Poglavlje XXXIII: Ja slušam
Kamen se zatvori iza njih, glatko i konačno.
Pođoše zajedno kroz sjenku. Vazduh je bio vlažan, s metalnim ukusom koji je Mikhailu ostajao u grlu.
Hodale su dvije Blijede Maske. Jedna od njih nosila je nešto što joj nije pripadalo. Iznad njih grad je ćutao, a negdje pred Mikhailovom kućom prazna kola čekala su da budu pronađena.
Mikhail se spuštao u korijenje Veilcourta, na mjesto gdje su Maske postajale nešto više od lica. Tama ga je čekala, ali sada je nešto bilo pogrešno. Srce mu je udaralo mirno.
Previše mirno.
Kao da je već postao dio njih. Odgurnu tu misao i stegnu zube, onako kako bi Bijes to učinio. Posmatrao je Masku Tuge ispred sebe, hodnik i baklje pored kojih su prolazili. Na trenutak poželje da je uhvati za potiljak i razbije joj glavu o zid.
Puls mu ubrza.
Smiri se, govorio je sebi. Smiri se. Ispod keramike niko mu nije mogao vidjeti lice. Od toga mu se usne jedva pomjeriše. Prešao je granicu. Sada povratka više nije bilo.
Sišli su u dugačak hodnik. S obje strane stajala su drvena vrata okovana čelikom. Mikhailu je ovo mjesto bilo poznato, i upravo je to bilo najgore. Ista lica izrezbarena u drvetu. Iste Maske koje su čekale iza njih. Iste baklje koje su gorjele uz zidove.
Negdje u daljini podiže se krik. Dubok, potrošen muški glas molio je nekoga da prestane.
Mikhail je ponavljao put u sebi. Na kraju hodnika trebalo je skrenuti lijevo. Prođoše pored vrata na kojima je bilo urezano lice Bijesa.
Maska Tuge zastade pred svojim, napola otvorenim vratima i okrenu se prema njemu.
„Gdje ćeš ti?“
Mikhail se zaustavi.
„Moram obavijestiti Bijelog Bijesa.“
„Moramo se spremiti. Drži se plana.“
Mikhail nije znao kakvog plana, ali klimnu kao da zna.
„Ti imaš svoj zadatak, ja imam svoj. Ne tiče te se.“
Maska Tuge polako klimnu, zatim uđe u svoju prostoriju i zalupi vrata jače nego što je trebalo.
Mikhail nastavi hodnikom. Prođe pored vrata na kojima su bila urezana lica Ponosa, Zavisti, Radoznalosti i Žalosti, zatim pored drugih koja nije odmah prepoznao. Kada prođe pored Radoznalosti, sjeti se Ardenfalla i Agnes. Do sada su je već zamijenili. Bio je siguran u to.
Približavao se kraju hodnika gdje je trebalo da skrene lijevo. Taman da skrene, iza ugla se pojavi Bijeli Bijes. Usta su mu bila zaleđena u rici.
Stajao je i gledao ga.
Mikhail je nekada nosio isto takvo lice. Tada mu je maska spala i razbila se o kamen. Sada je pred njim stajala druga, čitava i savršeno bijela Maska Bijesa.
„On zna“, reče Mikhail i nakloni se.
„On sluša“, odgovori Bijeli Bijes.
„Šta radiš ovdje? Idi u svoju prostoriju.“
„Došao sam da te obavijestim da je zadatak završen.“
Bijeli Bijes mu priđe. Ispod keramike čulo se tiho režanje.
„Jesam li te zvao da me obavijestiš?“
Mikhail je ćutao, gledajući bijelu keramiku pred sobom. Zatim napravi korak unazad.
„Oprosti, Bijese.“
Blago se nakloni.
„Gubi se u svoju prostoriju i čekaj. Brzo ću doći da vas obavijestim. Znaš i sam šta se sprema.“
Mikhail nije znao šta se sprema, ali posluša. Okrenu se i vrati prema vratima na kojima je bilo urezano lice Bijesa. Dok je hodao, kratko se osvrnu. Bijela Maska ga je i dalje posmatrala.
