Poglavlje XXV: Čvor
Krenuli su ubrzanim korakom. Blijeda Radoznalost hodala je pola koraka ispred Mikhaila. Prošli su kroz nekoliko hodnika prije nego što im se pridruži Bijela Radoznalost. Pognu glavu i pođe uz njega.
„Slušaoče. Javili su mi šta se desilo.“
„Jesi li išta saznao?“
„Nisam još. Ali poslao sam svoje maske u palatu da čuju.“
„Moramo otkriti šta se desilo ako je to istina. Ovo nije mala stvar.“
Radoznalost klimnu.
Kretali su se hodnicima prema zapadu. Prije nego što uđoše u zidine grada, oglasi se zvono Kapele od Veila.
Svi zastadoše. Zvuk se prigušeno provuče kroz hodnik i zemlju. Niko ne progovori. Radoznalost okrenu glavu kao da čeka da se ponovi.
Drugi udar dopre do njih.
„Požurimo“, reče Bijela Radoznalost. „Zvona će dovesti narod. Najbolje da odemo do Kraljeve Palate i posmatramo odozgo.“
Mikhail klimnu i ubrza korak. Prošli su kroz zidine, ušli su u palatu, prešli preko kružnog balkona iznad prijestolja i prošli kroz vrata iza njega. Na drugoj strani pružao se dug hodnik. Prije nego što stigoše do njegovog kraja, Mikhail začu povik izvana.
„Upomoć!“
Zatim još jedan glas, bliži palati.
„Zovite stražu!“
Bijela Radoznalost mahnu Blijedoj. Ona ubrza korak i otvori vrata.
Izašli su na veliki spoljni balkon na istočnoj strani palate, okrenut prema trgu i kraljevom kipu. Mikhail je prvo gledao ljude. Još je bilo mračno. Na istoku je nebo tek počelo svijetliti. Na trgu nije bilo mnogo ljudi. Malo ih je stajalo nepomično kod podnožja kipa. Neki su trčali prema palati ili zaustavljali se na izlazima iz okolnih ulica. Jedan čovjek udarao je šakom o zatvorena vrata i dozivao stražare. Žena iza njega držala je obje ruke preko usta.
Blijeda Radoznalost priđe kamenoj ogradi i pokaza rukom, kao da nešto predstavlja.
„Pogledajte.“
Mikhail i Bijela Maska priđoše ogradi.
Kralj je visio s vlastitog kipa.
Uže mu je bilo stegnuto oko vrata, a drugim krajem vezano za zglob podignute kamene ruke Terona Vaelora. Prst kipa bio je uperen pravo na njih.
Tijelo mu je visjelo visoko nad trgom, okrenuto malo ustranu. Na sebi je imao dugu plavu noćnu košulju. Jedno rame bilo mu je golo. Vjetar je polako okretao tijelo, malo prema palati, malo od nje. Na grudima mu je visjela daska, pričvršćena tankim užetom oko vrata. Kada ga vjetar okrenu prema njima, Mikhail pročita velika, tamna slova.
IPAK SAM IZNAD.
Mikhail se sjeti Ponosa pred polukrugom, podignute brade i riječi Zavjeta. Sada je njegovo tijelo visjelo nad ljudima kojima se zavjetovao služiti.
Da.
Pohlepin glas je bio tih i zadovoljan.
Ponos je uklonjen.
Dobro učinjeno, Slušaoče.
Mikhail stegnu kamenu ogradu. Pogledom pretraži tijelo, podnožje kipa, kamen oko njega. Bijele keramike nije bilo nigdje.
Vrata palate otvoriše se i stražari izletješe na trg. Čovjek koji je udarao po njima odstupi i pokaza prema kipu. Prvi stražar podiže glavu. Zatim i ostali. Niko se ne pomjeri.
„Nazad!“ povika jedan od njih.
