostade trenutak pred njim, s glavom nagnutom na istu stranu.
„Zato sam i tražio da odem.“
Mikhail okrenu glavu prema vratima balkona.
„Jesi li saznao ko je pokušao ubiti kralja?“
„Moje maske ništa nisu saznale, Slušaoče. Čule su samo ono što grad priča. Da je neko iz kraljeve rodbine. Neko iz Ardenfalla, zato i hoću da idem. Radoznalost koja je sada u Vijeću neće znati kako do toga doći.“ Zastade i priđe bliže. „Ali Slušaoče“, šapnu. „Možda je to mogao biti neko i od naših.“
Mikhail se okrenu prema stolu. Među novim papirima ugleda ime Ardenfalla. Sjeti se štale iza kuće s rozim vratima, svoga tamnoplavog konja kojeg je prodao, a zatim ga ukrao nazad. Obećao je Valdemiru da će mu vratiti jednoga dana.
„Idi“, reče, okrećući se ponovo prema Radoznalosti. „Ali povešćeš i devet konja.“
„Devet?“
„Da. Naredi svojim ljudima da ih predaju čovjeku po imenu Valdemir. Drvosječi. Živi južno od jezera, prema istočnim planinama. Kuća je na ivici borove šume, uz malo jezerce. Ima roza vrata.“
Radoznalost ispravi glavu.
„Odakle da uzmem konje?“
„Imamo konje, zar ne? Mnogo konja. Uzmi one na kojima su jahali u Emberveil.“
Radoznalost je klimala. „Imamo u donjim štalama, kod prolaza kojim izlazimo izvan zidina.“
Mikhail se sjeti dugih pregrada i mirisa sijena. Kroz uske otvore visoko u zidu dopirali su vazduh i dnevna svjetlost.
„Jeste. Pošalji svoje maske“, nastavi. „Ali pred njegovu kuću neka ih skinu, i maske i odore.“
Radoznalost okrenu keramiku prema njemu.
„Slušaoče, to ne mogu dozvoliti. Da Blijede skinu maske i da prepoznaju jedne druge.“
„Misliš da ih ne skidaju dok ne gledamo?“
„Znao bih to“, reče. „Ali Slušaoče, moje maske prikupljaju vijesti. Ne vode konje ljudima po šumama. Ako ih pošaljem tamo, ko će obaviti posao u gradu?“
„Onda neka jedan vodi konje. Drugi neka ide u grad.“
„Jedan čovjek da preda devet konja?“
„Izaberi nekoga ko zna s njima.“
Radoznalost zaćuta. Glava joj se ponovo malo nagnu, kao da još pokušava rasporediti ljude, devet konja i sve što je namjeravala obaviti u Ardenfallu.
„Neka ih preda i ode“, reče Mikhail. „Valdemir ne treba da vidi masku.“
„Razumijem. Šta da mu kaže kada pita ko ih šalje?“
„Grdar.“ Mikhail reče to prebrzo i stade.
Radoznalost se sasvim umiri. Tišina je trajala trenutak.
„Grdar?“
Mikhail pritisnu jezik uz zube. Od svih maski, to ime je izgovorio pred Radoznalošću.
„Ko je Grdar?“ upita ona. „Vi?“
„Čovjek koji mu duguje konja.“
„A zašto mi vraćamo njegov dug?“
Mikhail priđe stolu i spusti dlan na papire.
„Ima stvari koje ni ti ne znaš. Uostalom, dao sam riječ da će mu biti vraćeno.“
„Devet konja za jednog?“
„Toliko sam odredio.“
Mikhail nije znao zašto je odredio baš taj broj. Radoznalost je gledala prema njemu. Mikhail zadrža ruku na papirima, iako na njima više ništa nije čitao.
„Neka samo kaže da mu ih vraća prijatelj“, reče. „Razumjeće.“
Radoznalost je već okretala glavu prema vratima kada Mikhail ponovo progovori.
