Poglavlje XV: Kamenorezačka Četvrt

Prošle su sedmice otkako je Mikhail prvi put zakoračio u dvorište Vojne Četvrti. Tijelo mu se polako navikavalo na bol. Više ga nije iznenađivalo kada bi se ujutro probudio s ramenima tvrdim kao kamen, prstima nateklim od držanja drvenog mača i koljenima koja su se bunila prije nego što bi ih uopšte spustio na pod. Steelmark ih nije štedio. Erik ih nije tješio, samo ih je posmatrao i davao im savjete. Ronik se žalio dovoljno za trojicu, a Rovan je ćutao svaki put kad je bio umoran, što je značilo da je tih dana bio nepodnošljiv.

 

Toga dana imali su odmor. Pravi odmor, kako je Ronik rekao, što je u njegovom jeziku značilo da ih niko neće tjerati da trče dok im pluća ne počnu preklinjati za smrt.

 

Mikhail je pošao prema Kamenorezačkoj Četvrti. Ronik mu je još prethodne večeri, sav blatnjav i nasmijan, rekao da dođe do njih prije mraka.

 

„Imam nešto važno da ti pokažem”, rekao je.

 

„Važno kao prošli put?” upitao je Rovan.

 

„Ono je bilo važno.”

 

„Pokazao si mu psa koji liči na Steelmarka.”

 

„I reci da nije ličio.”

 

Rovan je samo odmahnuo rukom, što je bilo dovoljno.

 

Mikhail je sada znao gdje žive. Njihova kuća bila je niže, u dijelu grada gdje su se radionice naslanjale jedna na drugu, a miris kamena, dima i mokrog drveta ostajao u odjeći čak i kada čovjek ode dalje. Krenuo je ranije, po danu, prije nego što se ulice napune sjenama i prije nego što Veilcourt počne izgledati kao da čuva previše stvari za sebe. Pijaca je bila glasna, kao uvijek. Mikhail je prošao kroz gužvu, skrenuo prema ulici koja vodi niže, dalje prema zapadu, prema Kamenorezačkoj Četvrti, tamo gdje su živjeli Ronik i Rovan.

 

A onda je zastao.

 

Prije skretanja prema njihovoj kući, pogled mu ode desno. Tamo gdje su se šupe kamenorezaca držale uz unutrašnju stranu velikog zida. Nije planirao stati. Ali zid je stajao tamo, siv i težak, iznad niskih radionica. Prašina je lebdjela u vazduhu i vidjela se na svjetlosti popodnevnog sunca. Čekići su se čuli iz daljine, ali sve rjeđe jer se posao bližio kraju. Daisy mu je nekada govorila da je Darin tamo radio. Tamo je odlazio. Tamo se posljednji put popeo na zid. Tamo ga je kamen uzeo.

 

Mikhail je stajao na raskršću duže nego što je trebalo. Ronik ga je čekao. Rovan će se sigurno žaliti da kasni. Ali noge mu same krenuše desno, prema prašini i kamenu. Što se više približavao, buka pijace se tanjila. Glasovi trgovaca ostadoše iza njega, zamijenjeni tupim udarcima, škripom kolica i suvim grebanjem metle po ploča.

 

Kamenorezačka Četvrt bila je duga i uska, pritisnuta uz zid Veilcourta. Šupe su stajale jedna za drugom, otvorene prema ulici, pune blokova različite veličine, poluobrađenih stubova, komada luka, oštećenih ploča i alata složenog po klupama. Sve je bilo pokriveno tankim bijelim slojem prašine. Čak su i ljudi koji su prolazili izgledali kao da ih je grad polako posipao nečim što se ne može oprati.

 

Jedan čovjek stajao je ispred napola otvorene šupe i meo prašinu u uredne gomile. Bio je krupan i debeo, obrijane brade, teških ruku i podlaktica prošaranih tankim bijelim ožiljcima. Na licu mu je bilo toliko kamene prašine da je preko čela, nosa i obraza ležala blijeda naslaga, gotovo kao maska koju nije stavio, nego zaradio. Kretao se sporo, ali u tom sporom pokretu bilo je snage. Kao kod čovjeka koji ne mora žuriti da bi ljudi znali da mu se sklone. Mikhail zastade na ulazu. Čovjek podiže pogled.

