Poglavlje XXX: Latice

Kada stigoše, Krilo Sumraka, lijevo krilo Kapele od Veila, već je bilo puno. Ljudi su stajali uz zidove, ispod visokih prozora i na balkonima iznad dvorane. Tu su bili Kraljevi Savjetnici, još nezamijenjeni. Kraljeva krv i rodbina, trgovci, kapetani i mnogi drugi. Svi pozvani da svjedoče krunisanju novoga kralja. Svijeće su gorjele uz prozore i pred oltarom. Njihov dim dizao se u tankim blijedim nitima. Vazduh je mirisao na zagrijan vosak.

Mikhail je stajao blizu zadnjeg dijela, Ronik među kapetanima. Steelmark je bio par koraka ispred Mikhaila, među vitezovima. Komandant Stalarik stajao je odmah iza Seradina, držeći šljem pod rukom.

Mikhail je pregledao lica uz prolaz, pa podigao pogled prema balkonima. Tražio je usko, uglasto lice i zelene oči. Ljudi su se još pomjerali, propuštali jedni druge i okretali prema ulazu. Svaki put kada bi se neko pojavio između ramena, Mikhail bi zadržao pogled. Ali Devetog Čovjeka nije našao.

Pred oltarom je u kamenom podu bilo označeno devet mjesta za Čuvare Kapela. Samo tri bila su popunjena. Čuvar Kapele Bijesa stajao je u crvenoj odori, mlad, širokih ramena i krupan. Čuvar Kapele Žalosti bio je star i pogrbljen, ruku skrivenih u rukavima smeđe odore. Pored praznog mjesta stajao je Čuvar Kapele Zavisti, visok i mršav, u zelenom.

Mjesto Čuvara Kapele Nade bilo je prazno. Aldren je nestao zajedno sa svima iz Emberveila. U pepelu.

Malo ispred ostalih stajao je Vrhovni Čuvar Kapele od Veila. Pozlaćena odora spuštala mu se do poda, a duga sijeda brada gotovo je dodirivala njen donji rub. Ruke je držao sklopljene pred sobom.

Seradin je čekao ispred njega. Nosio je svečano plavo, odjeću kakvu su kraljevi Veilcourta nosili na dan krunisanja. Kraljica je stajala sa strane, blizu prvog reda.

Mikhail pogleda dječaka, pa ljude okupljene oko njega. Govorio je sebi da je gradu bolje. Ako jeste, zašto se on osjećao sve gore?

Vrata na kraju dvorane zatvoriše se. Posljednji glasovi utihnuše.

Vrhovni Čuvar podiže glavu i zapoja. Ispod njegovog glasa najstariji drugi Čuvari uzeše jedan nizak ton i zadržaše ga. Ton je išao kroz kamen, kroz pod i kroz noge onih koji su stajali, i Mikhailu se učini da ga osjeća u grudima prije nego u ušima.

„Neka se smiluje Svjetlost koja nas grije. Neka se smiluje Sjena koja nas vidi. Neka se smiluju Devet pred kojima danas stojimo.“

„Neka Devet svjedoči. Neka Devet pamti.“

„Neka se ono što je dato ne uzme za sebe. Neka se ono što je uzeto nosi do kraja.“

„Smilujte se nad živima. Smilujte se nad mrtvima. Smilujte se nad onima koji još nose svoje ime.“

Vrhovni Čuvar raširi dlanove prema Seradinu.

„Neka Nada ide pred njim. Neka Spokoj ostane uz njega.“

„Dok njegovo ime traje. Neka traje.“

„Neka Strah upozori njegovo srce. Neka Radoznalost otvori njegove oči. Neka Ljubav drži njegovu ruku.“

„Dok njegovo ime traje. Neka traje.“

„Neka ga Tuga nauči da izdrži. Neka ga Žalost podsjeti šta gubi. Neka Bijes ustane samo kada mora. I neka Ponos nikada ne sjedne na prijesto pored njega.“

„Dok njegovo ime traje. Neka traje.“

Spokoj i Ljubav. Mikhail je ta imena čuo samo jednom, od maske na svom licu. Pred oltarom nije bilo mjesta za njihove Čuvare. Čuvar Kapele Zavisti pojao je s ostalima, iako njegovo ime nije palo.

