Poglavlje XXXV: Bolji grad
Do Ronikove kuće stiže dok je noć još trajala. Pred ulazom u dvorište stajala su dvojica stražara. Jedan ga prepozna i odmah priđe.
„Je li Ronik otišao?“ upita Mikhail.
„Jeste. Otišao je.“
„Kada?“
„Jutros. Steelmark ih je ubrzao. Rekao je da ne želi da dočeka Noć Sjećanja u ovome prokletom gradu.“
To je zvučalo dovoljno kao Steelmark da Mikhail nije pitao dalje.
„Koliko ih je otišlo?“
„Ne znam tačno. Stotinu, možda malo više.“
Mikhail pogleda niz ulicu kao da bi još mogao vidjeti posljednje od njih.
„Planiraš za njima?“
Mikhail se već okretao. „Ako ih nađem. Da.“
Prešao je grad prema južnoj kapiji. Ulice su bile skoro prazne, ali ne kao prije. Ljudi su se pripremali za Noć Sjećanja. Svjetlost je gorjela iza ponekog prozora iako je bilo kasno, a negdje se još čuo razgovor ljudi koji nisu morali brojati zvona da bi znali do kada smiju biti napolju. Mikhail je prolazio kroz sve, i prvi put nakon dugo vremena nije bio Slušalac koji posmatra vlastiti grad iz tame. Bio je samo čovjek koji kasni za prijateljem.
Konjušarnica uz kapiju bila je uvijek otvorena. Starac je spavao na stolici, brade spuštene na grudima i ruku prekrštenih preko stomaka.
„Hej.“
Starac se ne pomjeri, Mikhail ga dotače po ramenu. Čovjek se trznu toliko naglo da zamalo pade sa stolice.
„Mi...“ Protrlja oči i zagleda se u njega. „Mikhail?“
„Treba mi konj.“
Starac ga je gledao kao da pokušava odlučiti je li dovoljno budan da se naljuti.
„Treba ti. A meni treba čovjek koji će platiti što mu ja hranim konja dok on obilazi pola svijeta.“
„Koliko?“
Starac odmah oživje dovoljno da kaže cijenu. Mikhail izvadi kovanice i spusti ih u njegov dlan. Starac ih prebroja jednom, zatim još jednom za svaki slučaj, pa ustade.
„Sad mi je drago što si živ.“
„Pretpostavljao sam.“
„Nemoj biti bezobrazan prema čovjeku koji ti drži konja.“
Nestade među pregradama i ubrzo izvede Mikhailovog tamnoplavog konja. Životinja ga prepozna prije nego što joj je prišao, podiže glavu i udari prednjom nogom o slamu. Mikhail joj pređe dlanom niz vrat.
„Evo ga“, reče starac. „Tvoj crni. Jeo je bolje od mene, i manje se žalio.“
Mikhail uzjaha pažljivo, osjetivši kako ga rana zateže čim prebaci nogu preko sedla.
„Kuda?“ upita starac.
Mikhail pogleda prema istoku.
„Još ne znam.“
„Pitam iz pristojnosti. Iako me ne zanima.“ Maknu rukom i sjede na stolicu.
Mikhail potjera konja. Jahao je ostatak noći. Sam je mogao ići mnogo brže od kolone, ali rana mu nije dopuštala da dugo drži isti tempo. Nakon nekog vremena uspio je naći položaj gdje bi ga rana najmanje boljela.
Nebo je već blijedilo kada naprijed ugleda prve tragove prolaska većeg broja ljudi. Zemlja izrovana kopitima, tragovi točkova i ugažena trava uz rub puta. Malo kasnije začu metal i glasove.
Kolona se pojavi iza krivine. Bilo ih je više od stotinu. Konjanici naprijed, dio ljudi pješice, natovareni konji i kola s opremom između njih. Nije to bila vojska koja ide u bitku, ali se nije ni kretala kao obična smjena. Ljudi su držali razmak, oružje im bilo pri ruci, a razgovori kratki. Svi su znali kuda idu i da će tamo biti najmanje pola godine. A na čelu kolone su jahali Ronik i Steelmark.
