Poglavlje XXXI: Ti, mi, ja

Mikhaila probudiše zvona. Glava ga zabolje tupo i duboko u potiljku. Osjeti toplotu na licu i otvori oči. Sivo i golo nebo bilo je iznad njega. Gledao ga je kroz šupljine maske.

Ležao je na leđima preko naslaganih sanduka uz zid, ruku malo raširenih uz tijelo, dlanova prema gore. Mikhail okrenu glavu i ugleda zid. Poznavao je taj zid. Poznavao je ulaz u njega. Vrata koja vode dolje.

Odora preko njega bila je crna s crvenim rubovima. A na rukama je imao crne rukavice. Nije znao otkud on ovdje. Vratio se kući, bio je siguran u to. Provjerio je masku i odoru, stajali su u kovčegu ispod prozora. Ali sada je maska stajala na njegovom licu. Nije se sjećao da ju je stavio. Nije se sjećao ni puta ovamo. Posljednje čega se sjećao bio je vlastiti krevet u mraku, smeđi plašt još na njemu i tijelo teško od pića. Zatim samo tama.

Nekako se u snu probudio, obukao ono što bi Slušalac nosio i dovukao se ovamo. Ali nije imao sjećanje o tome. Šta god ga je dovelo ovamo nije slučajno izabralo ovaj ugao. Šta god ga je dovelo ovamo dovelo ga je do vrata.

Srušio si se. Doveo sam nas ovamo.

„Ne radi to ponovo.“

Nisi bio tu.

Mikhail pogleda prema zidu i skrivenim vratima. Mogao je skinuti masku, vratiti se kući i prespavati ostatak jutra. Glava mu je upravo to tražila.

Neko te vidio. Upozorio sam te.

Ustade. Nađe kamen i gurnu ga. Prolaz u zidu se otvori. Zakorači u tamu. Duboko pojanje Žalosti se odmah začu.

Mikhail krenu prema stepenicama. Glava ga je i dalje boljela dok se spuštao u hodnike. Baklje su gorjele. Blijeda Maska Tuge mijenjala je ulje, palila druge baklje. Stare je gasila. Kada Mikhail prođe, ona se nakloni.

Prođe hodnikom gdje su bila vrata sa licima maski na njima. Skrenu lijevo, namjeravajući otići u Odaje Slušaoca i prespavati ostatak dana. Ali stade na pola puta. Sjeti se trojice iz Starog Fenjera i mršavog čovjeka koji je tvrdio da je vidio maske. Možda ga je Radoznalost već upisala.

Mikhail se okrenu i pođe prema Arhivima Života i Smrti.

Kada stiže pred ogromna vrata, jednom pokuca. Gvozdeni prorez odmah se otvori. Blijeda Maska Radoznalosti ispuni otvor, šuplje oči primiše bijelu keramiku na njegovom licu. Prorez se zatvori. Vrata se otvoriše. Radoznalost odstupi i nakloni se.

„Slušaoče.“

Mikhail uđe i tek malo okrenu glavu prema njemu. Blijeda Maska je razumjela. Nakloni se i izađe. Mikhail okrenu ključ u bravi za njim.

Arhiva se pružala ispred njega, ogromna i tamna. Živi lijevo. Mrtvi desno. U posljednje vrijeme često je dolazio ovamo. Čitao je knjige, listao i preskakao one koje nije razumio. Ipak, ni do polovine redova još nije stigao.

Mikhail podiže ruke i pronađe rubove maske. Remenja su pod prstima popuštala sporije nego što bi trebala, onako kako koža popušta kada je predugo ležala uz toplu kožu i počela zaboravljati oblik odvojenosti. Odvoji se. Hladan vazduh pređe mu preko obraza. Priđe stolu kraj vrata i položi Pohlepu na njega.

Uze svijeću, zapali je o baklju i pođe među žive. Pronađe red s oznakom najnovije, dvije hiljade i šezdesete godine i izvuče jednu knjigu ljubičastih korica. Odnese je za sto, spusti svijeću i otvori je.

Tražio je Muren Murtija, čovjeka koji je vidio blizu u Istočnoj Četvrti. Ali ništa nije pronašao. Vrati knjigu i uze drugu. Zatim pregleda još nekoliko starijih. Glava ga je boljela dok je pratio sitna slova. Nije znao ni traži li u pravoj godini. Nije pronašao ništa što bi mogao povezati s čovjekom od sinoć.

