Poglavlje XXXIV: Lica
Blijede Maske Tuge su dolazile i odlazile iz njegovih odaja, provjeravale ranu, mijenjale zavoje i donosile vodu. Mikhail ih je puštao da rade bez pitanja. Tek kada se hodnici napokon utišaše i posljednja Blijeda Tuga zatvori vrata za sobom, leže na krevet.
Nije stigao ni zaspati kada snažno kucanje odjeknu vratima i ona se naglo otvoriše. Bijeli Bijes uđe prvi. Iza njega dvojica Blijedih Bijesova držala su čovjeka između sebe, ruku izvrnutih iza leđa i tijela savijenog naprijed. Držali su ga onako kako ljudi drže nešto što bi radije slomili nego doveli živo, jedan sa svake strane, šaka duboko stegnutih u njegove nadlaktice. Odvukoše ga do sredine prostorije.
„Evo ga“, reče Bijeli Bijes. „Bijela Zavist.“
Skini.
Mikhail ustade. Rana ga zabolje čim se uspravi, ali nastavi preko prostorije. Blijedi Bijesovi prisiliše zarobljenika na koljena. Bijela keramika Zavisti bila je ista koju je gledao u hodniku, očne šupljine uske i ukošene u stranu prema nečemu što nije pripadalo njoj. Usne su bile stisnute, jedan ugao oboren i tanka usta povučena kao da joj je tuđa sreća ostavila gorak ukus u ustima.
„Pustite ga“, reče Mikhail.
Blijedi Bijesovi ne poslušaše odmah. Pogledaše prema svom Bijelom. On ih je trenutak gledao, zatim kratko klimnu. Ruke se povukoše sa zarobljenika.
Mikhail priđe, zgrabi ga za prednji dio odore i podiže na noge. Jednim pokretom zabi ga leđima u zid, bijela keramika udari o kamen. Mikhail mu podlakticu pritisnu preko grudi i drugom rukom uhvati rub bijele maske.
Skini je.
Zarobljenik se nije branio. Nije ni smio pred Slušaocem. Tijelo mu je drhtalo. Ramena su mu bila skupljena, dah kratak, noge ukočene uza zid. I kada Mikhail približi vlastitu masku njegovoj, čovjek malo povuče glavu u stranu koliko mu je kamen dopuštao.
Mikhail na trenutak popusti hvat. Čovjek kojeg je sreo u hodniku nije ovako gledao Slušaoca. Nije drhtao dok je lagao. Kleknuo je, čekao i onda izvukao bodež kao da je odluku donio mnogo prije nego što je Mikhail stigao. Ovaj čovjek se plašio. Ovo nije bio Deveti Čovjek.
Uzmi mu lice.
Mikhail odstupi i pogleda Bijelog Bijesa.
„Napolje.“
Bijes se ne pomjeri. „Slušaoče...“
„Svi.“
Režanje na njegovoj keramici ostade okrenuto prema zarobljeniku. Čovjek ispod nje gotovo se nagnu naprijed, kao da mu je samo prisustvo Bijele Zavisti davalo nešto prema čemu može usmjeriti ruke.
„Moram razgovarati s njim nasamo“, reče Mikhail. „Izađite.“
Bijes klimnu i naglo se okrenu prema vratima. Blijedi krenuše za njim. Na pragu se zaustavi i još jednom zareža i pogleda zarobljenika.
„Biću ispred.“
Vrata se zatvoriše. Mikhail ču kako se koraci zaustavljaju odmah ispred odaje. Znao je da Bijes neće otići dalje od zida. Okrenu se prema Zavisti. Zari mu prste iza ruba bijele keramike i povuče. Maska se odvoji.
Ispod nje se pojavi mlado, mršavo lice, blijedo od života pod zemljom. Uska vilica, neobrijana brada, tamna kosa priljubljena uz čelo i oči crvene uz rubove. Mršavo, uglasto lice s brodom iza njega. To je tražio. Ovo nije bilo to.
„Gdje je Bijela Zavist?“ upita Mikhail.
Čovjek ga zbunjeno pogleda.
„Ja sam Bijela Zavist, Slušaoče.“
Mikhail mu ponovo podlakticom pritisnu grlo uza zid.
„Nisi.“
Čovjek proguta pod njegovom rukom.