„Devet nad njim. Devet iza njega.“

Iza oltara izađe čuvar nižeg reda u srebrnoj odori. Krunu je nosio objema rukama, na presavijenom platnu. Mikhail ovaj put prebroja šiljke. Jedanaest.

Vrhovni Čuvar prihvati krunu i podiže je pred Seradinom.

„Seradine Vaelore, primi ovo što nije tvoje. Da ga čuvaš dok ti bude povjereno. Primi krunu i pamti njenu težinu. Primi prijestolje ovog grada i pamti one koji pod njime stoje.“

Pojanje stade. Ostao je samo onaj nizak ton ispod svega. Sljedeće riječi Vrhovni Čuvar izgovori običnim glasom.

„Odričeš li se sebe pred krunom?“

„Odričem se.“

„Odričeš li se svoga imena pred imenom grada?“

„Odričem se.“

„Odričeš li se svega što bi uzeo za sebe?“

„Odričem se.“

„Jesi li se odrekao?“

„Jesam.“

Vrhovni Čuvar tada spusti krunu pred Seradinovo lice i poče je polako okretati. Dječak poljubi željezni obruč. Pa ponovo.

„Neka bude viđen. Neka bude zapamćen.“

Poljubi ga devet puta. Kruna se okrenula do kraja, a dva šiljka ostadoše nepoljubljena. Mikhail nije znao koja.

„Neka vlada dok njegovo ime traje.“

Kruna se podiže iznad dječakove glave.

„Od Svjetlosti koja nas grije do Sjene koja nas gleda.“

Poče silaziti i dotače kosu.

„Od prvog daha do Veila.“

„Od imena do tišine.“

Vrhovni Čuvar odvoji ruke. Nizak ton se konačno pusti. Pod svodom ostade odjek, pa utihnu i on.

„Uzmi ono što ti ne pripada“, reče Vrhovni Čuvar.

Seradin se okrenu prema okupljenima. Na trenutak ostade stajati pred redovima lica. Zatim savi jedno koljeno i spusti se na kamen.

Prvi red kleknu za njim. Pokret se prenese prema kraju dvorane, uz šum tkanine, zveckanje oklopa i tihe udarce koljena o pod. Na balkonima ljudi se povukoše od ograda i pognuše glave. Seradin pogleda ispred sebe.

„Uzimam ime grada. Nosim ime grada. Dajem sebe u ime grada.“

Vrhovni Čuvar tada priđe Seradinu i stade iza njega i položi mu ruku na rame.

„Ustani, Seradine Vaelore, kralju Veilcourta.“

Dječak se podiže. Ruke mu ostadoše uz tijelo.

„Ustanite i vi koji ste svjedočili.“

Ljudi se počeše uspravljati. Kada svi ustadoše, nastade tišina. Vrhovni Čuvar mu spusti ruku s ramena.

Tada neko zatapša blizu prednjeg reda, pa se aplauz proširi dvoranom i podiže do punih balkona. Zapis bi načinjen. Pečat utisnut u vosak. Grad je ponovo imao krunisanog kralja.

Seradin pogleda preko dvorane, preko redova lica i podignutih ruku. Zatim podiže glavu prema balkonima. Ispravi se pod krunom. Odjednom je izgledao viši.

Krunisanje se završi. Vrata kapele se otvoriše. Seradin izađe na široke stepenice s Vrhovnim Čuvarom koji će mu pokazati grad. Iza njih su išla i trojica Čuvara drugih kapela.

Ispod njega ležao je grad. Krovovi, pijace, kule i blijede zidine, a iza njih doline. S ove visine Veilcourt je izgledao kao biće koje je nemoguće držati. Gomila je već bila ispred kapele. Zbijena u redovima duž stepenica i niz put koji se spuštao s brda.

Kralj se pokrenu kroz sredinu. Za njim su išli Kraljevi Savjetnici, starci u tamnom, istim redom kojim su išli i za njegovim ocem. Među njima hodao je Kastos. Nije bio jedan od njih, ali niko ga nije zaustavio.

