Poglavlje XXIX: Vraćen
Kada izađe, ispred sebe ugleda jezero Teral.
Napokon, pomisli.
S lijeve i desne strane, u daljini, tukli su vodopadi rijeke Blizren i padali u jezero, noseći maglu i paru. Mikhail je to mogao osjetiti na mokrom licu, slatku vodu i slan znoj.
Ispred sebe, uz obalu, ugleda uski drveni čamac privezan za željezni klin. U njemu je sjedio čovjek. Držao je veslo preko koljena i gledao prema prolazu kao da je tačno znao kada će se Mikhail pojaviti. Kada mu se približi, Mikhail ga prepozna.
„Iksas?“
Krčmar iz krčme Pogrešan Put nije izgledao naročito iznenađeno što vidi odbjeglog zatvorenika kako izlazi iz unutrašnjosti Ardenfalla.
„Da znaš, skup si bio“, reče. „Bićeš još skuplji ako nam ovo ne uspije.“
Mikhail priđe čamcu.
„Otkud ti ovdje?“
„Novac.“
„Ronik?“
Iksas podiže veslo.
„Tvoj prijatelj je platio da te prevezem na drugu stranu. Ostalo me ne zanima.“
Mikhail uđe. Čamac se zaljulja pod njegovom težinom, a voda tiho udari o drvene stranice. Iksas odveza uže, odgurnu ih od kamena i poče veslati.
Izašli su iz sjenke stuba na otvoreniji dio jezera. Ardenfall se uzdizao iznad njih, tri ogromne stijene koje su nestajale u mraku i sivim oblacima. Visoko na stubovima gorjelo je tek nekoliko svjetala. Zatim planu još jedno. Pa drugo.
Baklje se počeše paliti duž ivica i mostova, jedna za drugom. Svjetlost se širila stubovima, sitni oblici kretali su se gore, zatim se pojaviše i niže, na putevima koji su vodili niz padinu Prvog Stuba.
„Primijetili su“, reče Mikhail.
Iksas nastavi veslati.
„Govori tiše.“
Na obali ispred njih pojavi se red baklji. Stražari su silazili prema vodi, a za njima još ljudi u oklopima. Nisu pretraživali samo izlaze iz grada. Vojska se spuštala do jezera. Mikhail pogleda prema Iksasu.
„Kako ćemo proći?“
„Tiho.“
Iksas okrenu čamac prema obali obrasloj visokom vodenom travom. Uvuče veslo u čamac i pusti da ih slaba struja nosi. Stabljike se sklopiše oko njih, grebući po drvetu i njihovim plaštevima. Mikhail se spusti niže. Čamac se jedva kretao. Iksas je povremeno zahvatao vodu rukom, samo toliko da ih ne okrene prema otvorenom jezeru. Baklje na obali postajale su sve bliže.
Jedan stražar siđe do same vode.
Mikhail ga nije mogao vidjeti kroz travu, ali je čuo metal na njegovim čizmama i zemlju koja mu se mrvila pod stopalima. Svjetlost baklje prođe preko vrhova stabljika.
„Ima li šta, a?“ doviknu neko iza njega.
„Ništa.“
Stražar se spusti još niže. Čamac se zaustavi gotovo uz njegove noge. Samo ih je trava dijelila od obale. Mikhail leže po dnu i pritisnu jedan mač uz tijelo da korice ne udare o drvo.
Baklja se spusti.
Svjetlost prođe preko vode i zadrža se na travi odmah uz njih. Mikhail je mogao vidjeti blatnjave čizme stražara kroz stabljike. Čovjek zamahnu bakljom lijevo, zatim desno. Plamen se približi toliko da se njegov odsjaj pojavi na mokrom dijelu čamca.
Iksas se nije pomjerao.
Stražar zakorači u plitku vodu. Blato mu se podiže oko čizme. Mikhail stavi ruku na balčak. Ako razgrne travu, moraće ga povući unutra prije nego što vikne.
