Poglavlje XXXIX: Voda i kamen

Prvo je mislio da je još budan. Sjedio je kraj Veriata i bacao kamenje u vodu. Prema Orrinovoj karti, s druge strane rijeke čekao ga je Razbijeni Plato, a negdje pri dnu udaljenih planina ulaz u Kapelu Pohlepe. Za sada je sve bilo kao na karti. Šuma iza njega, rijeka pred njim i sivi kamen s druge strane.

 

Ipak, svijet je djelovao mekše. Tiše. Kao da više nije sjedio na zemlji, već negdje duboko ispod površine vode.

 

Veriat se umiri. Iz njegovog središta izroni blijedoplava ruka. Prsti se uhvatiše za površinu kao da je voda čvrsta. Zatim se podigoše glava, ramena i tijelo žene. Duga kosa slijevala joj se niz leđa poput vode, bez kraja i bez ijedne suve vlasi. Oči su joj bile plave. Previše plave. Kao da su more i nebo sabijeni u dvije male dubine. Stade na površinu rijeke i pogleda ga kao da ga poznaje.

 

„Mikhail”, šapnu.

 

Glas joj je bio blag i topao. Zvao ga je bliže bez ijedne riječi koja bi mu to naredila. Žena krenu prema obali. Koraci joj nisu pravili krugove po vodi. Samo su s krajeva kose padale kapljice i nestajale negdje ispod površine.

 

„Mikhail”, ponovi tiše.

 

Pruži mu ruku. Mikhail ustade. Nije znao kada je prišao toliko blizu obali. U njenim očima postojalo je mjesto na kojem više ništa nije boljelo. Nije bilo grebena, Rovanove ruke ni puta koji još mora preći. Biće se zaustavi pred njim. Bilo je toliko blizu da je mogao vidjeti vodu kako mu se kreće ispod blijede kože. Podiže ruku i dotaknu mu obraz. Prsti su joj bili hladni i mokri, ali dodir nježan.

 

Mikhail zatvori oči. Negdje iza bića začu se rijeka. Najprije tiho pomjeranje vode, zatim kamenje koje se valjalo po dnu. Zvuk je rastao. Čitav Veriat kao da se okretao unutar vlastitog korita. Voda je udarala sama o sebe i počela teći u suprotnom smjeru. Zvuk rijeke naglo ojača. Mikhail otvori oči.

 

Biće se osmjehnu.

 

Usta joj se otvoriše preširoko. Vilica se spusti dublje nego što je ljudsko lice moglo podnijeti. Koža oko usana rastegnu se i raspuknu. Iza njih nije bilo jezika ni zuba, samo plava tama koja se širila poput dubine bez dna.

 

Baci se na njega.

 

Mikhail se trgnu iz sna. Vazduh mu naglo uletje u pluća, a ruka mu već bila na maču. Ležao je uz stablo, mokrog čela, dok mu je srce udaralo o grudi. Veriat je sada tekao prema jugu.

 

Zora je stigla.

 

Mikhail ustade i priđe vodi. Još je osjećao hladne prste na obrazu, ali koža je bila suva. San je uzeo Orrinove riječi i dao im lice. To je sebi rekao, ali ga nije smirilo. Odlomi tanku grančicu i baci je u rijeku. Voda je ponese prema jugu. Sačeka dok je nije izgubio iz vida, pa baci drugu. I ona krenu istim smjerom. Tek tada kleknu i spusti prste u vodu. Bila je hladna, ali obična. Nije osjetio šapat, trzaj niti nešto što bi mu se penjalo uz ruku.

 

Okrenu se prema Tamnoj Šumi Hrastovoj. Panter se nije vidio. Dio njega očekivao je da će stajati među stablima, čekajući da vidi hoće li Mikhail ponovo napraviti nešto glupo.

 

„Nadam se da si pametniji od mene”, promrmlja.

 

Nizvodno pronađe plići prelaz. Kamenje se naziralo ispod površine, tamno i glatko. Prije nego što je ušao, pronađe dugačku granu, provjeri joj čvrstinu i njome ispita nekoliko prvih koraka. Zategnu torbu visoko na leđima, podiže plašt iznad pojasa i zakorači u rijeku.

 

Struja mu prvo dođe do koljena, zatim do pojasa. Na sredini se podiže do grudi. Hladnoća mu presiječe dah, a voda ga je uporno gurala prema jugu. Svaki kamen provjeravao je granom prije nego što bi spustio čizmu. Stopalo mu izmače. Struja ga okrenu, ali Mikhail zabode granu između dva kamena i zadrža se. Ostade tako na kratko, napola potopljen, dok mu se voda lomila o grudi. Grana se savijala pod njegovom težinom. Pomjeri nogu, pronađe oslonac i nastavi.

 

Kada izađe na drugu stranu, pade na koljena. Odjeća mu se lijepila uz tijelo, a voda curila iz rukava i čizama. Odmaknu se od obale prije nego što sjede i isprazni vodu iz njih. Zatim provjeri torbu. Karta i hrana ostale su suve. Tada podiže glavu prema Razbijenom Platou.