Tada počeše padati latice. Korpe uz ivicu gomile, dodavane iz ruke u ruku. Zelene, smeđe i crvene. Bacane u vazduh, pa su polako padale po stepenicama, kamenu, ramenima ljudi pored njega, u dječakovu tamnu kosu, preko krune. Jedna plava mu pade na rukav. Zvuk gomile pratio ga je, tapšanje i glasovi koji su dozivali njegovo ime.

Ronik stade pored Mikhaila.

„Biće on dobro“, reče.

Mikhail se okrenu prema njemu.

„Ti ne ideš s njima?“

„Idem. Moji kapetani još nisu krenuli. Prvo idu važnija lica, rodbina i, naravno, Kraljevi Savjetnici. Mada mislim da će ih ionako sve promijeniti.“

Mikhail je gledao dječaka kako silazi kroz latice.

„Biće on dobro“, reče.

Nije znao je li to istina. Nadao se. Ronika neko prozva da se pokrene.

„Idem“, odgovori mu. Prije nego pođe okrenu se prema Mikhailu.

„Večeras“, reče. „Stari Fenjer. Pijemo za Njegovo Veličanstvo. I molimo se da mu kapele ne zatrebaju.“

Mikhail se sjeti Terona i keramike na njegovom licu. Maske će doći i po njegovog sina. Neće, ako on to ne dopusti.

* * *

Noć je već pala kada su Mikhail i Ronik stigli do Starog Fenjera. Tražili su, kako je Ronik rekao, mjesto gdje će piti. Krčma je bila puna. Zarđali fenjer sa žutim staklom visio je iznad vrata kao i ranije, samo što se sada ispod njega jedva prolazilo od ljudi koji su stajali napolju s čašama u rukama. Glasovi su izlazili kroz otvorena vrata zajedno s mirisom piva, nečega masnog i dima. Unutra je bilo još gore. Ljudi su sjedili po klupama, uz zidove i na buradima koja su donijeli iz podruma samo da bi još neko imao gdje sjesti. Mikhail ugleda Jorena gotovo odmah. Sjedio je sa četvoricom vojnika blizu ognjišta. Uvijek je pazio na sebe, i ljeti i zimi, govorio je da bi želio da nikada ne umre. Laktove je raširio preko stola kao da je pola njegovo, a pred njim je već stajala prazna drvena čaša i druga kojoj se ozbiljno bližio kraj.

„Evo ih“, povika čim ih ugleda i podiže čašu. „Kapetan i čovjek koji ga i dalje prati dobrovoljno.“

Ljudi za njegovim stolom okrenuše se prema njima. Ronik podiže ruku u pozdrav, i razgleda prepunu prostoriju.

„Nema se gdje sjesti“, reče Ronik Mikhailu.

„Nema. Sve je puno. Hoćemo ispred?“

„Sačekaj.“

Ronik ostavi Mikhaila kraj vrata i progura se prema jednom stolu u uglu pored Jorenovog. Za njim su sjedila četvorica ljudi. Sagnu se prema najbližem, nešto mu prošapta na uho i gurnu nekoliko kovanica u ruku, smiješeći se. Čovjek ih odmjeri na dlanu, zadovoljno klimnu i nešto reče ostalima. Svi ustadoše, pokupiše čaše i izađoše vani. Mikhail vidje u čemu je tajna njegovog uspjeha. Ronik se uspravi i povuče klupu kao da je samo njega čekala.

„Imamo sto“, prodera se prema Mikhailu.

Mikhail se nasmiješi i priđe. Joren ih ponovo pozdravi s podignutom čašom. Mikhail sjede leđima okrenut šanku, preko puta Ronika. Joren se tada nasloni na lakat i nagnu prema njima.

„Jeste li bilo gore?“

„Gdje gore?“ upita Ronik.

„Pa na krunisanju. Kako je bilo?“

„Što nisi bio pa vidio.“ Ronik mahnu rukom prema šanku dok ga krčmarka nije ugledala, i pokaza dva prsta. „Krunisan je. Kralj je. Je li bitno?“

„U pravu si“, reče Joren. „Krunisan je. Ne moramo više o tome.“

„Prvi put danas da si rekao nešto pametno“, odgovori Ronik.