Čovjek iznad njih zastade.
„Ovdje!“ povika neko dalje uz obalu.
Stražar podiže baklju i okrenu se.
„Šta je?“
„Otisci!“
Čizme se udaljiše kroz vodu. Svjetlost se povuče zajedno s njima. Iksas sačeka još malo, zatim ponovo uze veslo. Izvuče ih iz trave bez zvuka i usmjeri prema drugoj strani jezera. Mikhail se uspravi.
„Je li Ronik rekao šta se događa ako nas uhvate?“
„Nije morao.“
„Koliko ti je platio?“
„Manje nego što ću tražiti kada ovo završimo.“
Plovili su uz samu obalu, u sjenci drveća i stijena. Iznad njih su baklje gorjele duž mostova, a niz padinu Prvog Stuba ljudi su se spuštali prema vodi.
Svaki put kada bi se svjetlost približila, Iksas bi zaustavio čamac među travom ili ispod stijene. Mikhail je nekoliko puta čuo vojnike kako prolaze toliko blizu da je mogao razaznati njihove riječi. Govorili su o zatvoreniku, zatvorskom stražaru i prolazu kroz stub. Neko je pronašao otvor na šestom nivou. Znali su da je sišao. Ali nisu znali gdje je izašao.
Druga strana jezera približavala se sporo. Među drvećem su se vidjele kuće. Uz obalu su bili mali drveni vezovi i čamci izvučeni na kamen. Iksas usmjeri čamac prema najtamnijem dijelu obale.
„Izađi čim osjetimo dno“, reče.
„A ti?“
„Ja imam čamac. Treba mi i dalje.“
„Stražari će te vidjeti.“
„Već su me vidjeli mnogo puta. Ne brini za mene.“
Pramac udari u mulj. Mikhail prebaci nogu preko stranice i zakorači u vodu do članaka. Bila je topla, toplija od vazduha. Iksas ga uhvati za plašt prije nego što se odmaknuo.
„Kroz kuće, zatim prema šumi“, reče. „Ne idi putem.“
Mikhail klimnu.
„Dugujem ti.“
„Duguješ Roniku. Meni je platio.“
Mikhail se provuče između dva napuštena čamca, pope se uz obalu i uđe među kuće. Držao se uz zidove, zaobilazeći osvijetljene prozore. Kada se osvrnuo, Iksas je već odgurnuo čamac od obale.
„Eno nekoga!“ povika stražar s obale.
Mikhail se pribi uz zid posljednje kuće. Koraci potrčaše prema vodi, a svjetlost dviju baklji pređe preko prolaza kojim je upravo prošao.
„Vrati čamac!“
Iksas prestade veslati. Stražari mu priđoše čim je pramac dotakao obalu.
„Šta radiš na vodi ovako kasno?“ upita jedan.
„Veslam“, odgovori Iksas.
„Je li neko bio s tobom?“
Mikhail ne sačeka odgovor. Odvoji se od zida i krenu između kuća, držeći se tame. Na prvom uglu skrenu prebrzo i sudari se s nekim.
Metal zazveča. Ruka ga zgrabi za plašt.
„Hei!“
Stražar podiže baklju između njih. Pogleda mu lice, zatim njegove ruke.
„Ime.“
„Grdar.“
Stražar ga ne pusti.
„Šta radiš ovdje?“
„Čekam Valdemira.“
Ime mu izletje prije nego što je pomislio šta govori.
„U ovo doba?“
„Rekao je da će doći s kolima.“
Stražar pogleda prema jezeru, gdje su druga dvojica još držala Iksasa uz čamac.
„Gdje živiš?“
„Na Drugom Stubu.“
„Gdje na Drugom?“
„Na sjevernoj strani, drugi red kuća od Tornja Drugog Razgovora.“
Stražar podiže glavu prema stubovima.
