Poglavlje XXVI: Bijela prašina
Desno.
Mikhail skrenu. „Kuda me vodiš?“
Vidjećeš.
Mikhail je išao hodnikom ubrzanim korakom vođen toplinom keramike na licu. Pohlepa mu je govorila put. U glavi mu je ostala slika kralja kako visi i njegovog sina koji je to vidio. Neke maske su već oko njega. Nije to još znao. Osjećao je.
Lijevo.
Mikhail skrenu lijevo. Spuštali su se sve dublje. Baklje su postajale rjeđe, a zidovi stariji i grublji. Ovuda još nije prolazio.
Tamo.
Vrata su bila obična, kao i sva druga. Iznad njih su u kamen bile uklesane riječi. Slova nisu izblijedjela niti ih je vrijeme izobličilo. Mikhail ih jednostavno nije poznavao. Nisu ličila na slova koja su stajala na Darinovom maču. Nisu ličila ni na šta.
Gurnu ruku pod plašt i pronađe svežanj ključeva na pojasu. Bili su teški, crni i izglačani prstima ljudi čija imena nije znao. Napokon pronađe pravi. Ključ uđe u bravu i okrenu se bez otpora. Vrata se otvoriše prema unutra. Dočeka ga mrak.
Mikhail skide baklju sa zida u hodniku i podiže je pred sobom. Svjetlost pade preko zidova prostorije koja je bila mnogo veća nego što je to mogao očekivati. Osam dugih redova stolova pružalo se pred njim i nestajalo u tami. Na svakom su bile poredane maske, sve okrenute licem prema vratima. Bijele su stajale na čelu redova, a iza njih Blijede, jedna za drugom, sve dok ih mrak nije progutao. Vazduh je ovdje bio hladniji i suvlji, ali mirisao je na vlažnu glinu, prašinu i tek zdrobljen kamen.
Mikhail zakorači između stolova. S obje strane čekala su nepomična lica. Neka su režala. Druga tugovala. Neka su gledala ustranu, podizala bradu ili držala usta u nijemom jauku.
Uzmi Ponosa.
Mikhail zastade pred Bijelim Maskama Ponosa. Bilo ih je mnogo. Sve su izgledale gotovo jednake, uzdignutih brada i mirno stisnutih usana. Posegnu za prvom i podiže je prema baklji. Keramika je bila čista i hladna. Sve su maske bile hladne, pomisli. Sve, osim jedne.
Okrenu Ponos pod svjetlošću, zatim ga sakri ispod plašta. Hladna keramika osloni mu se uz rebra.
Dobro. Nađimo novog Ponosa.
Mikhail se nije odmah pomjerio. Stajao je između redova s bakljom u jednoj ruci i novim licem skrivenim ispod odore. Desetine Bijelih Maski. Stotine Blijedih. Dovoljno da ispune sve hodnike koje je prošao i sve odaje iznad njih. Čekale su strpljivo. Čekale su ljude koji još nisu ni rođeni, a lica su već spremna za njih.
Izađimo.
Mikhail se okrenu prema vratima kroz koja je došao. Tada se plamen baklje uznemiri, kao da ga je nešto dotaknulo s udaljenog kraja odaje. Osvrnu se. Ondje gdje su se posljednji stolovi gubili uz zid stajala su još jedna vrata. Bila su niža i uža od prvih, bez okova i bez riječi uklesanih iznad njih.
Ne idemo tamo.
„Šta je iza?“
Pohlepa ne odgovori.
Priđe vratima. Sa svakim korakom vazduh je postajao još hladniji. Ne hladan kao kamen niti kao podzemna odaja, već kao nešto što je predugo ostalo zatvoreno i sačuvalo hladnoću iz vremena prije nego što su vrata postojala. Plamen baklje spusti se niže. Nije bilo vjetra, ali gorio je kao da neko s druge strane polako diše prema njemu. Mikhail se zaustavi pred vratima.