Zatvori posljednju knjigu i vrati je na mjesto. Pogled mu ode prema udaljenom zidu. Dok je već bio tu, mogao je pregledati još jednu od starih knjiga. Uze svijeću i pođe prema zadnjim redovima.

Duž zida pružala se duga polica. Među knjigama je bilo mnogo praznih mjesta. Korice su im bile crne i izlizane, drugačije od ljubičastih knjiga Radoznalosti i smeđih knjiga Žalosti. Na nekima su nedostajala slova. Na drugima je vidio čitave riječi, ali nije razumio ni pismo kojim su bile napisane.

Pošao je slijeva i išao udesno. Izvuče jednu knjigu i razmaknu korice. Stranice su bile gusto ispisane znakovima koje nije znao pročitati. Vrati je i povuče drugu i otvori je. Među popisima odaja i prolaza pronađe kratak zapis uz kraj stranice: Odaje Slušaoca. U starijim spisima Kuća Devet Svijeća.

Isti naziv pročitao je na slici u svojim odajama.

Okrenu još jednu stranicu. Poče čitati, ali pogled mu ode prema crvenim slovima na knjizi pored. Na hrbatu jedne tanje knjige crvenom bojom pisalo je: Ono što uzima.

Zatvori ovu pred sobom i vrati je na mjesto. Posegnu prema knjizi s crvenim slovima.

Ruka mu zastade prije nego što dotače korice. Učini mu se da neko stoji iza njega. Polako se okrenu i podiže svijeću prema prolazu. Iza njega pružali su se dugi tamni redovi. Nije vidio nikoga. Ostade tako još trenutak, osluškujući. Zatim se ponovo okrenu polici i izvuče knjigu.

Bila je crna, malo tanja od ostalih. Koža joj je bila toliko tamna da nije vraćala svjetlost svijeće kada ju je primakao. Čak i kroz rukavicu osjeti koliko je hladna. Osloni knjigu na prazno mjesto na polici i otvori je.

Dio teksta bio je na zajedničkom jeziku. Negdje su riječi bile išarane, negdje je mastilo izblijedjelo, ali još se moglo pročitati. Ostade stajati i primaknu svijeću stranici. Na vrhu nije bilo godine. Samo:

Stranica XXIV.

A ispod, istom pažljivom rukom:

Sišli smo tamo na sjeveru u jednom od stubova. Duboko u zemlju. Rekli su da kopamo dalje. Kopali smo. Slušali smo kralja. Morali smo, bio je kralj. Tada ja još nisam bio kralj. Kad smo sišli, dio tunela se urušio. Odaja od bijelog zlata bila je tamo.

Mikhail se sjeti dva kipa na dnu Drugog Stuba u Ardenfallu. Dragar koji nikada nije mogao preći šest mostova samo da bi tamo kip od njega bio napravljen. Sjeti se riječi na jednom od kipova: Prvi koji ju je našao, s imenom izdubljenim iz postolja. Urreval, prvi koji je postao. I treće postolje, prazno.

Tada ja još nisam bio kralj, pisalo je ovdje. Vjerovatno je postao. Ko? Urreval? Njegovo ime nije našao u knjigama. Poželje da je Orrin tu, on bi mogao znati. Gdje je početak svega?

Mikhail okrenu stranicu. Nekoliko sljedećih bilo je istrgnuto. Nastavio je gdje se tekst ponovo pojavio.

Stranica XXXV.

Zidovi su imali vene, tečne, boje bijelog zlata. Kretalo se ispod kamena, sporo i duboko, osvijetljeno iznutra kao nešto živo. Kapi su padale sa svoda. Bijelo zlatne gdje bi se skupljale prije nego što kanu. A crne gdje kada bi udarile o pod. Nestale prije nego što bi ih ruka mogla dotaći.

Nekoliko redova bilo je precrtano. Zatim:

Pronašli smo nešto dublje. Rekli su mi da ga ostavim. Nisam mogao.

Bilo je toplo. Od keramike. Savršeno čisto. Bez ijedne mrlje ili pukotine. Disalo je vlastitu toplotu.

Stranica XLVI.