„Mrzim ovaj posao.“
Pusti Mikhaila.
„Jest.“
Stražar kao da je čekao pitanje.
„Zbog čega, a?“ upita Mikhail.
„Opet je neko pobjegao.“
„Ko?“
„Neki Mikhail, Mihailo, Mihajlo. Nešto tako. Južnjak iz Veilcourta. Da ga nisi vidio?“
Mikhail proguta.
„Nisam.“
Čovjek mu se nagnu prema licu.
„Sigurno?“
„Stubova mi.“
Stražar klimnu, pa se okrenu prema Drugom Stubu. Mikhail htjede otići, ali ga stražar ponovo zadrža.
„Siroti čovjek.“
Mikhail ne progovori. Gledao je u tamu iza njega. Lakši je, brži je. Možda bi mu mogao pobjeći dok nije kasno.
„Šta ti je život“, nastavi. „Sreća pa ne radim u zatvoru. Sutra će ga Vijeće ubiti, razapeti ili još gore.“
Misao mu stade.
„Koga?“
„Grega jednog. Onoga što ga je čuvao. Što mu je ovaj mangup pobjegao.“
Stražar hraknu i pljunu ustranu.
„Bježi sada. I ne radi ništa pogrešno.“
Mikhail klimnu glavom i prođe pored njega. Nastavi između kuća ubrzanim korakom. Greg mu je na kapiji rekao da će dobiti krov nad glavom i mrak, ali da čovjek ne može imati sve. Pokušao je sačuvati Darinov mač. Nije ga ni pitao zašto mu je važan. Mikhail ne uspori. To je bilo najgore od svega. Znao je šta ostavlja iza sebe i svejedno nije usporio.
Iza njega je Iksas još govorio sa stražarima. Mikhail nije čuo šta im je rekao.
Šuma ga brzo proguta. Ponekad bi ugledao baklju ili čuo konje na putu. Tada bi se sklonio dublje među drveće i čekao da prođu. Jednom su mu se vojnici približili toliko da je čuo kako jedan govori da pregledaju sve kuće uz vodu. Drugi je rekao da je bjegunac naoružan s dva mača. Mikhail se nije pomjerio dok im se koraci nisu izgubili. Nastavio je tek kada se šuma ponovo utišala.
Valdemirovu kuću ugledao je pred zoru. Roza vrata vidjela su se u daljini, a iza prozora nije bilo svjetlosti ognjišta. Snijeg u dvorištu bio je netaknut osim starih tragova koji su vodili prema šupi i štali. Mikhail se približi sa zadnje strane.
Nije otišao do kuće. Ako pokuca, Valdemir će otvoriti. Ako mu objasni, možda će pokušati pomoći. Onda će Ardenfall doći i po njega, po Asku i sve koji su znali da se Mikhail ovdje zaustavio. Već je izgovorio njegovo ime pred stražarom. Toliko mu je već uzeo.
Priđe štali i polako otvori vrata. Otvoriše se uz tiho škripanje. Unutra se jedan od konja pomjeri u tami. Tamnoplavi konj podiže glavu i kratko frknu kada Mikhail priđe. Prepoznao ga je. Mikhail mu položi ruku na vrat.
„Tiho.“
Konj se smiri pod njegovim dlanom. Pronađe sedlo na pregradi i stavi ga pažljivo, zatežući remenje dovoljno da izdrži put. Zatim otvori vrata šire i izvede ga u snijeg.
Tada pogleda prema kući.
„Oprosti, prijatelju“, prošapta. „Vratiću ti jednog dana.“
Nije znao govori li Valdemiru ili sebi. Uzjaha i povede životinju kroz šumu, daleko od puta. Tek kada je kuća nestala iza drveća, okrenu se prema jugu.
Prema Veillandsu.
Ardenfall ostade iza njega, visok i siv, s bakljama koje su još gorjele po njegovim stubovima.