„Gdje je čovjek koji nosi ovu masku?“
Nešto se u njegovom licu promijeni. Mikhail pritisnu jače.
„Govori.“
„Došao mi je prije dva dana.“
Mikhailova ruka stade.
„Prije dva dana?“
„Jeste, Slušaoče.“
„Kuda je otišao?“
„Nije rekao.“
Mikhail ga ponovo stisnu.
„Kuda!?“
Čovjek je disao kroz otvorena usta. „Rekao je da mora otići. Rekao je da samo meni vjeruje. Dao mi je svoju Bijelu Masku i uzeo moju Blijedu.“
Mikhail ga tada pusti. Čovjek ostade uza zid, jednom rukom dodirujući vrat.
„Rekao je da ste mu vi to naredili“, nastavi brzo. „Da ja nosim Bijelu dok se on ne vrati. Nisam znao... Slušaoče, nisam znao da...“
„Kako se zove?“
Čovjek proguta. „Saren. Tako mu je jednom rekao, ili mi se učinilo. Jednom sam ga pitao odakle je, rekao je da je bolje da ne znam.“
Mikhail pogleda Bijelu Masku Zavisti u svojoj ruci. Zavist nije morao promijeniti lice. Promijenio je samo masku. A sada je negdje ispod grada hodao kao jedan od mnogih Blijedih, glave spuštene pred Bijelima, dovoljno beznačajan da niko ne zapamti kojim je hodnikom prošao. I time postao niko.
Rana ga zabolje i on se osloni rukom na rub stola.
„Vrati je.“
Pruži čovjeku Bijelu Masku, ne gledajući u njega. Čovjek je primi objema rukama i vrati na lice. Kada keramika ponovo sakri njegove crte, pred Mikhailom je opet stajala Bijela Zavist.
„Izađi.“
Čovjek se pognu i izađe na vrata. Dok ih je otvarao Mikhail prozva Bijesa.
„Bijese.“
Vrata se odmah otvoriše. Bijeli Bijes stajao je s druge strane toliko blizu da vjerovatno nije napravio ni korak otkako je izašao.
„Nije on“, reče Mikhail.
Bijes napravi dva koraka.
„Šta?“
„Čovjek kojeg tražimo dao mu je Bijelu Masku, a uzeo njegovu Blijedu.“
Bijesu se režanje promijeni. Kao da je razočaran jer je očekivao da će Mikhail sada dati čovjeka ispod bijele keramike njegovim rukama.
„Koliko sam dugo bio bez svijesti?“
„Dva dana, Slušaoče.“
Mikhail udari u sto po papirima. Nije znao da je ležao dva dana. Za ta dva dana mogao je biti bili gdje. Moglo se desiti bilo šta.
„Onaj kojeg tražimo je možda još u hodnicima. Možda je već našao izlaz.“
Pogleda pečat na stolu. Stajao je tamo gdje ga je ostavio, kao i svaki put. Tačno na tom mjestu. Ali to mu više ništa nije značilo.
„Zatvori izlaze koje možeš zatvoriti“, nastavi Mikhail. „Ne želim da iko zna za zamjenu.“ Mikhail pogleda prema vratima, zamišljajući prolaze koji se granaju ispod grada. „Ti i tvoje maske pronaći ćete sve Blijede Zavisti i okupiti ih u njihovim odajama. Niko ne odlazi dok ih ja ne ispitam.“
„Slušaoče, predlažem da odmorite. Mi ćemo ih držati ako treba još dva dana.“
„Dobro sam. Uradite tako. Kada završite pošalji nekoga da me obavijesti.“
Bijes se pokloni i okrenu.
„Bijese.“
Bijela keramika stade.
„I ne diraj ih dok ja ne stignem.“
„Da, Slušaoče“, reče Bijes i izađe.
Mikhail ostade sam. Tek ga tada popusti snaga kojom je uspijevao držati tijelo uspravno. Ruka mu ode prema boku. Zavoj je pod prstima ponovo bio topao i vlažan.
Sjede na rub kreveta razmišljajući kako negdje ispod grada još hoda čovjek koji više ne nosi lice koje su tražili.
Blijeda Tuga je dolazila dva puta da mu zamijeni zavoj i odlazila bez riječi. Posljednji put je još bila u prostoriji kada se začulo kucanje. Jedan Blijedi Bijes proviri unutra.