Mikhail potjera konja i približi im se sa strane. Steelmark ga prvi ču. Okrenu glavu prema njemu, odmjeri ga jednom od glave do pete i ne reče ništa. Ronik još nije vidio.
„Šta je sad?“ doviknu, misleći da mu prilazi neko od njegovih ljudi.
„Ipak sam odlučio da pođem.“
Ronik se okrenu. Na licu mu se pojavi osmijeh prije nego što ga je stigao zaustaviti. Brzo ga sakri i ponovo poprimi izraz kapetana koji pred ljudima zna šta radi.
„Mikhail?“
„Ne poznaješ me više?“
Ronik ga odmjeri. „Izgledaš užasno.“
Steelmark pogleda prema Roniku.
„Kapetane, to nije način da dočekaš pojačanje.“
„Ti si mene dočekao sa dvanaest ljudi kada smo trebali prevoziti dragar i rekao da izaberem one koji će najduže ostati živi.“
„I bio sam u pravu.“
„Zato ja i jesam ovakav. Oštećen.“
Mikhail dovede konja uz njihov. Ronik ga ponovo pogleda, ovaj put ozbiljnije.
„Nisam te prijavio. Nemam krevet za tebe, nemam dodatnu opremu i nemam pojma hoće li te Tomar uopšte pustiti da ostaneš.“
„Tomar kada ode, vodićeš ti. Snaći ću se.“
„Nisam ni mislio da nećeš.“
Steelmark primijeti način na koji Mikhail sjedi u sedlu.
„Šta ti je? Povrijeđen?“
„Nisam.“
Steelmark se okrenu prema Roniku.
„Vidio sam dovoljno ljudi koji nisu povrijeđeni. Ne sjede tako.“
Ronik uzdahnu. „Eto. Vidiš s čim sam odrastao.“
„Vidim, ja sam vas trenirao.“
Mikhailu se jedan kraj usne pomjeri. Pokušao se namjestiti u sedlu i bol mu prođe kroz bok prije nego što ju je uspio sakriti. Ruka mu odmah ode prema zavoju. Ronik to vidje.
„Šta ti se desilo?“
„Pao sam sa konja.“
Steelmark pogleda konja ispod njega, zatim Mikhaila.
„S ovog?“
„S ovog.“
„Uvijek si dobro jahao“, reče Steelmark.
Ronik se nasmija.
„Pusti ga. Priča se raspada brže nego rana.“
Steelmark se okrenu prema putu.
„Kako god. Nećeš biti koristan nikome. Danas jašeš s nama naprijed. Ako počneš krvariti, ostavljamo te uz put.“
Nekada bi to bila naredba. Ronik, praveći se ozbiljan, kratko klimnu.
„Čuo si ga. Njemu ne smijem ni ja da naredim drugačije.“
Steelmark ništa ne reče, ali Mikhail primijeti razliku. Nisu više bili nesaglasni oko naredbe. Steelmark je davao procjenu, Ronik ju je potvrđivao.
Nekada je Steelmark stajao ispred njih s glasom koji je mogao zaustaviti čitav red. Sada je jahao pola koraka iza čovjeka kojeg je nekada tjerao da ponavlja isti zamah dok mu ruke ne otkažu. I činilo se da mu to više ne smeta.
* * *
Drugog dana Mikhail je većinu vremena jahao uz Ronika i Steelmarka. Ponekad bi zaspao na konju pa bi ga Ronik zadirkivao. Put je još bio širok, a zemlja njemu nepoznata. Ronik je, naravno, govorio više nego Steelmark, uglavnom zato što je Steelmark smatrao da dvije riječi mogu obaviti posao za koji bi Roniku trebalo deset. Pred podne jedan vojnik priđe Roniku i upita hoće li večeras obilježiti Noć Sjećanja.