Joren se nasmija.

„Jeste. Pričali smo baš o Kraljevim Savjetnicima. I pogađali ko će biti. Naravno u novac. Ako želite možete i vi. Šta kažete?“

Ronik uperi prst u njega. „Povlačim što sam rekao.“

Krčmarka stiže noseći dvije drvene čaše piva i spusti ih na sto. Ronik je držao širok osmijeh od obraza do obraza gledajući je sve dok se nije okrenula i otišla. Uze čašu i otpi.

Jedan od Jorenovih ljudi za stolom nagnu se na podlaktice, već rumen od pića. „Kažu da će pola starih Savjetnika ostati.“

„Ko ti to kaže?“ upita drugi.

„Pričaju ljudi.“

„Moj zet radi s čovjekom čiji brat nosi robu u Kraljevu Palatu.“

Ronik zatvori oči. „Molim te, prestani.“

Čovjek ga nije poslušao. „Kaže da kraljica hoće zadržati dvojicu Teronovih, ali da mali bira ostale.“

„Mali je kralj“, reče drugi. „Ne može sam odlučiti.“

Joren klimnu kao da je upravo čuo nešto duboko.

„To jeste istina.“

Ronik uzdahnu, uze čašu i popi nekoliko dugih gutljaja prije nego što su ga stigli ponovo uključiti. Razgovor se nastavi između dva stola. Jedan je tvrdio da je vidio tri čovjeka iz bogatih kuća kako poslije krunisanja odlaze prema Kraljevoj Palati. Drugi se zakleo da je jedan trgovac već naručio novu odoru za mjesto u Savjetu, iako ga niko nije ni pozvao. Joren je imao vlastitu priču o čovjeku koji je čitav dan gledao prema palati, pristojno obučen i bacajući kovanice u ruci.

Ronik je izdržao još malo. Tada se zagleda preko Mikhailovog ramena prema šanku. Mikhail je znao taj pogled. Vidio ga je dovoljno puta. Roniku ruka pođe prema kopči na plaštu da je popravi, pa stade na pola. Udahnu i ispravi se.

„Hoćeš?“

„Ne. Ne. Ne.“

„Nisi ni vidio.“

„I bolje. S tobom to nikada nije pametno.“

„Samo da znaš, to je loš način donošenja odluka. Bio bih loš kapetan.“

Mikhail izdahnu na nos i ipak se okrenu. Za stolom blizu šanka sjedile su četiri žene, približno njihovih godina, možda koja mlađa. Dvije su razgovarale između sebe, jedna se smijala nečemu što joj je četvrta šaputala. Jedna od njih tada primijeti da Ronik gleda i podiže obrve.

„Vidiš“, reče Ronik.

„Šta?“

„Već smo pola posla završili.“

„Ti si gledao u njih.“

„I jedna je pogledala nazad. To je razgovor. Samo bez riječi.“

Joren se nagnu prema njima.

„Povedi mene ako on neće.“

Ronik ga pogleda.

„Niko te nije pitao.“

Popi ostatak piva i ustade.

„Dolaziš?“ upita još jednom Mikhaila.

„Ostaću s Jorenom.“

„Dobro. Ako se predomisliš, nemoj čekati da ostarim.“

„Već si dovoljno star. To će ti i reći.“

Ronik frknu i udalji se kroz gužvu. Joren ga isprati pogledom preko svog ramena.

„Zna čovjek.“

Mikhail otpi.

„Šta?“

„Ne znam. Ali nekako mu uspije.“

Joren se tada zagleda prema Mikhailovim grudima.

„Gdje su ti?“

Mikhail isprati njegov pogled. „Šta?“

„Pa kamenje od kapela.“

Mikhail zastade.

Čovjek do Jorena prasnu u smijeh.

„Otkud ti znaš to“, reče. „Ti nikada nisi bio ni u jednoj kapeli.“

Joren se okrenu prema njemu uvrijeđeno.

„Bio sam.“

„U kojoj?“

Joren otvori usta i ostavi ih tako. Zatim pogleda Mikhaila, kao da ga osuđuje zašto i njemu nije donio kamen Pohlepe kada je išao po njega.