Raširiše se oko kipa i počeše udaljavati ljude. Helebarde se spustiše. Oni najbliži se udaljiše, ali ostadoše gledati. Jedan kapetan izađe za stražarima. Čim ugleda tijelo, stade. Ostao je tako gledajući vlastitog kralja kako visi iznad njega. Mikhail prepozna Ser Kaldrena čim progovori. Sada je nosio kapetanski plašt.
„Skinite ga“, povika. „Zovite još straže!“
Dvojica stražara priđoše kipu i pogledaše gore. Kameni Teron Vaelor bio je visok kao osam ljudi. Podignuta ruka sezala je još više.
„Kako, kapetane?“
Kaldren pogleda prema ulazu u palatu, pa ponovo prema njima.
„Samo ga skinite.“
Jedni počeše dozivati ljestve. Drugi su tjerali ljude dalje od kipa. Neko je tražio uže. Neko drugi naredio je da se zatvore vrata palate. Naredbe su se sudarale i prekidale jedna drugu. Još stražara je stiglo i raširilo se oko kipa.
Nebo iznad istočnih krovova postajalo je svjetlije. Širokim putem s istoka pa prema palati počelo je pristizati sve više ljudi. Neki su trčali, drugi išli brzo, zakopčavajući odjeću u hodu. Ulice oko trga punile su se glasovima. Oni koji su prvi ugledali tijelo zastajali su, a ljudi iza njih gurali se da vide. Stražari su se pomjerali unazad sve dok jedni drugima nisu dotaknuli ramena i zatvorili prolaz prema kipu.
S te visine Mikhail je razumio samo povike. Tiši glasovi stapali su se u uznemirenom žamoru. Radoznalosti su slušale.
Bijela je hodala duž ograde, tamo i nazad. Maska joj se okretala prema različitim dijelovima trga i nagnula se preko ograde, kao da svaki glas čuje odvojeno od ostalih.
„Govore da se sam objesio“, reče. „Da im je ostavio posljednje riječi na dasci.“
Mikhail pogleda prema njoj.
„Ne znaš da je on napisao.“
Radoznalost nakrivi masku.
„Ja samo govorim ono što čujem, Slušaoče.“
Blijeda s mrljom ispod manjeg oka nagnu se preko ograde.
„Jedan kaže da je morao imati ljestve. Drugi pita gdje su nestale. Treći kaže da ne postoje tako visoke.“
Bijela zastade i okrenu glavu prema drugoj strani trga.
„Sada govore da ga je neko ubio. Neko kaže da su to bili stražari.“
Mikhail je gledao uže. Bilo je omotano oko kamenog zgloba i zategnuto pod kraljevom težinom.
Iza njih se otvoriše vrata. Na balkon uđe još jedna Blijeda Radoznalost i pokloni se.
„Učinio sam ono što ste mi naredili“, reče Bijeloj Radoznalosti. „Naši su ispitali stražare koji su noćas bili na vratima.“
„Šta ste saznali?“ upita Mikhail.
„Kažu da im je kralj rekao da će prošetati oko kipa. Naredio im je da ga ne prate. Izašao je sam.“
Mikhail pogleda prema kipu.
„I niko nije pošao za njim?“
„Tako kažu, Slušaoče.“
„Možda ga je neko već čekao dolje“, reče Bijela Radoznalost. „A možda je sam to učinio.“
„Kralj je bio star čovjek“, reče Mikhail. „Ne može se tek tako popeti na uglačan dragar.“
„Ne znam, Slušaoče“, odgovori Blijeda s mrljom. „Na odori ima dubokih pregiba. Možda je mogao pronaći oslonac.“
Mikhail se okrenu Blijedoj na vratima.
„Vratite se i saznajte još. Ispitajte i Blijede Ponose.“
Blijeda Maska na vratima se pokloni i uđe u palatu. Mikhail ponovo pogleda kip. Bijela Radoznalost već je bila okrenuta prema trgu. Blijeda s mrljom ispod manjeg oka pritisnula je prsa uz ogradu i naginjala glavu malo na jednu, malo na drugu stranu. Prsti su joj stezali kamen.