„Spremni su, Slušaoče.“
Mikhail ustade. Izađe iz Odaje Slušaoca i prođe kroz Odaje Maski, zatim se s Blijedim Bijesom spusti kružnim stepenicama. Nisu skrenuli prema hodniku s vratima na kojima su bila isklesana lica u Odaje Blijedih Maski. Bijes ga povede dalje, prema velikoj prostoriji koja se koristila kada je trebalo okupiti mnogo više maski odjednom. Mikhail je prepozna prije nego što su stigli do dvokrilnih vrata. Bio je ovdje toga dana, prije nego što je postao Slušalac. Stajao je među Bijesovima i slušao naredbu za selo koje nije znao da je Emberveil.
Blijedi Bijes otvori vrata jednom rukom i ostade sa strane, čekajući. Mikhail uđe.
Prostorija je bila ista, ali klupa i stolova više nije bilo. Umjesto njih čitav prostor ispunjavale su Blijede Maske Zavisti, poredane u pravilne redove od jednog zida do drugog. Između njih su ostavljeni prolazi dovoljno široki da čovjek može hodati. Sve su Zavisti klečale, ruke su im bile vezane iza leđa, glave spuštene, a iza gotovo svake stajala je Blijeda Maska Bijesa.
Veoma pametno.
Kako ćeš znati ko je ko? Zvaćeš ih jednog po jednog da skidaju maske dok ga ne otkriješ?
Ostaćeš ovdje vječno.
Bijeli Bijes čekao je lijevo od vrata. Kada mu Mikhail priđe, nije morao pitati ko je izdao naredbu da ih vežu.
„Zašto ovdje. Rekao sam njihove odaje?“
„Slušaoče, previše ih je. Naši redovi su mnogo veći i nisu svi mogli stati tamo.“
Mikhail ih pogleda. Veći.
„Odvežite ih.“
Blijedi Bijesovi poslušaše odmah. Užad su popuštala jedno za drugim. Zglobovi se oslobađali. Neke Zavisti odmah povukoše ruke prema grudima, druge ih ostaviše iza leđa kao da još nisu sigurne smiju li ih pomjeriti. Nijedna nije ustala.
„Svi Blijedi Bijesovi napolje“, reče Mikhail.
Bijesovi tada pogledaše jedni druge, pa svog Bijelog. A on se nagnu prema Mikhailu.
„Slušaoče, ako je on među njima, ovo nije sigurno.“
Mikhail mu ne odgovori. Bijes ga je još trenutak gledao, zatim se okrenu prema svojim ljudima.
„Čuli ste. Napolje.“
Blijedi Bijesovi krenuše prema vratima. Kada i Bijeli Bijes napravi korak da pođe za njima, Mikhail mu položi ruku na rame.
„Ti, ne.“
Bijes stade. Pogleda Mikhailovu ruku, kao da mu je drago što ga drži na njegovom ramenu, zatim se vrati i stade gdje je i stajao. Uzdignutiji ovaj put. Blijedi Bijesovi izađoše jedan za drugim, a velika vrata se zatvoriše za posljednjim. U prostoriji ostadoše samo Mikhail, Bijeli Bijes i sve Blijede Maske Zavisti koje su bile ispod grada.
Mikhail ostade okrenut prema njima.
„Skinite maske.“
Tišina se promijeni. Nijedna ruka se nije pomjerila.
Pored njega Bijeli Bijes odjednom postade miran. Previše miran za ono što bijes nije. Jedna mu se šaka otvori, zatim zatvori i ostade tako.
Ne.
Šta to radiš?
Blijede Zavisti počele su gledati jedna prema drugoj. Keramika prema keramici. Neki su malo podigli glave kao da nisu sigurni jesu li dobro čuli. Mikhail ih je razumio. Godinama su radili zajedno pod istim licima i istim pravilima, a sada im je naređeno ono što nikada nisu učinili niti su mogli očekivati. Da pred svima pokažu ko su.
„Rekao sam da ih skinete. Svi.“
Ponovo oklijevanje, zatim se prva ruka podiže. Sporo. Prsti pronađoše remen iza glave, povukoše ga i blijeda keramika odvoji se od kože. Ispod nje pojavi se blijedo lice muškarca. Čim se maska odvojila, obori glavu prema podu.