Iza njih začu pravilan i tih zvuk. Kamen preko keramike. Dug potez. Tišina. Zatim drugi.
Ne.
Mikhail podiže ruku prema ručki.
Nemoj.
Prsti mu zastadoše iznad hladnog metala.
Tamo Slušalac ne ulazi.
Maska ga nikada nije molila. Mikhail uhvati ručku i otvori vrata.
Mrak iza njih proguta svjetlost baklje. Na prvi pogled nije vidio ništa. Zatim se na udaljenom zidu ukaza jedan plamen, izgledao je kao da se tresao, ali dovoljan je bio da oko sebe sakupi obrise male i niske prostorije. Miris gline, prašine i nečeg vlažnog bio je tako gust da se činilo kao da sama prostorija diše.
Neko je sjedio za stolom, leđima okrenut vratima. Ruke su mu se polako kretale preko nečega ispred njega. U jednoj je držao tanak komad kamena i njime prelazio preko keramike. Svaki potez bio je spor i odmjeren. Prsti su mu bili prekriveni bijelim prahom koji nije ličio na glinu. Lice u njegovim rukama bilo je gotovo završeno.
Mikhail napravi jedan korak u prostoriju.
Uz desni zid maske su bile poredane u jednom redu. Bijele i Blijede. Neke je poznavao. Druge nisu pripadale nijednom od osam redova kroz koje je prošao. Imale su izraze koje nije znao imenovati. Sve su bile okrenute prema čovjeku za stolom. Jedna je bila okrenuta prema Mikhailu. Nije uspio odrediti šta prikazuje, a ipak mu se stomak stegnu prije nego što je odvratio pogled.
Alat prestade strugati. Čovjek podiže glavu.
Nije se odmah okrenuo. Najprije se pomjeriše ramena, zatim vrat, sporo, kao da se prisjeća pokreta koji dugo nije morao napraviti.
Tada mu Mikhail ugleda lice.
Na njemu je bila maska. Keramika je bila bijela, ali to nije bila maska koju je poznavao. Bila je potpuno glatka. Bez očiju ili usta. Bez otvora kroz koje bi čovjek mogao vidjeti ili disati. Nije imala izraz, ivice ni remenje kojima je mogla biti pričvršćena. Nije izgledala kao nešto što je stavljeno na lice. Izgledala je kao lice koje je ondje izraslo. Prazno i potpuno.
Čovjek je gledao Mikhaila kroz ništa.
Nešto se u Mikhailovoj lobanji naglo povuče. Maska Pohlepe priljubi mu se uz kožu toliko snažno da ga zabolje jagodice.
„Maska...“ započe Mikhail.
Maskar.
Pohlepin glas jedva je čuo.
Maskar nije ustao. Ruke, još posute bijelim prahom, počivale su s obje strane stola. Mikhail bolje vidje keramiku između njegovih ruku. Nedostajala su samo usta.
Njegova prazna maska najprije ostade okrenuta prema Mikhailu, prema Maski Pohlepe. Zatim se jedva primjetno spusti prema mjestu ispod Mikhailovog plašta, ondje gdje je počivala Maska Ponosa. Znao je da je tamo.
Toplota na Mikhailovom licu iščeznu. Pohlepa prvi put postade hladna.
Maskar se nije pomjerao. Glava mu se podiže prema Pohlepi.
Baklja zadrhta u Mikhailovoj ruci. Povuče se unazad. Slobodnom rukom pronađe vrata i povuče ih prema sebi. Prazna maska ostala je okrenuta prema njemu sve dok se procijep svjetlosti nije suzio i nestao.
Vrata se zatvoriše. Mikhail ostade s druge strane, dišući kroz Masku Pohlepe. Srce mu je udaralo toliko snažno da ga je osjećao u vratu. Polako se vraćala toplota na licu. Na ručki je ostao bijeli prah. Mikhail ga obrisa rukavom.