„Žena uz stepenice pita muža gdje je bio noćas“, reče brzo. „Kaže da mu opet ne vjeruje.“
Okrenu blijedu keramiku prema Mikhailu. Ispod nje ote se kratak smijeh. Na donjem rubu maske skupila se pljuvačka. Nije je obrisala. Već se ponovo naginjala, tražeći glas među onima koji su dozivali stražu i pokazivali prema kralju.
Glava joj je bila nagnuta nad ogradom, na dvije šake od kamena.
Evo prilike, pomisli Mikhail.
Stajao je pola koraka iza nje. Ona je i dalje slušala gomilu.
Dovoljno bi bilo uhvatiti je za potiljak i zabiti joj lice u ogradu. Pa još jednom, dok keramika ne pukne, a usta ne ostanu razjapljena preko ruba, kao da je zagrizla kamen. Onda nogom, odozgo, svom težinom. Jače, za svaki slučaj. Dok vilica ne pukne i ne otkine se od glave. Dok joj se bijele krhotine ne utisnu u ljudske oči.
Ruka se podiže. Polako, gotovo sama.
Glava joj je bila blizu. Tako primamljivo blizu kamena.
Blijeda keramika se tada okrenu prema njemu.
„Jedan se javio da ide gore“, reče. „Kaže da će da se popne.“
Mikhail spusti ruku na ogradu. Dolje je jedan stražar skidao kacigu. Otkači mač s opasača i ostavi ga uz nju. Mikhail ga prepozna.
Joren.
Priđe kipu, a dvojica stražara podigoše ga do prvog kamenog nabora na kraljevoj isklesanoj odori. Joren pronađe oslonac za nogu, uhvati se objema rukama i poče se penjati.
Dragar je između nabora bio gladak i tvrd. Joren se penjao sporo, priljubljen uz kip, tražeći svaku izbočinu koju je mogao uhvatiti. Čizma mu je skliznula par puta, ali je uspio ostati na kamenu.
„Ljestve dolaze!“ povika neko odozdo.
Joren nije čekao. Stigao je do kipovog ramena. Odatle se izvukao na podignutu ruku i priljubljen uz nju krenuo puzati prema užetu.
Tada se ponovo otvoriše glavna vrata palate. Kraljica izađe okružena pratnjom. Za njom se provuče Seradin, još u noćnoj košulji i raščupane kose. Jedna ruka pođe za njegovim ramenom, ali se dječak izmače i nastavi za majkom. Druga ruka mu se spusti na rame. Čovjek se sagnu, nešto mu šapnu, ispravi se, nasmija i potapša ga po ramenu.
Kaldren ih ugleda dok se masa širila i otvarala prostor prema kipu.
„Brže!“ povika prema Jorenu. „Skinite ga prije nego što dječak vidi!“
Kraljica podiže glavu. Odmah posegnu za sinom, ali Seradin je već gledao gore. Ugleda kip. Uže. Tijelo.
„Oče?“
Vjetar okrenu kralja licem prema njemu.
„Oče!“
Seradin potrča. Kraljica pokuša da ga uhvati, ali joj se istrgnu. Dvojica stražara presretoše ga prije nego što je stigao do podnožja kipa. Dječak udari u njih, pokušavajući se probiti između oklopa.
„Pustite me!“ Lupao je šakama po stražarima.
Kraljica ga sustiže i privuče uz sebe. Seradin se otimao, dozivao oca i pružao ruke prema tijelu iznad sebe. Joren konačno dohvati čvor. Pokuša ga odvezati jednom, zatim objema rukama. Ali čvor se ne pomjeri.
„Ne mogu!“ povika. „Ne popušta!“
Mikhail se sjeti užeta koje je u oluji držalo Vrapca, i čvora koji nije popustio ni moru.
„Presijeci uže, idiote!“ zagalami Kaldren.