Druga Maska siđe nekoliko mjesta dalje. Žena, mlađa, čeljusti toliko stisnute da joj se mišić pomjerao uz obraz. Zatim treća. Četvrta. Još jedna. Zvuk otpuštanja remena počeo se širiti prostorijom sve dok se nije činilo da čitava odaja šušti od kože, tkanine i keramike.
Šta si to učinio?
Pohlepin glas više nije zvučao ljutito. Toplota se nekako povlačila, kao da je postala slabija i povučenija. Skupila u nešto malo i nesigurno.
Mikhail je gledao kako maske nestaju, a lica ljudi mijenjaju keramiku.
Neki su prvi put ugledali lica ljudi s kojima su godinama prolazili istim hodnicima. Dvojica muškaraca u prednjem redu pogledala su jedan drugoga i obojica istog momenta sklonila oči. Žena se zagledala u čovjeka pored sebe, prepoznala ga i pokrila usta rukom. Neko iza nje tiho zaplaka. Drugi čovjek samo je spustio glavu toliko nisko da mu je brada gotovo dotakla grudi.
Mikhail je poznavao neka od tih lica.
Trgovac iz Pijačne Ulice. Žena koja je prodavala tkaninu kraj istočne kapije. Čovjek pored kojeg je mnogo puta prošao kraj bunara. Obični ljudi koje je Veilcourt gledao i upravo zbog toga prestao primjećivati. Trgovci, radnici, majke, muževi, sinovi. Bez keramike više nisu bili redovi istih lica. Svako je imao svoje. I svako je sada znao barem dio onoga što je ostalo skriveno godinama.
Mikhail pođe između redova. Bijeli Bijes krenu za njim, korak iza, tiši nego što ga je Mikhail ikada vidio. Znao je ako je jednom naredbom skinuo lice sa svih njih, mogao i njemu učiniti isto.
Prešli su prvi red, zatim drugi. Gledao je svako lice dovoljno dugo da ga zapamti. Muško, žensko, staro, mlado, poznato i nepoznato. Ali nigdje lice čovjeka kojeg je tražio.
Gdje je?
Nastavio je do kraja prostorije, zatim drugim prolazom nazad. Nijedno lice nije odgovaralo čovjeku iz Blackwatera, broda, Astrenvelda i hodnika u kojem je bodež završio u njegovom boku. Devetog čovjeka ne nađe. Dva dana je imao, i vrijeme da izabere kuda će izaći. Mikhail stade na kraju posljednjeg reda. Stotine ljudi klečalo je iza njega golog lica zbog čovjeka koji je odavno bio vani.
Kada se vrati pred redove, Mikhail još jednom pogleda preko svih njih. Čekali su da odluči šta će sada biti s njima.
Mogao im je narediti da ostave keramiku na podu i vrate se svojim kućama. Možda bi ga poslušali kao i sad. Žena koju je poznavao s pijace držala je masku objema rukama uz stomak. Gledao ju je, pokušavajući zamisliti ove hodnike bez nje i svih ostalih. Deveti Čovjek još je bio slobodan. Ali ako to uradi šta će biti s gradom? Kako će onda da ga spasi? Kada ga spasi, moći će ih pustiti.
„Vratite maske.“
Pored njega mirnoća Bijesa odjednom nestade. Bijeli Bijes izdahnu kao čovjek koji je tek shvatio da je dugo zadržavao dah. Šake mu se ponovo počeše otvarati i zatvarati, a poznato nemirno režanje vrati se njegovom glasu.
Po prostoriji se podigoše ruke. Keramika je ponovo prekrivala lica, jedno po jedno. Remeni su se zatezali, ljudske crte povlačile pod iste oči i ista usta keramike. Ubrzo pred Mikhailom više nisu klečali trgovci, žene i ljudi koje je poznavao iz grada. Ponovo su bile maske.
„Ustanite.“
Redovi se podigoše. Mikhail ih pogleda posljednji put. Znao je da će ovo Radoznalost da upiše.
„Slobodni ste.“
Zatim se okrenu prema Bijelom Bijesu. „Ti. Za mnom.“
Izađoše iz odaje i ostaviše za sobom tiho pomjeranje ljudi koji su ponovo skrivali svoja lica. Mikhail povede Bijelog Bijesa prema stepenicama lijevo od izlaza. Tek kada su bili dovoljno daleko od vrata, stade u polumraku i okrenu se prema njemu. Bol mu ponovo stegnu bok i on pritisnu zavoj ispod odore.