Neko vrijeme iza vrata nije se čulo ništa. Zatim ponovo poče struganje. Kamen preko keramike. Kao da nikada nije ušao.
Nismo trebali doći.
„Ko je on?“
Ne znam.
„Lažeš.“
Pohlepa opet ne odgovori. Mikhail je čekao, ali keramika uz njegovo lice ostade nijema. Okrenu se i pođe prema izlazu. Iza leđa još je čuo kamen kako prelazi preko keramike. Maska Ponosa je bila spremna. Nedostajao joj je samo čovjek.
Izađe iz dubljeg hodnika ne okrećući se. Baklja mu je gorjela u ruci, plamen se vratio potpuno. Okači je na zid i krenu. Pohlepa je ćutala, a Mikhailu je to odgovaralo. Morao je sam naći put prema gore.
Mikhail napokon stiže u hodnike gdje je bilo osam vrata Blijedih Maski. Prođe pored jednih pred kojima je urezana Maska Bijesa. Nastavi dalje sve dok ne naiđe na urezano lice Ponosa na vratima. Brada mu je bila uzdignuta, dok su naslikana usta izblijedjela. Oči su još gledale kameni pod odozgo.
Mikhail otvori vrata. Prostorija iza njih bila je duga i široka, čista i uredna. Tri reda stolova pružala su se cijelom njenom dužinom, a uz njih je sjedilo više desetina Blijedih Ponosa. Neki su pred sobom imali otvorene knjige. Drugi su pregledali izvještaje ili međusobno upoređivali brojke tihim, praktičnim glasovima ljudi koje povezuje posao.
Sve njihove Maske nosile su isti izraz. Blago uzdignutu bradu, mirno stisnute usne i oči koje su gledale kao da se nikome ne moraju skloniti. Razlikovalo ih je samo vrijeme, pukotine i mrlje. Jedna je imala tanku pukotinu preko lijevog obraza. Druga je bila tamnija od ostalih, nejednako čista. Na trećoj je donji rub brade bio okrnjen i pažljivo zaglađen. Sitne razlike na licima koja su trebala biti ista.
Isprva nisu primijetili Slušaoca na vratima. Razgovor se nastavio.
Tada jedna Blijeda Maska na kraju prostorije podiže glavu, ugleda Masku Pohlepe i umiri se. Laktom dotače čovjeka pored sebe. Isti se okrenu prema vratima i ukoči. Zatim sljedeći, pa onaj iza njega. Razgovor utihnu, glas po glas, sve dok posljednja nedovršena rečenica nije nestala i ostavila tišinu za sobom. Tada svi ustadoše.
„Slušaoče.“
Plaše me se.
Glas joj se napokon vratio.
Dobro.
Mikhail uđe i polako prođe između stolova. Posmatrao ih je onako koliko su mu to šupljine Pohlepe dopuštale, ne dajući ništa, dok je od svakoga uzimao ponešto. Neki spustiše glave. Drugi se još više uspraviše. Neki su neprimjetno istupili naprijed, tek toliko da ih Slušalac lakše primijeti. Mikhail stade na čelu prostorije.
„Gdje je Bijeli Ponos?“
Maske se pogledaše. Trenutak je potrajao, zatim istupi jedna s tankom pukotinom preko obraza.
„Ne znamo, Slušaoče.“
Druga s tamnijom keramikom istupi prije nego prva završi.
„Nije bio tu od juče.“
Treća, ona s okrnjenom bradom, toliko izglačanom dodirom da je izgledala kao dio izraza, reče: „Meni je rekao da se pobrinem da posao bude završen dok se ne vrati.“
Ostali ih pogledaše bez iznenađenja. Bijeli Ponos očigledno je upravo njih držao najbliže sebi.
„Pođite sa mnom“, reče Mikhail.