 

Prostirao se pred njim gotovo ravan, širok toliko da planine na drugom kraju nisu izgledale bliže od oblaka. Ipak, površina mu je bila razlomljena i ispucala. Iz sivog kamena dizale su se tanke, povijene stijene poput igala na leđima ježa. Neke su dosezale do koljena, druge iznad čovjekove glave. Između njih otvarala su se plitka udubljenja, nagli padovi i duboke raspukline čije se dno nije vidjelo.

 

Mikhail izvadi kartu. Kapela Pohlepe bila je označena pri dnu udaljenih planina. Izabra prolaz između rjeđih kamenih igala, odredi pravac i krenu. Morao je paziti gdje spušta svaki korak. Oštri krajevi pritiskali su mu stopala kroz đonove, a udubljenja i procjepi neprestano su ga tjerali da skreće. Kad god bi izgubio planine iza visokih stijena, zaustavio bi se, popeo na najbliše uzvišenje i ponovo odredio pravac.

 

Nakon nekog vremena primijeti tišinu. Tada se nekoliko koraka ispred njega začu kotrljanje kamenčića. Kratak udar o stijenu, zatim još dva slabija, pa tišina. Mikhail stade i pogleda prema mjestu odakle je zvuk došao. Između povijenih kamenih igala nije bilo nikoga. Priđe polako, s rukom na maču. Na tlu ugleda mali kamen, jedva veći od vrha prsta. Sagnu se, podiže ga i odmjeri u dlanu. Zatim ga baci prema stijeni pred sobom. Kamen udari o nju, odskoči još dva puta i zaustavi se. Nije proizveo nikakav zvuk. Mikhail ostade s ispruženom rukom. Nešto nije bilo u redu s tim zvukom, ali nije znao šta. Kao riječ koja mu je stajala na vrhu jezika i nije htjela doći. Polako spusti ruku i nastavi.

 

Nedugo zatim pred njim se začuše koraci. Teški i odmjereni, kao da neko hoda istim pravcem kojim se i on kretao. Mikhail nije stao. Njegove čizme nijemo su prelazile preko kamena, dok su se koraci pred njim nastavili još kratko. Onda utihnuše.

 

Mikhail napravi još nekoliko koraka, pa stade. Gledao je između kamenih igala. Nikoga nije bilo. Dok je još stajao, koraci se ponovo javiše. Jedan, drugi, treći. Nastavili su kroz sivilo pred njim, iako se Mikhail nije pomjerao. Izvuče mač i krenu prema njima. Istog trenutka koraci stadoše. Mikhail nastavi još nekoliko koraka, sporije, pokušavajući vidjeti šta se krije među stijenama. Zatim i sam stade.

 

Tišina se vrati. Ostao je nepomičan, gledajući pred sebe. Koraci su stali prije njega. Krenuli su prije nego što se pokrenuo. Tada mu se vrati i kamen, i zvuk koji nije mogao smjestiti. Nije ga čuo od nečega ispred sebe. Čuo ga je od sebe, malo prije nego što ga napravi. Plato mu nije vraćao zvukove. Puštao ih je prije vremena. Nije mu se sviđalo. Radije bi slušao vjetar, kamen pod nogama ili vlastito disanje nego zvukove onoga što još nije učinio. Spusti mač, ali ga ne vrati u korice. Nastavi prema planinama, birajući put između stijena i zaobilazeći dublje raspukline. Nije znao koliko je hodao kada iz sivila pred njim doprije glas.

 

„Odlična karta.”

 

Mikhail se zaustavi. Glas je bio njegov. Umoran, tih i pomalo ljut. Naježi se. Slušati vlastiti glas iz praznine bilo je gore od koraka. Nije želio više ništa govori. Samo je gledao između kamenih igala, čekajući da se nešto pomjeri. Ništa nije došlo.

 

Predvečer pronađe udubljenje između nekoliko visokih kamenih igala. Bilo je dovoljno široko da legne, a stijene oko njega zaklanjale su ga od slabog vjetra koji se tek tada pojavio. Mikhail prvo pregleda tlo i prolaze između stijena. Nije pronašao tragove ljudi ni životinja. Spusti torbu i sjede uz kamen. Izvadi hljeb i otvori kartu preko koljena. Prema njoj, planine su morale biti mnogo bliže. Kapela Pohlepe bila je označena pri njihovom dnu, u uskom prolazu obilježenom tamnim kružićem. Pogleda prema horizontu. Prema karti, već je morao biti mnogo bliže njihovom podnožju.

 

„Odlična karta”, promrmlja.

 

Ukoči se.

 

To su bile one riječi. Iste. Sada je znao kada ih je čuo, prije nego što ih je izgovorio.

 

Mikhail pažljivo presavi kartu i vrati je pod plašt. Mač položi preko koljena.

 

Te noći dugo nije mogao zaspati. Ležao je između stijena i osluškivao, pokušavajući zapamtiti svaki zvuk koji mu je plato davao unaprijed. Nekoliko puta začu pomjeranje kamena ili struganje čizme, ali ništa se ne pojavi iznad udubljenja.