Morao je izaći. Tako je sebi govorio. Briga ga za grad i za ovu bolest ispod njega. Bijes je stajao pred njim i čekao. Sada je i Mikhail morao nekome vjerovati.
„Od sada ti vodiš.“
Pohlepa se u istom trenutku zgrči uz Mikhailovo lice.
Ne.
Bijes ga je samo gledao.
„Odlazim iz Veilcourta“, nastavi Mikhail. „Ne znam koliko dugo. Vratiću se. Dok me nema, sve maske slušaju tebe.“
Daješ mu moje maske.
Bijesova glava se malo povuče.
„Slušaoče...“
„Svaka Blijeda Maska. Svaka Bijela koja ostane u gradu. Svaka odaja i svaki hodnik. Naredbe idu kroz tebe dok se ne vratim.“
Moje odaje. Moje maske. Sve što sam uzeo.
Pohlepin glas postade bliži.
Daješ ih Bijesu. Daješ ih onome koji grize.
Šake Bijelog Bijesa otvarale su se i zatvarale. Držanje čovjeka kojem je upravo dato nešto što mu ne treba i ne želi.
„A ako odbijem?“
Mikhail je ćutao. Bijes napravi korak prema njemu.
„Poslušao sam naredbu koja nije bila vaša“, reče. „Moji ljudi su podigli oružje na vas. Tri čovjeka su mrtva jer nisam pitao drugi put.“ Napravi još jedan korak. „A vi mi sada dajete sve.“
„Zato što si pitao“, reče Mikhail. „Svako drugi bi već uzeo.“
Bijeli Bijes je teško disao iza keramike. Ramena su mu se dizala i spuštala. Sada mu je ponuđeno nešto što nije mogao slomiti i nije znao šta da učini s tim.
Vidio si šta radi kada mu daš slobodu. Vidio si njegove ljude. Vidio si krv. On ne drži grad. On ga lomi. Grad će postati gori.
„A ako pogriješim?“ upita Bijes.
„Vjerujem da ćeš donijeti ispravnu odluku.“
Režanje ispod keramike se produbi. Mikhail mu stavi ruku na rame. Bijes je ponovo pogleda. Zatim se pokloni, duboko i pravilno.
„Slušaoče“, reče.
Mikhail mu dade ključeve od svoje odaje. I sve ključeve koje je imao. Okrenu se i pope se uz stepenice. Prođe do kraja hodnika zatim skrenu udesno, u drugi hodnik kojim su se pružala vrata sa licima na njima. Maske su se naginjale kada su vidjele Slušaoca. Mikhail je samo nastavio ravno. Do stepenica, dok se nije popeo gore do kamena. Više nije brojao, našao ga je odmah i gurnuo. Zid se otvori i izađe u Kamenorezačku Četvrt. Noć je bila napolju. Hladan vazduh prođe preko tople keramike na njegovom licu.
Tada podiže ruke i otkopča remenje.
Kuda ćeš otići?
Kuda ćeš bez mene, Mikhail? Nazad na ulice. Nazad u krčme. Nazad da spavaš u sobama koje ništa ne znače, u gradovima koji ne znaju tvoje ime.
Stegnu prste oko rubova keramike.
Sada će sve da gori.
Povuče. Ali maska se ne pomjeri.
Ti si vitez bez mjesta kojem služiš. Sin bez oca. Dječak iz sela kojeg više nema.
Vilica mu se ukoči.
Tvoj otac je mrtav. Kamen je pao na njega i nikoga nije bilo briga. Tvoja majka je izgorjela u kući dok si ti bio pod zemljom noseći mene.
Riječi su padale jedna po jedna. Kao da je maska čekala ovaj trenutak.
Ja ih nisam ubio. Svijet ih je ubio. Ja sam ono što ti daje moć da bilo šta promijeniš. Ja ti pomažem da ih izliječiš. Ti želiš isto kao i ja. Ti si taj koji govori.
Ti si Slušalac.
„Nisi mi dao ništa“, reče Mikhail.
Ruke su mu drhtale na keramici.
Pogrešno.
Bez mene si ništa.