Stavio sam je. Osjetio sam pritisak u obliku glasa. Šapat koji nije prolazio kroz uho, već kroz kičmu. U lobanji. U početku bez riječi. Zatim, polako, nešto nalik jeziku.

Ti.

Nije mu trebalo moje ime. Bio sam jedini u prostoriji koji ju je nosio.

Spasićeš sve. Okupićeš slomljene. Izgubljene. One ostavljene da trunu.

Možeš im pomoći, Slušaoče.

To je prvi put da me nazvala.

Slušalac.

Još nisam razumio šta je tražila da postanem.

Stranica LII.

Ljudi vjeruju u bogove. Pogrešno. Bogovi nas nisu načinili. Mi smo nastali iz Nje. Nismo im rekli da prestanu. Samo smo im dali drugo mjesto, drugo ime i druge riječi, i pustili ih da sami zaborave kome su se molili Popravili smo kamen na brdu, tamo gdje je stajala Eurelova kula. Ljudi taj kamen nazivaju Kapelom. Neka nazivaju. Ubrzo, niko se više neće sjetiti šta je bilo prije njega. Pogrešno.

Stranica LXXI.

Danas sam pokušao da je skinem. Bilo je teže nego prije. Nije se opirala. Samo je ostala. Ruke su mi postale teže.

Rekla mi je.

Mi.

Mislim da mi prija.

Izgradićemo ovdje. Donijećemo red onome gdje ga nema. Mi razumijemo šta im treba čak i kada oni ne razumiju. Mi ih možemo izliječiti.

Poslušao sam. Naši brojevi su rasli. Mi smo rasli.

Stranica LXXX.

Objesio sam ih sedmoricu na zid. Nije mi bilo teško, a ranije bi mi bilo.

Mi smo znali šta gradu treba. Mi možemo da ga spasimo.

Negdje iza Mikhaila začu se sitan zvuk. Ne korak, nešto manje. Blago struganje nečega o kamen, poput prašine koju gura vjetar.

Mikhail se nije okrenuo. Držao je knjigu.

Stranica XCII.

Maska je i dalje bila topla. Nije mi se sviđao način na koji je govorila kroz mene.

Ja sam postao ona. Ona je postala ja.

Pokušao sam je slomiti. Vratila se. Pokušao sam je utopiti. Vratila se.

Smijali smo se vodi. Lijepo mi je bilo.

Ja sam voda.

Ja nisam voda.

Vidio sam smeđeg zmaja. Imao je samo jedno oko od mesa. Oko je bilo ja, a zmaja nije bilo.

Nisam lud.

Rekla mi je.

Ja.

Ja sam važan.

Pokušao sam je spaliti. Vratila se. Pokušao sam je zakopati. Vratila se.

Tražio sam da me ostavi. Rekla je da ne može. Rekla je da je vezana za mene. A ja za nju.

Nekoliko redova bilo je precrtano. Uz njih je neko na margini napisao:

Bila je u pravu.

I to je bilo precrtano.

Stranica CII.

Pišem ovo prije nego što sam se rodio.

Mastilo nije na papiru, papir je unutar mastila.

Moje je. Ne mogu je skinuti.

Maska je na meni dok ovo pišem.

Pokušao sam je skinuti. Nisam mogao.

Stavio sam im mnoge.

Bijele. Blijede.

Ne sjećam se da sam odlučio to.

Kaže da je nekada bila dio nečeg većeg. Kaže da ju je neko učinio manjom. Kaže da se ne sjeća.

Laže.

Pokušao sam je skinuti.

Nisam mogao.

Nisam želio da je skinem.

Na mom je licu.

Pokušao sam ponovo.

Nisam želio.

VRIŠTAO BIH.

Ne razumijem kada je to postalo isto.

Ko je ovo napisao.

Mi razumijemo šta ljudima treba. Mi znamo gdje griješe. Mi možemo napraviti red tamo gdje ga nema.

Ja razumijem.

Ja mogu.

Ja sam još ovdje.

Nekoliko narednih redova bilo je pritisnuto toliko snažno da je pero na mjestima gotovo probilo papir.

Ne mogu je skinuti.

Ne želim je skinuti.

Moja je.

Moje je lice.

Ne.

Ja sam još ovdje.

MOJE!

Ja sam

Mi smo

Ja sam

Redovi ispod bili su izlomljeni, utisnuti snažno u papir, ruka nestabilna:

Ne želim da je skinem.