„Još nešto. U Ardenfallu bi trebalo da živi žena po imenu Lira. Duga svijetla kosa, nosi je preko jednog ramena. Pronađi gdje živi i kako. Ništa više.“
„Da je pratimo?“
„Da je pronađeš. Ne prilazi joj.“
Bijela Maska napokon pognu glavu.
„Biće kako vi kažete, Slušaoče.“
Mikhail podiže ruku prema vratima. Radoznalost se pokloni i izađe. Sačeka da se vrata zatvore, pa povuče najbliži pergament prema sebi. Ime Ardenfalla još je stajalo pred njim.
Grdar.
Saznaće ko smo. Pošaljimo Bijesa.
„Ne“, reče. „Bijes bi pitao zašto. Previše je.“
Ponovo neko pokuca. Kratko i nestrpljivo. Kao da je u hodniku čekao da Radoznalost izađe.
Pusti ga da čeka. Umorni smo.
Mikhail još jednom udahnu.
„Uđi.“
Vrata se otvoriše i na pragu se pojavi Bijela Maska Zavisti. Očni prorezi bili su uski i okrenuti malo ustranu, kao da neprestano gledaju nešto što pripada drugome. Uđe bez žurbe. Bijela keramika uhvati svjetlost svijeća dok je prelazila prag. Zastade ispred Mikhaila i nakloni se.
„Slušaoče.“
Zatim se okrenu prema prvoj slici, onoj s kraljicom Elirom. Mikhail se okrenu s njom. Posmatrali su je i ćutali.
„Elira Vaelor“, reče Zavist. „Tada su Vaelori počeli vladati. Prije više od osamsto godina. Vi ste je postavili na prijestolje. Zatim ste je ubili i na njeno mjesto postavili jedinog sina koji joj je ostao.“ Okrenu se prema Mikhailu. „Sjećate li se njenog Zavjeta?“
„Sjećam se“, reče Mikhail.
Zavist napravi korak bliže slici.
„Zavjetovala se da će ubiti svakoga u ovoj zemlji ko je imao veze s nestankom njene djece, pa makar nikada ne pjevali o njoj.“
Tišina.
„Ne“, reče Mikhail.
Zavist okrenu glavu prema njemu i sačeka.
Mikhail se sjeti šta mu je Orrin pričao o Zavjetima. Stade pred vratima balkona, okrenut prema mjesečini što je ulazila kroz rubove. Nagnu malo glavu.
„Kraljica Elira Vaelor“, reče. „Zvali su je Blaga kad je umrla, Oštra dok je živjela. Tada je dala Zavjet, ispred mene. Zavjetovala se da neće proliti krv pod ovom zemljom dok sluša zbog čega su njena djeca nestala, pa makar njeno ime bude izbrisano iz svake pjesme.“ Okrenu se prema Zavisti. „Krv je prolivena. Od tada kip joj spava u Grobnici Kipova.“
Mi ne lažemo.
Zavist se tada nagnu.
„Oprostite, Slušaoče. Nisam htio da vas ometam. Ali nisam došao praznih ruku. Imam nešto da podijelim s vama.“
Klekni.
Mikhail je čekao, dovoljno da Bijelu Masku uhvati nemir. Tada se Zavist pomjeri.
„Oprostite mi, Slušaoče.“ Zatim kleknu.
Mikhail sjede na stolicu. Zavist je klečala pred njim.
„Donosim upozorenje“, reče Zavist.
„Govori.“
„Dugo ste bili odsutni“, nastavi Zavist. „Dovoljno dugo da ostali počnu osjećati vaše odsustvo kao prazninu. Počeli su ga gledati kao priliku. Ponos je počeo da okuplja ljude. Vidjeli ste i sami kako stoji ispred svih u polukrugu. Vidio sam, dok vas nije bilo, i da mu Bijes dolazi. Žalost takođe, iako vjerujem da Žalost dolazi samo zato što ne zna odbiti.“
Mikhail se potpuno umiri kada začu ime Bijesa.
„A kada si to saznao?“
„Prije nego što ste se vratili u Veilcourt. Traje i dalje. Sastaju se u donjim hodnicima. U odajama koje više ne koristimo, ispod mjesta na kojima se Blijede Maske okupljaju. Vjeruju da ih tamo niko ne posmatra.“
„A ti?“
Zavist ostade mirna.