„Prošao sam pored Kapele od Veila“, reče Joren.

Za stolom iza njih začu se smijeh. Joren povuče čašu bliže sebi.

„Isto ti dođe.“

„Ne dođe“, reče čovjek. Zatim se nagnu preko Jorena prema Mikhailu. „Nisi ni ti bio.“

„Bio sam“, reče Mikhail.

„U kojima?“

Mikhail otpi prije nego što odgovori.

„Nada, Pohlepa i Kapela od Veila. Sve su različite.“

Čovjek se nasloni na stolicu.

„Dobro onda. Ako si bio, gdje ti je kamenje?“

Mikhail krenu rukom prema grudima i zastade na pola. Kamenja nije bilo. Ni kamena Nade ni kamena Pohlepe. Ostavio ih je u kući, u kovčegu ispod Maske.

„Skinuo sam ih. Nisam htio da ih izgubim večeras.“

„Naravno“, reče čovjek i otpi.

Razgovor se ponovo vrati krunisanju, novim Savjetnicima, pa cijenama koje će navodno pasti, iako niko nije znao zašto bi pale. Mikhail je slušao samo napola. Krčma je bila topla, čaše su udarale jedna o drugu, a neko je kod šanka već počeo pjevati pjesmu koju ostatak prostorije nije znao dovoljno dobro da mu se pridruži.

Tek tada začu razgovor iza sebe. Za stolom su sjedila tri čovjeka. Mikhail ih nije poznavao. Jedan je bio stariji, prosijede kose, širokih šaka s tamnim tragovima oko noktiju. Drugi mršav, dužeg lica i tamne kose koju je stalno sklanjao s čela. Treći, najmlađi među njima, držao je čašu piva objema rukama i slušao ostalu dvojicu.

„Vidio sam ih“, govorio je mršavi. „Dvojica. Crne odore i nekakve maske na licima.“

„Gdje?“ upita stariji.

„U Istočnoj Četvrti. Bio je mrak.“

Najmlađi spusti čašu.

„Jesu li vidjeli oni tebe?“

„Jedan jeste. Okrenuo se prema meni. Tada sam vidio tu masku, a u njoj šupljine gdje bi trebale biti oči.“ Pokazivao je rukama. „Usta malo povijena u stranu. Gledao me sve dok nisam zamakao iza ugla.“

„Je li ti rekao šta?“

„Ništa. Krenuo sam prema kući. Okretao sam se da vidim da li me prati. Nisam ga vidio. Ali sve vrijeme imao sam osjećaj da me prati. Tada sam stao i krenuo nazad. Gledao uglove tražeći ga. Nisam ga našao.“

„Uplašio si se, Murti, priznaj?“ upita najmlađi.

„Nisam se uplašio, samo nisam htio da me prati do kuće. Djeca su mi tamo.“

„Ma nije to ništa“, reče stariji. „Ako nisi nikome dužan. Nema šta da brineš.“

„Ali vidi“, nagnu se prema njima. „Nije mi izgledalo kao da se neko igra sa mnom. Nekako mi bi hladnije odjednom kada sam ga vidio. Te oči, ta usta. To blijedo lice. Jezivo je izgledalo.“

„Onda ćemo ga morati naći“, reče mlađi i prekrsti ruke.

Mikhail se sjeti Arhive Živih i Mrtvih. Tamo je Radoznalost držala zapis o Brautu Kelinu. Kamenorezac je govorio da je vidio Blijedu Masku i ispričao drugima. Toga čovjeka nikada niko nije pronašao. Sjeti se da je ispod stajalo: Dosije zatvoren.

„To što je neko prekrio lice sa maskom ne znači da te prati“, dodade Mikhail. „Možda je on nekoga htio da uplaši a ti samo naišao.“

Trojica se okrenuše prema njemu. Mršavi skloni kosu s čela.

„Nisi bio tamo. Nije tako izgledalo.“

„Možda ti se učinilo.“

„A ja ti govorim šta sam vidio.“

Stariji pogleda Mikhaila, pa mršavog.

„Pusti ga. Muren Murti ne izmišlja.“ Stariji otpi. „Ako kaže da je vidio, vidio je.“

„I ne tražim da vjeruje. Ali neka mi ne govori da nisam vidio.“

Mikhail se okrenu sasvim prema njihovom stolu.