POMOZI MI!

Na mom je licu.

Ispod posljednjeg reda, drugim mastilom, snažno utisnuto:

Slušalac. XXXVI.

Mikhail zadrža prst ispod te dvije riječi. Okrenu stranicu. Slova su bila sitnija i nagnuta na drugu stranu. Druga ruka. Niko se nije potpisao ni prije ni poslije.

Rekla mi je: ti to možeš.

Prelistao je dalje. Treća ruka. Zatim četvrta. Svaka je pisala o drugom gradu, drugom kamenu i drugim ljudima. Jedan je pisao o mostovima kojih više nema. Mikhail se pokuša sjetiti kada mu je maska prestala govoriti ti. Nije mogao. Zatvorio je knjigu i vratio na policu.

Tada zdesna dođe tih zvuk. Zvuk starog drveta koje se vraća na svoje mjesto, onaj zvuk koji daska napravi kada težina siđe s nje. Zatim tišina.

Mikhail osjeti toplotu daha na vratu. Kao da neko diše u njega.

Okrenu se.

Na trenutak, toliko mali trenutak, učini mu se da neko stoji iza njega. Tamno sa kapuljačom. Dovoljno blizu da svijeća na kratko uhvati nešto blijedo tamo gdje bi trebalo biti lice.

Prodrma glavu. Ništa. Ni oblika ni lica. Samo police, samo knjige. Pogleda lijevo, tamo prema mrtvima. Naslonjena preko knjiga, uzdignuta u visini njegovog lica, stajala je maska. Maska Pohlepe. Gledala je ravno u njega. Smiješila se. Učini mu se šire nego inače.

Trebala je da stoji na stolu pored vrata, tamo gdje ju je i ostavio. Ali nije. Stajala je ovdje. Na policama. Iza njega. Dovoljno blizu da je dohvati bez koraka.

Mikhail se zaledi. Nije bio siguran da li da je uzme. Kao da je dobila noge i sama došla. Ipak pomisli na Radoznalost i duge hodnike koji ga čekaju i maske koje bi vidjele njegovo lice. Mogli bi ga ukloniti.

Mikhail ipak posegnu za maskom i uze je. Držao ju je objema rukama.

„Misliš da te se bojim“, reče. „Ne bojim te se. Sada znam šta si. Vezan si za mene. Ne možeš me ostaviti. Ne možeš otići ni kada bi htio.“

Maska je ćutala. Mikhail je stavi uz lice. Toplota dođe odmah.

Ne razumiješ.

Te stranice pisali su ljudi koji su predugo ostali pod zemljom. Počeli su čuti vlastite strahove i zvati ih glasovima.

Mikhail ništa ne reče. Ali sada je htio napolje. Ne iz Arhive. Iz kamena. Iz svega iznad i oko njega. Da ode daleko i nikada se ne vrati ovamo. Poželje da nikada nije pratio Masku Bijesa u hodnike.

Priđe vratima, otključa ih i izađe u hodnik. Blijeda Maska Radoznalosti stajala je kraj vrata s presavijenim listom u rukama. Čim ga ugleda, pognu glavu.

„Slušaoče.“

Mikhail pogleda papir.

„Šta je to?“

„Novi izvještaj. Treba ga upisati.“

„Daj da vidim.“

Radoznalost mu pruži list. Mikhail ga otvori i pročita tri imena pri vrhu. Prvo prepozna odmah.

Muren Murti.

Spusti pogled na zapis ispod njih.

Stari Fenjer. Veče nakon krunisanja. Muren Murti. Govorio pred dvojicom navedenih da je vidio maske. Razgovor nastavljen pred drugim gostima. Rizik procijenjen: dovoljan. Bijes obaviješten. Dosije otvoren.

Mikhail se vrati na posljednja dva reda. Prsti mu stegnuše rub papira.

„Zašto mi ovo nije prvo doneseno?“

Radoznalost malo podiže glavu. „Ne znam, Slušaoče.“

„Gdje su ovi ljudi?“

„Ne znam. Vjerovatno ih Bijes ima.“

Mikhail presavi list i vrati joj ga. Jedva ga je pustio iz ruke. Prođe pored Radoznalosti i krenu nazad odakle je došao. Samo još da nađe njih i da ih pusti, spasi. Do stepenica je već ubrzao.