Poglavlje XII: Veilcourt

Sunce se već savijalo prema kraju otvorenih ravnica kada su stigli do posljednjeg dijela puta pred južnom kapijom Veilcourta. Zvuci grada skupljali su se mnogo prije zidina: klepet točkova, povici trgovaca, udar čekića iz dalekih kovačnica, mukanje stoke, glasovi stražara koji su se lomili preko kamena. Mikhail ih nije samo čuo. Osjećao ih je u koži. Svaki zveket, svaki uzdignut glas, svaki teški udar željeza o željezo nosio je istu poruku.

 

Ovdje dječaci prestaju biti ono što su bili.

 

Kapija se dizala nad putem kao procjep u isklesanoj planini. Dva masivna drvena krila stajala su otvorena, okovana željezom koje je hvatalo kasnu svjetlost. Stražari u smeđim tabardima i plaštevima držali su obje strane prolaza, s halebardama oslonjenim o kamen i licima zasjenjenim ispod kaciga. Pored kapije, s desne strane, stajala je velika konjušnica za gradske glasnike, putnike i one koji su morali ostaviti umornog konja, a uzeti svježijeg prije nego što ih put opet pronađe. Kad su jahači usporili, jedan stražar istupi naprijed. Ser Erik podiže ruku.

 

„Emberline”, reče. „Pod pratnjom. Primljen za obuku.”

 

Stražarev pogled pređe preko Mikhaila, kratak i odmjeravajući, pa se drška halebarde spusti o kamen.

 

„Dobro došao u Veilcourt.”

 

Prošli su ispod kapije. Na tren se svijet suzio na kamen iznad glave, sjaj baklji u nišama i miris vlažnog željeza. Zatim se grad otvorio. Veilcourt se razvio pred njim kao zastava koja se naglo oslobodi na vjetru. Kuće od kamena slagale su se jedna uz drugu, visoke, tijesne i teške. Balkoni su visili nad ulicama, prekriveni mokrim platnom i užadima za sušenje. Trgovci su nadvikivali jedni druge, djeca jurila između sanduka hrane, a negdje iz dubine ulice dopirao je miris vrućeg hljeba, konjskog znoja, začina i dima iz kovačnica. Jedan sanduk narandži stajao je u hladu, boja im prigušena gradskom prašinom, kao mala sunca koja su zaboravila da sjaje. Emberveil nikada nije bio ovakav. Veilcourt je imao nemirnu snagu živog stvorenja. Mikhail pokuša sve obuhvatiti jednim pogledom. Grad ga odmah nadjača. Ser Kaldren primače konja bliže.

 

„Nemoj se truditi da zapamtiš ulice”, reče. „Veilcourtu trebaju mjeseci da čovjeku otkrije i sam svoj kraj.”

 

Ser Tomar pogleda prema redu krčmi i štala uz zidine.

 

„A i kad ga pokaže, uglavnom poželiš da nisi znao.”

 

Erik skrenu lijevo od kapije, prema trgovačkoj ulici gdje se nalazila pijaca, koja se pružala između kuća u južnom dijelu grada. S jedne strane, iza kuća, dizao se zid Veilcourta, hladan i izgreban, s uskim stepenicama koje su vodile prema stražarskim hodnicima. S druge strane stajala je pijaca, tezge i niske kuće za one koji su služili gradu.

 

„Tvoj smještaj je ovdje”, reče Erik.

 

Mikhail se okrenu prema njemu.

 

„Ovdje?”

 

Erik zaustavi konja pred uskom trospratnom kućom s lijeve strane, blizu zida. Donja dva sprata bila su od kamena, treći od drveta, kao da ga je neko naknadno nadogradio. Donja vrata bila su mala, istrošena i tamna. Tomar odmjeri kuću, pa digne obrve.

 

„Pa i nije neki dvor.”

 

Kaldren se kratko nasmija kroz nos.

 

„Bolje mu je ovo nego šupa u sirotištu ili slama u baraci.”

 

Tomar klimnu, ozbiljno kao da je izrekao mudrost.

 

„I bolje nego štala. Mada štala barem ima toplo društvo.”

 

Mikhail je još gledao u zgradu. Nije znao šta je očekivao. Možda kamenu sobu u Vojnoj Četvrti. Možda krevet među drugim regrutima. Možda ništa određeno. Ali ova uska vrata, ovaj ulegnuti balkon gore, ova kuća blizu južnog zida grada, djelovala je previše stvarno. Previše njegova. Sišao je s konja, ali nije odmah prišao. Pogled mu se zadržao na vratima, na kvaki potamnjeloj od godina, kao da bi na njoj mogao prepoznati trag ruku kojih nema. Erik sjaha i priđe mu. Iz pojasa izvadi ključ, star i težak, zarđao od dugog stajanja.

