Poglavlje XXXII: Poželje četiri mača

Dok je hodao začu se vrisak. Dubok muški glas, naglo prekinut kao da su se usta zatvorila usred daha. Mikhail stade i osluhnu. Možda su to oni. Ako ih je Bijes uzeo nakon njegove zabrane, kazniće ih. Ukloniće one koji ne mogu poslušati i pronaći druge ljude za maske ako bude morao. Neće tako. Neće postati novi čovjek iza maske koji radi ono što ne želi.

Što se više približavao, vazduh je postajao teži. Prvo osjeti metalni miris krvi, zatim vlagu hodnika i nešto ustajalo što se uvuklo u kamen. Vriska više nije bilo, ostalo je samo duboko, nepravilno disanje. Na kraju prolaza stajala su zatvorena vrata, a pred njima Blijeda Maska Bijesa. Čovjek ispod nje stajao je uspravno, ruku sklopljenih iza leđa. Pukotina mu se pružala preko keramike od čela do obraza. Kada ugleda Bijelu Pohlepu, odmah spusti glavu.

„Slušaoče.“

Mikhail priđe, ali Maska se ne pomjeri s vrata.

„Šta je unutra?“

„Ono što ste naredili. Našli smo ih.“

Mikhail pogleda prema vratima iza, zatim u njegovu masku.

„Šta sam naredio?“

Blijeda Maska zastade tek toliko da se primijeti. „Ljude koji su vidjeli naše maske i govorili o njima. Jedna Blijeda Radoznalost već je uklonjena jer nije bila oprezna. Ovi iza vrata su je vidjeli i širili priče o nama.“

„Ko vam je dao tu naredbu?“

„Bijela Zavist. Rekao je da su vaše riječi.“

Mikhail se sjeti Devetog Čovjeka. Bijela Zavist je bila tu.

„Je li tu Bijela Zavist.“

„Jeste, Slušaoče. Mislim da je u svojim odajama.“

„Otvori vrata.“

Maska se nakloni, odstupi i povuče vrata. Miris krvi postade jači. Stražar ostade u hodniku. Mikhail uđe i prepozna Murena.

Visio je s lanaca zakačenih za svod. Ruke su mu bile podignute iznad glave, a vrhovi čizama jedva su dodirivali pod. Košulja mu je bila pocijepana preko ramena. Jedna strana lica natekla, oko zatvoreno pod tamnim otokom. Osušena krv spuštala mu se niz obraz i vrat.

Druga dvojica iz Starog Fenjera ležala su na podu, ruku svezanih iza leđa i nogu vezanih u člancima. Stariji, prosijedi čovjek bio je okrenut licem prema kamenu. Najmlađi je ležao uz zid i pomjerao se u kratkim trzajima, tražeći položaj u kojem ga nešto neće boljeti.

Oko njih su bile tri Blijede Maske Bijesa. Jedna je stajala nad starijim čovjekom, otvarajući i zatvarajući šake. Druga je obilazila Murena. Treća mu je stajala nasuprot, leđima okrenuta vratima. Rukavice su im bile mokre od krvi. Nijedna se ne okrenu kada Mikhail uđe.

Vidjeli su dovoljno. Daj im masku.

Ili ih ukloni.

Bijes koji je obilazio Murena tada ugleda Pohlepu i zastade.

„Slušaoče.“

Druga dvojica nakratko okrenuše glave. Nisu se poklonila. Onaj pred Murenom ponovo se okrenu zarobljeniku i udari ga nogom u rebra. Muren se savi koliko su mu lanci dopuštali i ispusti vazduh kroz zube. Bijes se odmah okrenu prema Mikhailu.

Čekao je.

Onako kako dijete čeka pohvalu i želi znati jesi li primijetio, jesi li ponosan na njega.

Mikhail nije reagovao. Maska sačeka još trenutak, zatim se sagnu, podiže komad tvrdog drveta s poda i priđe čovjeku s leđa. Udari ga preko leđa. Zarobljenik ovog puta ne ispusti ni zvuk. Blijeda Maska ponovo pogleda Mikhaila, a kada ni tada ne dobi ništa, okrenu se prema najmlađem čovjeku koji je ležao uz zid i podiže drvo objema rukama. Tačno iznad njegove glave.

„Dosta.“

Ruke ostadoše gore. Maska polako okrenu glavu prema njemu.

Pusti ih. Neka Bijes učini ono zbog čega postoji.

„Spusti to.“

Prsti joj se još jače stegnuše oko drveta. Podlaktice su joj podrhtavale ispod crne tkanine.

„Spusti.“

Drvo napokon pade na pod. Maska ga nije pogledala. Disala je duboko kroz nos, ramena jedva primjetno podizala pri svakom udahu.

Mikhail pogleda ostale.