Morao je ući.
Stade pred vrata i pogleda lice urezano u drvetu. Iza njih se čulo režanje, psovanje i metal koji je udarao o kamen.
Otvori ih i uđe.
Prostorija je već bila živa. Više od trideset oblika s Blijedim Maskama zauzimalo je klupe uz duge stolove i prostor pored zidova. Maske su bile izlizane, neke ispucale, druge hrapave ili gotovo nove.
Ruke su im bile zaposlene. Mačevi i noževi, kratki i dugi, izvlačili su se iz korica i zveketali prostorijom. Neko je oštrio mač, neko nož. Metal je tiho i pravilno pjevao, kao da sama prostorija diše. Kožne rukavice mazali su uljem, savijali prste i provjeravali koliko koža popušta. Odore su popravljane, a šavovi zatezani tamo gdje se tkanina rasparala.
Za nešto su se pripremali. Mikhail je morao saznati za šta.
Kada uđe, prostorija zastade. Sve glave okrenuše se prema njemu gotovo istim pokretom. Maske se nakriviše, a prazne oči prikovaše za njegovo lice.
Čekale su.
Jedan glas prekide nepomičnost.
„Kasniš“, reče neko dok je sječivo strugalo o kamen.
„Moramo se pripremiti“, dodade drugi, zatežući kaiš.
Nije bilo sumnje. Za njih je bio samo još jedan Bijes koji je ušao u prostoriju u kojoj su svi znali kako Bijes izgleda.
Mikhail potpuno uđe. Vrata se zatvoriše iza njega. Nije znao kakav je mač nosio pravi Bijes čiju je masku uzeo. Pogleda preko prostorije, tražeći barem jedno slično sječivo. Ugleda ih nekoliko.
Rukom opipa balčak Darinovog mača. Ne taj. Izvuče svoj mač i sjede na klupu uz zid. Uze kamen i poče njime prelaziti preko sječiva.
Nasuprot njemu sjedio je Bijes s dugom pukotinom koja se pružala preko obraza maske sve do nosa. Zglobovima kožnih rukavica udarao je o kamen i tiho režao. Rukavice su mu bile ispucale preko šaka.
Mikhaila ta slika uznemiri. Svi su nosili lice Bijesa, ali nisu svi izgledali kao da su ga puni. Pređe pogledom preko odaje. Pukotine, okrnjeni nosevi, izlizana keramika, usta razjapljena u rici. Tek kada dođe do kraja posljednjeg reda shvati šta je tražio. Lice bez ijedne pukotine i bez otvora na ustima. Ovdje ga nije bilo.
Oko njega počeše tihi razgovori.
„Još jedan je odbio“, reče neko dok je zatezao uže. „Nije prihvatio masku.“
„Kako si ga završio?“ upita onaj do njega.
„Šakama. Po lobanji.“
Drugi klimnu.
„Lijepo. Sam je tražio. Bio je upozoren.“
„Nešto je tada puklo u meni“, reče prvi.
„Blago tebi. Ja posljednjeg nisam mogao završiti. Uzeo je masku.“ Udari se šakom po koljenu kao da mu je žao. „Ali biće sljedeći.“
Kamen tiho zagreba po Mikhailovom maču. Maska pored njega podiže glavu. Vrh nosa na keramici bio joj je okrnjen.
„Gdje si bio toliko dugo?“ prošapta. „Morao sam sam uraditi ono umjesto tebe. Gadilo mi se.“
Mikhail je pogleda.
„Šta ti se tačno gadilo?“
„Prsti“, reče Maska. „Nedostajali su. Žalost se bunila. Mislim da će me prijaviti.“
Okrenu glavu prema drugoj strani prostorije, kao da ga je bilo strah zbog tijela kojem su nedostajali prsti. Zatim ponovo pogleda Mikhaila.
„Pukotina na čelu ti je veća.“
Mikhail se ukoči.