 

Pred jutro probudiše ga koraci. Tri spora koraka približiše se kroz sivilo. Zatim se začu struganje torbe o kamen i jedan teži udar čizme. Sve stade tačno pred udubljenjem. Mikhail otvori oči i stegnu dršku mača. Ostade ležati još nekoliko trenutaka, čekajući da se neko pojavi iznad njega. Niko nije došao. Ništa se nije čulo. Upravo je napravio zvukove koji su ga probudili. Tada mu pade na pamet da je možda dobro što ih čuje. Gore bi bilo da ih odjednom više ne bude. Ta misao mu loše sjede. Nije želio znati unaprijed šta će mu se dogoditi.

 

Tada sjede, podiže torbu i izađe među stijene. Napravi tri nijema koraka. Torba mu zape za ivicu kamena i kliznu preko njega. Kada je povuče, desnom čizmom snažno udari o tlo.

 

Ponovo odredi pravac prema planinama. Izabra jednu visoku, povijenu stijenu na horizontu i odluči držati je pred sobom koliko god može. Kada bi mu je druge igle zaklonile, urezao bi kratak znak u kamen, popeo se na najbliše uzvišenje i izabrao novo obilježje dalje naprijed.

 

Plato je postajao grublji. Pukotine su se širile, a nagli padovi tjerali su ga da obilazi čitava udubljenja. Na jednom mjestu provuče se kroz uzak procjep, gurajući torbu pred sobom. Na drugom naiđe na duboku raspuklinu preko koje se pružao tanak kameni luk.

 

Spusti torbu, čučnu i pritisnu luk rukom. Kamen izdrža. Mikhail prebaci torbu na drugu stranu, zatim pređe bočno, držeći ravnotežu raširenim rukama. Luk zadrhta pod njegovom težinom, ali ne puče.

 

Planine kao da se nisu primicale. Mikhail nekoliko puta provjeri kartu, zatim i pravac iza sebe. Znao je da napreduje. Veriat je odavno nestao, nijedna pukotina ni kamena igla nisu se ponavljale, a stijene za njegovim leđima bile su druge od onih pred njim. Ali oko nije imalo za šta da se uhvati. Svaka igla ličila je na prethodnu, svaki procjep na sljedeći, pa mu se činilo da stoji na istom mjestu dok se planine ne miču.

 

Tek pred kraj dana tlo se poče spuštati. Kamene igle postajale su niže i rjeđe, a planina pred njim napokon poraste. U njenom licu ugleda široku pukotinu.

 

U početku je izgledala kao još jedan procjep bez dna. Kada se približio, vidio je da se kamen u unutrašnjosti spušta u pravilnim, izlizanim stepenicama. Neko ih je isklesao. Ili nešto što je nekada znalo kako ljudi klešu kamen. Iznad ulaza, na ravnoj površini stijene, bio je urezan znak. Oko. Plitko, staro i izjedeno vremenom, ali još jasno. Gledalo je prema platou, bez kapaka i bez lica. Oko ulaza pružali su se tragovi grebanja po kamenu. Neki kratki i plitki, drugi dugi i duboko urezani. Dolazili su od ulaza, preklapali se jedni preko drugih i nestajali u tami. Kao da su ljudi pokušavali ući. Ili se zadržati napolju dok ih je nešto vuklo unutra.

 

Mikhail čučnu. U jednoj pukotini uz prvi stepenik ostale su tamne mrlje. Vrijeme ih je gotovo sasvim pojelo, ali boja se još razlikovala od kamena. Krv. Stara, osušena i utisnuta duboko u raspuklinu.

 

Mikhail izvadi kartu i pronađe tamni kružić pri dnu planina. Mjesto se poklapalo. Pogleda oko urezano iznad ulaza. Orrin mu je rekao da se isti znak pojavljuje na Kamenu Pohlepe samo ako ga čovjek stekne onako kako kapela traži. Onaj u njegovoj zdjeli nije ga imao. Bio je loš kamen. Ovo je moralo biti to mjesto.

 

Spremi kartu pod plašt, zatim pregleda ulaz, stijene iznad njega i tlo oko prvog stepenika. Tada se iz tame pod urezanim okom začu korak. Težak i oprezan. Kao korak čovjeka koji prvi put stupa na kamene stepenice. Mikhail ostade izvan ulaza. Nije se pomjerio. Najprije pregleda tamu, zatim zidove prolaza i prvi stepenik, tražeći pokret ili zamku. Ništa se nije pokazalo. Pogleda prvi stepenik. Već je znao čiji je korak čuo.

 

Mogao je ostati napolju. Mogao je čekati sljedeću zoru, premda nije znao da li na tom mjestu zora išta mijenja. Ali put zbog kojeg je napustio Veilcourt završavao se upravo ovdje.

 

Izvuče mač. Zatim spusti čizmu na prvi stepenik. Korak je bio nijem. Iza njega je ostao Razbijeni Plato, siv i šiljat.

 

Njegov zvuk već je došao iz dubine.