„Onda zadrži to za sebe“, šapnu. „I ne tražite ništa.“

Mršavi ga je posmatrao.

„Zašto?“

Mikhail nije odgovorio.

„Što je problem što sam ih vidio?“ nastavi čovjek. „Jedino ako si ti bio jedan od njih.“

Najmlađi se kratko nasmija. Mikhail spusti čašu na sto.

„Tiše.“

Smijeh prestade. Niko za ostalim stolovima nije čuo. Mikhail je to provjerio prije nego što je shvatio da provjerava. Mršavi se nagnu prema njemu.

„Ti si se umiješao u naš razgovor.“

„Ja samo hoću da vam pomognem.“

„Ali zašto?“

Mikhail pogleda prema šanku. Ronik je još sjedio sa ženama. Jedna mu je nešto šaptala blizu uha.

„Onaj s kojim sam došao je kapetan“, reče Mikhail. „Pazite šta pričate.“

„Pa šta?“ upita mršavi. „Jesam li nešto skrivio?“

Mikhail zadrža pogled na njemu. Za stolom pored Joren udari dlanom po drvetu i prasnu u smijeh. Jedan od vojnika pokušavao je nastaviti priču, ali ni sam više nije mogao govoriti od smijanja.

„Šta je? Jesam li nešto propustio?“

Ronik se vratio, i nije bio sam. Žena s kojom je došao imala je svijetlu kosu prebačenu preko jednog ramena i pogled koji je već govorio da joj je Ronik ispričao i više nego što je bilo potrebno.

Stariji čovjek podiže čašu prema Roniku.

„O Kapeli od Veila pričamo. Za krunisanje su znali pojati. A za kralja, nijednog čuvara na sahrani.“

„Znaš li zašto nisu došli?“ upita najmlađi starijeg.

Stariji ga udari laktom o rebra, i dalje gledajući prema Roniku i reče kroz zube.

„Znam. Pitam šta sad bude s njim poslije toga.“

„Mora kroz Veil kao i svi mi“, ponovo odgovori mršavi.

Stariji se okrenu prema njemu.

„Bez ikoga da ga isprati? Da mu poje?“

„Pa ubio se. Ne idu čuvari tada.“

Ronik nasloni ruku na praznu stolicu.

„Na grebenu su ostali ljudi kojima niko nije pojao.“

„Do njih nisu mogli doći“, reče najmlađi.

„Znam. Ali i oni su imali nekoga.“

Stariji malo okrenu čašu među dlanovima.

„Možda je neko pojao za njih kod kuće.“

„Možda“, reče Ronik.

Mršavi ponovo pogleda Mikhaila, pa se okrenu ostalima.

„Onda su mogli i kralju. Mrtav je. Kako god da se desilo.“

Najmlađi odmahnu glavom.

„Nije ni bitno. Ko još stvarno vjeruje u to.“

Stariji ga pogleda.

„Pojanje je pojanje. Ne moraš vjerovati da bi čovjeka ispratio.“

„Pa to i kažem. Idemo u kapele jer se ide. Niko tamo ne misli ni na kakvog boga iz Ardenfalla.“

„Moj djed je mislio“, reče mršavi.

„Tvoj djed je i govorio da mu je krava progovorila.“

Za stolom se nasmijaše.

„Nije to isto“, nastavi mršavi. „Govorio je da su se nekada naši ljudi molili bogovima.“

Stariji slegnu ramenima.

„Mi baš vjerujemo u bogove. Nije ti ovo Ardenfall. Izmišljotina.“

„Ne kažem da ja vjerujem. Kažem da su oni vjerovali.“

„Pa i da jesu.“ Stariji otpi. „Nikada ih nisu vidjeli.“

Najmlađi odmahnu glavom i poče mu odgovarati. Ronik ih je slušao još kratko držeći ženu oko struka, zatim pogleda prema stolu od kojeg je došao. Žena kraj njega premjesti čašu u drugu ruku.

„Vi nastavite“, reče Ronik. „Ja moram…“, i ne završi riječ.