„Ko vam je rekao da ovo radite?“

Jedna iskorači. „Slušaoče, samo slijedimo vaše naredbe. Bijela Zavist je procijenila u vaše ime dok vas nije bilo. Rekla je da previše znaju. Rekla je da ako ne uzmu keramiku uradimo ono što mi radimo. Uklonimo ih.“

Mršavi čovjek u lancima polako podiže glavu. Jedino oko koje je još mogao otvoriti pronađe Bijelu Masku Pohlepe. Nije mogao znati da je iza nje isti čovjek koji ga je prethodne noći pokušao ućutkati.

„A Bijeli Bijes?“ upita Mikhail. „Zna za ovo?“

„Bio je sa Zavisti. Rekli su nam da ste povukli zabranu. Da smijemo ponovo raditi ono što oduvijek jesmo.“

Mikhail je znao da nije to naredio. Možda ih nije primjetio u spisima koje je dobijao u odajama na stolu. Ali ne. Nije mogao udariti pečat a da ne pročita. To se njemu nije moglo dogoditi.

„Ko ih je uhvatio?“

„Zavist.“

Mikhail priđe najmlađem i čučnu. Čovjek odmah ustuknu, pokušavajući se utisnuti kroz kameni zid iza sebe. Pogled mu je bio na Mikhailovoj bijeloj keramici, njenim šupljim očima i zadovoljnom pokvarenom osmijehu. Mikhail podiže ruku prema užetu. Čovjek se tresao.

„Neću te povrijediti.“

Nije mu povjerovao. Mikhail uhvati čvor i palcem razmaknu završne omče. Druga je bila položena preko prve. Ispod njih koža na čovjekovim zglobovima bila je oguljena od pokušaja da oslobodi ruke. Isti završetak kao na kraljevom kipu. Isti koji mu je Deveti Čovjek pokazao na brodu.

„Je li ih Zavist i vezao“, reče Mikhail.

„Jeste, Slušaoče.“

Mikhail poče odvezivati čvor. Znao je kako ide. Mnogo puta ga je ponovio. Ali sad nije uspijevao.

Ne.

Ostavi ih.

Iza njega jedna od Maski Bijesa zakorači. „Slušaoče, šta radite?“

Mikhail izvuče Darinov mač. Blijede Maske se ukočiše, ali on spusti oštricu na uže i presiječe ga. Najmlađem ruke padoše u krilo.

„Ono što sam upravo odlučio.“

Priđe drugome i presiječe i njegove veze. Čovjek se odmah odgurnu od poda i povuče uza zid, kao da ni oslobođenim rukama još nije vjerovao.

„Slušaoče“, reče jedna od maski iza njega. „Oni pripadaju nama.“

Mikhail se okrenu prema njoj. „Ne pripadaju nikome.“

Pripadaju meni.

Tišina u prostoriji postade napeta. Tri čovjeka iza bijele keramike disala su brže. Jedan stisnu šake uz bok, drugi nije skidao pogled sa zarobljenika, a trećem se vilica toliko snažno pomjerala da se kroz masku čulo struganje zuba.

Daj im maske. Ne ostavljaj ono što je već moje.

Mikhail se okrenu prema Blijedim Maskama. „Napolje.“

„Slušaoče“, reče najbliža. „Pustite nas da završimo.“

„Napolje.“

Jedna se okrenu naglo i nasilno, kao da je morala prisiliti vlastito tijelo da ode od ljudi umjesto prema njima. Druga pođe za njom. Treća ostade trenutak duže, gledajući Mikhaila kroz proreze maske. Iza keramike začu se tih, jedva obuzdan zvuk. Mikhail ne skloni pogled. Napokon se okrenu i izađe. Vrata ostadoše otvorena.

Mikhail uze svežanj ključeva s klina kraj vrata, priđe Murenu i otključa okove. Mršavi pade gotovo cijelom težinom, a Mikhail ga uhvati ispod ruke prije nego što udari o pod. Stariji se dovuče do njih, jedno oko potpuno zatvoreno od otoka, usna raspukla i krvava.

„Pusti mene“, promuklo reče čovjek iz lanaca. „Mogu stajati.“

Nije mogao. Mikhail ga je držao dok nije pronašao noge. Najmlađi se još nije podizao.

„Pomozi mu“, reče Mikhail starijem.

Stariji ga pogleda zdravim okom. Na trenutak se činilo da će nešto pitati, možda ko je iza, možda zašto ih pušta. Umjesto toga, priđe mlađem i uhvati ga ispod ramena, a mršavi, još nestabilan, pomogne s druge strane.

„Gore“, reče Mikhail. „Izvešću vas.“

Nijedan mu još nije zahvalio. Nijedan mu nije vjerovao.

„Za mnom.“

Šta radiš? Ostavi ih. Njima trebaju maske. Bijesu trebaju oni.