„Hoćemo“, reče Ronik. „Ali u zoru krećemo. Prenesi ostalima.“
Predveče Ronik pogleda nebo i zatim put ispred njih. „Stajemo kada pređemo Elorin.“
Steelmark podiže glavu prema suncu. „Imamo još svjetla. Mogli bismo dalje.“
Ronik odmahnu glavom.
„A onda postavljamo kamp po mraku. Neka, sjećam se dobro grebena.“
„Dobro je da ga se sjećaš.“
Ronik se okrenu prema Mikhailu.
„Zašto mi je desna ruka čovjek koji ne zna biti zadovoljan.“
„A ti si uporan da izgubiš desnu ruku“, reče Steelmark. „Ali ne mene.“
Ronik proguta. „E to ne bih volio da se desi.“
Kada pređoše Elorin, Ronik ostade posljednji na mostu gledajući u daleku i široku rijeku ispod. Mikhail krenu prema njemu, ali stade. Znao je na šta Ronik sada misli. Gledao rijeku koja mu je uzela brata. Mikhail je posmatrao Ronika i znao da nije rijeka. Ronik ga tada primjeti, okrenu glavu i osmjehnu se, ali oči mu ostadoše tužne i pune suza.
Te večeri kada postaviše kamp, Mikhail je sjedio kraj male vatre, dalje od šatora. Ronik je došao tek nakon što je obišao straže, a Steelmark poslije njega. Nekada bi Steelmark obišao sve sam i Ronik ga pratio. Sada bi Ronik išao prvi, a Steelmark provjeravao ono što je ostalo iza njega. Nije ga ispravljao pred ljudima. Kada bi imao nešto reći, rekao bi tiho i dovoljno kratko da niko drugi ne mora znati.
„I?“ upita Ronik kada sjede. „Dobro je?“
Steelmark prihvati čašu vode koju mu pruži jedan vojnik.
„Sjeverna straža ti je predaleko. Nećeš ih čuti ako nešto krene.“
Ronik razmisli. „Pomjeri ih bliže.“
Steelmark klimnu i krenu da ustane.
„Sačekaj, uradi to poslije. Sjedni s nama. Popij vode.“
Steelmark je stajao. „Brzo ću“, zatim ode.
Kada ode, Ronik se nasmije kroz nos.
„Da mi nema njega, ne znam kako bih sve ovo izdržao.“
„Napreduješ.“
„Nemoj to nikome reći“, šapnu.
Kada se smračilo, vojnici pogasiše vatre i baklje. Večera je već bila podijeljena, konji napojeni, a straže na svojim mjestima. Mikhail ostade sjediti uz Ronika dok je mrak prekrivao logor. Čuo se Elorin, konj koji je kopitom udarao o zemlju i nečiji kašalj među šatorima. A nad njima su stajale zvijezde, hiljade njih, kao što su stajale nad Prvim Čovjekom i Prvom Ženom. Mikhail tiho izgovori Darinovo i Daisyno ime. Malo kasnije začu Ronika kako izgovara bratovo ime. Dugo poslije toga, kada je noć prešla pola, jedan vojnik se nagnu nad suvu potpalu i zapali vatru.
Sjedilo se gdje je bilo mjesta. Mješina vina pođe od ruke do ruke, neko razlomi posljednji komad sira, a dvojica mlađih pomjeriše se da propuste Steelmarka. Došao je nakon obilaska stražara i prihvatio čašu, ali je odmah podsjetio ljude da ujutro neće čekati one koji prespavaju. Neko mu odgovori da bi barem večeras mogao zaboraviti zoru. Steelmark otpi i reče da će ih zato on ujutro sve podsjetiti.
Ronik se nasmija, zatim pogleda Mikhaila preko vatre.
„Šta misliš kako je večeras u Veilcourtu?“
„Grad je bolji, valjda.“
„Nikada to nije bio dobar grad.“ Ronik pruži čašu Mikhailu. „Ali ipak kao da jeste bolji.“
„Samo da potraje.“
„Nikad nije trajalo“, reče Ronik.
