Poglavlje XXX: Lijevo, desno, vrata, tri stepenice, druga vrata, gore
Sedam dana trajao je povratak.
Zemlju Ardenfall prešao je što je brže mogao. Preko šest mostova, iznad šest rascjepa u zemlji. U daljini je plava boja počela probijati sivilo neba, isprva tanka i blijeda, zatim sve šira što je dalje odmicao prema jugu.
Kasnije naiđe na rijeku Elorin. Granicu. Veillands je gledao preko druge strane. Prešao je preko njenog mosta, zatim preko grebena. Groblje palih ostalo mu je s lijeve strane, pred Šumom Hrastovom. Znao je tačno koliko koraka ima do njega.
Nije skrenuo.
Jeo je ono što bi pronašao. Dvaput je prišao kampovima trgovaca dok su spavali i uzeo hljeb i sušeno meso s kola. Nije se dugo premišljao ni prvi ni drugi put.
Jahao je uz ivicu Šume Hrastove. Kada bi čuo kopita na putu, skretao je dublje među stabla i čekao da prođu. Spavao je u šumi, naslonjen na koru, s oba mača preko krila. Prvi put kada je prolazio ovuda po Kamen Pohlepe, iz tame su ga gledale oči. Ovaj put ih nije vidio. Možda su bile tamo, ali ga nije bilo briga.
Dok je jahao, ponavljao je u sebi put koji nije smio zaboraviti.
Lijevo. Desno. Lijevo. Dvije stepenice. Vrata. Treća vrata. Gore.
Kod krčme Stara Baka povuče uzde. Kroz odškrinuta vrata izlazili su dim, miris jaja i uštipaka. Nije pojeo ništa toplo otkako je izašao iz Drugog Stuba. Htio je ući. Jako je htio ući. Ali tada na stubu pred ulazom ugleda pribijenu potjernicu. Kiša ju je isprala, a sunce izblijedjelo. Lice na njoj nacrtala je tuđa ruka, ali je bilo dovoljno njegovo. Ispod su stajala dva reda slova.
Mikhail Emberline.
Visjela je tu dovoljno dugo da je niko više nije ni gledao. Mikhail nije mogao unutra. Šta ako ga odmah neko pozna? Ako radi ista krčmarica, ona je znala njegovo lice. Mikhail okrenu konja i nastavi pored krčme.
Zidine Veilcourta ukazaše se sutradan, sive i visoke iznad polja. Tamo iza njih, na brdu, stajala je Kapela od Veila sa svoja dva tornja i zlatnim znakom Veilcourta na njihovim vrhovima. Mikhail sjaha prije nego što je izašao na otvoreno i skide konju sedlo i uzde.
„Ne možeš dalje.“
Konj ostade stajati pred njim. Mikhail mu položi dlan na vrat.
„Nisam ti ni ime dao.“ Prsti mu se zadržaše u grivi.
„Ne znam ni kako bih. Ne znam hoću li se vratiti, ni hoću li te ikada više vidjeti.“
Konj gurnu njušku prema njegovim grudima.
„Ali ti znaš put. Vrati se tamo gdje si oduvijek bio.“
Odmaknu se i udari ga dlanom po strani. Životinja odskoči, otrča nekoliko koraka, pa stade i okrenu glavu.
„Idi.“
Konj jednom riknu, zatim se okrenu prema jugu i nestade među stablima.
Mikhail se okrenu prema gradu.
Mislio je da će samo ući. Tek tada vidje da se Veilcourt promijenio. Pred sjevernom kapijom stajao je red, a straža je zaustavljala svakoga. Ne samo kola i trgovce, nego i ljude. Tražili su imena, pomjerali kapuljače i gledali svakome u lice prije nego što bi ga pustili kroz kapiju.
Mikhail skrenu prije nego što je stigao dovoljno blizu da ga vide.
Sjevernu kapiju zaobiđe širokim lukom kroz polje, držeći zidine s desne strane. Na istočnoj strani, odmah uz Zlatni Gaj, bilo je više ljudi nego što je očekivao. Kola s drvima, žene s korpama, djeca koja su trčala po polju.
Navuče kapuljaču i uđe među njih. Hodao je istim korakom kao i ostali, ni brže ni sporije. Niko ga nije pogledao dvaput. Ipak, noge su mu bile teške, a koljena mekša nego što je želio. Sedam dana jahao je kroz šumu gotovo bez čovjeka pred sobom. Sada ih je bilo previše.
Odvodni otvor pronađe tamo gdje ga je pamtio, ispod nasipa blizu istočne kapije, gotovo sasvim zarastao u travu. Gvozdena rešetka bila je slomljena odavno. Mikhail se jednom osvrnu, pa se provuče unutra.
Toplota ga prva udari. Zatim smrad.
Prolaz je bio toliko nizak da je morao hodati pognut, jednom rukom oslonjen o mokar zid. Voda mu je dopirala do članaka, mlaka i gusta. Uz noge su mu prolazile masne naslage, komadi trule hrane, krpe i izmet koji se raspadao čim bi ga dotakao čizmom. Kapuljaču navuče preko nosa. Nije pomoglo. Zagazi negdje i stopalo mu propade u mekani talog. Kada ga izvuče, nešto se rastegnu oko čizme i puknu uz mokar zvuk. Mikhail okrenu glavu i povrati uza zid, ali je povraćanje samo nastavilo teći zajedno s ostalim sadržajem odvoda. Brojao je skretanja da ne bi mislio na ono kroz šta gazi. Kod trećeg ugleda sivu svjetlost iznad sebe, kroz poklopac u kamenu. Podboči ga ramenom i podiže. Hladan vazduh udari ga po licu.