Zatim se okrenu i izađe. Trojica pođoše za njim, dok su ostali čekali uz stolove. Mikhail ih povede iza ugla, do dijela hodnika u kojem ljudi iz odaje nisu mogli čuti njihov razgovor. Ondje se okrenu prema trojici. U Arhivama je čitao da se Ponosi nadmeću ko je mudriji.
„Vidim da vas je Bijeli Ponos držao bliže od ostalih“, reče. „Želim da znam zbog čega.“
Stajali su kao kipovi isklesani od dragara. Onaj s pukotinom preko obraza odgovori prvi.
„Ja sam izvršavao njegove naredbe tačno onako kako ih je izgovorio.“
Mikhail krenu koračati tamo-amo, bočno okrenut prema njima.
„A šta ako su naredbe pogrešne?“
„Naredbe Bijelog Ponosa nikada nisu pogrešne. Niti je moje da o tome sudim, Slušaoče.“
Poslušan.
Mikhail se okrenu prema drugom dok je hodao, drugi odmah istupi.
„A ti?“ upita Mikhail i nastavi šetati.
„Moji izvještaji nikada nisu kasnili za razliku od ostalih.“ Pogleda drugu dvojicu. „Brojevi koje sam mu donosio bili su tačni.“
„Jesi li ikada rekao Ponosu da griješi?“
„Nisam. Jer ja donosim brojeve. Ja ne griješim.“
Mikhail pogleda njegove ruke. Bile su previše mirne, ali jedan prst ipak je prelazio preko drugog. Kažiprst preko srednjeg.
Laže.
Mikhail stade i okrenu se prema trećem, s okrnjenom bradom.
„A tebe? Zašto je tebe držao blizu?“
„Zato što sam mu govorio ono što nije želio čuti.“
„Kada si mu posljednji put rekao da griješi?“
„Prije nekoliko dana. Htio je radnicima dati samo dio umjesto onoga što ste vi pečatom naredili.“ Odgovor dođe mirno, bez pokušaja da ga ublaži.
„Je li to jedina stvar?“
„Nije, Slušaoče. Htio je jednako smanjiti namete u svim četvrtima. Ali rekao sam mu da to ne bi bilo najpametnije. Da bi nam sredstva mogla biti uskraćena.“
„Šta je učinio?“
„Promijenio je mišljenje.“ Istupi korak. „Namete smo smanjili i učinili onoliko koliko je on i htio. Ali nisu isti u svim četvrtima. Oni bliže sredini grada i u uređenijim ulicama sada su veći, oni dalji su manji. Tako da ljudi imaju izbor. A mi imamo sredstva.“
Pametno.
„A šta bi učinio da te nije poslušao?“
„Rekao bih mu ponovo. Dok ne bi razumio ili dok me ne bi uklonio iz svoje odaje.“
Mikhail mu priđe i pogleda ga u šuplje oči. „Znaš li da je ta naredba došla od mene? Da sam ja govorio kroz Ponosa?“
Ponos s okrnjenim rubom spusti glavu, a ruke prekrsti iza leđa.
„Oprostite, Slušaoče. Nisam znao. Uradićemo kako ste naredili.“
Mikhail ga je gledao.
„Ostavi ih kakvi jesu. Za sada.“
Mikhail se okrenu prema onome s pukotinom preko obraza.
„Ako bih ti ja naredio jedno, a Bijeli Ponos drugo?“
„Izvršio bih vašu naredbu, Slušaoče.“
Taj.
Mikhail pogleda drugu dvojicu.
„Vratite se u svoje odaje.“
Zatim pokaza na čovjeka s pukotinom.
„Ti ostaješ. Imam posao za tebe.“
Obojica se pokloniše. Onaj s tamnijom keramikom još jednom pogleda čovjeka koji je ostao, zatim pođe za drugim. Mikhail sačeka da se vrata zatvore.
„Pođi sa mnom.“
Povede ga dublje u hodnik. Prošli su dva skretanja i spustili se niz kratke stepenice, sve dok se nisu našli dalje od ostalih i dalje od svjetlosti baklji. Tada Mikhail stade i okrenu se prema njemu.