Preko puta njih vojnik je pričao kako je njegov otac jedne Noći Sjećanja zaspao prije nego što su pogasili svjetla, pa su ga ostavili za stolom i otišli bez njega. Kada se probudio u praznoj, mračnoj kući, istrčao je na ulicu bos. Ljudi kada su ga vidjeli nasmijali su se i rekli mu da je stigao na vrijeme. Priča se nastavi uz dodavanje vina i drva. Mikhail privuče plašt preko koljena i ostade slušati.
* * *
Trećeg dana put ih je uveo među gušće drveće. Šuma ih je držala i četvrti dan. Debela i tamna stabla dizala su se s obje strane puta, korijenje na mjestima toliko veliko da je put morao zaobići oko njega. Svjetlost je prolazila kroz lišće u dugim, blijedim komadima i pomjerala se po ljudima dok su jahali.
Mikhailova rana je zarastala sporo. Četvrtog jutra je prestao spuštati ruku kada bi ga zaboljela.
Tek kasnije tog dana, kada su ostali malo iza čela kolone, Ronik upita Mikhaila:
„Zašto si stvarno došao?“
„Predomislio sam se. Nisam htio ostati u Veilcourtu.“
„Pametno“, reče. „Drago mi je što si ovdje.“
Te noći, dok je kolona spavala, Mikhail je ležao okrenut prema zapadu. Negdje ondje, pod kamenom, Bijes je večeras prvi put izdavao naredbe umjesto njega. Pokušao je zamisliti šta govori. Nije mogao. Okrenu se na drugu stranu.
* * *
Petog dana šuma se počela prorjeđivati. Stabla su postajala niža, krošnje rjeđe, a vjetar sve jači. Grane su bile povijene u istom pravcu, kao da ih nešto godinama guralo sa istoka i nijedna se više nije pokušala vratiti. Vazduh se promijenio prije nego što su išta vidjeli. U njemu je bilo soli, mokrog kamena i hladnoće koja nije dolazila iz šume.
Steelmark duboko udahnu.
„More.“
Ronik okrenu glavu prema njemu. „Nisam znao da znaš mirise.“
„Kad nešto smrdi dovoljno veliko, naučiš.“
„Eto. Još jedna stvar koju si zaboravio da nas naučiš.“
Kasnije tog dana izašli su među posljednja stabla, i pred njima se zemlja otvori. Mikhail zaustavi konja i pogleda tvrđavu.
Ironfort je stajao na uzdignutom brdu usred široke čistine, dovoljno visoko da vidi sve što mu prilazi. Zidine su bile debele, tamne i grube, bez ukrasa, podignute da izdrže, a ne da budu gledane kao u Veilcourtu. Nijedno drvo nije raslo između šume i tvrđave. Čovjek koji bi izašao iz zelenila morao je preći otvorenu zemlju pod očima svake kule.
Iza tvrđave prema istoku dizale su se planine. Sjeverno od planina šuma se pružala dalje, niska, tamna i neprekinuta, prema zemlji u kojoj ljudi nisu mogli graditi gradove. Grimvast. Velika Močvara. Južno od planina stijena je padala prema moru. Uzak prolaz držao se uz njeno lice, a ispod njega voda je udarala o kamen toliko daleko da se zvuk jedva čuo. More se pružalo ravno prema horizontu, bez ičega što bi pokazalo gdje završava. Sve što bi s istoka krenulo prema Veillandsu moralo je proći kroz uski prolaz između stijene i mora ili preko močvare. Trećeg puta nije bilo. A iznad oba stajao je Ironfort.
Ronik zaustavi konja kraj Mikhaila. Steelmark stade s druge strane.
„Evo ga“, reče Ronik. „Kraj svijeta.“
Steelmark puhnu kroz nos.
„Volio bih da je kraj, odmah da skočim.“