Izvuče se u usku ulicu iza Kuće Svile, između zida i naslaganih drvenih sanduka. Vrati poklopac na mjesto, zatim ustade.
Veilcourt se otvorio drugačiji nego prije. Glasovi su bili tiši. Osjetio je miris kiše, vlage i metala u vazduhu.
Mikhail navuče kapuljaču dublje i krenu. Ljudi su se okretali za njim. Jedna žena podiže ruku pred lice dok je prolazio. Dječak mu nešto doviknu, ali ga majka povuče za rukav. Na uglu je stajao stražar. Mikhail nastavi pravo. Stražar podiže glavu, odmjeri ga, zatim namršti nos i pomjeri se ustranu.
„Kupaj se, kapela mu“, promrmlja.
Mikhail prođe pored njega. Tek kada je skrenuo iza ugla, dopusti sebi da izdahne. Smrad je privlačio pogled svih na ulici i istovremeno ih držao podalje. Za jedno popodne bio je najbolji plašt koji je mogao imati.
Iznad krovova, na brdu, uzdizala se Kapela od Veila. Mikhail podiže glavu. Na njenom vrhu visjela je zastava. Nije bila tamnosmeđa. Bila je crna. Sjeti se žene u Valdemirovoj kući, vatre koja joj je mijenjala lice i onoga što je rekla prije nego što je otišla. Bila je u pravu.
Molio se svim kapelama kojih se mogao sjetiti, jednoj po jednoj, da Beris bude kod kuće.
Zaustavi se pred njegovim vratima i pokuca. Nije bilo odgovora. Pokuca ponovo, jače. Kucao je pet puta i već se spremao otići kada se iznutra začu šepanje, a zatim metal povučen iz korica.
„Ko je?“
„Ja.“
„To obično kaže čovjek koji ne želi reći ko je.“
„Mikhail.“
Tišina.
Vrata se otvoriše tek toliko da se u prorezu pojavi Berisovo oko. Pogleda Mikhaila, zatim zatvori vrata. Mikhail ostade pred njima. Iza vrata se začu psovanje. Zasun se ponovo pomjeri, a vrata se otvoriše šire. Beris je stajao bosonog, s nožem u jednoj ruci i drugom pritisnutom preko nosa.
„Ti si mrtav“, reče.
„Nisam.“
„Pola grada kaže da jesi. Druga polovina te traži.“
Pogleda niz ulicu, zatim ga uhvati za rame i povuče unutra.
„Kapele mi, smrdiš. Gdje si to bio?“
„Ušao sam kroz odvod.“
„Osjetim. Vjerovatno i ostatak grada osjeti.“
Beris spusti nož na sto i stade nasred sobe, s rukama na kukovima, gledajući ga onako kako čovjek gleda krov koji je počeo prokišnjavati.
„Skidaj to sa sebe.“
Donio mu je vodu, sapun i staru košulju koja mu je bila preširoka u ramenima. Mikhail se prao dugo. Voda u lavoru pocrnjela je dvaput, a Beris ju je oba puta prosuo iza kuće, držeći glavu okrenutu ustranu.
Kada je završio, na stolu su ga čekali hljeb, sir i sušena riba. Više ga nije zanimalo šta jede, samo je sjeo i navalio kao da prvi put vidi hranu.
„Polako“, reče Beris. „Niko ti ga neće oteti.“
„Znam.“
Nastavi jednako brzo. Beris ga je posmatrao preko stola, kao i mnogo puta na putu, s izrazom čovjeka koji je već odlučio da mu se odgovor neće svidjeti.
„Ardenfall?“ upita.
„Bio sam u zatvoru u Drugom Stubu.“
„Eto te. Rekao sam ti da paziš.“ Beris se nagnu nad sto. „Šta si, pobjegao?“
„Jest.“
Beris podiže prst.
„Gle ga. Već je dio njih ostao u tebi. Jeste se kaže ovdje. Jeste.“
Mikhail odloži koru hljeba.
„Šta ćeš sada?“ upita Beris.
„Ne znam ni sam.“
„Loš odgovor.“
„Znam.“
Beris ustade i poče skupljati sa stola.
„Možeš ostati do jutra.“
Mikhail podiže glavu.
„Samo do jutra“, nastavi Beris. „Možda te je neko već vidio. Imam sedmoro ljudi koji zavise od moje robe i granicu koju prelazim svakog mjeseca. Ako te nađu ovdje, nema ni robe ni granice ni mene.“
„Razumijem.“
„Nemoj da razumiješ. Ujutru idi.“
„Hoću.“
Beris mu spremi ležaj uz ognjište i dade mu deku. Mikhail leže, ali san nije dolazio. Slušao je vatru i tihe zvukove kuće. Berisovo šepanje iz druge sobe. Vjetar koji bi povremeno prošao uz prozor. Negdje u gradu zatvorila su se vrata. U sebi je ponavljao put.
Lijevo. Desno. Lijevo. Dvije stepenice. Vrata. Treća vrata. Gore.
Ruka mu pođe pod košulju. Prsti prvo dotače Kamen Pohlepe. Bio je hladan, težak i gladak. Oko je gledalo u njega. Zatim izvuče Kamen Nade. Bijeli kvarc ležao mu je u dlanu, a zlatna zvijezda u njemu hvatala je slabu svjetlost ognjišta. Prvi kamen. Onaj koji je nosio prije Maski, Veilcourta, viteštva i svega što je došlo poslije. Zadrža ga u šaci. Ponavljao je sve dok ga san nije utopio.
Lijevo. Desno. Lijevo. Dvije stepenice. Vrata. Treća vrata. Gore.