 

„Ovdje je tvoj dom”, reče.

 

Riječ se čudno spusti između njih.

 

Dom.

 

Mikhail pogleda ključ, ali ne pruži ruku. Pomislio je na Emberveil, na dim iznad krova i toplinu koja bi ga dočekala čim otvori vrata. Ova kuća nije imala ništa od toga. Stajala je pred njim hladna i zatvorena. Napokon podiže ruku, ali zastade prije nego što je dotakao ključ.

 

„Zašto ovdje?“

 

Erik mu priđe bliže i spusti ključ na njegov dlan.

 

„Ovdje je tvoj otac boravio dok je radio u Veilcourtu.”

 

„Moj otac?”

 

„Jeste”, reče. „Darin.”

 

Ime se otvori u njemu kao stara rana kojoj je neko skinuo zavoj grublje nego što je očekivao. Darin Emberline. Otac iz Daisyinih priča. Otac koga se on slabo sjećao. Neko ga je ovdje znao. Neko ga je u ovom ogromnom gradu zapamtio kao čovjeka, ne samo kao još jednu dušu koja je gradu služila.

 

„Aldren nam je rekao da te smjestimo ovdje“, nastavi Erik. „Kuća je godinama stajala prazna. Niko nije živio unutra, koliko znam. Grad zaboravi takva mjesta dok mu ponovo ne zatrebaju.” Pogled mu kratko pređe preko vrata. „Sada je tvoja.”

 

Mikhail zatvori prste oko ključa. Metal je bio hladan, ali težina u njegovoj ruci imala je nešto neobično čvrsto. Kao da mu grad nije dao sobu, nego ostatak očevog života.

 

Prišao je vratima, gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga. Brava se pobunila, zategla, pa popustila uz grub, suv zvuk. Vrata se otvoriše prema unutra. Siva prašina se podiže u vazduh. Mikhail zakorači. Soba se otkrivala polako, mala, hladna i zaboravljena. U lijevom uglu, stajali su nakrivljen sto i jedna stolica čije su se noge savijale prema unutra. Iznad njih su police visile prazne i nakrivljene, kao da je tu nešto teško stajalo, možda knjige. U gornjem suprotnom uglu uz zid, do polovine sobe, stajao je uski okvir kreveta, prekriven tankim sivim čaršavom uvijenim po krajevima. Paučina je hvatala uglove. Vazduh je mirisao na kamen, zatvoren prostor i godine koje niko nije brojao. Iza njega su vitezovi ostali na pragu. Erikov glas uđe za njim u polumrak.

 

„Očisti je. Provjeri prozor, vrata i zidove. Ako je nešto labavo, prijavi ujutro, ili popravi sam. Sada postaješ čovjek.”

 

Mikhail klimnu, mada nije bio siguran da ga iko vidi. Tada mu pogled uhvati nešto ispod prozora, između stola i kreveta uz zid. Dugačak drveni kovčeg, okovan željezom, poklopca crnog i prašnjavog od vremena. Stajao je tamo da ga čovjek ne primijeti odmah. Mikhail priđe i čučnu pred njim. Erik nastavi s praga:

 

„U Vojnu Četvrt dođi u zoru. Čim čuješ zvona. Idi do Glavnog Trga, pa skreni desno, idi do kraja, naići ćeš na drvenu kapiju. Tu pokucaj i reci zašto si došao.”

 

Mikhail podiže poklopac. Šarke kratko zaškripaše. Unutra su ležali otpaci, zarđali ekseri, slomljeno dlijeto i komad tkanine toliko krte da bi se izmrvila pod jačim dodirom.

 

Tomar se nagnu iza Erikovog ramena.

 

„Bolje nego što većina momaka dobije prvog dana. Neki stignu s torbom, strahom i jednim parom čarapa. A neki spavaju u baraci.”

 

Mikhail spusti poklopac i pomjeri kovčeg tek malo, da ga primakne zidu. I tada, u njemu nešto se pomjeri. Jednom. Nisko i tromo, s jednog kraja kovčega na drugi, kao da se u dnu prevrnulo nešto što nije vidio kad je podigao poklopac. Mikhail zastade nad njime.

 

„Učini je podnošljivom za život”, reče Kaldren, gledajući sobu.

 

Erik klimnu.

 

„Vidimo se ujutro.”