Joren pogleda prema kralju ispod sebe.
„Pašće!“
Kaldren se naglo okrenu prema stražarima.
„Stanite ispod njega! Uhvatite ga!“
Šestorica se postaviše ispod tijela. Neki raširiše ruke, jedan skinu plašt i s drugim raširi ga između njih.
Joren izvadi nož. „Spremni?“
Kaldren pogleda Seradina koji se još otimao u majčinim rukama.
„Sijeci ga!“
Joren prisloni oštricu uz uže. Pilio je kratkim, brzim pokretima. Vlakna se počeše odvajati jedno po jedno. Tijelo ispod njega blago se okretalo pri svakom povlačenju noža.
Uže se prekide i tijelo pade.
Stražari ga dočekaše rukama i plaštom, ali mrtva težina prođe kroz njih. Dvojica padoše. Tijelo udari o kamen.
Zvuk se pope sve do balkona. Meso, kost i kamen. Trg tada utihnu.
Seradin vrisnu.
Kraljica stavi ruku na usta, zatim privuče Seradina uz sebe i okrenu mu lice od tijela, ali bilo je prekasno. Stražari ih okružiše i povedoše prema palati. Seradin se još otimao i dozivao oca sve dok se vrata nisu zatvorila za njima.
Mikhail više nije čuo ljude na trgu. Čuo je samo dječakov glas koji je nestao iza vrata. Sjeti se Terona na koljenima u polukrugu. I Terona na stepenicama ispod trona, s rukom na vratu svojega sina. Mikhail se nije sjećao dana kada je izgubio Darina. Bio je premlad. Nije pamtio tijelo, posljednje riječi ni ruke koje su ga odnijele. Pamtio je sve što je nakon toga nedostajalo.
Na kipu se Joren pomjeri unazad. Pogleda put kojim se popeo, zatim prema kamenu daleko ispod sebe. Mikhail je poznavao taj pogled, vidio ga je u bitci za greben. Joren je provjeravao gdje mu stoji svaka noga, i plašio se napraviti sljedeći korak.
„Dajte mi ljestve!“ povika.
Niko ga nije slušao.
Kaldren je stajao pored kraljevog tijela i izdavao naredbe koje su se gubile među drugim glasovima. Jedan stražar pokušavao je skinuti ostatak užeta s kraljevog vrata. Drugi su ponovo gurali ljude od kipa. Neko je dozivao nosila.
Tada se kroz gomilu začu Steelmarkov glas.
„Odmaknite se od njega!“
Progura se do tijela i gurnu ustranu stražara koji je još pokušavao raspetljati čvor.
„Prestani ga vući! Treba presjeći uže!“
Steelmark izvuče nož, pažljivo ga provuče između užeta i vrata, pa presiječe. Zatim skide vlastiti plašt i njime prekri kralja. Tek tada pogleda Kaldrena.
„Vi zatvarate trg. Niko ko je noćas stražario u palati ne odlazi dok se ne utvrdi šta se dogodilo.“ Pokaza prema četvorici ljudi. „Ti, ti, ti i ti, donesite nosila. Ostali pomjerite narod više i napravite prolaz do palate.“
Stražari pogledaše Kaldrena, on klimnu glavom. Stražari odmah počeše izvršavati naredbe.
„Ljestve!“ ponovo povika Joren.
Steelmark podiže glavu. „Kako ste njega poslali gore bez ljestava?“
Niko ne odgovori.
„Donesite mu proklete ljestve prije nego što i on padne!“
Dvojica potrčaše prema palati.
Mikhail je posmatrao kako se red polako vraća na trg. Steelmark je galamio, ali sada je svako znao šta treba da radi. Prolaz prema palati bio je očišćen. Stražari su zatvorili prilaze, a ljude koji su još pristizali zaustavljali su na ulazima u trg.
Ljestve su napokon prislonili uz kip, ali dosezale su samo do pola. Joren se morao polako spustiti do njih. Za to vrijeme kraljevo tijelo podigoše na nosila i krenuše ga nositi prema palati.
