Poglavlje XXII: Dva prazna mjesta
Sljedeće večeri pozvao je Bijele Maske. Stajale su pred njim u polukrugu, svaka na svom mjestu. Dva mjesta ostala su prazna. Zavist je držala glavu blago spuštenu, a posljednja Maska stajala je izvan svjetlosti baklji.
Mikhail poče hodati ispred njih, od jednog zida prema drugom, okrenut bokom prema polukrugu, ruku sklopljenih iza leđa.
Slušalac se ne kreće.
Mikhail ovaj put nastavi hodati.
„Kralja su pokušali ubiti. Prošlo je već dovoljno dana, a još ne znamo ko je odapeo strijelu. Šta ćemo?“
Ponos se malo pomjeri na svom mjestu. Zavist prva progovori.
„Ako ne pronađemo pravog“, reče, „možemo pronaći zamjenu.“
„Da. Da“, reče Ponos i brzo klimnu.
Mikhail zastade kraj zida.
„Kakvu zamjenu?“
„Nekoga za koga će narod povjerovati da je to učinio.“
„Možemo uzeti ime nekoga ko je već mrtav“, iskorači Žalost. „Reći da je stradao dok su ga hvatali.“
Ponos podiže ruku prema njoj. „To je dobro.“
„I ukaljati mu put u Veil?“ upita Tuga.
„Barem zbog toga niko novi neće umrijeti“, odgovori Žalost.
Bijes istupi.
„Imam nešto bolje. Nađemo nekoga i objesimo ga pred svima.“ Grubo se nasmija. „Neće nam biti prvi put. Neka vide šta čeka onoga ko digne ruku na kralja. Je li tako, Slušaoče?“
„Odličan prijedlog“, reče Ponos, pa pogleda Mikhaila.
Mikhail mu ne uzvrati pogled. Još je stajao pred zidom. Osjećao je Ponosove oči na sebi poslije svakog prijedloga, kao da odgovor traži od njega, a ne od onoga ko je govorio.
„A ti, Tugo?“
„Meni se ovo ne sviđa.“
„A šta ti se sviđa?“ upita Bijes.
„Ja bih tražio istinu.“
„Tražimo je već danima“, reče Ponos. „Ljudi misle da će se ponoviti. Ni straži više ne vjeruju. Ja bih vratio Zakon Zvona.“
„Ne.“ Mikhail se odmaknu od zida i stade pred njih. „Kada se Radoznalost vrati, nastaviće potragu. Da je tu, već bismo znali ko je.“
Ponos klimnu, ali Mikhail nastavi prije nego što progovori.
„Do tada će grad čuti da je napadač čovjek iz Ardenfalla. Da je uhvaćen u bijegu prema sjeveru.“
„Tražiće njegovu glavu“, reče Bijes.
„U pravu je“, dodade Ponos.
Tuga podiže glavu.
„Slušaoče, ako potragu ostavljamo Radoznalosti, ja bih morao ponovo na istok.“
Mikhail se okrenu prema njoj.
„Sada?“
„Trebalo bi da krenem uskoro. Imamo važnijih stvari tamo o kojima još nismo razgovarali.“
„Ne. Ja odlučujem koje su stvari važnije, a ne ti.“
Tuga zaćuta. Zavist okrenu masku prema Žalosti.
„Možemo mrtvome odvojiti glavu i pokazati je.“
Ponos ponovo pogleda prema Mikhailu, ali Žalost istupi prije nego što on išta reče.
„Moje mrtve nećete sjeći.“
„Sam si predložio mrtvog čovjeka.“
„Predložio sam ime.“
Zavisti se u glasu čuo osmijeh. „Narod neće gledati ime.“
Žalost priđe još korak.
„Tvoje Blijede su se već dovoljno svađale s mojima. Mrtve ćeš ostaviti na miru.“
Zavist iskorači prema njemu. „Onda nam predloži nešto bolje.“
„Šta misliš da skinem tvoju masku i odnesem tvoju glavu?“
Zavist se uspravi.