                                                                                

„Danas ne primam nikoga za posao”, reče. Glas mu je bio grub, ali ne i neljubazan. „Ako tražiš majstora, vrati se radnim danom. Kamen ne voli kad ga neznalice diraju iz radoznalosti.”

 

„Ne tražim posao.”

 

„Onda si se izgubio, momče.”

 

Metla povuče još jednu liniju kroz prašinu.

 

„Moj otac je ovdje radio.”

 

Metla stade. Čovjek ne podiže odmah glavu.

 

„Ime?”

 

„Darin Emberline.”

 

Tišina se promijeni. Čovjek polako podiže pogled. Oči mu se suziše, kao da Mikhaila sada gleda kroz nešto drugo, kroz godine, kroz prašinu, kroz lice čovjeka kojeg više nema.

 

„Reci to opet.”

 

„Darin Emberline”, ponovi Mikhail. „Ja sam njegov sin.”

 

Čovjek nije odmah odgovorio. Ruka mu se stegnu oko drške metle. Prsti mu pobijeliše pod prašinom, pa ih opusti, jedan po jedan.

 

„Priđi bliže”, reče.

 

Mikhail priđe. Izbliza je čovjek mirisao na kamen, metal i znoj duboko uvučen u tkaninu.

 

„Kako reče da se zoveš?”

 

„Mikhail.”

 

Čovjek kratko udahnu kroz nos.

 

„Znao sam.”

 

„Znali ste mog oca?”

 

„Bio sam mu nadređen”, reče čovjek. „A prije toga sam ga gledao kako od šegrta postaje čovjek kojem bih dao najteži komad zida, a da ne provjerim mjeru.”

 

Pruži mu ruku.

 

„Garon.”

 

Mikhail prihvati ruku. Bila je prašnjava, bijela i čvrsta kao stega. Garon ga je držao trenutak duže nego što je bilo potrebno, kao da provjerava koliko Darina ima u stisku njegovog sina.

 

„On je govorio o tebi”, reče Garon.

 

Mikhailu se grlo stegnu.

 

„Stvarno?”

 

„Previše.”

 

Garon pusti njegovu ruku i vrati pogled na zemlju.

 

„Znao je početi s kamenom, završiti s tobom, pa zaboraviti šta smo uopšte mjerili. Govorio je da ćeš jednog dana sve pitati. Da ti oči nikada ne miruju.”

 

Mikhail nije znao da li ga to treba obradovati ili zabrinuti. Garon je, izgleda, već odlučio da ga zabrine.

 

„I vidim da nije pogriješio.”

 

„Samo sam htio vidjeti gdje je radio.”

 

„Samo?”

 

Garon izgovori tu riječ nekako teško, kao da provjerava krije li se šta još iza nje. Mikhail pogleda prema šupama, prema velikom zidu iznad njih.

 

„I gdje se to dogodilo.”

 

Garonova vilica se zategnu. I opet taj pokret prstiju. Kratak stisak. Palac preko zglobova. Kao da drži nešto što ne smije izvući. Mikhail to primijeti.

 

„Naravno.”

 

Okrenu se prema šupi, nasloni metlu o zid i obrisa ruke o pantalone.

 

„Hajde onda.”

 

„Gdje?”

 

„Ako već hoćeš da vidiš, nema koristi da gledaš samo u zemlju,” okrenu se prema njemu, „Ja to znam, ja stalno gledam u zemlju.“

 

Poveo ga je kroz uski prolaz između blokova kamena i radnih stolova. Mikhail je hodao za njim, svjestan svakog komada zida, svake ploče, svakog alata. Bilo je čudno misliti da je Darin ovdje nekada prolazio. Možda rukom dodirivao isti ovaj sto. Možda stajao kraj iste šupe dok mu je prašina padala po kosi. Možda.

 

Na kraju četvrti, Garon pokaza prema uskom stepeništu usječenom u unutrašnju stranu zida.

 

„Gore.”

 

Penjali su se u tišini. Kamen oko njih bio je hladniji nego u ulici. Vazduh je mirisao na kreč, vlagu i nešto staro što se držalo u pukotinama. Kad su izašli na parapet, sunce im obasja ramena. Veilcourt se širio ispod njih u slojevima krovova, dimnjaka i uskih ulica. Iza zida ravnice su ležale mirno, zlatne i blijede obasjane suncem. Garon priđe ivici.

 

„Tamo.”