Sjede pored Mikhaila i položi ruku na naslon njegove stolice. Žena sjede ispred.

„Mikhail“, pokaza glavom na njega, pa na nju.

Mikhail se osmjehnu gledajući je. Ona mu uzvrati osmijeh. Niko ništa ne reče.

„Eto“ napokon reče Ronik. „Vidiš kakav je.“

„Rekao si da je ćutljiv.“

„Jesam. Ovo je danas pričljiv.“

Mikhail spusti čašu.

„Mikhail. Drago mi je.“

„Sanita.“ Pruži mu ruku.

„Eto“, reče Ronik. „Već ste to riješili.“

„Drago mi je“, reče Sanita.

„I meni.“

Ronik se još šire osmjehnu.

„Vidiš. Napredak. Hajdemo sada tamo“, nagnu se prema Mikhailu. „Bolje je društvo.“

„Doći ću ubrzo samo nešto da vidim s Jorenom.“

Ronik klimnu i ustade. Sanita ga povuče za rukav prije nego što je stigao dodati još nešto i odvede ga nazad kroz gužvu. Joren ih je sa svog stola gledao s izrazom dubokog poštovanja.

„Stvarno zna čovjek.“

„Pij“, reče Mikhail i nazdravi. Joren posluša.

Veče je nastavilo da prolazi oko njih. Ljudi su dolazili i odlazili, stolovi se praznili pa ponovo punili. Razgovor o kralju napokon se izgubio među drugim razgovorima. Neko je počeo pjevati staru pjesmu iz nekadašnjih istočnih krajeva, drugi joj je dodao potpuno pogrešne riječi, a pred ponoć više nikoga nije bila briga. Trojica za stolom iza Mikhaila još su povremeno vraćala priču o maskama, sada već crtajući prstima po prosutom pivu gdje bi koja trebalo da stoji. Mikhail se jednom okrenu prema njima.

„Prije tebe je jedan čovjek vidio isto", reče mršavom. „Pričao je o tome. Niko ga poslije nije našao."

„Ko?" upita stariji.

„Braut Kelin."

Ime pade na sto i ne znači im ništa. Stariji slegnu ramenima, mršavi otpi, a najmlađi se nagnu prema prosutom pivu da popravi nešto što je nacrtao. Mikhail spusti čašu. Nije znao odakle mu to ime na jeziku i nije znao kako da objasni odakle ga zna.

„Nema ga", reče tiše. „To je sve."

„Pa dobro", reče stariji. „Mi nikome nećemo."

Mršavi klimnu. „Nećemo."

Mikhail ih je gledao i učini mu se da je dovoljno.

Ronik se vrati bez Sanite, ali s izrazom čovjeka koji smatra da je veče prošlo dobro. Sjeo je pored Mikhaila, uzeo njegovu čašu umjesto svoje i otpio.

„To je moje.“

„Sad je naše.“

Mikhail mu uze čašu nazad.

„Kako je prošlo?“

„Odlično. Još bolje bez tebe. Ali mislim da sam joj rekao da odlazim u Ironfort.“

„Vidiš. To ti je pametno.“

„Mislim da sam rekao i kada.“

Mikhail otpi.

„Još pametnije.“

Ronik namršti čelo.

„A možda sam joj i obećao da ću joj pisati.“

Joren se sa svog stola nagne prema njima.

„Znaš li pisati?“

Ronik glasno podrignu.

„Kapetan sam. Pišu drugi za mene.“

„A izvještaji?“

„To Steelmark radi. Njemu više vjerujem nego sebi. Čovjek čak neće ni da pije.“

Mikhail spusti glavu nad čašu da sakrije osmijeh.

„Uskoro će Noć Sjećanja a ti odlaziš“, reče Mikhail.

Ronik mahnu rukom.

„Neka ga. I onako mi se to ne slavi.“

Ostadoše sve dok se Stari Fenjer nije počeo prazniti sam od sebe. Krčmarka ih nije tjerala. Ipak je bila kraljeva noć. Kada napokon izađoše, hladniji noćni vazduh udari ih u lice i učini da sva količina pića koju su dotad dobro podnosili odjednom postane mnogo stvarnija. Na kamenu pred vratima ležala je jedna ljubičasta latica, zgažena i mokra. Mikhail je prođe i ne pogleda.