Bijela Radoznalost i dalje je slušala gomilu.
„Sada jedni govore da je pobjegao strijelac iz Ardenfalla. Drugi da je neko došao preko krovova. Neko govori da se kralj pokajao zbog svega što je učinio.“
Mikhail je gledao u ostatak užeta na kraljevom kipu.
„Ponovo pitaju kako je mogao sam da se popne“, reče Radoznalost.
„Ne vjerujem da je mogao.“
Radoznalost pogleda prema njemu.
„Ni oni više ne vjeruju.“
Mikhailova šaka još je bila stegnuta oko ograde. Kralj je bio ostavljen pred vlastitim domom, da ga sin pronađe.
„Gdje je Bijela Zavist?“ upita.
Radoznalost malo nakrivi glavu.
„Ne znam. Nisam ga vidio u odajama.“
Mikhail pogleda prazno mjesto na kojem je tijelo visjelo.
„Ni o ovome ne znaš ništa.“
„Naredili ste mi da smanjim praćenje po gradu“, reče Radoznalost. „Moje maske više nisu na svakoj ulici.“
Mikhail se sjeti naredbe. Nije dalje pitao.
„Pronađi Zavist i dovedi ga meni“, reče. „Ali ne želim da ostale maske znaju da je tražimo.“
„Ako je nema?“
„Onda saznaj kada je posljednji put viđena i ko je bio s njim.“
Radoznalost se nakloni. Mikhail ponovo pogleda kamenu ruku. Ostatak užeta još je visio s nje. Čvor je ostao oko zgloba. Mogao je narediti da ga skinu i donesu njemu. Riječi su mu već bile u ustima, ali ih ne izgovori. Ako to zatraži, Radoznalost će odmah znati da mu je uže važno. A ono što Radoznalost zna, Radoznalost negdje upiše.
Možda je bolje otići i sam naći tragove, pomisli.
Dolje su nosila s kraljevim tijelom nestala iza vrata palate. Na kamenu je ostala tamna mrlja. Stražari su je zaklanjali od gomile i trljali čizmama, ali svi su već znali gdje treba gledati.
Mikhail je znao da će se vijest proširiti van grada. Uskoro će drugi krenuti prema tvrđavama i drugim mjestima Veillandsa. Svako ko je čekao da Veillands pokaže slabost sada će gledati prema dvanaestogodišnjem dječaku.
Za narod i zakon, Seradin je po krvi već bio kralj.
Ali dijete nije moglo vladati samo. Dok mu kruna još nije ni dotakla glavu, ljudi oko njega već će početi da se guraju i da mu stavljaju ruku na ramena da bi ih izabrao za Kraljeve Savjetnike. A te ruke će biti Blijede Maske Ponosa.
„Moramo odlučiti šta će grad čuti“, reče Mikhail. „Večeras mi okupi Bijele Maske.“
Radoznalost ponovo pognu glavu.
„Kako vi kažete, Slušaoče.“
Mahnu Blijedoj Maski s mrljom ispod manjeg oka i pođe s njom prema vratima. Mikhail sačeka da izađu. Pohlepa se zagrija na njegovom licu.
Primijetiće da nema Ponosa. Treba mi novi.
„Reći ću da sam ga poslao negdje.“
Ne. Radoznalost zna. Zamijenićemo ga.
Mikhail razmisli. A maska. Ako je ostala u palati, prvi će je naći neko ko je ne treba naći. Možda baš Seradin. Možda bi neko mogao povezati kraljevu smrt i Ponosa. Radoznalost možda već zna. Udalji se od ograde.
„Treba mi nova Bijela Maska Ponosa. Ima u mojim odajama.“
Ta nije čista. Znam gdje da tražimo.
„A čovjek?“
Ponosa ima mnogo.
Mikhail se okrenu prema mračnom hodniku kojim su došli.
„Onda me vodi.“