Mikhail izađe prvi i uspori koliko je bilo potrebno da ga mogu pratiti. Iza njega se čuo nepravilan hod trojice ljudi koji su ponovo učili oslanjati težinu na vlastite noge. Vodio ih je kroz slabije osvijetljene prolaze, dalje od glavnih odaja i mjesta gdje su Blijede Maske češće prolazile. Na svakom račvanju prvo bi pogledao niz hodnik, tek onda im dao znak da nastave.

Ovo više nije bilo samo puštanje ljudi iz jedne prostorije. Izvodio ih je iz podzemlja grada protiv naredbe koju je neko izdao njegovim imenom, protiv Bijelog Bijesa i Zavisti, protiv Pohlepe koja mu je šaptala da ih vrati.

Krenuli su prema prolazima kuda su se Blijede Maske rijetko kretale. Prema prolazu koji je vodio u Kraljevu Četvrt. Onim putem kojim je Teron ulazio ispod grada. Baklji je ovim prolazima bilo manje, a hodnici širi i prazniji. Stariji čovjek zastade da uhvati dah, a Mikhail pogleda prema udaljenom vrhu.

„Hajde. Još malo.“

Čovjek ga pogleda zdravim okom kao da mu ne vjeruje, ali ipak nastavi. Nakon nekoliko koraka Mikhailu se učini kao da je čuo zvuk metala ispred. Podiže ruku da stanu i priđe račvanju. Pogleda iza ugla, lijevo i desno. Hodnik je bio prazan.

Tada iza njega odjeknu urlik.

Okrenu se. Iz bočnog prolaza izletješe četiri Blijede Maske Bijesa. Prepozna trojicu iz odaje. S njima je bio i stražar s pukotinom preko lica.

„Stanite!“

Ali one nisu poslušale. Mikhail potrča prema ljudima, stražar zakorači na put s izvučenim mačem. Mikhail izvuče mač, odbi mu oštricu i natjera ga da ustukne. Iza njegovih leđa stariji čovjek već je padao. Najmlađi pokuša uzmaknuti uza zid, ali Bijes ga dohvati prije nego što se uspravio. Muren pruži ruku prema njemu. Oštrica mu uđe pod rebra.

„Dosta!“

Mikhail napade Bijesa s pukotinom, ali on ga udari nogom u grudi snažno da je Mikhail pao na kamen. Zatim je čekao iznad.

Iza njega, maske nastaviše ubadati. Stariji čovjek podiže glavu. Njegovo zdravo oko pronađe Mikhaila, zatim se zatvori.

Kada Bijesovi napokon završiše što su htjeli, sva trojica ustadoše i stadoše uz stražara, između Mikhaila i tijela. Disale su duboko. Više se nisu tresle.

„Slušaoče“, reče onaj koji je udarao drvetom. „Oduzeli ste nam ih.“

Mikhail ustade.

„Rekao sam da ih ne dirate.“

Bijesova šaka se stegnu oko drške. Mikhail napravi korak prema njima. Maske zarežaše i krenuše na njega.

Mikhail odbi prvi zamah ustranu, zakorači čovjeku s boka i Darinovim mačem odsiječe mu desnu podlakticu. Mač pade zajedno s njom. Bijes posrnu, ali druga dvojica već nasrnuše.

Mikhail uzmače, držeći ih ispred sebe. Jedan mu napade s lijeve strane. Odbi ga i odmah okrenu oštricu prema drugom, zasjekavši ga preko noge. Čovjek zareža i povuče se. Stražar tada udari Mikhaila ramenom. Leđa mu tresnuše o zid.

Mikhail jedva podiže mač da blokira sljedeći udarac. Čelik zazveča blizu njegova lica. Odgurnu protivnika, ali nije dobio prostor da se odmakne od zida. Onaj bez podlaktice već je pokupio mač lijevom rukom i ponovo im prilazio.

Mikhail je teško disao. Ruka mu je trnula od udaraca. Čim bi odbio jednoga, drugi bi ga prisilio da ponovo podigne oštricu. Nisu se borili kao ljudi koji žele preživjeti, borili su se kao da im je nešto oduzeto. Jedan je krvario tamo gdje mu je ruka bila, a drugi su htjeli još. Navališe na njega, Mikhail se branio sve dok ga umor nije savladao.

Pogled mu pređe preko njihovih mačeva. Četiri komada čelika kojima su ga pokušavali sasjeći u njegovim hodnicima. Mikhail poželje četiri mača.

Tada toplota Pohlepe buknu preko njegova lica.

Moje.

Bijes koji je u odaji obilazio Murena podiže mač, ali mu oštrica zakasni za pokretom. Rame mu se napelo. Mač ga povuče naniže.