„I ja odlazim na okupljanja, Slušaoče. Kada bih izostao, posumnjali bi. Pustim ih da govore. Dam im dovoljno sebe da vjeruju da sam jedan od njih.“ Podiže glavu. „Ali nisam jedan od njih.“
U glasu se krilo zadovoljstvo, osjeti ga iako ga je keramika izobličila. Zadovoljstvo što je jedina došla pred Slušaoca. Što jedina zna ono što ostali kriju. Kao da sada misli da je bliže Maski Pohlepe nego oni.
Osjećaju slabost.
„Šta govore?“ upita Mikhail.
Zavist ponovo spusti glavu.
„Nezadovoljni su. Od vašeg povratka stvari su se promijenile. Naredbe koje dajete. Odluke koje donosite. Način na koji se odnosite prema Maskama. Pitaju se jeste li još sposobni nositi Masku Pohlepe. Vjeruju da bi je neko drugi mogao nositi. Neko prikladniji. Bliži onome što maske zahtijevaju od Slušaoca.“ Glas mu se još više utiša. „Kažu da više niste isti.“
Neprihvatljivo. Ja sam izabrao Slušaoca.
Zamijeni ih. Naći ćemo drugog kralja. Drugog da vodi mrtve. Drugog slomljenog od rata. Mi smo ih postavili. Mi.
Mikhail je gledao Bijelu Zavist ispod sebe. Očni prorezi svaki put bi pronašli Masku Pohlepe i zadržali se na njoj duže nego što bi smjeli.
„A šta ti misliš?“ upita Mikhail i nagnu se. „Jesam li isti?“
Trenutak prođe toliko kratak, ali dovoljno dug da se primjeti.
„Isti ste, Slušaoče“, reče Zavist. „I učiniću šta god od mene zatražite.“
„Šta predlažeš da učinimo?“
„Ono što smo uvijek činili. Kažite mi i ja ću se pobrinuti za njih.“
Mikhailu se gadio način na koji je to izgovorila. Da ih uklone, kao što su uklanjali sve ostale. Kao što su uklonili i Erika. Ukloniti Ponosa, Bijes i Žalost značilo je ubiti ljude ispod njihovih maski.
„Nećeš ih uklanjati“, reče Mikhail.
Zavist malo podiže glavu.
„Onda vežite Ponosa onim što sam govori.“
„Na šta misliš?“
„Tvrdi da sve radi za narod. Da bi zato bolje nosio vaše mjesto.“ Zastade, gledajući prema bijeloj keramici na Mikhailovom licu. „Pozovite ga da to potvrdi pred ostalima. Neka uzme Zavjet.“
Mikhail se ispravi.
„Ako odbije“, nastavi Zavist. „Moraće im objasniti zašto. Ako prihvati, sami ćete čuti koliko vrijedi njegova riječ.“
Hoće nas.
Mikhail se sjeti Teronovog daha uz uho, njegovog mirisa na vino, ulje i nečeg metalnog. Prazne dvorane i mjesta kapetana koje ga je čekalo ako pristane prestati tražiti. Tada ga je odbio.
„Misliš da će pristati?“ upita Mikhail.
„Ponos neće dopustiti da pred svima izgleda manji nego što govori da jeste.“
Mikhail je gledao Bijelu Zavist pred sobom.
„Podijeli svoju tišinu sa mnom.“
Zavist spusti glavu.
„Dijelim ono što sam sakrio.“
„Skini masku.“
Zavist podiže ruke. Pronađe remenje iza glave i odvoji bijelu keramiku od lica.
Ispod nje je bio muškarac mršavog, uglastog lica. Ništa na njemu nije privlačilo pogled. Lice koje bi čovjek brzo zaboravio ako nema razlog da ga pamti. Mikhail je imao razlog.
Bio je to Deveti Čovjek s broda.
Onaj koji ga je posmatrao na brodu dok su mu uzimali masku. Nije gledao dugo, ali je gledao pažljivije od ostalih. Vidio me, pomisli.