„Skini masku.“
Blijedi Ponos kleknu na koljeno, pognu glavu, podiže ruke i otpusti remenje iza glave. Keramiku spusti uz bok. Lice ispod bilo je mlado, oštrih i mirnih crta. Čekalo je razlog zbog kojeg ga je Slušalac doveo toliko daleko.
„Kako se zoveš?“
„Kastos Iberan, Slušaoče.“
Mikhail je znao to prezime. Bogata kuća iz Kraljeve Četvrti. Posjedovali su rudnike odakle se kopao kamen za zidine, za gvožđe, za oružje. Otac je cijeli život htio mjesto u kraljevom vijeću i nikad ga nije dobio. Kastos je bio najmlađi od četiri sina.
Mikhail posegnu pod plašt i izvuče Bijelu Masku Ponosa. Pod slabom svjetlošću njena podignuta brada bacala je sjenku preko stisnutih usana. Pruži je prema njemu.
„Uzmi je.“
Kastos podiže glavu i nešto mu se promijeni na licu. Pogleda najprije masku, zatim Mikhaila.
„Slušaoče...“ tiho reče. Polako pruži ruke prema njoj, kao da se boji da će mu ispasti. Stade tik pred njom.
„Šta je s Bijelim Ponosom?“
„Stoji ispred mene.“
„Ne razumijem.“
Uzdigni ga.
„Bićeš Bijeli Ponos od sada. Ali nisam te izabrao. Prepoznao sam ono što je već stajalo ispred mene.“
Kastos pogleda prema Mikhailovom rukavu gdje je stajala bijela prašina, pomjeri oči prema bijeloj keramici.
Vraćam mu je.
„Ovu masku ti ne dajem. Vraćam ti ono što ti je oduvijek pripadalo.“
Kastosove usne se razdvojiše. Mikhail ugleda osmijeh. Bio je širok. Preširok za čovjeka koji je do maloprije stajao pred njim bez ijedne promjene na licu.
„Slušalac mi je daje“, reče Kastos.
Mikhail zadrža masku između njih.
„Slušalac ti je vraća.“
Kastos je prihvati objema rukama.
„Stavi je“, reče Mikhail.
Kastos podiže Bijelu Masku i položi je preko lica. Zategnu remenje iza glave, zatim spusti ruke. Pred Mikhailom ustade Ponos. Glava mu je bila blago podignuta. Leđa ravna. Bijela keramika bila je na svome mjestu.
Dobro.
Sada je moj.
Mikhail uze njegovu Blijedu Masku i podiže je pred sobom. Pogleda je kroz uske proreze Pohlepe, palcem pređe preko pukotine na obrazu. Baci je u mrak. Začu se tup udar keramike o kamen. Onda pucanje i raspadanje na sitne dijelove.
Zašto si to uradio?
Mikhail ne odgovori. Mislio je na drugu Masku Ponosa. Onu koju je Teron nosio u polukrugu. Možda je još bila u palati. Pogleda Bijelog Ponosa pred sobom. Stajao je nepomično, još navikavajući lice na novu keramiku.
„Ostale Maske neka ne znaju da si ti Ponos. Ako saznaju, uzeće ti je. A ja ti neću pomoći.“
Bijeli Ponos klimnu.
„Jasno, Slušaoče.“
Mikhail se okrenu.
„Pođi.“
Povede ga prema odajama Bijelih Maski. Kod vrata Bijelog Ponosa zastade i pokaza mu da uđe.
„Od sada ovo je tvoja odaja. Večeras dođi u polukrug. Odlučiću šta ćemo za kralja.“
Ponos se pokloni i uđe. Mikhail sačeka da zatvori vrata, pa krenu prema svojim odajama. Na rukavu mu je još bila bijela prašina. Obrisa je rukavicom.