„Dosta“, reče Mikhail.
Žalost ostade pred njom još trenutak, zatim se povuče. U tišini koja je nastala Bijes okrenu masku prema Ponosu.
„A ti? Svaki ti je prijedlog dobar. Odluči se. Nisi predložio nijedan?“
Ostale Maske polako pogledaše Ponosa. On podiže glavu prema Mikhailu, zadrža je, pa je ponovo spusti.
„Ne znam šta bih predložio.“
Mikhail sačeka da se glave okrenu njemu.
„Biće kako sam rekao. Napadač je uhvaćen na sjeveru i tamo će biti u zatvoru Drugog Stuba. Nikakve glave. Nikakva vješanja zbog ove priče.“
Ponos napravi pola koraka ispred.
„Tražiće da ga dovedu. Narod će se pobuniti ako pomisli da ga lažemo.“
Mikhail se tada okrenu prema Maski koja je do tada ćutala u mraku. Dok je podizala glavu, rub svjetlosti pređe preko bijele keramike. Očne šupljine bile su joj široke i zaobljene, a usta malo razjapljena, kao da je maska zastala usred krika.
Maska Straha.
„Ti ćeš se pobrinuti za ono što čuju“, reče Mikhail. „Na pijaci, pred kapelama, u krčmama. Neka čuju da je uhvaćen. Hoću da se grad smiri.“
Strah polako pognu glavu. „Razumijem, Slušaoče.“
"Kreni odmah."
Strah se ponovo nagnu, odstupi pola koraka unazad i krenu bočnim kružnim stepenicama. Tišina je trajala sve dok koraci nisu utihnuli.
Tada Mikhail pogleda Bijesa, koji je još stajao malo ispred ostalih.
„Priđi.“
Bijes odmah zakorači prema njemu.
„Zašto je Blijeda Zavist mrtva?“ upita Mikhail. „A stražara sam zatekao na lancima i polomljenih rebara.“
„Naredili ste mi da ih kaznim, Slušaoče.“
„Rekao sam ti da ih kazniš.“
Bijes ostade pred njim.
„Možda su Blijede Maske malo pretjerale.“
„Malo pretjerale?“
Bijes spusti glavu. Prsti mu se saviše uz odoru.
„Mislio sam da to želite, Slušaoče. Kazniću ih“, zareža Bijes. „Sve tri.“
„Ti si im to naredio. Zato sam tebe pozvao.“
"Vi ste ubili jednog."
Mikhail napravi korak prema njemu. "Ja sam mu samo olakšao put. On je već bio mrtav."
Bijes polako podiže glavu prema njemu.
„Oprostite, Slušaoče. Pogrešno sam razumio vašu naredbu. Neću ponoviti tu grešku.“
Mikhail ga zadrža pred sobom još trenutak.
„Vrati se na mjesto.“
Bijes se pokloni i odstupi.
„Ponose. Šta je s radnicima s Istočnog Spomenika? Je li riješeno?“
Ponos istupi. Brada njegove maske sada ostade podignuta.
„Nije još, Slušaoče, radnici su pred palatom. To mora da se riješi.“
„Slažem se. Isplati ih.“
„Nemamo odakle. Otkako ste smanjili namete, manje imamo. Ako damo i ono što je ostalo, čime ćemo plaćati sve drugo?“
„Vjerujem da ćeš se snaći.“
Ponos okrenu glavu prema ostalima.
„Neke se naredbe mogu bolje sprovesti, Slušaoče.“
„Bolje za koga?“
„Za narod. Meni je stalo do naroda. Dao bih sve za njega, ali ne mogu dati ono čega nema.“
Zavist tada ispravi leđa. Mikhail je vidje krajičkom oka.
Ponovo poče hodati prema zidovima, okrenut bokom prema Maskama.
„Onda daj nešto od svoga.“
Ponos se nije pomjerio.
„Danas su pred palatom radnici. Sutra će doći drugi. Ne mogu oni određivati šta će kralj dati samo zato što su se okupili pred njegovim vratima. Moraju znati ko je iznad njih.“
Mikhail nastavi hodati.