Povuče jače. Maska je još držala, čvršće nego prije. Remeni su bili skroz spušteni, ali keramika pritisnu jagodice i vilicu kao da je pustila korijen.
Bježiš. Kao što si pobjegao iz Emberveila. Kao što si pobjegao od Rovana. Kao što uvijek bježiš.
Bio sam tamo, Mikhail.
Svaki put. Svaka soba. Svaka noć kada si ležao budan i mislio da si sam.
Bio sam tamo.
„Pusti me“, reče Mikhail.
Ne.
Povuče snažnije.
Moj si.
Toplota planu kroz lobanju, niz kičmu, u šake. Prsti su ga boljeli uz keramiku. Urezivali su se u meso tamo gdje ju je držao.
Oduvijek si bio moj. Od trenutka kada si me našao ispod panja u Emberveilu. Od trenutka kada si me podigao iz snijega u Ardenfallu. Osjetio sam šta nosiš, poznajem to dobro. Osjetio sam tebe. Bio sam tamo, Mikhail. Svaki put.
„Pusti me!“
Ti si Slušalac.
Trgnu. Nešto mu kliknu u vilici, a ukus metala ispuni mu usta.
„Ne!“
Da.
Povukao je dok mu ruke više nisu mogle. Nije se pomjerila. Maska je ostala pribijena na njegovo lice. Mikhail spusti šake i ostade tako, čela nasloni na hladan kamen zida, dišući kroz njena usta.
„Ne mogu.“
Ne možeš.
Tišina.
Vratićeš se.
Zatim, bez ijednog njegovog pokreta, maska popusti. Keramika se odvoji od kože sama i sklizne mu u ruke. Vazduh dotače lice na mjestima gdje ga danima nije.
Stajao je i teško disao. Maska je bila topla. Još topla. Pokvaren osmijeh se smiješio prema njemu. Šuplje oči gledale su zadovoljno, strpljivo znajući da će se vratiti. Znajući da ne može da se odvoji.
Mikhail je baci snažno o zid. Maska udari u kamen i razbi se. Komadi se prosuše po ulici zvukom nalik zubima koji udaraju o pod. Jedan komad se zavrti i zaustavi licem prema gore. Pokvaren osmijeh ostade čitav. Smijao se nebu kao da je njegovo.
Mikhail ostade golog lica u Kamenorezačkoj Četvrti, gledajući u komade keramike. Krv mu je tekla niz usnu. Ruke su mu bile prazne. Vazduh bez maske imao je drugačiji ukus. Nekako slobodniji, svježiji.
Okrenuo se i pošao prema svojoj kući. Znao je da će se maska vratiti, ali je ovaj put neće staviti. Držaće je pored sebe ako treba na kraju svijeta, do kraja života.
Mikhail uđe u svoju kuću i zatvori vrata za sobom. Sve je stajalo ondje gdje je ostavio, krevet uz zid, sto, stara stolica i kovčeg ispod prozora. Priđe mu i kleknu. Podiže poklopac, pomjerio staru tkaninu, dlijeto i zarđale eksere, zatim prstima pronađe rub lažnog dna. Daska se podiže. Ispod nje je i dalje ležalo Darinovo pismo, a preko njega dva kamena koja je tu ostavio prije nego što je sišao među maske.
Posegnu za njima. Kamen Nade bio je gladak i blijed, sa četvorokrakom zvijezdom. Nosio ga je otkako zna za sebe, mnogo prije nego što je znao šta želi postati. Kamen Pohlepe bio je tamniji, grublji, s okom urezanim na sredini. Njega je uzeo iz crne vode u Kapeli Pohlepe kada je nekada išao putem Wardena.
Stavi ih oko vrata. Kamenje mu pade na grudi sa starom poznatom težinom. Pogleda crnu odoru koju je nosio i skinu je. Ostavi je preko stolice, gdje je izgledala mnogo manje bez čovjeka u njoj. Skide rukavice i stavi ih preko nje. Uze smeđi plašt koji mu je majka sašila. Obuče ga polako zbog rane i opasa Darinov mač. Zatvori kovčeg i izađe.
Za dva dana je Noć Sjećanja. Ronik je rekao da odlazi prema Ironfortu. Vjerovatno je već bio na putu prema tamo. Mikhail nije namjeravao ostati na tu noć sam.