„Zašto ne zamijeniš masku?“
Nije znao da keramika koju nosi ima pukotinu na čelu, a još manje da je postajala veća. Ruka mu krenu prema čelu. Zaustavi je na pola puta.
„Zamijeniću je poslije ovoga.“
„Poslije čega?“
Mikhail nije znao. Možda nisu znali ni oni. Sjeti se riječi Bijelog Bijesa.
„Onoga što se sprema.“
Maska klimnu.
„Malo mi je žao sela.“
Mikhail se okrenu prema njemu.
„Kojeg sela?“
Blijeda Maska slegnu ramenima.
„Ne znam. Bijela Maska je rekla da čekamo i da ćemo saznati na vrijeme.“ Glas mu postade gotovo zadovoljan. „Možda mi je ovo prilika da se dokažem kao ti.“
S druge strane prostorije ponovo se podiže razgovor.
„Šest ove sedmice“, reče neko. „Nijedan nije stigao zaplakati.“
„Imao sam jednog sinoć“, dodade drugi. „Nije se ni borio. Samo je kleknuo i molio. Mislio je da ga to čini čistim.“
Začu se blag zvuk, gotovo smijeh.
„Ne čini“, reče neko. „Ovo što radimo je časno. Ispravljamo ih da ne pokvare svijet. Previše je slabih. Previše jakih neprijatelja.“
Mikhail dodade kamen Maski s okrnjenim nosom. Taman kada ga ona prihvati, Bijes s pukotinom preko obraza istrže ga prije nego što ga je ona stigla uzeti.
„Ja sam na redu.“
„Kako si ti na redu? Vidiš da ga je meni dao.“
„Zašto ga onda nisi prvi uzeo?“
Maska s okrnjenim nosom skoči i udari ga šakom u stomak. Ovaj se presavi, pa mu uzvrati nogom u grudi. Udarac ga odbaci na zid. Odgurnu se od njega i ponovo zamahnu prema keramici. Bijes s pukotinom podiže ruku, odbi udarac i gurnu ga.
Pade preko Mikhailovih nogu. Keramika mu zakači koljeno i spade s lica.
Odmah podiže ruke i pokri se. Ostali ostadoše mirni. Niko se nije nagnuo da vidi lice iza maske. Onaj koji ga je udario kleknu i podiže ruke.
„Izvini. Nisam mislio da ti skinem masku.“
„Bježi od mene.“
Jednom rukom pokrivao je lice, a drugom tražio keramiku po kamenu. Mikhail je ugleda, sagnu se i pruži mu je. Čovjek podiže glavu. Mikhail mu vidje oči. Bio je mlađi nego što mu je glas govorio.
Nije ga poznavao.
Zgrabi masku i vrati je preko lica. Oštro izdahnu iza keramike.
„Hvala.“
„Ustani“, prošapta Mikhail. „I pazi sljedeći put.“
Čovjek ustade. Obojica se vratiše na svoja mjesta.
Prostorija nastavi isti ritam. Kamen preko metala. Oštrenje. Zatezanje kože. Nikoga nije zanimalo što je maska pala. Nikoga nije zanimalo lice ispod nje. Bijes nije bio osoba. Bio je svrha. Funkcija. Zadatak koji se mora ispuniti.
Mikhail je sjedio među njima i mrzio svaki njihov pokret. Mrzio je keramiku koja im je skrivala lica. Najradije bi im svima strgnuo Maske i natjerao ih da pogledaju jedni druge. Možda je ovdje sjedio brat pored brata. Otac pored sina. Žena pored muža. Da je barem još bio komandant, ušao bi ovamo s vojskom i očistio bolest ispod grada, kao što bi to učinio Stalarik. Čak i kada bi među njima zatekao kralja.
Kada bi ga vojska samo poslušala. Grad je trebalo spasiti. Mikhail je bio blizu. Dovoljno je znao. Bio je jedan od njih.
Vrata se naglo otvoriše.
Svaka Maska u odaji ustade istog trenutka. Ustade i Mikhail. Leđa im se poravnaše, a tijela ukočiše.