 

Mikhail podiže glavu. Misao o onome što se pomjerilo u dnu kovčega ostade dolje, pritisnuta njihovim glasovima i koracima koji su se već okretali prema vratima. Vitezovi izađoše nazad na ulicu, a njihovi koraci ubrzo se izgubiše u žamoru grada.

 

„Momče!”

 

Mikhail se okrenu naglo. Ser Tomar se ponovo pojavio na vratima, jednom rukom oslonjen o okvir.

 

„Pokušao sam da ti skinem malo kamena s ramena”, reče. „Ali znaj da sutra neće biti tako.”

 

„Hvala”, reče Mikhail. „Uspjeli ste.”

 

Tomar se nasmija.

 

„Dobro. Bar jedan uspjeh prije večere.”

 

Krenu da ode, pa zastade.

 

„I da. Nemoj kasniti. Instruktor koji će vas trenirati mrzi čekanje. Sam je nestrpljiv kao gladan pas pred zatvorenom mesnicom.”

 

„Dobro onda, Tomare.”

 

Tomar podiže obrve.

 

„Ser Tomar.”

 

Mikhail se zbuni.

 

„Ser?”

 

„Tako me zovi. Navikavaj se. U Veilcourtu ljudi jako vole da ih zovu onako kako su krvlju, znojem ili tuđim greškama zaslužili.”

 

„Dobro, Ser Tomar.”

 

„Tako već zvuči kao da ćeš preživjeti prvi dan.”

 

Tomar pogleda sobu i namršti se od prašine.

 

„I otvori prozor prije nego što te ova prašina proglasi mrtvim.”

 

„Hoću, Ser.“

 

„Dobro. Sad stvarno odlazim. Vidimo se.”

 

Onda nestade u uličnoj buci. Mikhail ostade sam. Stajao je u sobi koja je nekada čuvala očev san, očev alat, možda i očevu tišinu poslije dana provedenog pod kamenim zidinama. Grad je bio bučan odmah iza vrata, ali unutra je sve bilo gusto i nepomično.

 

Pogled mu se opet spusti na kovčeg.

 

Mogao ga je otvoriti još jednom. Izvaditi zarđale eksere, slomljeno dlijeto i krpu, pa prevrnuti kovčeg i potražiti šta se pomjerilo u njegovom dnu. Prišao je i čučnuo pred njim. Prsti mu se spustiše na hladnu željeznu kopču.

 

Tu zastadoše.

 

Sve unutra već je bilo na ivici raspadanja. Tkanina se krunila, drvo je bilo suvo, željezo nagriženo godinama. Učinilo mu se da bi se, počne li prebirati po tome, i ono malo što je ostalo od Darina moglo rasuti pod njegovim rukama. A to još nije mogao.

 

Skloni ruku s kopče.

 

Rekao je sebi da se jedan od težih komada otkotrljao po dnu kada je pomjerio kovčeg. Skoro je i povjerovao. Ali ga nije izbacio iz sobe kao ostalo što je trebalo izbaciti. Bio je očev. Jedina stvar u ovoj sobi, u ovome gradu, možda u cijelom njegovom životu, koju su Darinove ruke sigurno držale. Mikhail ga pažljivo namjesti uza zid pod prozorom, kao da vraća nešto na mjesto gdje je oduvijek pripadalo, pa na tren ostavi dlan na hladnom, prašnjavom poklopcu. Tada se uspravi i otvori prozor.

 

Gradski vazduh uđe unutra, težak od dima, hljeba, znoja i nekog vlažnog metalnog mirisa koji je stajao ispod svega toga. Mikhail je dugo ostao kraj prozora, s rukom na okviru. Ispred njega je ulica tekla puna glasova, kola i života koji ga nije poznavao. Negdje među tim ulicama Darin je nekada hodao s prašinom u kosi i alatom preko ramena. Ta misao ga zabolje i učvrsti.

 

Mikhail se okrenu prema sobi, podiže rukav i poče čistiti. Ono što je bilo trulo iznio je napolje. Ono što se moglo spasiti obrisao je, namjestio ili sklonio uza zid. Prašina mu se lijepila za ruke, kosu i vrat. Mrak se polako spustio iza prozora, a grad se nije utišao, samo je promijenio glas. Kada je završio, soba još nije bila lijepa. Ali više nije izgledala napušteno.

 

Mikhail sjede na ivicu kreveta samo da predahne. Nije ni skinuo čizme. Umor ga povuče prije nego što je stigao odlučiti hoće li leći ili ustati još jednom. Zaspao je u odjeći, pod otvorenim prozorom, dok je Veilcourt disao ispod njega kao zvijer koja nikada sasvim ne spava.