„Maloprije si rekao da bi za njih dao sve.“
„Podnio sam više nego što oni znaju.“
„Govorimo o onome što im duguješ.“
„Govorite kao da sam im neprijatelj.“
Mikhail stade. Ponos zadrža glavu podignutu. Ostali su ćutali.
„Moje mjesto postoji da bi narod imao svoje“, reče Ponos.
Mikhail se okrenu i priđe mu.
„Onda mi daj Zavjet da svoju veličinu nećeš staviti iznad njih.“
Ponos se potpuno umiri. Tuga podiže glavu. Bijes okrenu masku prema njemu.
„Moja riječ vam nije dovoljna?“
„Upravo nju tražim.“
„Tražite Zavjet, Slušaoče.“
Mikhail sačeka. Mogao mu je dopustiti da se vrati na svoje mjesto.
„Tvrdiš da bi za narod dao sve. Potvrdi to pred njima.“
„Ne moram dati Zavjet da bih služio narodu.“
„Onda im objasni zašto tražiš da budeš iznad njega.“
Ponos pogleda polukrug. Zavist je gledala pravo u njega. Žalost nije podizala glavu. Bijes je čekao.
„Ne bojim se vlastitih riječi“, reče Ponos.
„Onda ih izgovori.“
Ponos još trenutak ostade uspravan, zatim kleknu. Dlan jedne ruke položi na zemlju gledajući u nju.
„Zavjetujem se da svoju veličinu neću staviti iznad naroda kojem služim, pa makar propalo sve što sam uzdigao i moj dom izgubio moć koju ima.“
Mikhail nije skrenuo oči s njega.
„Dovoljno.“
Ponos ostade pred njim klečeći, kao da čeka da neko potvrdi ono što je upravo učinio. Zatim ustade i vrati se na svoje mjesto.
Mikhail pogleda ostale.
„Ima li još neko nešto protiv naredbi koje sam dao?“
Niko ne progovori. Zavist ponovo spusti glavu.
„Slušalac je rekao.“
Kada su se Maske razišle, Mikhail pođe prema izlazu. Namjeravao je prespavati u svojoj kući, pa ujutro otići među radnike ispred palate.
Pred zidom kod Kamenorezačke Četvrti stade. Podiže ruke i otkopča remenje, uhvati masku za rub i povuče. Maska nije silazila.
Vrati se. Trebamo im.
Mikhail povuče jače. Maska ga pusti i spade s lica. Skide rukavice i odoru, umota masku i rukavice u odoru i stisnu zavežljaj pod ruku. Tek onda pritisnu kamen i izađe na ulicu.
Pred otvorenom tezgom u Pijačnoj Ulici ljudi su razgovarali o smanjenim nametima. Jedan čovjek se nasmija, ali žena pored njega samo odmahnu glavom.
„Malo su ih spustili,“ reče žena.
„Ma nisu“, reče čovjek.
„Ma malo je. Treba još.“
Dijete koje je trčalo ulicom stade ispred Mikhaila i pogleda smotanu odoru.
„A šta ti to nosiš?“
„Odjeću.“
„A lijepa je. To mi se crveno sviđa. Hoću i ja jednu.“ Stavi ruke na kukove, sav važan.
Mikhail tek tada primijeti da mu jedan crveni rub viri. Umota ga dublje i nagnu se prema djetetu.
„Ova je opasna“, šapnu.
„A što?“ šapnu i dječak.
„Prekrije te i odvede gdje ne treba.“
„Ako sam jači?“
„Onda možda uspiješ.“
Dječak se nasmija. „Zato ću jednog dana postati vitez.“
„Avene“, zovnuše ga druga djeca. „Hajdemo.“
Dijete otrča za drugom djecom. Mikhail nastavi prema kući. Grad ga podsjeti na dane kada je tek stigao u Veilcourt. Dok je hodao, osjećao se bolje. Kao da ih je liječio.
Osmjehnu se.