Na vratima je stajao Bijeli Bijes. Keramika je bila čista, bez pukotine ili mrlje, s ustima zamrznutim u rici.
Prostorija se zategnu oko njega. Bijela Maska priđe sredini odaje i polako okrenu glavu. Pogled joj pređe preko svakoga, mjereći, brojeći i potvrđujući. Niko nije disao glasnije nego što mora.
„On zna“, reče Bijela Maska.
Sve Maske odgovoriše kao jedna, i on s njima:
„On sluša.“
Nastade tišina. Bijela Maska blago nakrivi glavu.
„Krećete večeras“, reče glasom koji je tutnjao poput vulkana.
„Selo“, nastavi. „Slušalac je rekao svoje.“
Zastade.
„Svi u njemu moraju biti uklonjeni.“
Neke Maske klimnuše. Jedna udari šakom u dlan. Druga protrlja kožne rukavice. Bijeli Bijes ih je pustio da se nahrane riječima i onim što dolazi poslije njih.
„Izlazite kroz donji nivo. Za vama će ići Žalost. Neće biti buke. Neće biti grešaka. Neće biti preživjelih.“
Ponovo zastade, ovaj put duže.
„Vi ste Bijes. Znate šta tražim. Znate šta činite. Ne želim milost.“
Riječi pritisnuše prostoriju poput užarenog gvožđa. Sve Blijede Maske se nakloniše. Mikhail se nakloni s njima. Keramika mu je skrivala lice.
Bijeli Bijes se okrenu. Odora mu je strugala po kamenu poput sječiva koje se polako izvlači iz korica.
„Idemo“, reče. „Ostale grupe već čekaju.“
Buka proleti odajom. Bijeli Bijes otvori vrata i sačeka napolju.
Blijede Maske skočiše i počeše se gurati, svaka pokušavajući biti što bliže Bijelom Bijesu. Samo da ih vidi. Da ih zapamti. Da ih primijeti.
Mikhail ustade posljednji i stade na kraj. Tamo ga niko neće gledati kada skrene putem kojim oni ne idu.
Izađoše iz odaje i skrenuše lijevo, upravo prema dijelu hodnika kojim je Mikhail morao proći. Ispred sebe ugleda prolaz udesno.
Eno ga.
Iza prolaza je bila velika prostorija s lijeve strane. Desno su se nalazila vrata i tri stepenice. Ali tada ugleda još jednu grupu Bijesova, iz nekog drugog dijela hodnika kako im dolazi u susret iz tog pravca. Vodila ih je druga Blijeda Maska.
Nije se mogao odvojiti. Nije mogao skrenuti. Nastavi s ostalima, a skretanje udesno ostade iza njega. Prsti mu počeše lupkati uz nogu.
Pri kraju hodnika nalazila su se dvokrilna vrata s lijeve strane. Pred njima nije gorjela nijedna baklja. Čovjek ih je lako mogao promašiti. Hodnik se nastavljao dalje, prema mračnom prolazu i stepenicama koje su vodile još dublje.
Jedna Blijeda Maska iskorači i otvori vrata prije nego što se Bijeli Bijes zaustavio. Svi uđoše.
Prostorija iza vrata bila je ogromna. Klupe su stajale u tri duga reda, a kraj im se gubio u tami. Sve su bile pune Blijedih Maski Bijesa i Žalosti.
Na čelu odaje stajala je Bijela Maska Žalosti. Klimnu Bijelom Bijesu kada uđe.
Za Mikhailovom grupom uđe još jedna. Vrata se zatvoriše, a Maske sjedoše za klupe.
Bijeli Bijes stade pored Bijele Žalosti.
Neko dva puta pljesnu rukama. Svi zaćutaše i ustadoše. Mikhail ustade s njima. Pored njega je stajala Maska s okrnjenim nosom.
Bijela Žalost iskorači.
„Provjerite opremu. Svako neka pronađe para. Zategnite jedni drugima kaiševe. Popravite odore. Pregledajte mačeve i noževe.“
Bijeli Bijes joj se pridruži.