Joren prvi stade uz zid.

„Dobro sam“, reče.

Napravi još dva koraka, zatim se uhvati objema rukama za koljena i povrati na ulicu. Ronik se nasloni na stub pred krčmom, posmatrajući ga.

„Uvjerljivo.“

Joren podiže ruku bez uspravljanja.

„Ćuti.“

Mikhail se nasmija, što se pokazalo kao greška. Stomak mu se okrenu gotovo istog trenutka. Odmaknu se od njih, napravi nekoliko nesigurnih koraka prema tamnijoj strani ulice i povrati između dva kamena uz odvod. Ostade tako nakratko, jedne ruke na koljenu, a drugom posegnu u stranu tražeći zid. Osloni se na njega.

Zid se pomjeri.

Mikhail prstima napipa gustu i glatku tkaninu. Polako podiže glavu, oči su mu suzile od povraćanja. Čovjek je stajao kraj njega toliko mirno da ga Mikhail uopšte nije primijetio. Tamna tkanina padala mu je ravno niz tijelo, a lice je ostajalo izvan svjetlosti koja je dopirala s okolnih kuća.

Mikhail polako skloni ruku.

„Izvini.“

Ponovo povrati.

Čovjek ništa ne reče. Samo odstupi jedan korak, dovoljno da se odvoji od Mikhaila, zatim nestade niz ulicu. Mikhail je gledao za njim duže nego što je trebalo.

„Jesi li upravo povratio po čovjeku?“ začu Ronika iza sebe.

„Nisam.“

„Dobro. Onda još imamo čast.“

Mikhail se uspravi i obrisa usta rukavom. Joren je sada sjedio na kamenom pragu, blijed i vidno ponosan što više ne povraća.

„Ja idem kući.“

„Možeš li pronaći kuću?“ upita Ronik.

„Naravno.“

„Na koju stranu?“

Joren pogleda lijevo, zatim desno.

„Vidjećemo.“

Ronik se nasmija, priđe mu i podiže ga za ruku. Još neko vrijeme hodali su zajedno, sporo i bez potrebe da žure. Grad je oko njih bio neobično blag. Svijeće su gorjele iza prozora, iz kuća je dopirao prigušen razgovor, a negdje dalje neko se još smijao. Dan koji je počeo krunisanjem završi se običnim ljudima koji su tražili vlastita vrata.

Na prvom raskršću Joren se odvoji, uvjeravajući ih da zna put, dok se držao za zid cijelom dužinom ulice. Ronik i Mikhail nastavili su još malo zajedno. Kod sljedeće ulice Ronik stade i pokaza u jednom pravcu, zatim u drugom.

„Ja tamo. Ti tamo. Sjećaš se?“

Mikhail pogleda ulicu.

„Znam.“

Ronik mu jednom stegnu rame, reče nešto što se uglavnom sastojalo od samoglasnika i ode.

Mikhail se okrenu prema Pijačnoj Ulici. Kada stiže do svoje ulice, dovoljno mu se razbistrilo u glavi da ponovo osjeti put pod nogama, mrak oko sebe i tišinu koja ga je previše podsjećala na hodnike ispod zemlje.

Ipak, nešto ga je pratilo.

Ne sasvim zvuk. Više osjećaj da iza njegovih koraka postoji još jedan ritam koji ne pripada njemu. Kada bi zastao i okrenuo se, ostala bi samo tišina i zujanje u ušima od buke Starog Fenjera. Nastavio bi, a osjećaj bi se vratio. Nije nestao sve dok nije stigao do vlastitih vrata i ušao.

Prostorija je bila mračna, hladna i njegova. Nasloni se leđima na vrata i zatvori ih. Trenutak ostade tako, zatim pogleda prema kovčegu ispod prozora.

Priđe i podiže poklopac. Maska je ležala unutra. Bijela keramika, šuplje oči okrenute prema plafonu, a pored nje složena crna odora s crvenim rubovima i rukavicama.

Mikhail osjeti olakšanje.

Uze masku. Bila je topla kao i uvijek.