Mikhail mu odbi tromu oštricu i zabode mu svoj mač pod rebra. Izvuče ga dok je čovjek padao. Bijes kojem su maloprije podrhtavale šake pokuša udariti s boka. Mač mu se spusti prije nego što je završio zamah. Mikhail se izmaknu i zasiječe ga preko vrata.

Onaj bez podlaktice nasrnu preko njih. Držao je mač lijevom rukom ali mač kao da mu je bio pretežak. Mikhail se izmače i povuče ga za ruku, zatim ga uhvati za potiljak i razbi mu glavu o kamen sve dok keramika nije pukla. Zabode mu oštricu u leđa. Čovjek skliznu niz zid.

Keramika s pukotinom ostade dalje. Više nije mogao da odluči da li da ide naprijed ili nazad. Disao je teško. Mač mu je još bio u ruci, ali vrh se spuštao polako prema podu. Podiže ga, pa vrh ponovo krenu prema dolje. Pogleda trojicu na podu, pa Mikhaila. Pusti mač i okrenu se prema hodniku.

Mikhail je gledao Blijedu Masku kako bježi niz hodnik, crna odora udara joj o noge, koraci postaju sve brži što se više udaljavala od njega. Mogao ju je pustiti da bježi.

Ruka mu se ipak podiže. Okrenu mač u šaci, napravi jedan korak i baci ga. Darinov mač prođe kroz svjetlost baklje, jednom se okrenu u letu i zari se blijedoj keramici u leđa. Čovjek pade licem prema kamenu i skliznu još malo prije nego što stade.

Tišina se vrati u hodnik. Mikhail je stajao s jednom rukom još ispruženom nakon bacanja, pokušavajući shvatiti šta se upravo desilo. Priđe posljednjem i izvuče mač iz njegovih leđa.

Toplota iza Pohlepe planu. Keramika mu se privi uz lice, pritisak se raširi iza očiju i niz vilicu.

Ovo smo mi.

„Ne.“

Ubio si četvoricu bez oklijevanja. Kretao si se tačno onako kako se Slušalac kreće.

Mikhail obrisa mač o crnu odoru mrtvog Bijesa.

Pogledaj ruke.

Nije htio.

Pogledaj ih!

Spusti pogled. Krv mu je bila preko crnih rukavica, preko prstiju i dlana, već tamna pod svjetlošću baklji.

„Ja. Ja nisam ovo.“

Već jesi.

Vrati mač u korice i ponovo pogleda trojicu muškaraca. U grudima mu se slegla težina njihovih poznatih lica. Posljednji put kada ih je vidio bili su pijani i glasni. Stariji se smijao. Mršavi je govorio o maskama. Najmlađi je tvrdio da su obojica budale. Sada su ležali jedan preko drugoga na kamenu.

Oni nisu ništa.

Mikhail nije sklonio pogled.

Mogao si da ih izliječiš.

Nisi.

„Imali su imena.“

Koja?

Mikhail pogleda čovjeka koji je maloprije visio u lancima.

Znaš ime samo jednoga.

Mikhail zaćuta. Žalost će ih upisati. On je tako naredio, da nijedan mrtav ne ide u zemlju bez imena, i da se uz svako upiše ko je naredio, ko je prenio i ko je izvršio. Uz njihova će pisati Slušalac.

Njihova ne znaš. Svi imaju imena. To ih ne čini važnim.

„Ostavi me.“

Ti si odlučio da ih oslobodiš. Mrtvi su zbog tvoje odluke.

Mikhail podiže glavu. To je zaboljelo više od svega što mu je rekla.

„Dosta.“

A četvorica koje si ubio? Bez mene bi ležao ondje s njima.

Mikhail podiže obje ruke i oslobodi remenje, pronađe rubove maske, gurnu prste ispod keramike i povuče.

Maska se ne pomjeri.

Povuče snažnije. Nokti mu skliznuše po glatkoj ivici, ali keramika ostade priljubljena uz lice. Mikhail opsova kroz zube i ponovo povuče. Ništa. Okrenu se prema zidu i udari čelom o kamen. Udar mu zazvoni kroz lobanju, a toplota pod keramikom buknu još jače.

Ubico.

„Ne!“

Glas odjeknu praznim hodnikom.

Maska više ništa ne reče. Toplota se polako smiri, ali keramika nije popustila.

Mikhail ostade čelom naslonjen na hladan kamen. Disanje mu se uspori. Uspravi se, ali ne zategnu ramenje. Trojica muškaraca još su ležala tamo. Nije mogao promijeniti ono što im se dogodilo. Ali mogao je odlučiti šta će učiniti poslije toga. Pogleda prema hodniku kojim bi se vratio dublje u Odaje Maski. Tamo nema ničega što želi.

Okrenu se prema starim prolazima koji su vodili gore, prema Odajama Bijelih Maski. Odaje Bijele Zavisti bile su tamo.