„Vatra se mora širiti“, reče. „Ovog puta ne prema snijegu, nego prema moru.“
Svi su ćutali i gledali u njega.
„Kada završite sa selom na istoku, čišćenja neće biti. Selo mora gorjeti. Ne želim svjedoke.“
Na istoku. Emberveil je bio na zapadu. Nešto mu popusti u grudima prije nego što je stigao da se postidi zbog toga. Negdje na istoku ljudi su te noći lijegali posljednji put, a njemu je laknulo samo zato što nisu bili njegovi.
„Bez svjedoka“, odgovoriše svi uglas.
Bijeli Bijes klimnu. Maske se pokrenuše. Ona s okrnjenim nosom stade iza Mikhaila i poče mu provjeravati kaiševe. Prsti joj pređoše preko leđa i spustiše se prema boku, tamo gdje su pod odorom ležala dva balčaka umjesto jednog. Mikhail joj skloni ruku i sam zategnu kaiš. Maska pređe na rame.
Mikhail je slušao razgovore oko sebe.
„Blackwater?“
„Jeste. Kada završimo, njih će okriviti i eto rata.“
„Onda bez svjedoka.“
„Jedva čekam.“
„Ide li kamen još na istok?“
„Ide. Gradilište čeka. Kada ono bude gotovo, ovakvih noći više neće ni trebati.“
„Šta će nam Žalost?“
„Možda zbog tijela. Žalost radi ono što Žalost radi. Ne pitaj mene.“
Neko dalje dobaci:
„Sjećate se Ardenfalla. Uradite isto i sve će biti kako treba.“
Mikhail poveza sve.
Selo su namjeravali izbrisati, a napad pripisati Blackwateru. Izazvati novi rat.
Udolina. Greben. Rovan. Sve male misije na koje je išao s Ronikom. Sve je bilo dio ovoga. Sve je bilo planirano. Svaki sukob, svaka pukotina među ljudima. Samo da pucaju, da se redovi Maski šire, sve dok svi ne postanu Maske. Mikhail stegnu šake.
Maska s okrnjenim nosom prodrma ga za rame.
„Opusti se. Previše si zategnut.“
Mikhail nije mogao da se opusti.
Izlaz je bio blizu. Trebalo je samo da se vrati hodnikom i pronađe skretanje. Gore se možda nalazio Slušalac.
Maska pored njega zategnu kaiš iza njegove glave, zatim stade pred njega i odmjeri ga.
„Uskoro“, reče. „Večeras budi oštar. Bez oklijevanja.“
Mikhail ga uhvati za ruku, možda prejako. Blijeda Maska spusti pogled prema njegovim prstima. Mikhail malo popusti stisak.
„Bez milosti“, reče.
Maska klimnu.
Kada su svi završili, neko ponovo dva puta pljesnu. Svi su ućutali.
„Idemo dolje, pa kroz prolaz izvan grada“, reče Bijeli Bijes.
Buka se podiže. Maske se poredaše u grupe. Mikhail krenu prema posljednjoj, ali ga Maska s okrnjenim nosom uhvati za ruku.
„Gdje ćeš? To nije naša grupa. Mi smo iza ovog stola.“
Mikhail se okrenu prema njoj. Maska je bila u pravu.
„Ako si na početku, bićeš primijećen. Ako si na kraju, bićeš primijećen“, reče Mikhail. „U sredini nećeš, a ti želiš biti primijećen.“
Blijeda Maska zastade. To bi mu mogla biti prilika da se dokaže. Da bude viđen.
„Dobro. Idem s tobom.“
Stadoše na kraj posljednje grupe. Vrata se otvoriše i kolona krenu. Par za parom, duga i pravilna.
Čim izađoše, skrenuše ulijevo prema stepenicama.
Mikhail zastade.
Pogleda udesno, prema hodniku kojim se mogao vratiti do skretanja, vratima i stepenica koje vode gore. Prema mjestu gdje je možda čekao Slušalac.
Sada je imao izbor.