Njegove zelene oči podigoše se prema Maski Pohlepe. U njima nije bilo prepoznavanja. Nije mogao znati ko je iza keramike, govorio je sebi.
„Koliko dugo služiš Slušaocu?“ upita Mikhail.
„Dovoljno dugo da se ne sjećam života prije njega. Uzeli ste me prije nego što sam razumio u šta ulazim. Poslije toga postojao je samo posao.“
„Jesi li vjeran svome Slušaocu?“
Zelene oči se nisu pomjerile. „Uvijek.“
Mikhail je tražio pukotinu na njegovom licu, pokušavajući smisliti kako da ga upita za ime. Slušalac ga je do sada morao znati.
„Vrati masku.“
Muškarac ponovo pritisnu bijelu keramiku uz lice i pričvrsti remenje.
„Kada je njihovo sljedeće okupljanje?“ upita Mikhail.
„Za tri dana. Možda četiri. Ponos ih okuplja tek kada vjeruje da ste zauzeti negdje drugo. Predlažem da ostanete u odaji, a ja ću vam poslati svoju Blijedu Masku da vas obavijesti.“
„Ne čini ništa. Ostavi ih meni.“
Zavist pognu glavu. „Da, Slušaoče.“
„Slušalac je rekao.“
Zavist ustade, pokloni se i izađe. Vrata se tiho zatvoriše za njom. Mikhail priđe i zaključa ih.
Vidiš šta se desi kada pustiš slabost da diše?
Okupljaju se u mraku. Čekaju da padneš.
Priđe balkonskim vratima i otvori ih. Hladan vazduh navali u odaju.
Da. Ponos. Ko bi se drugi usudio?
Mikhail izađe na balkon i pogleda preko zidina Veilcourta, polja i udaljenih planina. Bijela Zavist mu je rekla da pričeka. Mikhail nije namjeravao čekati. Nije vjerovao nijednoj maski.
Kada se u hodniku utišaše koraci, napusti Odaje Slušaoca i spusti se prema nižim prolazima koje je Zavist spomenula. Baklje su ondje bile rjeđe, a između njih ostajali su dugi dijelovi mraka.
Čim stiže dolje, začu ljudski glas. Vrisak se prolomi hodnikom i raspade u promuklo disanje. Mikhail zastade. Zvuk se ponovi. Riječi su se pretvarale u cviljenje, zatim u molbu za smrt. Krenu prema zvuku. Pronađe vrata na kraju bočnog prolaza. Bila su odškrinuta. Gurnu ih i stade na prag.
Tri Blijede Maske Bijesa nalazile su se u maloj osvijetljenoj prostoriji. Ispred njih je s gvozdenih lanaca visio muškarac. Zglobovi su mu bili svezani iznad glave, a vrhovi prstiju na nogama jedva su dodirivali pod. Glava mu je visjela naprijed. Jedno oko bilo je sasvim otečeno, drugo još otvoreno. Usne su mu bile rascijepljene, a svaki udah pomjerao mu je rebra na pogrešan način.
Na podu pod njegovim nogama ležala je njegova Blijeda Maska Bijesa, s dubokom pukotinom uz desno oko.
Jedan od Blijedih Bijesova držao je krvav komad drveta. Drugi je hodao u krugovima oko zarobljenika. Treći je stajao iza leđa i držao ga za kosu.
„Pustio si je u Odaje Slušaoca“, zareža on. „Rekla je da ju je pozvao, a ti si joj povjerovao.“
Mikhail je znao ko je čovjek koji visi. Ne čovjeka, nego njegovu masku koja je ostala pred njegovim vratima odaje.
Muškarac tada pokuša nešto reći. Bijes s drvetom zamahnu i pogodi ga u rebra. Zvuk udarca bio je tup i vlažan. Tijelo se izokrenu na lancima, a vrisak ispuni odaju. Bijes koji je hodao u krug nasmija se.
„Opet. Neka bude glasniji.“
Mikhailova ruka pođe prema dršci mača.