 

Pokaza prema dijelu zida gdje je kamen bio nijansu bljeđi od ostatka. Novi blokovi među starijim kamenjem. Malter malo dublji. Linije pravilne, ali ipak drugačije, kao ožiljak koji je dobro zarastao, ali nije prestao biti ožiljak.

 

„Tamo je poginuo.”

 

Mikhail priđe bljeđem kamenu i položi dlan na spoj između novih i starih blokova. Poče lupkati prstima o nogu, brzo, pa brže. Pomislio je kako bi sad volio da vrati vrijeme unazad, da ga vidi posljednji put. Pomislio je kako bi bilo lijepo da ga je Darin stigao naučiti kako se gradi zid. Umjesto toga, pred njim je bio samo kamen koji je neko zamijenio drugim kamenom. Tada on smiri prste.

 

„Ojačanje ovog dijela zida”, reče Garon. „Rutinski posao. Trebalo je da završe prije mraka i da se sutradan vrate na drugi dio.”

 

Mikhail je gledao u blijedi kamen.

 

„Rekli su mi da se zid srušio, da je kamen pao.”

 

Garonove oči ostadoše na zidu. Glas mu se spustio.

 

„Čudna stvar, kamen.”

 

„Zašto?”

 

„Ne pada tek tako.”

 

Mikhail ga pogleda.  Garon pljunu preko zida, pa nastavi, ali nije okrenuo glavu.

 

„Kamen puca. Klizi. Popušta kad ga čovjek optereti pogrešno. Ali da se čitav blok otkine baš tamo gdje ne bi smio, baš u trenutku kada čovjek stoji ispod njega…” Zastade. „To se ne događa samo zato što je kamen loš.”

 

Mikhail osjeti kako mu se nešto hladno spusti niz leđa. Stegnuo je šake.

 

„Hoćeš reći da ga je neko gurnuo?”

 

Garon ga pogleda. Oštro i previše naglo.

 

„Govorim da ono u izvještaju ne odgovara onome što sam vidio. Kamen, kad pukne, ostavi pukotinu. Kad klizne, ostavi trag. Tamo nije bilo ni jednog ni drugog.”

 

„A šta se onda stvarno desilo?”

 

Tada se Garonovi prsti stegnuše uz bok.

 

„Pazi gdje kopaš, Mikhail Emberline.”

 

Mikhailu srce udari jače.

 

„Zašto?”

 

„Jer ti ne mogu dokazati ono što mislim”, reče Garon tiho. „Neki ljudi su duboko pod zemljom zbog previše pitanja.”

 

Vjetar prođe preko zida.

 

„Moj otac je znao nešto?”

 

Garon nije odgovorio odmah. Kad jeste, glas mu je bio tvrđi.

 

„Tvoj otac je imao ruke za kamen i oči za pukotine. Vidio je stvari koje drugi nisu vidjeli. Pitao je stvari koje drugi nisu pitali. I kada bi mu rekli da pusti, on bi se samo još više zagledao, isto tako kao i ti.”

 

Mikhail se ukoči. Garon ga je gledao sada drugačije. Ne kao čovjeka niti Darinovog sina, nego kao mogućnost koja mu se ne sviđa.

 

„Došao si jer si htio vidjeti gdje je radio”, reče. „Dobro. To je sinovska stvar. Pokazao sam ti. Ali ako ćeš dalje pitati, pazi kome postavljaš pitanja. Tvoj otac nije jedini poginuo na tom zidu.”

 

Mikhail nije mogao skloniti pogled sa zida. Šta je Darin pronašao? Šta je Darin znao? Možda ovaj čovjek samo žali za njim. Možda se stvarno nešto drugo desilo. Možda zid nije uopšte pao na njega.

 

Možda.

 

„Šta je Darin pronašao?”

 

Garon se okrenu prema zidu, kao da mu je lakše govoriti kamenu nego Darinovom sinu.

 

„Toga dana imali smo skelu visoku tri nivoa. Duvao je slab vjetar. Malter je još bio zelen na tom dijelu zida, ali oni gore tražili su da se požuri. Uvijek traže brzinu. Kamen ne zanima njihova žurba.”

 

„Ko su bili ti ljudi? Reci mi imena!” Mikhail podiže glas.

 

Garon opet pljunu preko zida, pa ga pogleda.

 

„Eto ga.”

 

„Šta?”

 

„To lice. Ta ista glad. Darinovo lice kad bi čuo da mu nešto nema smisla.”

 

Mikhail nije znao da li je to optužba.