Mogao je poći s ostalima i pokušati pokvariti njihov plan. Upozoriti selo prije nego što stignu. Pronaći Ronika, obavijestiti vojsku, spriječiti pokolj i rat. Ali šta ako zakasni? Šta ako ne uspije?
Ili.
Mogao je okrenuti leđa koloni, ostaviti Bijes iza sebe i pronaći Slušaoca. Prekinuti sve na izvoru. Strgnuti mu Bijelu Masku Pohlepe i razbiti je o kamen. Ako je Slušalac zaista bio na vrhu. Šta ako nije?
Kako god izabere, biće krvi.
Mikhail opipa balčak Darinovog mača i pogleda Maske oko sebe. Nije znao koji bi ga izbor brže ubio. Ali jedna istina gorjela je jače od svega.
Ovo se završava sa Slušaocem. Ovako ili onako.
Maska s okrnjenim nosom primijeti da je zastao i nagnu se prema njemu.
„Bijes ne misli“, reče. „Bijes djeluje.“
Opet je bila u pravu. Mikhail polako udahnu. Ispod keramike prošapta:
„Ja nisam Bijes.“
Izgovori to tiho, gotovo samo sebi.
Negdje iznad njega nešto se pomjeri. Zvuk je bio predalek da bi bio siguran da ga je čuo.
Mikhail odluči.
Naglo se okrenu i krenu nazad. Maska s okrnjenim nosom povika za njim:
„Gdje ćeš? Vraćaj se. Vidjeće te.“
Mikhail se nije okrenuo. Ubrza korak. Na prvom skretanju lijevo osvrnu se jednom. Blijeda Maska stajala je i gledala ga dok su se ostali spuštali niz stepenice. Zatim i ona nestade za njima.
Mikhail pogleda ispred sebe. Hodnik nije bio potpuno prazan. Iz velike prostorije s lijeve strane dopirali su glasovi drugih Maski. Kretao se tik uz kamen dok nije došao do vrata s desne strane.
To je bilo to.
Sjeti se Berisove ispravke. Lijevo. Desno. Vrata. Tri stepenice. Druga vrata. Gore.
Otvori vrata i zakorači preko tri niske stepenice. Prošao je hodnikom i na kraju su čekala vrata. Ista kao prvi put. Sjeti se glasa iza njih. Maske koja je molila ženu da je stavi na lice. Odvratno. Ali njemu nije trebalo iza tih vrata. Skrenuo je ulijevo, zid se kosio udesno. Tamo pronađe druga vrata.
Otvori ih.
Kružne stepenice ukazaše se pred njim prema gore. Krenu se penjati. Svaki korak vodio ga je dalje od hodnika Maski. Vazduh je postajao hladniji. Duboko pod zemljom začu se pojanje, ali je brzo utihnulo dok se penjao. Na posljednjem stepeniku prostor se otvori pred njim. Mikhail ga je prepoznao.
Već je stajao ovdje.
Odaja je bila ista kakvu je pamtio, široka i duboko uklesana u kičmu katakombi. Nekada je u njoj stajalo sedam Maski i on s njima, šapućući poluglasovima koji su se uvlačili pod kožu.
Sada nije bilo nikoga. Samo praznina.
Baklje su gorjele uz početak zidova, ali njihova svjetlost nije dosezala zadnji dio odaje. Na suprotnoj strani, ispred njegovog prolaza, nalazio se još jedan prolaz, djelimično skriven tamom.
Mikhail zakorači naprijed. Ništa se nije pomjerilo. Nije bilo koraka, struganja tkanine ni daha koji bi mogao prepoznati.
Tada se s drugog kraja začu zvuk. Neko je stajao u mraku.
Mikhail nije mogao vidjeti lice ni tijelo, ali je osjećao prisustvo. Oblik se pomjeri i sjenka odvoji od tame. Srce mu jednom snažno udari.
„On zna“, reče Mikhail.
Odgovori mu neugodna tišina.
Zatim se iz mraka začu dubok smijeh. Odjeknu odajom i vrati se sa zidova.
„Ja slušam. Mikhail.“