Ne. Ovo pripada Bijesu.
Drvo se ponovo podiže.
„Dosta“, reče Mikhail.
Sve tri Maske se ukočiše. Polako se okrenuše prema vratima. Kada ugledaše bijelu keramiku Pohlepe, odmah spustiše ruke uz bokove i pokloniše se.
„Slušaoče.“
Mikhail uđe.
Otvoreno oko čovjeka na lancima podiže se prema njemu i zadrža na Maski Pohlepe. Nešto mu se promijeni na licu. Nada.
„Ko vam je ovo naredio?“ upita Mikhail.
„Bijeli Bijes“, odgovori onaj koji je držao drvo. „Rekao je da su vas izdali.“
„Spusti drvo.“
„Slušaoče, kazna nije završena.“
„Spusti ga.“
Drvo pade na kamen. Drugi Bijes istupi.
„Ovo mu je potrebno. Mora naučiti šta znači neposlušnost.“
Mikhail pogleda čovjeka na lancima. Rebra su mu bila polomljena, a krv mu se skupljala u ustima pri svakom udahu. Čak i da naredi da ga skinu, Mikhail nije vjerovao da bi ga išta ispod grada moglo spasiti.
Čovjekovo jedino otvoreno oko pretraživalo je šupljine Pohlepe, tražeći iza njih nešto ljudsko.
„Molim vas“, prošapta. „Molim...“
Mikhail mu priđe toliko blizu da je mogao osjetiti miris krvi i znoja. Straha na njemu nije bilo. Nagnu se prema njegovom uhu.
„Biće brzo gotovo“, reče. „Spasiću te.“
Čovjek skupi krv u ustima i pljunu u Masku Pohlepe. Blijedi Bijesovi krenuše prema njemu, ali ih Mikhail zaustavi podignutom rukom.
Čovjek se poče smijati. Glas mu je bio slomljen, ali smijeh se ipak prolomi odajom.
„Proklet bio“, izgovori. „Ti i svi vi ispod ovog grada.“
Mikhail izvuče Darinovu oštricu.
Ne. Nije naše.
Jednim pokretom zabode mač čovjeku kroz grudi. Tijelo se trgnu na lancima. Čovjek ne pusti jauk. Iz njega izađe jedan dug izdah, a zatim krv. Otvoreno oko polako se zatvori. Glava mu klonu.
Mikhail izvuče mač. Krv poteče niz čelik i poče kapati na kameni pod. Blijedi Bijesovi gledali su se.
„Skinite ga“, reče Mikhail. „Predajte ga Žalosti i neka ga upišu.“
Trenutak su stajali, zatim se jedva pomjeriše. Jedan od Blijedih Bijesova podiže masku s poda i vrati je mrtvome na lice.
„Gdje je ona Zavist?“ upita Mikhail dok su skidali tijelo.
Onaj koji je ranije držao drvo progovori. „Kažnjena je i ona.“
„Gdje je?“
„Lijevo niz hodnik. Ostavljena je Žalosti.“
Mikhail ih je gledao kako skidaju tijelo. Nije naredio da ih ubiju. Rekao je samo da ih kazni. Bijesu nije trebalo ništa više. Imao je dovoljno.
„Bijelom Bijesu recite da očekuje moj poziv“, reče Mikhail.
„Da, Slušaoče.“
Mikhail se okrenu i izađe.
U hodniku zastade. Krv se još slijevala niz Darinovu oštricu. Upravo je ubio čovjeka i nazvao to milošću. Možda je i bila. Možda ga je spasio. Od bolesti. Ali mač je ipak držala njegova ruka.
Obrisa oštricu o unutrašnju stranu odore i vrati je u korice. Zatim pođe dalje niz hodnik, prema prolazima kojima se Žalost služila kada je odnosila mrtve. Blijedu Zavist pronađe iza sljedećeg skretanja.
Crna odora ležala je preko kamena, gotovo nevidljiva u slaboj svjetlosti. Tijelo je bilo spušteno na pod, a glava naslonjena na zid. Izgledalo je kao tijelo po koje Žalost dolazi.