 

„Pucanje je zvučalo pogrešno”, nastavi Garon. „Kamen puca stalno, sitno, oštro, čisto. Ovo je bilo duboko. Cijepanje iznutra. Kao da je neko ranije oslabio mjesto koje nije smjelo biti slabo.”

 

Mikhailu se dah zaustavi.

 

„Neko?”

 

„Rekao sam kao da je neko.”

 

„Ali misliš da je neko to uradio.”

 

Garonova ruka udari po parapetu, ne glasno, ali dovoljno da se prašina podigne.

 

„Mislim da regruti koji tek uče držati mač prvo trebaju da nauče kada da ćute.”

 

Mikhail zaćuta. Garon je disao kroz nos, sporo, kao čovjek koji vraća zvijer u kavez.

 

„Darin je prvi čuo lom”, reče najzad. „Bio je na srednjem nivou, s još jednim radnikom. Kad je kamen krenuo, krenuo je kao talas. Gornji blokovi odvajali su se jedan za drugim i vukli skelu sa sobom. Većina ljudi se ukoči kad kamen pođe pogrešno. Neki potrče.” Pogleda Mikhaila. „Darin je skočio prema Berisu. Zgrabio ga je i gurnuo u stranu. Kamen je tada pao na njega. A Beris je ostao živ, ali kamen mu je zakačio nogu. Njega smo kasnije morali da izvučemo. Noga mu je od tada ostala loša.“

 

Garonov glas se promijeni. Postade niži. Teži.

 

„Nije umro zato što je bio nepažljiv”, reče Garon. „Umro je zato što je ostao dok su se drugi izvlačili. To je istina koju smiješ ponijeti kući.”

 

„A ona druga?”

 

Garonovo lice se zatvori.

 

„Koja druga?”

 

„Ona zbog koje si rekao da kamen ne pada tek tako.”

 

Garon se nije pomjerio. Samo su mu se prsti polako saviše u šaku. Mikhail pomisli da je možda rekao malo više nego što je smio.

 

„Idi kući, momče. Ništa ti ja nisam rekao.”

 

„Zašto si me onda doveo ovdje?”

 

„Zato što si sam to tražio“, zastade. „Zato što je Darin zaslužio da njegov sin zna da nije pao kao budala.”

 

Mikhail nije znao šta da radi s tim. Dio njega htio mu je zahvaliti. Drugi dio htio je vikati. Treći, najdublji i najopasniji, htio je ostati na ovom zidu dok mu kamen ne kaže sve. Garon kao da je to vidio.

 

„Imaš očevu naviku”, reče. „Kad mu nešto nije imalo smisla, nije puštao dok ne pronađe razlog. Nije znao stati ni kada je trebalo.”

 

Mikhail sklopi šaku i priđe mu za pola koraka.

 

„Pazi šta pričaš o njemu.”

 

Garonov pogled spusti se na njegovu šaku, pa se vrati na lice.

 

„Poznavao sam ga duže nego ti. Znam dobro o čemu pričam.” Okrenu se prema zidu. „Poštovao sam ga. Zato ti i govorim da ne ideš njegovim putem zatvorenih očiju.”

 

Garon se okrenu prema stepenicama. Spustili su se uskim stepeništem u tišini. Na dnu, Garon zastade, leđima okrenut Mikhailu.

 

„Emberline.”

 

Mikhail stade.

 

„Navrati opet ako hoćeš”, reče Garon grublje, kao da se stidi prethodnih riječi. „Mogu ti pokazati gdje je tvoj otac urezao prave linije. Ne samo gdje je umro.”

 

„Hvala.”

 

Garon odmahnu rukom i vrati se u šupu, među pometene gomile prašine i alat složen kao da ništa važno nije bilo rečeno.

 

Mikhail se vrati u ulicu. Sunce je već stajalo niže nad krovovima. Buka pijace dopirala je s vrha ulice, prigušena daljinom, ali živa. Ronik i Rovan su ga još čekali negdje niže, vjerovatno već u svađi oko toga ko je kriv što Mikhail kasni. Ali Mikhail se okrenu još jednom prema zidu. Prema bljeđem kamenu. Prema mjestu gdje je Darin Emberline, njegov otac, gurnuo drugog čovjeka izvan dometa kamena, a sam ostao ispod njega.

 

Zid mu je uzeo oca. Danas mu je ostavio pitanje. Mikhail je znao da ga to pitanje neće pustiti.