Tada joj se grudi jedva primjetno podigoše. Mikhail priđe. Jedna strana njene Blijede Maske Zavisti bila je razbijena. Keramika je nedostajala od čela, preko nosa, sve do usana. Kroz otvor se vidio dio ljudskog lica. Krv se osušila uz ispucale rubove maske, ali oko je još gledalo. Mikhail joj prepozna lice.
Pelita.
Živjela je u kući do njegove u Pijačnoj Ulici i radila za Meloru u Kući Svile. Bolest joj je uzela dijete. U Ardenfallu su ga optužili da ju je ubio. A ona je sve vrijeme bila ovdje i nosila Zavist.
Čučnu pored nje. Njeno ljudsko oko polako se pomjeri prema njemu. Pređe preko crne odore i krvi koja se još zadržala uz korice Darinove oštrice. Zaustavi se na Maski Pohlepe.
Zatim Pelita pokuša podići ruku. Odvoji se od poda tek malo, prije nego što ponovo pade. Usne joj se pomjeriše iza razbijene keramike.
„Samo jednom“, prošapta.
Mikhail se sjeti kako ju je istjerao iz odaje i tihog plača iza maske dok je odlazila.
Pelita ponovo podiže ruku. Cijelo tijelo joj se zategnu od napora, ali prsti joj se približiše njegovom licu.
Mikhail se izmače i pogleda njene prste. Dovoljno je bilo da zahvate rub i pomjere keramiku. Pelita ga je poznavala. Živjela je pored njega, viđala ga na ulici, prepoznala bi ga čim bi mu ugledala lice. Ruka joj je ostala podignuta između njih, drhtajući.
„Molim te“, prošapta. „Samo da je dotaknem. Samo jednom.“
Ponovo posegnu prema njemu.
„Dodirivala sam je dok si spavao“, reče. „Uvijek si mirno spavao. Uvijek si mi dopuštao da je dotaknem. Pusti me i sad. Samo jednom.“
Znao je da ne govori o njemu. Govorila je Slušaocu, ma ko god se nalazio iza njegova lica. Ruka joj ponovo pade u krilo.
Mikhail pogleda niz hodnik, pa ponovo u nju. Jedva je disala. Ako ga prepozna, neka ga prepozna. Prinese prste rubovima keramike. Maska se odvajala sporo, kao da ne želi. Pelitino ljudsko oko pratilo je svaki njegov pokret. Nije se odvajalo od bijele keramike dok ju je oslobađao. Odvoji Masku Pohlepe od lica, okrenu je i pruži prema Peliti.
Ali Pelitino oko ne krenu za njom. Ostade na mjestu s kojeg je maska skinuta. Ruka joj skliznu iz krila na kamen. Grudi joj se više nisu dizale.
Mikhail je držao masku između njih. Tražila je samo jedan dodir.
Spusti Pohlepu na njeno koljeno. Uze Pelitinu ruku, još toplu, i polako je podiže. Bila je mlitava u njegovom stisku. Prinese je bijeloj keramici i položi joj dlan na obraz maske.
Njeni prsti nisu se pomjerili. Mikhail ih zadrža na toploti keramike dok je njeno otvoreno oko ostajalo uprto u njegovo golo lice.
Tada iz dubine hodnika dopre glas.
Nizak, bez riječi, više dah nego pjesma. Dizao se i spuštao, a onda mu se pridruži drugi, pa treći, dok se nije učinilo da poje sam kamen. Približavao se.
Mikhail podiže Pelitinu ruku s keramike i spusti je u njeno krilo. Uze Pohlepu i pritisnu je uz lice. Ustade i skloni se uza zid.
Iza ugla se pojaviše četiri Blijede Žalosti. Nijedna mu se ne pokloni. Kleknuše pored Pelite, umotaše je u smeđe platno, navukoše ga i preko razbijene keramike, pa je podigoše na ramena.
Glasovi ne utihnuše ni dok su prolazile pored Slušaoca. Mikhail ih je slušao sve dok se nisu izgubili niz hodnik.
Samo da je dotakne.